Poslovni broj: 10 UsImio-250/20-9

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja B. T., D., M. p. ., zastupanog po opunomoćeniku M. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. & P. d.o.o., Z., A…, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćenici S. Š. (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednika suda pod poslovnim brojem 39 Su-…/16), radi svojstva osiguranika, nakon neposredne i javne rasprave održane 20. svibnja 2021. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja M. T. P., odvjetnika u S. i opunomoćenice tuženika, 28. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-10/20-03/03578166513, Urbroj: 341-99-11/2-20-2680 od 10. travnja 2020.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II 140-10/20-03/03578166513, Urbroj: 341-99-11/2-20-2680 od 10. travnja 2020. odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D., Klasa: UP/I 140-10/20-03/03578166513, Urbroj: 341-05-11/2-20-5799 od 13. ožujka 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

Prvostupanjskim rješenjem tužitelju se priznaje svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 13. ožujka 2020.

U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika, tužitelj, je u bitnom naveo da je prvostupanjskim rješenjem tužitelju s 13. ožujka 2020. priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje, uz obrazloženje da je tužitelju priznat status osiguranika po službenoj dužnosti, obzirom da s danom donošenja prvostupanjskog rješenja stoji upisan u Sudski registar Trgovačkog suda u D. (izvorno upisan 20. srpnja 2005.) u svojstvu člana uprave i direktora u društvu I. O. d.o.o., M. (G. D.), K., P. o. i. bb, OIB: ……….., sve sukladno odredbama čl. 12. u vezi s odredbama čl. 117. st. 2. i čl. 119. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju. Protiv prvostupanjskog rješenja tužitelj je dana 1. travnja 2020. podnio žalbu pobijajući ga u cijelosti iz svih zakonom dopuštenih razloga, te se u žalbi poziva na odredbu čl. 47. st. 1. ZUP-a, kojima je propisano kako službena osoba prilikom provođenja prvostupanjskog upravnog postupka utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje u upravnoj stvari, dok je st. 2. istog članka propisano da će službena osoba po službenoj dužnosti pribaviti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi neko drugo javnopravno tijelo. Imajući u vidu kako je bilo riječ o prvostupanjskom upravnom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, te da se u toj upravnoj stvari odlučivalo bez provedbe ispitnog postupka, odnosno neposrednim rješavanjem u smislu čl. 48. ZUP-a, jasno je kako tužitelj do trenutka zaprimanja prvostupanjskog rješenja nije uopće bio u mogućnosti iznositi relevantne činjenice i dokaze, što je utjecalo na sam ishod postupka i doneseno rješenje. Nadalje, tužitelj ponovo naglašava kako je stekao pravo na mirovinu u (Saveznoj) Republici Njemačkoj te mu se mirovina po toj osnovi i isplaćuje dugi niz godina, što prvostupanjsko upravno tijelo nije imalo u vidu prilikom neposrednog rješavanja ove upravne stvari, čime je postupilo protivno čl. 47. st. 1. ZUP-a, s obzirom na to da nije pravilno i u potpunosti utvrdilo cjelokupno činjenično stanje, što je u konačnici rezultiralo nezakonitošću prvostupanjskog rješenja. Opreza radi, tužitelj napominje kako zbog proglašene epidemije bolesti COVID-19, tužitelj nije bio u mogućnosti u roku predviđenom za podnošenje žalbe pribaviti sve potrebne dokumente kojima bi dokazao ranije iznesene navode, ali je u prilogu žalbe dostavio dopis Njemačkog mirovinskog osiguranja od 5. siječnja 2017. (u izvorniku i u prevedenoj verziji), iz kojeg je vidljivo da se osiguraniku isplaćuje redovita starosna mirovina još od listopada 2007. Dana 3. travnja 2020. tužitelj je uputio dopunu žalbe od 1. travnja 2020., iz koje je vidljivo da je tužitelj još 16. prosinca 2011. Trgovačkom sudu u S., Stalnoj službi u D. (sadašnji Trgovački sud u D.), neposredno predao Ostavku, potpisanu u D. 20. listopada 2011. sve na mjestu direktora i člana uprave društva I. O. d.o.o., M. (G. D.), K., P. o. i. bb, OIB: …….. Međutim, unatoč svima navodima u žalbi od 1. travnja 2020. i dopuni žalbe od 3. travnja 2020., kao i dostavljenoj dokumentaciji, drugostupanjsko upravno tijelo pobijanim rješenjem od 10. travnja 2020., odbija žalbu tužitelja sve obzirom da je tužitelj dana 20. srpnja 2005. upisan u Sudski registar Trgovačkog suda u D. kao direktor i član uprave, te da je i dalje s danom donošenja drugostupanjskog rješenja (10. travnja 2020.) upisan u tom svojstvu. Drugostupanjsko upravno tijelo u nastavku obrazloženja naprosto prepisuje odredbe ZOMO-a, tj. čl. 12. kojim je propisano da se članovi uprave i direktori obavezno osiguravaju, ako nisu prijavljeni po drugoj osnovi, odredbe čl. 117. st. 2. kojim je određeno da svojstvo osiguranika utvrđuje ,,Zavod" po prijavi osiguranika, te čl. 119. st. 2., koji propisuje da ukoliko osiguranik ne podnese prijavu u zakonskom roku da će "Zavod" donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika po službenoj dužnosti. Tužitelj ponovo napominje kako je dana 20. listopada 2011. podnio ostavku društvu I. O. d.o.o., M. (G. D.), K., P. o. i. bb, OIB: ……., te je kasnije 16. prosinca 2011., obzirom da odgovorne osobe u društvu nisu podnijele potrebnu prijavu na sudski registar, sam to učinio, međutim njegov prijedlog za evidentiranje promjene statusa kao člana uprave i direktora