P-3400/20.

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja:
R. H., M. pravosuđa, OIB: …, koju zastupa
O. u S., protiv tužene: D. T., OIB:
…, S., Š. L. 21, koju zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik
u O. društvu J., G. i p. j.t.d., D., I. V. 25,
p.p. 219, radi povrata stečenog bez osnove, nakon održane i zaključene glavne i
javne rasprave 19. travnja 2021. u prisutnosti zz tužitelja B. Š. i zamjenice
punomoćnika tuženika S. M., odvjetnice iz S., 28. svibnja 2021.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

„Nalaže se tuženoj D. T. isplatiti tužiteljici R. H. iznos
od 102.083,68 kuna sa zateznom kamatom koja na iznos od 84.913,89 kuna teče od

1. travnja 2010. pa do isplate, a na iznos od 17.169,79 kuna od 17. siječnja 2011. pa
do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za 5% poena te joj naknaditi prouzročene parnične troškove, sve u roku
od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 23.276,25 kuna.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 17. siječnja 2011., se navodi kako je presudom
Općinskog suda u D. pod poslovnim brojem P-877/05. od 9. studenog 2006.
točkom I. izreke naloženo R. H. s naslova nematerijalne štete isplatiti
D. T. iznos od 360.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od
presuđenja do isplate. R. H. je podnijela žalbu kojom je pobijala točku
I. izreke navedene presude povrh dosuđenog iznosa od 250.000,00 kuna, a ista
žalba da je presudom Županijskog suda u D. pod poslovnim brojem Gž-

1

P-3400/20.

381/07. od 17. siječnja 2008. odbijena kao neosnovana pa je D. T. u
ovršnom postupku koji je vođen kod Općinskog suda u D. pod poslovnim
brojem Ovr-266/08. predložila ovrhu na preostali pravomoćni dio točke I. izreke da bi

21. travnja 2008. bila provedena ovrha s računa Državnog proračuna u korist D.
T.. D. T. je isplaćena glavnica u iznosu od 110.000,00 kuna i kamata u
iznosu od 23.563,26 kuna. Međutim, tužena R. H. je izjavila reviziju
koja je djelomično prihvaćena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod
poslovnim brojem Rev-935/08-2 od 7. siječnja 2010. Navedenom presudom je
djelomično preinačena presuda Općinskog suda u D. pod poslovnim brojem
P-877/05. i presuda Županijskog suda u D. pod poslovnim brojem Gž-
381/07. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete prihvaćen za
iznos od 80.000,00 kuna kao i u odluci o parničnom trošku na način da se odbija
tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete. Dakle, s obzirom na činjenicu da je
otpala osnova po kojoj je D. T. primila iznos od 80.000,00 kuna dužna je
navedeni iznos vratiti R. H. sa zateznom kamatom koja teče od dana
saznanja za Odluku Vrhovnog suda RH, a prema članku 1117. stavak 1. i 2. ZOO-a
kojim je propisano da se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na
ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a koja isplata je
izvršena poštenom stjecatelju, no stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka
dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno
na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten. To znači
da nastanak pravnog odnosa treba vezati uz trenutak ispunjenja činidbe po
prvostupanjskoj presudi pa tužiteljica ima osnova tražiti i isplatu dosuđenog iznosa
naknade štete (glavnica i kamata) s kamatama od dana kada je D. T.
dostavljena odluka suda kojom se prihvaća izvanredni pravni lijek (1. travnja 2010.).
Tužitelj se prije podnošenja tužbe, sukladno članku 186. a) stavak 8. ZPP-a obratio
tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali se tužena na isti oglušila. Slijedom
navedenog tužena D. T. je dužna vratiti tužiteljici iznos od 102.083,68
kuna (iznos glavnice od 80.000,00 kuna + 17.169,79 kuna zakonskih zateznih
kamata na iznos glavnice od 80.000,00 kuna + 4.913,89 kuna razlike troškova
parničnog postupka).

