Republika Hrvatska

       Općinski sud u Virovitici

         Stalna služba u Slatini

Trg sv. Josipa 12, 33520 Slatina

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja Z. K., S., OIB: …, zastupan po punomoćniku Siniši Prodanoviću, odvjetniku iz Virovitice, protiv tuženika A. B. d.d. Z.,  OIB:..., zastupan po odvjetnicima iz OD Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 13. travnja 2021., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, 28. svibnja 2021. objavio i

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 5140030242-63000115489/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjerenom po javnom bilježniku M. K. iz S., pod brojem: OU-19/06 u Slatini, 13. siječnja 2006., sklopljenog između tužitelja Z. K. iz S., OIB:…,kao korisnika kredita i S. B. d.d. pravnog prednika tuženika A. B. d.d. sa sjedištem u Z., OIB:…, kao kreditora s druge strane, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke.

 

II              Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.424,67 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

 

- 33,27 kn počevši od 1.10.2007.,

- 34,76 kn počevši od 1.11.2007.,

- 32,65 kn počevši od 1.12.2007.,

  do 31.12.2007. godine prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanje eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do konačne isplate, u visini prosječne

 

 

 

kamatne stope na stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanu za tri postotna poena, a na iznos od:

 

- 34,11 kn počevši od 1.1.2008.,

- 33,32 kn počevši od 1.2.2008.,

- 31,87 kn počevši od 1.3.2008.,

- 32,81 kn počevši od 1.4.2008.,

- 30,84 kn počevši od 1.5.2008.,

- 31,87 kn počevši od 1.6.2008.,

- 30,12 kn počevši od 1.7.2008.,

- 30,57 kn počevši od 1.8.2008.,

- 30,37 kn počevši od 1.9.2008.,

- 30,42 kn počevši od 1.10.2008.,

- 30,62 kn počevši od 1.11.2008.,

- 29,60 kn počevši od 1.12.2008.,

- 68,43 kn počevši od 1.1.2009.,

- 68,75 kn počevši od 1.2.2009.,

- 60,67 kn počevši od 1.3.2009.,

- 64,88 kn počevši od 1.4.2009.,

- 60,65 kn počevši od 1.5.2009.,

- 102,80 kn počevši od 1.6.2009.,

- 98,01 kn počevši od 1.7.2009.,

- 98,74 kn počevši od 1.8.2009.,

- 97,57 kn počevši od 1.9.2009.,

- 91,49 kn počevši od 1.10.2009.

- 94,27 kn počevši od 1.11.2009.

- 89,59 kn počevši od 1.12.2009.

- 92,13 kn počevši od 1.1.2010.,

- 90,85 kn počevši od 1.2.2010.,

- 81,26 kn počevši od 1.3.2010.,

- 88,49 kn počevši od 1.4.2010.,

- 83,87 kn počevši od 1.5.2010.,

- 84,83 kn počevši od 1.6.2010.,

- 84,01 kn počevši od 1.7.2010.,

- 86,53 kn počevši od 1.8.2010.,

- 85,69 kn počevši od 1.9.2010.,

- 78,06 kn počevši od 1.10.2010.,

- 78,81 kn počevši od 1.11.2010.,

- 77,47 kn počevši od 1.12.2010.,

- 69,23 kn počevši od 1.1.2011.,

- 65,65 kn počevši od 1.2.2011.,

- 56,41 kn počevši od 1.3.2011.,

- 58,80 kn počevši od 1.4.2011.,

- 56,78 kn počevši od 1.5.2011.,

- 59,58 kn počevši od 1.6.2011.,

- 54,27 kn počevši od 1.7.2011.,

- 62,27 kn počevši od 1.8.2011.,

 

- 57,07 kn počevši od 1.9.2011.,

- 46,69 kn počevši od 1.10.2011.,

- 40,53 kn počevši od 1.11.2011.,

- 37,35 kn počevši od 1.12.2011.,

- 36,97 kn počevši od 1.1.2012.,

- 34,49 kn počevši od 1.2.2012.,

- 29,68 kn počevši od 1.3.2012.,

- 29,42 kn počevši od 1.4.2012.,

- 25,88 kn počevši od 1.5.2012.,

- 24,36 kn počevši od 1.6.2012.,

- 20,90 kn počevši od 1.7.2012.,

- 19,05 kn počevši od 1.8.2012.,

- 16,32 kn počevši od 1.9.2012.,

- 13,13 kn počevši od 1.10.2012.,

- 11,12 kn počevši od 1.11.2012.,

- 8,06 kn počevši od 1.12.2012.,

- 5,63 kn počevši od 1.1.2013.,

  do 31. srpnja 2015. po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do konačne isplate u visini prosječne kamatne stope na stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

III              Nalaže se tuženiku da tužitelju podmiri parnični trošak u iznosu od 10.300,00 kn.