je ignoriran, obzirom da prijavu formalno moraju podnijeti ostali članovi upravi i direktori. Međutim, tužitelj upućuje na odredbe čl. 424.a. i 425 Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, i NN 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11152/11,111/12, 68/13, 110/15, 40/19) dalje: (ZTD), kao lex specialis, glede pitanja statusa člana uprave i direktora te posebice pravnog učinka ostavke istih. Naime, član uprave odnosno direktor može bez posebnog obrazloženja pismenim putem podnijeti ostavku, a za prestanak njegovog članstva u društvu nije potrebna dodatna odluka društva. Nastavno, ostavka djeluje odmah od kada je izjavljena društvu, ako postoji važan razlog, a u protivnom tek po proteku 14 dana od tog dana. Glede pravnih učinaka ostavke, valja posebno napomenuti kako ona ima konstitutivni značaj, štoviše ,,Svaki član uprave ima pravo dati ostavku, čime će prestati njegov statusnopravni položaj člana uprave...,, (VS RH, ReV-1918/96 od 14. travnja 1999.), „...ostavka bez postojanja posebnog važnog razloga je valjana i proizvodi statusnopravni učinak prestanka članstva u upravi..." (VTS RH, PŽ-5663/00 od 12. prosinca 2000.). Nadalje, prijavu za promjenu statusa člana uprave i direktora podnose svi ostali članovi uprave, sve u skladu s odredbom čl. 425 st. 2. ZTD-a, dok je sama odluka o promjeni statusa odnosno brisanju direktora i člana uprave deklaratorne naravi, sve kako eksplicitno navodi čl. 425 st. 4. ZTD-a. Stoga, evidentno je statusnopravni položoj tužitelja kao člana uprave i direktora društva I. O. d.o.o., M. (G. D.), K., P. o. i. bb, OIB: ……., prestao nakon podnošenja predmetne ostavke prije gotovo 10 godina, a okolnost što i dalje stoji upisan u Sudskom registru Trgovačkog suda u D. kao direktor i član uprave nije od nikakvog utjecaja na njegov statusnopravni položaj u tom društvu. Dakle, tužitelj nije član uprave i direktor u navedenom društvu, te ne postoji njegova obveza za prijavu niti uvjeta za provođenje postupka po službenoj dužnosti radi njegovog registriranja kao osiguranika u sustav obveznog mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske, sukladno odredbama čl. 117., st. 2 i čl. 119., st.2. ZOMO-a. Valja napomenuti kako je tužitelj sve činjenice i dokaze dostavio još u okviru izvornog upravnog postupka, te sada zapravo ukazuje na primjenu materijalnog prava s kojom prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo očito nisu upoznati. Također, drugostupanjsko upravno tijelo je paušalno otklonilo žalbene navode glede provođenja ispitnog postupka, navodeći da se sve potrebne činjenice mogu utvrditi uvidom u službene evidencije javnopravnih tijela, konkretno Sudski registar Trgovačkog suda u D., što je očito potpuno netočno obzirom na navedeno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže sudu donijeti presudu kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i naložiti tuženiku isplatiti tužitelju troškove upravnog spora.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužba nije osnovana. Osporavano rješenje tuženika, kojim je odbijena žalba koju je tužitelj izjavio na prvostupanjsko rješenje kojim je tužitelju priznato svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja s 13. ožujkom 2020. sukladno odredbi članka 12. i članka 119. stavak 2. i stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 102/19, dalje: ZOMO), doneseno je temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom upravnom postupku da je tužitelj upisan u sudskom registru kao direktor, člana uprave trgovačkog društva I. O. d.o.o., M. i da nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje po nekom od drugih obveznih osnova osiguranja propisanih odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Tužitelj u tužbi ponavlja navode koje je bio iznio u žalbi i isti nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke iz svih razloga koji su navedeni i obrazloženi osporavanim rješenjem. Ostvareno pravo na mirovinu u SR Njemačkoj tužitelja ne izuzima od obveze na mirovinsko osiguranje sukladno odredbi članka 12. ZOMO-a kojom je propisano da se obvezno osiguravaju članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drugačije određeno. U vezi tužbenih navoda da je prestao biti direktor i član uprave u navedenom trgovačkom društvu nakon podnošenja ostavke 20. listopada 2011., navodi se da navedena promjena nije upisana u Sudskom registru. Postojanje osnove za obvezno mirovinsko osiguranje iz članka 12. ZOMO-a utvrđeno je na temelju podataka iz službene evidencije sudskog registra, što su podaci iz javne knjige koji imaju, sukladno odredbi članka 11. stavak 1. i 3. Zakona o sudskom registru (Narodne novine, br. 1/95... 40/19), pravni učinak prema trećim osobama, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, od dana javne objave upisa. Dakle, tužitelj pogrešno zaključuje da nije član uprave i direktor navedenog trgovačkog društva, jer Ostavka na mjesto direktora društva I. O. d.o.o., M. od 20. studenoga 2011. ima pravni učinak prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, tek nakon izvršenog upisa u javni registar. Postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja u potpunosti je i pravno proveden te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donesena pravilna i zakonita odluka, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, bez povrede pravila postupka, pa tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