Stoga tužiteljica predlaže sudu donošenje presudu kojom će naložiti tuženoj
da isplati tužiteljici iznos od 102.083,68 kuna sa zateznom kamatom te joj naknaditi
prouzročene parnične troškove, a sve u roku od 15 dana.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 3. veljače 2011., tužena se usprotivila
tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te predlaže da isti bude odbijen u cijelosti uz
osudu tužiteljice na naknadu parničnog troška tuženoj. Odredbom članka 1163.
ZOO/05. je propisano da se taj zakon neće primjenjivati na obvezne odnose koji su
nastali prije stupanja na snagu tog Zakona. Stoga, a budući se tužba temelji na
odredbi članka 1117. ZOO-a tužena se protivi tužbi. Naime, u konkretnom slučaju se
radi o obveznom odnosu nastalom u vrijeme važenja starog ZOO-a po kojem da je
odredbom članka 216. propisano da se ne može tražiti vraćanje isplate izvršene
savjesnom pribaviocu. Uostalom takav stav je zauzela i pravna teorija i sudska
praksa, a obvezujućom primjenom odluka Evropskog suda za ljudska prava država
ne može imati koristi zbog suđenja u nerazumnom dugom roku, a to svakako
predstavlja rok od 1991. (štetni događaj) do donošenje novog Zakona o obveznim
odnosima. Nerazumljivo je što predstavlja kamatu od 17.169,79 kuna. Tužena
predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

2

P-3400/20.

3. Podneskom od 6. svibnja 2013. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način
da je potraživala isplatu iznosa od 102.083,68 kuna sa zateznom kamatom koja na
iznos od 84.913,89 kuna teče od 1. travnja 2010. pa do isplate, a na iznos od

17.169,79 kuna od 17. siječnja 2011. pa do isplate.

4. Općinski sud u Splitu je 27. lipnja 2013. pod poslovnim brojem Pi-44/11. donio
presudu koji je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a koja presuda je potvrđena
presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžo-621/13. od 19.
veljače 2015. u dijelu pod točkom I. i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku
u točki II., dok je preinačena u dijelu odluke o parničnom trošku te je tuženoj dosuđen
daljnji parnični trošak u iznosu od 1.250,00 kuna pored već dosuđenog u iznosu od

9.375,00 kuna.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod poslovnim brojem Rev-
1665/2016-2 od 26. svibnja 2020. prihvatio reviziju tužitelja te je ukinuo presudu
Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gžo-621/13. od 19. veljače 2015. i
presudu Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Pi-44/11. od 27. lipnja 2013.
te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Tijekom postupku izveden je dokaz čitanjem presude Općinskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. od 9. studenog 2006., presude
Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-381/07. od 17. siječnja

2008., rješenja o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Ovr-
266/08. od 17. ožujka 2008., izvješća o isplati FINA-e od 12. svibnja 2008.,
zahtjeva za mirno rješenje spora od 19. svibnja 2010., dopisa M.-a,

od 5. svibnja 2010., dopisa M.-a,

od 6. svibnja 2008., dopisa M.-a,
od 30. svibnja 2007. s obračunom
kamata, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-
935/08-2 od 7. siječnja 2010.

7. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama sporna je osnovanost tužiteljičinog potraživanja.

10. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“
broj: 35/05. i 41/08. – dalje: ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na
bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom
pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je
dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi
(1.).

Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (2.).

Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (3.).

3

P-3400/20.

10.1. Prema odredbi članka 1117. ZOO-a propisano je da se ne može zahtijevati
povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela,
narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju (1.).
Stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju
izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s
kamatom od trenutka kada je postao nepošten (2.).

10.2. Odredbom članka 1163. stavak 1. ZOO-a propisuje da se odredbe ovog
Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu
ovog Zakona.

10.3. Odredbom članka 1165. ZOO-a propisano je da ovaj Zakon stupa na snagu 1. siječnja 2006.

10.4. Prema odredbi članka 216. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"
broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje
ZOO/91.) propisano je da se ne može tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na
ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata
izvršena savjesnom pribaviocu.

11. Čitanjem presude Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-
877/05. od 9. studenog 2006. utvrđeno je da je presuda donesena 9. studenog 2006.
te da je R. obvezana isplatiti D. T. iznos od 360.000,00 kuna sa
zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a na ime naknade štete
zbog smrti sina D. T. za čiju smrt je odgovorna R. jer je štetni događaj
(ubojstvo sina D. T.) koji se dogodio u listopadu 1991. počinjen od strane
osoba u službi i u vezi s službom u oružanim snagama.

12. Čitanjem presude Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-
381/07. od 17. siječnja 2008. utvrđeno je da je navedenom presudom potvrđena
presuda Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. od 9.
studenog 2006. u cijelosti.

13. Čitanjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem
Rev-935/08. od 7. siječnja 2010. utvrđeno je da je istom prihvaćena revizija
R. H. te je djelomično preinačena presuda Županijskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-381/07. od 17. siječnja 2008. i presuda
Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. od 9. studenog 2006.
u dijelu kojim je tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete prihvaćen za iznos od

80.000,00 kuna kao i u odluci o parničnom trošku.

14. Čitanjem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem
Ovr-266/08. od 17. ožujka 2008. utvrđeno je da je određena ovrhu na temelju
pravomoćnog i ovršnog dijela točke I. presude Općinskog suda u Dubrovniku pod
poslovnim brojem P-877/05. od 9. studenog 2006. radi namirenja novčane tražbine
D. T. u iznosu od 110.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od

9. studenog 2006. do isplate.

15. Čitanjem dopisa F.-e od 12. svibnja 2008. utvrđeno je da se u istom navodi
da je po rješenju pod poslovnim brojem Ovr pl-266/08. 21. travnja 2008. postupljeno

4

P-3400/20.

u cijelosti prijenosom sredstava sa žiro računa i to prijenos glavnice u iznosu od 110.000,00 kuna i kamata u iznosu od 23.563,26 kuna.

16. Čitanjem dopisa M.-a,
Klasa: 702-01/10-01/86 od 5. svibnja 2010. utvrđeno je da se u istom navodi kako
kamate na iznos od 80.000,00 kuna od 9. studenog 2006. do 21. travnja 2008.
iznose 17.169,79 kuna (ukupno pretplaćeno 97.169,79 kuna), kamate na troškove
postupka u iznosu od 51.222,93 kuna od 9. studenog 2006. do 12. travnja 2007.
iznose 3.262,83 kune (ukupno 54.485,86 kuna). Nadalje, u dopisu se navodi da je, a
s obzirom da je po rješenju o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-232/07. 12. travnja

2007. izvršena pljenidba sredstava s osnova troškova postupka u iznosu od

55.864,14 kuna sa zateznim kamatama koje iznose 3.535,51 kunu (ukupno

59.399,65 kuna), vidljivo da je pretplaćen iznos od 4.913,89 kuna. Slijedom
iznesenog pretplaćeni iznos iznosi 102.083,68 kuna.

17. Čitanjem dopisa M.-a,

Klasa: 402-01/08-01/247 od 6. svibnja 2008. utvrđeno je da se u istom navodi kako je
po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem Ovr-266/08.
od 17. ožujka 2008. pljenidba provedena sa žiro računa državnog proračuna 21.
travnja 2008. u ukupnom iznosu od 136.654,08 kuna i to za glavnicu 110.000,00
kuna, kamate na glavnicu 23.563,25 kuna, trošak izvršenja 3.050,00 kuna i kamate
na troškove izvršenja 40,83 kuna.

18. Čitanjem dopisa M.-a,
Klasa: 702-01/07-01/93 od 30. svibnja 2007. utvrđeno je da se u istom navodi kako je
prema izvješću F.-e od 25. svibnja 2007. vidljivo da je pljenidba sredstva
provedena sa žiro računa državnog proračuna 12. travnja 2007. u ukupnom iznosu
od 667.369,23 kuna, u svezi rješenja o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku pod
poslovnim brojem Ovr-232/07. od 5. ožujka 2007. i to na ime glavnice 264,049,20
kuna, kamate na glavnicu 342.681,33 kune, troškova postupka 55.864,14 kuna i
kamate na trošak postupka 3.535,51 kuna, trošak izvršenja 1.220,00 kuna i kamate
na trošak izvršenja 19,05 kuna.

19. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za vraćanje stečenog bez osnove (tj. na
temelju osnove koja je naknadno otpala), a što se odnosi na vraćanje iznosa
primljenog na temelju pravomoćne i ovršne presude donesene u drugom, prethodno
vođenom parničnom postupku (i u spornom dijelu prisilno naplaćenom u ovršnom
postupku), dosuđenog (tamo tužiteljici, ovdje tuženoj) na ime naknade nematerijalne
štete zbog smrti bliske joj osobe za čiju je smrt odgovorna R. H., a koja
je presuda (nakon, što dobrovoljne, što prisilne naplate) povodom izvanrednog
pravnog lijeka (revizije) djelomično preinačena na način da je djelomično odbijen
tužbeni zahtjev (pa i za već ovršeni iznos). Preinačenjem odbijeni iznos u visini od

80.000,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana (ovdje tuženičinog, tamo
tužiteljičinog) saznanja za revizijsku odluku, kao i razlika troškova parničnog
postupka predstavlja imovinu koju tužiteljica kvalificira stečenom bez osnove i
potražuje je ovopredmetnim tužbenim zahtjevom.

20. U postupku je utvrđeno:

5

P-3400/20.

- da je presudom Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-
877/05. od 9. studenog 2006. naloženo R. H. s naslova nematerijalne
štete zbog smrti sina tužene pok. I. B., a za čiju smrt je odgovorna R. jer
je štetni događaj počinjen od strane osoba u služi i u svezi s službom u oružanim
snagama (štetni događaj bio u listopadu 1991.), isplatiti D. T. iznos od

360.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate
- da je R. H. podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05., a kojom žalbom je pobijala presudu
povrh dosuđenog iznosa od 250.000,00 kuna

- da je žalba R. H. odbijena presudom Županijskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-381/07. od 17. siječnja 2008. kao neosnovana
te je u cijelosti potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku

- da je D. T. 12. ožujka 2008. podnijela prijedlog za ovrhu pod
poslovnim brojem Ovr-222/08. za pravomoćni i ovršni dio presude Općinskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. i to za novčani iznos od 110.000,00
kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 9. studenog 2006. do isplate
- da je 17. ožujka 2008. Općinski sud u Dubrovniku pod poslovnim brojem Ovr-
266/08. donio rješenje o ovrsi kojim je odredio predloženu ovrhu

- da je 21. travnja 2008. provedena ovrha po rješenju pod poslovnim brojem
Ovr-266/08. s računa državnog proračuna u korist D. T. i to tako da joj je
isplaćena glavnica u iznosu od 110.000,00 kuna i kamata u iznosu od 23.563,26
kuna

- da je R. H. protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku pod
poslovnim brojem Gž-381/07. od 17. siječnja 2008. izjavila reviziju

- da je presudom Vrhovnog suda u Republike Hrvatske pod poslovnim brojem
Rev-935/08. od 7. siječnja 2010. djelomično preinačena presuda Općinskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. i presuda Županijskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-381/07. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev s
osnova nematerijalne štete prihvaćen za iznos od 80.000,00 kuna kao i u odluci o
parničnom trošku na način da se odbija tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete
za iznos od 80.000,00 kuna kao neosnovan

- da je D. T. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaprimila 31. ožujka 2010.

20.1. Sve navedeno je nesporno i jasno proizlazi iz svih citiranih i naprijed
analiziranih dokaza.

21. Kao sporno postavilo se pitanje je li u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe članka 1111. i 1117., sve ZOO/05. ili odredbu članka 216. ZOO/91.

21.1. Ono što je bitna razlika između navedenih zakona o obveznim odnosima u
svezi vraćanja stečenog bez osnova, odnosno s obzirom na osnovu koja je kasnije
otpala, je u tome što ZOO/05. u odredbi članka 1117. stavak 2. propisuje da se
stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog
pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od
trenutka kada je postao nepošten. Odredbe ovakvog ili sličnog sadržaja u ZOO/91.
nema. S druge pak strane odredba članka 216. stavak 1. ZOO/91. i odredba članka

1117. stavak 1. ZOO/05. su sadržajno jednake i propisuju kako se ne može
zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede

6

P-3400/20.

tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom/savjesnom stjecatelju/pribaviocu.

21.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1665/2016-2 od 26.
svibnja 2020. prihvaća reviziju tužiteljice ukidajući presude i Županijskog suda u
Splitu pod poslovnim brojem Gžo-621/13. od 19. veljače 2015. i Općinskog suda u
Splitu pod poslovnim brojem Pi-44/11. od 27. lipnja 2013. navodeći da je u
konkretnom slučaju potrebno razlučiti dva relevantna pravna odnosa egzistirajuća
među strankama i to:

a) odnos naknade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe koji je okončan
donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske 7. siječnja 2010. pod
poslovnim brojem Rev-935/08-2. Ovaj odnos se nesporno ocjenjivao po odredbama
materijalnog propisa primjenjivog u vrijeme naknade štete, dakle ZOO/91.
b) odnos vraćanja stečenog bez osnove koji je nastao donošenjem presude
Vrhovnog suda Republike Hrvtske pod poslovnim brojem Rev-935/08-2 od 7. siječnja

2010. kojom odlukom je preinačena nižestupanjska odluka.

21.3. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud zaključuje da se, a s obzirom na to da je
konkretni pravni odnos stjecanja bez osnove nastao 7. siječnja 2010. dakle za
vrijeme važenja ZOO/05., spor ima cijeniti primjenom instituta stjecanja bez osnove u
svjetlu pravne regulacije određene odredbama ZOO/05.

22. Posljednjih nekoliko godina protiv R. H. pred Europskim sudom
za ljudska prava donesene su dvije odluke kojima je utvrđeno, iako su postupci
vođeni te su odluke donesene sukladno važećim zakonima, da je došlo do povrede
prava pojedinaca na mirno uživanje vlasništva. To su predmeti Č. protiv
R. H. povodom zahtjeva broj 48921/13. koju odluku je ESLJP donio

26. travnja 2018. i S. protiv R. H., a povodom zahtjeva broj
679/11. koju je ESLJP donio 2. travnja 2015.

22.1. U predmetu S. protiv R. podnositelj zahtjeva, gospodin S., pred
Europskim sudom za ljudska prava (dalje ESLJP) je tvrdio da je pravomoćnom
presudom nadležnih sudova u njegovom predmetu, kojom mu je dodijeljena novčana
tražbina koja mu je propisno isplaćena, stekao vlasništvo kojeg je neopravdano lišen
kao rezultat uporabe postupka u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Naime,
podnositelj je bio obvezan vratiti iznos koji mu je dodijeljen pravomoćnom presudom
građanskih sudova i smatrao je da je bio primoran snositi prekomjeran individualni
teret (radilo se o sporu iz radnog odnosa).

Nakon što je ishodio pravomoćnu presudu u svoju korist, R. H. postupila je po toj presudi i isplatila mu dugovani iznos.

Međutim, D. R. H. podnijelo je izvanredni
pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske,
zatraživši ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja.
Vrhovni sud je takav zahtjev uvažio te je ukinuo pravomoćnu presudu i vratio
tužiteljev predmet Županijskom sudu u Sisku na ponovni postupak.
U ponovljenom postupku, Županijski sud u Sisku je odbio tužiteljev tužbeni
zahtjev.

Tužitelj je, izgubivši spor, morao vratiti državi iznos koji je prethodno od nje
primio, a što je i učinio.

7

P-3400/20.

22.2. ESLJP u odluci u ovom predmetu ističe da postojanje duga potvrđeno
obvezujućom i provedivom presudom pruža korisniku presude "legitimno očekivanje"
da će se dug platiti i predstavlja jedno od "vlasništva" korisnika u smislu članka 1.
Protokola broj I. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne
novine" - MU 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., dalje - Konvencija).
Ukidanje te presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva. To
posebno kada je pravomoćna i izvršna presuda u korist podnositelja zahtjeva
izvršena, a podnositelj zahtjeva je nakon toga bio dužan vratiti dio duga utvrđenog
presudom, što je predstavljalo lišavanje vlasništva.

S tim u vezi, ESLJP ističe da prvi i najvažniji zahtjev članka 1. Protokola broj I.
glasi da bilo koje miješanje od strane tijela javne vlasti u mirno uživanje vlasništva
treba biti zakonito. Vladavina prava, jedno od temeljnih načela demokratskog
društva, nerazdvojno je svojstveno svim odredbama Konvencije. Načelo zakonitosti
također predmnijeva kako su primjenjive odredbe domaćeg zakona dovoljno
pristupačne, precizne i predvidive u njihovoj primjeni. Nadalje, lišavanje vlasništva
može biti opravdano samo ako se pokaže da je "u javnom interesu" i ako zadovoljava
zahtjeve proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg
interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinca.

ESLJP smatra da su oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj odluci vlasti
prekršile načelo pravne sigurnosti sadržano u članku 6. stavak 1. Konvencije. Stoga
se ne može tvrditi da je predmetno lišavanje vlasništva bilo zakonito u smislu
Konvencije. Ovaj predmet stoga predstavlja neuspjeh priznavanja učinka presuđene
stvari (res judicata) na pravomoćnu presudu donesenu u parničnom postupku. Ne
može se smatrati da je javni interes koji nadjačava temeljno načelo pravne sigurnosti
i podnositeljeva prava opravdao ponovno razmatranje spora i posljedično lišavanje
podnositelja njegovog vlasništva.

Stoga ESLJP zaključuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola broj I. te je
podnositelju zahtjeva dosudio 3.871,69 EUR na ime materijalne štete i 5.000,00 EUR
na ime nematerijalne štete.

22.3. I odluka Č. protiv R. temelji se na sličnim pravnim shvaćanjima.

22.4. Iz izložene odluke ESLJP-a proizlazi da odluke domaćih tijela kojima se u
opisanim okolnostima traži vraćanje onoga što je već isplaćeno predstavlja miješanje
u pravo na mirno uživanje vlasništva. Miješanje je bilo pravno utemeljeno (jer su
odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima) i
usmjereno na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanje pogreške
domaćeg tijela), ali je ESLJP zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti
između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim
miješanjem htio postići.

23. R. H. ratificirala je veliki broj međunarodnih ugovora. Ti ugovori,
u koje pripada i Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda,
sukladno odredbama Ustava dio su unutarnjeg pravnog poretka RH, po pravnoj snazi
su iznad zakona. Prema članku 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj:
28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19. i 130/20. – dalje: ZS) sudovi sude na
temelju zakona i međunarodnih ugovora.

23.1. Slijedom iznesenog jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području Republike Hrvatske. To

8

P-3400/20.

proizlazi i iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i s obzirom da je ESLJP jedini
ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te
Konvencije u smislu odredbe članka 32. Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje
presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom
redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao
ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije
Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

24. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. od

9. studenog 2006. točkom I. izreke naloženo je R. H. s naslova
nematerijalne štete isplatiti D. T. iznos od 360.000,00 kuna sa zakonskom
zateznom kamatom od presuđenja do isplate. R. H. je podnijela žalbu
kojom je pobijala točku I. izreke navedene presude povrh dosuđenog iznosa od

250.000,00 kuna, a ista žalba da je presudom Županijskog suda u Dubrovniku pod
poslovnim brojem Gž-381/07. od 17. siječnja 2008. odbijena kao neosnovana.
D. T. je u ovršnom postupku koji je vođen kod Općinskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem Ovr-266/08. predložila ovrhu na preostali
pravomoćni dio točke I. izreke. 21. travnja 2008. je bila provedena ovrha s računa
u korist D. T.. D. T. je isplaćena glavnica u
iznosu od 110.000,00 kuna i kamata u iznosu od 23.563,26 kuna.

R. H. je izjavila reviziju koja je djelomično prihvaćena presudom
Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-935/08-2 od 7.
siječnja 2010. Navedenom presudom je djelomično preinačena presuda Općinskog
suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem P-877/05. i presuda Županijskog suda u
Dubrovniku pod poslovnim brojem Gž-381/07. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev s
osnova nematerijalne štete prihvaćen za iznos od 80.000,00 kuna kao i u odluci o
parničnom trošku na način da se odbija tužbeni zahtjev s osnova nematerijalne štete
te se upravo taj iznos potražuje ovom tužbom.

25. Prema stavu ESLJP pravomoćna i ovršna presuda pruža korisniku presude
(tuženoj) "legitimno očekivanje" da će joj dug biti plaćen i da tako dosuđeni iznos
predstavlja jedno od "vlasništva" tužene u smislu odredbe članka 1. Protokola broj I.
Ukidanje takve presude predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva i
to posebno u slučaju kada je ta presuda izvršena jer bi usvajanje tužbenog zahtjeva
predstavljalo "lišavanje vlasništva" te bi oduzimanjem pravnog učinka pravomoćnoj
presudi bilo prekršeno načelo pravne sigurnosti sadržano u članku 6. stavak 1.
Konvencije, a time bi i predstavljalo poništenje učinka presuđene stvari (res iudicata).
Također bi, prema stavu ESLJP, bilo protivno načelu pravne sigurnosti čime bi bilo
povrijeđeno pravo tužene na pošteno suđenje.

25.1. Prema praksi ESLJP u konkretnom slučaju treba cijeniti je li tužena doprinijela
tome da pravomoćna presuda na temelju koje joj je izvršena isplata bude nepravilna,
kakva je priroda potraživanja po pravilima stečenog bez osnove, je li to potraživanje
stečeno na način da je postalo njeno vlasništvo i je li u odnosu na osobu koja je
stekla nastalo i legitimno očekivanje da je njeno vlasništvo. Lišavanje vlasništva
može biti opravdano samo ako se pokaže da je "u javnom interesu" i ako zadovoljava
zahtjeve proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između zahtjeva općeg
interesa zajednice i zahtjeva zaštite temeljnih prava pojedinaca. Javni interes bi
morao biti takav da nadjača temeljno načelo pravne sigurnosti i prava pojedinca da bi

9

P-3400/20.

se opravdalo ponovno razmatranje prava pojedinca i eventualno lišavanje prava
vlasništva, a što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

25.2. Tužena na niti jedan način nije doprinijela tome da presuda koja je
preispitivana bude mijenjana retroaktivno i imala je legitimno očekivanje da presuda
neće biti mijenjana retroaktivno. Tužena nije imala razloga sumnjati u osnovanosti
pravomoćne presude na temelju koje joj je izvršena uplata te se trebala moći na nju
osloniti. Činjenica da je sud naknadno izmijenio pravomoćnu i ovršnu presudu na
temelju izvanrednog pravnog lijeka tužiteljice (revizije) nije i ne može biti od utjecaja
na konvencijsku zaštitu koju tužena uživa na temelju članka 1. Protokola broj I., radi
čega je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona
o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93.,
112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje ZPP-a)
i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Tuženoj je priznat trošak sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od

1.250,00 kuna, za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 3.125,00 kuna, trošak
zastupanja na ročištima od 4. travnja 2013., 15. svibnja 2013., 19. travnja 2021. i 8.
veljače 2021. po 3.125,00 kuna, trošak sastava podneska od 4. veljače 2021. u
iznosu od 3.125,00 kuna, trošak sastava žalbe od 8. srpnja 2013. u iznosu od 151,75
kuna (prema traženom), trošak sastava odgovora na reviziju od 8. lipnja 2015. u
iznosu od 3.125,00 kuna, odnosno ukupno 23.276,75 kuna.

(Trošak sastava odgovora na zahtjev tužiteljice za mirnim rješenjem spora se
sukladno OT. i to Tbr. 7. i Tbr. 28. priznaje u iznosu od 100 bodova uvećano za PDV.
Trošak tužene, a koji je nastao u svezi dolaska njezinog punomoćnika iz D.
u S. na sud i natrag tuženoj ne pripada jer ovaj trošak nije bio nužan za vođenje
ove parnice, jer je tuženu mogao zastupati punomoćnik – odvjetnik iz S.).

27. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 28. svibnja 2021.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se
podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave
ovjerenog prijepisa iste.

10

P-3400/20.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci
koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je
dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog
otpravka iste.

DNA:

- O. S.
- pun. tuženika
- u spis

11