 

IV              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.200,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s  pravnim prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopio 2. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 5140030242-63000115489/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor) sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjeren po javnom bilježniku M. K. iz S., pod brojem: O.-19/06 u S., 13. siječnja 2006., kojim je tuženik odobrio i tužitelju stavio na raspolaganje stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u Z. b. d.d., u iznosu od 23.000,00 C. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Korisnik kredita obvezao se navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, u roku od 84 mjeseca, u anuitetima koji sadrže glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope. Banka je u Ugovor ugradila odredbu kojom je kamata od 4,90 % godišnje, dekurzivno, odnosno realna kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,48 %, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, tijekom

 

 

postojanja obveze po ovom Ugovoru ugovorena promjenjivom, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Banke, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Banka je tužitelju dostavljala jednostrane obavijesti o parametrima kamatne stope i obavijesti o promjeni kamatne stope. Slijedom toga, navedeni uglavci o promjenjivim ugovornim kamatama (kamatnim stopama) su protivni kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanja predmetnog Ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio reviziju tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude. Tužitelj smatra da odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila koje se odnose na kamatu nisu dovoljno precizirale razloge i način izmjene redovne kamate. Usprkos takvim nepoštenim i ništetnim odredbama citiranog Ugovora o kreditu tuženik je jednostrano mijenjao visinu mjesečnog anuiteta obzirom na povećanje kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nametnut tipski Ugovor u kojemu je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je način otplate predviđen u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke važećem za CHF na dan plaćanja uz napomenu da tužitelju nije dana nikakva mogućnost bilo kakvog pregovaranja ili utjecaja na takve odredbe Ugovora i odluke tuženika. Polazeći od pravila da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, ovdje banke, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za restituciju onoga što je primjeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ugovora uz napomenu da tužitelju uz glavnicu pripadaju i zatezne kamate. Tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže cjelokupnom odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke) kao ni svim drugim dokumentima i podatcima bez kojih nije  moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Radi se o podatcima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužna dati tužitelju, ali joj ih ne želi dati, stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj je u više navrata postavio zahtjeve tuženiku za dostavu otplatnog plana, promjene stope po Ugovoru o kreditu i podataka o uplatama po kreditu, međutim isti,

 

do dana podnošenja ove tužbe nije od tuženika zaprimio očitovanje po predmetnim zahtjevima. Posljednji takav zahtjev upućen je 28. siječnja 2019. Slijedom svega iznesenog, temeljem odredbe čl. 186.b st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 87/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) ustaje s tzv. stupnjevitom tužbom te predlaže da sud prije svega donese rješenje kojom će naložiti tuženiku da tužitelju preda ukupan promet uplata po ovopredmetnom Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ovjerenom po javnom bilježniku M. K. iz S., pod brojem: OU-19/06 u S. 13. siječnja 2006., kao i sve Odluke i Obavijesti o promjeni kamatne stope po predmetnom Ugovoru i pripadajući otplatni plan. Nakon što tuženik udovolji prethodnom rješenju suda te se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužitelj se obvezuje po nalogu i pozivu suda u danom roku specificirati tužbeni zahtjev na točan novčani iznos. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud, u skladu sa pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odredbama čl. 323. ZOO-a u svezi s čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14 i 110/15) ranije čl. 81., 82. i 87. (NN 79/07, 125/07 do 113/09), nakon provedene glavne rasprave donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora u dijelu gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke.

 

2.              Nakon što je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje tužitelj je, podneskom od 7. travnja 2021. (list 366-368), specificirao tužbeni zahtjev u toč. II petita tužbe, na način da potražuje isplatu iznosa od 3.424,00, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, u iznosima i s datumima dospjelosti specificiranim kao u izreci.

 

3.              U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Sudovi su citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN – 96/03, 46/07 i 79/07) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno

 

ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezanost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima i važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona propisana je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. propisana je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. određena je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tuženik je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d." Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. "odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti". Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: "U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti." Predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik je u postupnosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre već pretpostavke, odnosno sukladno Zakona o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik ispunio. Tuženik sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o

 

 

kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. P. M., dipl.iur., redovitog profesora P. fakulteta S. u Z., kako cit. "Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih odgovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno – konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju – ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." ("Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala" iz: zbornika Tradicionalno XXIX. Savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014. godina). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenjaj odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope.

 

Također, poslovna praksa tuženika je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom

kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljanju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlazi, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također je javni bilježnik prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovara pravnoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj: Rev-895/2003 od dana 9. veljače 2005., prema kojoj je osoba cit. "(…) potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavnost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga (…)". Navodi tužitelja posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. navodi da: "(…) korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora." Pri tome tuženik ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kao zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu

 

stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Nadalje, tuženik ističe kako tužbeni zahtjev nije uredan jer tužitelj potražuje isplatu ne navodeći konkretan iznos, a pri tome niti kamate koje potražuje ne specificira prema dospijeću svakog pojedinog anuiteta. Tuženik ističe kako u predmetnom postupku  nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku iz razloga što tužitelj, kao korisnik kredita, raspolaže svim podacima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Naime, u historijatu tužbe tužitelj traži da se tuženiku naloži dostava dokumentacije koju je tuženik redovito dostavljao tužitelju te kojom tužitelj raspolaže. Slijedom navedenog, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadnom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

 

4.              U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 5140030242-63000115489/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2006., preslike presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., preslike presude Vrhovnog

 

 

suda RH broj: Rev-895/03 od 9. veljače 2015., knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Đ. S. B., čitanjem pisanih očitovanja vještakinje od 1. ožujka i 2. srpnja 2020., dopunskim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem te saslušanjem vještakinje.

 

5.              Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i pravnog prednika tuženika S. banke d.d., kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 5140030242-63000115489/2006, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 2. siječnja 2006., ovjeren po javnom bilježniku M. K. iz S., pod brojem: O.-19/06 u S., kojim je tuženik odobrio i tužitelju stavio na raspolaganje stambeni kredit za adaptaciju kuće i zatvaranje kredita u Z. banci d.d., u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Tuženik se kao korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u roku od 7 (sedam) godina, odnosno 84 mjeseca, u anuitetima koji sadrže glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope. U čl. 3. Ugovora određena je je kamata po početnoj stopi od 4,90 % godišnje, dekurzivno, odnosno realna kamatna stopa, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,48 %, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, s dospijećem prve rate do 1. ožujka 2006., a s dospijećem svakog slijedećeg anuiteta svakog prvog dana u mjesecu, s tim da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem  srednjem tečaju za devize Banke na dan plaćanja. U Čl. 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, na način da tužitelj, kao korisnik kredit, „... izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru“.

 

6.              Nije sporno da je tužitelj sukladno ugovorenim uvjetima predmetnog Ugovora o kreditu, kako je to provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno, otplatio kredit te je konačna isplata kredita zabilježena 4. ožujka 2013.

 

7.              Sporno je da li su ništetne odredba čl. 3. i čl. 4. predmetnog Ugovora na koje se tužitelj pozvao u činjeničnom dijelu tužbe, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, specificiran u podnesku tužitelja od 7. travnja 2021., te ako je, po kojem pravnom osnovu.

 

8.              Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da se radi o novčanom iznosu koji je tužitelj isplatio tuženiku na temelju nepoštene i ništetne odredbe čl. 3. Ugovora, u dijelu gdje je određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem  srednjem tečaju za devize Banke na dan plaćanja, i na temelju nepoštene i ništetne odredbe čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena i određena promjenjiva kamatna stopa, koja se tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjala jednostranim odlukama pravnog prednika tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i

 

                                                                                 Poslovni broj: 18 P-464/2019-38

 

ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Naime, presudom Trgovačkog

suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesenoj u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenutom tužbom tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika H. A.-A. -B., a pravni sljednik S. banke d.d., u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07). Vrhovni sud RH svojom odlukom, posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., odbio je revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništenim odredbu ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je 2. siječnja 2006., odnosno upravo tijekom razdoblja od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.

 

9.              S obzirom da je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pravomoćna, ista je za sud obvezujuća jer je donesena u kolektivnom sporu. Naime, odredbom čl. 502. a st. 1. ZPP određeno je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Istovjetno određuje i odredba čl. 118. ZZP/14, kojom

 

je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Istovjetno pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojoj u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/07, a slijedom toga i obveza primjene utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

 

10.              Slijedom svega navedenog, sud smatra utvrđenim ništetnim odredbe čl. 3. i čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem  srednjem tečaju za devize Banke na dan plaćanja te u dijelu gdje je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika. Radi se o ugovornim odredbama o kojima pravni prednik tuženika, kao trgovac, i tužitelj, kao korisnik kredita, prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. važećeg ZZP/14, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07, što navedene ugovorne odredbe čini nepoštenima, a time i ništetnima.

 

11.              Utvrdivši da su ništetne odredbe čl. 3. i čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je određeno da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem  srednjem tečaju za devize Banke na dan plaćanja te u dijelu gdje je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika, utvrđeno je da se obveza tuženika da tužitelju isplati utuženi novčani iznos temelji na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11,78/15 i 29/18, dalje ZOO). Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništenosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti, kako to određuje odredba st. 3. istog članka, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetnih citiranih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan preplaćeni iznos vratiti tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove

 

 

12.              Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja sud smatra neosnovanim. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 242. ZOO, kojom je određeno da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 245. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida, zastarijevanje počinje teći iznova, a  vrijeme  koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovakav pravni stav zauzet je i u presudi Vrhovnog suda RH posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojem je jasno naznačeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći ispočetka, i to od trenutka pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.. S obzirom da je navedena presuda u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka postala pravomoćna 13. lipnja 2014., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13, kojom je u navedenom dijelu potvrđena citirana presuda, a da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja jer od pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu pa do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

 

13.              Osnovanost visine tužbenog zahtjeva proizlazi iz rezultata provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Naime, u vještačkom nalazu i mišljenju od 1. veljače 2020. knjigovodstvena vještakinja Đ. S. - B. navela je da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 2. siječnja 2006. na iznos od 23.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika, odnosno pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d., na dan zaključenja ugovora o kreditu uz kamatnu stopu od 4,90 % godišnje, s rokom otplate od 7 godina, anuitet je iznosio 324,65 CHF. Kredit je tužitelju isplaćen 17. siječnja 2006. po srednjem tečaju devizne tečajne liste tuženika za CHF koji je toga dana iznosio 1 CHF=4,752000 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. ožujka 2006., a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je trebalo biti prvog dana u svakom mjesecu. Prema podacima iz otplatnog plana, kojeg je tužitelj dobio prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, vidljivo je da je mjesečni anuitet iznosio 324,65 CHF, a kako je devizni tečaj iz liste tuženika za CHF na dan 17. siječnja 2006. iznosio za 1 CHF = 4.752000 kn, to je na taj način mjesečni anuitet u kunama iznosio 1.542,74 kn. U razdoblju od 1. ožujka 2006., tj. od dana početka otplate kredita, do 4. ožujka 2013., tj. do konačne otplate kredita, sveukupno je uplaćeno na ime otplate kredita iznos od 145.083,81 kn, dok su ukupne obveze na ime otplate kredita u promatranom razdoblju, uz ugovorenu kamatu od 4,9 % i tečajem za 1 CHF u visini od 4.752000 kn, iznosile su 129.589,89 kn, ako se uzme u obzir da je svaki mjesečni anuitet iznosi 1.542,74 kn. Iz dokumentacije koja je u spisu vidljivo je da je tužitelj svaki mjesec otplaćivao anuitete, s tim da su uplate, u odnosu na obračunate anuitete po Ugovoru i po tečaju na dan 17. siječnja 2006. bile veće i

 

manje od obračunatih anuitete te na taj način proizlazi da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa i primjene promjenjivog deviznog tečaja do 4. ožujka 2013. platio više na ime otplate kredita iznos od 15.493,92 kn. U razdoblju od 17. siječnja 2006., tj. od dana isplate kredita, do 4. ožujka 2013., tj. do isplate kredita, sveukupno je uplaćeno na ime otplate kredita iznos od 145.083,81 kn, dok su obveze na ime otplate kredita u navedenom razdoblju iznosile 129.589,89 kn, te na taj način postoji preplata na ime otplate kredita na dan 4. ožujka 2013. u iznosu od 15.493,92 kn. Ako se uplate promatraju za svaki mjesec posebno, tada je sveukupno po mjesecima plaćeno više u iznosu od 34.219,11 kn, dok je plaćeno manje u iznosu od 18.725,19 kn. Stoga ako se izvrši prijeboj više i manje plaćenih anuiteta proizlazi da je na dan konačne otplate kredita, tj. na dan 4. ožujka 2013., postojala preplata na ime otplate kredita u iznosu od 15.493,92 kn. U tabelama na str. 5-8 vještačkog nalaza i mišljenja dat je pregled ukupnih obveza po anuitetu u kunama po tečaju na dan 17. siječnja 2006. (kol. 4), ukupnih uplata na ime otplate kredita (kol. 6), više plaćeno na ime otplate kredita (kol. 7), manje plaćeno na ime otplate kredita (kol. 8) te sveukupno više plaćen iznos nakon prijeboja više i manje plaćenih iznosa po mjesecima (kol. 9). U tabelama na str. 5-8 dati su usporedni podaci o iznosima anuiteta po mjesecima izračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan 17. siječnja 2006. čija otplata je započela 1. ožujka 2006. do 4. ožujka 2013., sa stvarnim mjesečnim uplatama u zadanom razdoblju. Iz navedenih podataka vidljivo je da su sveukupne obveze na ime obračunatih anuiteta do 4. ožujka 2013. iznosile 145.083,81 kn, dok su  sveukupne uplate za navedeno razdoblje iznosile 129.589,89 kn, iz čega proizlazi da je do 4. ožujka 2013. više plaćeno na ime otplate kredita iznos od 15.493,92 kn, a po mjesecima prikazano u tabeli na str. od 5-8 u kol. 9 nalaza.

 

14.              U pisanom očitovanja od 1. ožujka 2020. vještakinja je navela da je po rješenju sud utvrdila koliko bi tužitelj platio obračunom mjesečnih anuiteta isključivo primjenom početne ugovorene  kamatne stope, bez naknadno jednostranih promjena kamatnih stopa, i po tečaju na dan plasmana kredita. Naime, po rješenju suda nije trebalo posebno prikazati preplatu koja se odnosi na povećanje redovnih kamatnih stopa, a posebno s osnova promjene tečaja za CHF.

 

15.              U pisanom očitovanja od 2. srpnja 2020. vještakinja je, očitujući se na prigovore tuženika na vještački nalaz i mišljene  iz podneska od 27. ožujka 2020, izvršila ispravak nalaza i mišljenja, navodeći da je točno da je kredit isplaćen po tečaju za 1 CHF =4,758533 kn, a ne, kako je to pogrešno navela u nalazu, po tečaju 1 CHF=4,752000 kn, te su stoga ukupne obveze po anuitetima do 30. rujna 2015. iznosile 129.768,05 kn, a ne 129.589,89 kn, kako je to u vještačkom nalazu navela. Nadalje, zatezna kamata do 30. rujna 2015. iznosila je 848,50 kn, dok su troškovi iznosili 500,00 kn te stoga uplata na ime anuiteta iznosila ukupno 143.781,83 kn, a ne 145.083,81 kn, dok preplata iznosi 14.013,78 kn, a ne 15.493,92 kn, kako je to navela u vještačkom nalazu.

 

16.              U iskazu danom na raspravi vještakinja je ostala kod vještačkog nalaza i mišljenja ispravljenog u pisanom očitovanju od 2. srpnja 2020., istaknuvši da na raspravi nije u mogućnosti izvršiti izračun preplaćenog iznosa posebno po osnovi kamata po predmetnom kreditu, a posebno izračun preplaćenog iznos po osnovi

 

promjene tečaja, slijedom čega je zamolila da joj se radi izrade navedenih izračuna dodijeli primjereni rok, što je sud prihvatio te na prijedlog tužitelja rješenjem, br. P-

464/2019. od 20. listopada 2020., na navedene okolnosti odredio provođenje dopunskog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. U dopunskom vještačkom nalazu i mišljenju od 30. siječnja 2021. vještakinja je navela da je uvidom u dokumentaciju utvrdila da je u razdoblju od početka otplate kredita, tj. od 1.ožujka 2006. do končane otplate kredita, tj. do 4.ožujka 2013., zbog promjene kamatnih stopa tužitelj više uplatio ugovorne kamate, u odnosu na ugovorom utvrđene kamate, u iznosu od 3.424,67 kn, dok je zbog promjene tečaja CHF tužitelj platio više na ime otplate glavnice u iznosu od 13.831,68 kn.

 

17.              S obzirom da je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranim odlukama tuženika (toč. I petita tužbe) te isplata preplaćenog novčanog iznosa zbog promjene kamatnih stopa (toč. II petita tužbe), prihvativši dopunski vještački nalaz mišljenje knjigovodstvene vještakinje od 30. siječnja 2021., iz kojeg proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelj zbog promjenjive kamatne stope više platio iznos od 3.424,67 kn, sud je, utvrdivši da se obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111.  ZOO te da u postavljenom kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva iz podneska od 7. travnja 2021. tužitelj potražuje iznos od 3.424,67 kn (u narečenom podnesku tužitelj je očito omaškom prilikom izračuna ukupnih mjesečnih više uplaćenih iznosa pogrešno naveo iznos od 3.424,00 kn), sud je specificirani tužbeni zahtjev prihvatio te presudio kao u toč. II izreke. Zakonska zatezna kamata za vremensko razdoblje od dospjelosti svakog pojedinog taksativno navedenog iznosa do 31. prosinca 2007. godine određena je prema stopi koju su određivali tada važeći Zakon o kamatama (NN-94/04 i 35/05) i Uredba o visini stope zatezne kamate (NN-8/94), a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. zatezna kamata određena je po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih bodova, što je sukladno tada važećoj odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, dok je za vremensko razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do isplate stopa zatezne kamate utvrđena sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN-78/15), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO, na način da se zatezna kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

18.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, temeljem kojih je sud u toč. III izreke obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove potrebne za vođenje postupka u iznosu od ukupno 10.300,00 kn, i to 1.000,00 kn na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarifa), 3.000,00 kn za zastupanje na raspravama od 14. listopada 2019., 13. listopada 2020. i 13. travnja 2021. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 2.000,00 kn za sastav obrazloženih podnesaka od 25. veljače 2020. i 8. travnja 2021. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 3.300,00 kn za troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja, 500,00 kn za sudsku pristojbu na tužbu i

                                                                                Poslovni broj: 18 P-464/2019-38

 

 

500,00 kn za sudsku pristojbu na presudu (Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, NN-53/19, dalje Uredba).

 

19.              Sud je u toč. IV izreke odbio zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.200,00 kn. Naime, s obzirom da vrijednost predmeta spora prema odredbi čl. 16. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN-118/18) iznosi ukupno 13.424,67 kn (10.000,00 kn za tužbeni zahtjev na utvrđenje ništenosti + 3.424,67 kn za kondmenatorni zahtjev za isplatom), za sudske pristojbe na tužbu i na presudu tužitelju, sukladno Tbr. 1. st. 1. i Tbr. 2. st. 1. Uredbe, pripada dosuđeni iznos od ukupno 1.000,00 kn, a ne u troškovniku zatraženi iznos od ukupno 1.700,00 kn. Zahtjev za naknadom troškova od 500,00 kn za pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude sud je kao neosnovan odbio jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP)

 

U Slatini, 28. svibnja 2021.

 

                                                                                                    S u d a c:

 

                                                                                                      Josip Bočkai

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

 

 

Dostaviti:

1. Siniša Prodanović, odvjetnik iz Virovitice - punomoćnik tužitelja.
2. OD Kožul & Petrinović iz Zagreba - punomoćnik tuženika.