U sporu je održana rasprava 20. svibnja 2021., a čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojem je zamjenik opunomoćenika tužitelja ostaje u cijelosti kod tužbe i dosadašnjeg tijeka postupka, dok je opunomoćenica tuženika ostala kod odgovora na tužbu i predložila odbijanje tužbenog zahtjeva.

U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora, te je pregledan cjelokupan spis upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka S. S. R. kao suvišno i nepotrebno držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.

Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužitelj je zatražio i popisao trošak upravnog spora, dok tuženik nije popisao trošak.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora u smislu odredbe članka 3. ZUS-a je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim se tužitelju priznaje svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 13. ožujka 2020.

Odredbom članka 12. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19; dalje: ZOMO) propisano je da su obvezno osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava, likvidatori i upravitelji zadruge ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno.

Prema odredbi članka 117. stavka 2. ZOMO-a svojstvo osiguranika utvrđuje Zavod na osnovi prijave osiguranja koju podnosi obveznik doprinosa, odnosno osiguranik kada je sam obveznik plaćanja doprinosa.

Prema odredbi članka 119. stavka 2. ZOMO-a ako osiguranik iz članaka 10., 11., 12. i 13. ovoga Zakona u roku od 30 dana od dana nastanka obveze na osiguranje ne podnese prijavu na osiguranje, Zavod će po službenoj dužnosti donijeti rješenje o priznanju svojstva osiguranika.

Stavkom 3. istog članka propisano je da ako Zavod u roku od 12 mjeseci od dana nastanka obveze na osiguranje ne donese rješenje o priznanju svojstva osiguranika, svojstvo osiguranika priznaje se s datumom donošenja rješenja Zavoda.

Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti.

Nadalje, iz podataka spisa predmeta, a što među strankama nije niti sporno razvidno je da tužitelj na dan 13. ožujka 2020. nije bio osiguran niti po jednoj drugoj osnovi. Iz povijesnog izvatka iz Sudskog registra Trgovačkog suda u D. razvidno da je tužitelj s danom 20. srpnja 2005. upisan u svojstvu člana uprave i direktora društva I. O. d.o.o. iz M. (OIB:……..).

Spisu predmeta prileži i preslika ostavke tužitelja od 20. listopada 2011. s prijamnim štambiljom Trgovačkog suda u S., Stalne službe u D. (zaprimljeno 16. prosinca 2011.) kojom tužitelj kao jedan od direktora I. O. d.o.o. M. sa danom 20. listopada 2011. podnosi ostavku na mjesto direktora (priložena uz dopunu žalbe). Ujedno spisu predmeta prileži i dopis Njemačkog mirovinskog osiguranja od 5. siječnja 2017., u izvorniku i prevedenoj verziji.

S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocjeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Naime, po ocjeni ovog suda, pravilno i zakonito je postupilo prvostupanjsko tijelo kada je tužitelju utvrdilo svojstvo osiguranika s danom 13. ožujka 2020., odnosno tuženik kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

Postojanje osnove za obvezno mirovinsko osiguranje iz članka 12. ZOMO-a utvrđeno je na temelju podataka službene evidencije drugog nadležnog tijela, sudskog registra, što su podaci iz javne knjige koji imaju, sukladno odredi članka 11. stavka 2. i 3. Zakona o sudskom registru („Narodne novine“ broj 1/1995, 57/1996, 1/1998, 30/1999, 45/1999, 54/2005, 40/2007, 91/2010, 90/2011, 148/2013, 93/2014, 110/2015, 40/2019) pravni učinak prema trećim osobama (ovdje tuženiku) od dana javne objave upisa. Kako ostavka koju je tužitelj priložio tijekom upravnog postupka i ponovno tijekom ovog spora nije provedena odnosno nije provedena promjena upisa u sudskom registru, odnosno tužitelj je i dalje u sudskom registru upisan u svojstvu člana uprave i direktora društva I. O. d.o.o. M., to je pravilno tužitelj obvezan na mirovinsko osiguranje u smislu naprijed citirane odredbe članka 12. ZOMO-a i to s danom 13. ožujka 2020. odnosno danom donošenja rješenja sukladno gore citiranoj odredbi članka 119. stavka 3. ZOMO-a. Naime, navedena Ostavka na mjesto direktora društva I. O. d.o.o., M. od 20. studenoga 2011. ima pravni učinak prema tuženiku tek nakon izvršenog upisa u javni registar.

Ovakvo pravno shvaćanje je izraženo i u odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3644/18-2 od 11. lipnja 2019.

Nadalje, glede navoda tužitelja o ostvarenom pravu na mirovinu u SR Njemačkoj, za navesti je, a kako to pravilno ističe i tuženik, da isto tužitelja ne izuzima od obveze na mirovinsko osiguranje sukladno odredbi članka 12. ZOMO-a kojom je propisano da se obvezno osiguravaju članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drugačije određeno.

Pri tome, vezano uz ostale tužbene prigovore, a koji su u suštini identični žalbenim prigovorima, ovaj sud u cijelosti pravilnim i zakonitim nalazi obrazloženje osporenog rješenja tuženika u pogledu navedenih žalbenih prigovora,  pa  stoga u cijelosti prihvaća stav tuženika u svezi navedenih prigovora, te radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, u pogledu istih se upućuje tužitelja na obrazloženje osporenog drugostupanjskog rješenja.

Slijedom navedenog, po ocijeni ovog suda osporeno rješenje tuženika je zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

              Također nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

S obzirom da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora, a kako je i riješeno pod točkom II. izreke.

 

U Splitu 28. svibnja 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić