Poslovni broj: 81 Pž-3222/2020-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-3222/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD G., OIB ..., G., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. T. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica J. S. B., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-15/2018-20 od 14. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-15/2018-20 od 14. veljače 2020. i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 721.552,52 kune s zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje za razdoblje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, a od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, a od

1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, a od 1. siječnja

2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, a od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, a od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, a od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od

6.82% godišnje, a od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, a od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, a od 1. siječnja 2020. do isplate po stopi od 6,11% godišnje odnosno prema referentnoj stopi HNB-a uvećanoj za tri postotna poena tekućim:

- na iznos od 141.830,41 kn od 1. siječnja 2013. do isplate; - na iznos od 141.830,41 kn od 1. siječnja 2014. do isplate; - na iznos od 141.830,41 kn od 1. siječnja 2015. do isplate; - na iznos od 141.830,41 kn od 1. siječnja 2016. do isplate; - na iznos od 141.830,41 kn od 1. siječnja 2017. do isplate;

- na iznos od 12.400,47 kn od 1. siječnja 2018. do isplate“.

2. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 63.719,25 kn (šezdesettritisućesedamstodevetnaest kuna i dvadesetpet lipa) u roku od 8 dana.

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-15/2018-20 od 14. veljače 2020. u točki I. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom poslovni broj P-15/2018-20 od 14. veljače 2020. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 721.552,52 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 91.174,60 kn (točka II. izreke).

 

2. Rješenjem jednakog poslovnog broja i nadnevka odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti tog suda (točka I. izreke), te je utvrđeno da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 2.440,87 kn (točka II. izreke).

 

3. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 721.552,52 kn zbog korištenja nekretnina u tužiteljevom vlasništvu, odnosno na općim dobrima kojima tužitelj upravlja, izvršavanjem tuženikove ovlasti prava puta, u razdoblju od 2011. do 2016. godine, s osnove naknade koristi stečene bez pravne osnove iz čl. 1111. u vezi s čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kao i na temelju naknade štete, a čemu se tuženik protivi te osporava osnovu i visinu potraživanja. Nakon provedenog dokaznog postupka uvidom u isprave u spisu prvostupanjski je sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Odluku o trošku postupka temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

 

4. Tuženik je podnio žalbu protiv presude i rješenja u točki I. izreke. U bitnom je naveo kako je počinjena povreda odredbe čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP-a i to u dijelu odlučivanja o izračunu visine naknade te načinu plaćanja naknade na ime prava puta nije u sudskoj nadležnosti nego u nadležnosti HAKOM-a (Hrvatska regulatorna agencija za mreže djelatnosti). Prvostupanjski sud je pogrešno ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev primjenom pravila o stjecanju bez osnove i to iz razloga što tuženik ima pravo puta na temelju samog zakona, odnosno pravo da koristi pojedine nekretnine u svrhu izgradnje i polaganja elektroničke komunikacijske infrastrukture. Zbog navedenog, u ovaj pravnoj stvari ne radi se o stjecanju bez osnove. Tužitelju ne pripada pravo na utuženi iznos ni s osnove naknade štete jer nema protupravnosti. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu, u cijelosti se usprotivio tuženikovim žalbenim navodima, predložio je odbiti tuženikovu žalbu u cijelosti i potvrditi pobijanu odluku.

 

6. Žalba protiv presude je osnovana, a protiv rješenja neosnovana.

 

7. Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbama iz čl. 365. st. 1. i 2. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. Nisu počinjene bitne povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda odredbe iz čl.

354. st. 2. t. 2. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi. Tužbeni zahtjev odnosi se na potraživanje na temelju instituta stjecanja bez osnove, podredno naknadu štete, a za što postoji nadležnost suda. Glede samog načina izračuna visine naknade za pravo puta, ističe se da je o tome prvostupanjski sud ovlašten odlučivati putem sudskog vještaka ili ovlaštene institucije ukoliko postoji potreba za to u sudskom postupku. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti tog suda.

 

9. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 721.552,52 kn za korištenje nekretnina koje su u vlasništvu tužitelja odnosno na općim dobrima kojima tužitelj upravlja, izvršavanjem ovlasti prava puta, u razdoblju od 2011. do 2016. godine.

 

10. Odredbama čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1.). Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2.). Jedan od posebnih slučajeva stjecanja bez osnove je i uporaba tuđe stvari u svoju korist u smislu odredbe čl. 1120. ZOO-a. Jedna od kumulativnih pretpostavki za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove koja u svakom konkretnom slučaju mora biti ispunjena je da se radi o stjecanju bez pravne osnove, dakle, o stjecanju koje se ne temelji na pravnom poslu, zakonu i/ili odluci suda ili drugog nadležnog tijela. Međutim, u konkretnom slučaju navedena pretpostavka nije ispunjena.

 

11. Naime, u konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je tuženik infrastrukturni operator koji je prije 2008. godine izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu na nekretninama koje su u vlasništvu tužitelja odnosno kojima tužitelj upravlja i da se njome koristi, ni činjenica da je na svim tim nekretninama tuženik stekao pravo puta na temelju odredbe čl. 28. st. 1. podstavka 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK). Tom je odredbom propisana oboriva zakonska presumpcija prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je

izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona (dakle, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba), pod uvjetom da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, koji uvjet je u konkretnom slučaju nesporno ispunjen. Prema odredbi čl. 2. t. 52. ZEK-a, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. podstavka 2. ZEK-a tuženik je u konkretnom slučaju stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona pa upravo to zakonom ustanovljeno pravo puta u konkretnom slučaju predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina. Budući da za korištenje predmetnih nekretnina postoji valjana pravna osnova, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki iz čl. 1111. ZOO-a za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tuženik nije koristio predmetne nekretnine bez pravne osnove pa je već iz tog razloga prvostupanjski sud trebao utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu naknade koristi stečene bez pravne osnove.

 

12. Osim toga, a kako to osnovano tvrdi tuženik u žalbi, korištenjem predmetnih nekretnina u spornom razdoblju tuženik nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta.

 

13. Naime, u Zakonu o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08; dalje: ZEK/08), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2008., a koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, je bilo propisano da infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama članka 29. toga Zakona, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine (čl. 28. st. 4. ZEK/08). Tako je odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 bilo propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 27. ili 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće (dalje: H.), pri čemu visina naknade ne može predstavljati nerazmjeran teret za pružanje elektroničkih komunikacijskih usluga i razvoj tržišta elektroničkih komunikacija. Citirana odredba je bila na snazi sve do 10. kolovoza 2011. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 90/11; dalje: ZIDZEK/11) kojim je izmijenjena ta odredba na način da je propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga Zakona plaća naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija (čl. 29. st. 1. ZIDZEK/11). Citirana odredba je bila na snazi sve do 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 72/17; dalje: ZIDZEK/17) kojim je ta odredba izmijenjena na način da su riječi: „naknada na temelju izdane potvrde o pravu puta“ zamijenjene riječima: „naknada za pravo puta“ (čl. 15. ZIDZEK/17). Stoga je tek stupanjem na snagu ZIDZEK/17, odredbom čl. 29. st. 1., propisano da se za pravo puta na općem dobru i na nekretninama iz članka 27. stavka 1. toga Zakona plaća naknada za pravo puta iz čl. 28. toga Zakona, a izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju se pravilnikom koji donosi Vijeće, pri čemu visina naknade mora predstavljati pravičan razmjer između prava vlasnika nekretnina i interesa operatora elektroničkih komunikacijskih usluga te javnog interesa za razvoj tržišta elektroničkih komunikacija.

 

14. Od stupanja na snagu ZEK/08 1. siječnja 2008. pa sve do 22. srpnja 2017. kada je stupio na snagu ZIDZEK/17, Zakon o elektroničkim komunikacijama je propisivao da je infrastrukturni operator dužan plaćati naknadu za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, dakle, nakon izdavanja takve potvrde iz čega slijedi, a suprotno zaključku prvostupanjskog suda, da prije izdavanja takve potvrde tuženik nije bio dužan plaćati naknadu za pravo puta.

 

15.Osim toga, odredbom čl. 6. st. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10) bilo je propisano da obaveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se naknada mora isplatiti u roku 15 dana od dana zaprimanja potvrde. Citirana odredba je bila na snazi do 4. siječnja 2011. kada je stupio na snagu novi Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 152/11; dalje: Pravilnik iz 2011.) koji je odredbom čl. 6. st. 7. propisivao da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08). Budući da je ta odredba bila u protivnosti s tadašnjom odredbom čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, tu se neposredno primjenjuje zakon, dakle, odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, a ne odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika iz 2011. godine kao podzakonski propis. U svakom slučaju, citirana odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika iz 2011. godine je brisana Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 151/14) koji je stupio na snagu 27. prosinca 2014. (dalje: Pravilnik iz 2014.). Osim toga, odredbom čl. 4. st. 4. Pravilnika iz 2011. godine je bilo propisano da je infrastrukturni operator obvezan vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti jedan izvornik potvrde o pravu puta u roku od trideset (30) dana od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u potvrdi o pravu puta. Ova odredba je izmijenjena Pravilnikom iz 2014. godine na način da je ona postala odredba čl. 4. st. 3. kojom je propisano da infrastrukturni operator mora vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostaviti presliku potvrde o pravu puta i izvadak iz Tablice 1 koji se na njega odnosi u roku od 30 (trideset) dana

od zaprimanja potvrde te početi plaćati naknadu utvrđenu u Tablici 1. te da se obveza plaćanja računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta. Ova odredba je također izmijenjena Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 95/17) koji je stupio na snagu 2. listopada 2017. na način da je propisano da je infrastrukturni operator obvezan bez odgode obavijestiti vlasnika nekretnine, odnosno upravitelja općeg dobra o izdanoj potvrdi o pravu puta i obvezi plaćanja naknade te započeti plaćati naknadu za pravo puta.

 

16. Dakle, svi Pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta, osim Pravilnika iz

2011. godine, propisivali su obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o elektroničkim telekomunikacijama, dakle, da ta obveza nastaje u trenutku izdavanja/zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora (tuženika). Uzevši u obzir citirane zakonske i podzakonske odredbe, kao lex specialis, pravilno žalitelj upire na to da obveza plaćanja naknade za pravo puta nije nastala istovremeno s nastankom prava puta. Navedeno proizlazi i iz rješenja H.-a broj Klasa: ... od 21. kolovoza 2018. kojim je utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator i da ima pravo puta na nekretninama u vlasništvu/suvlasništvu tužitelja te je utvrđena godišnja naknada za pravo puta za korištenje tih nekretnina od 2. veljače 2017. koju je tuženik obračunao sukladno rješenju H.-a u iznosu od 141.830,41 kn godišnje. Dakle, tim je rješenjima utvrđena tuženikova obveza plaćanja naknade za pravo puta tek od 2. veljače 2017. kada je sam tužitelj nesporno podnio zahtjev za utvrđenje infrastrukturnog operatora H.-u.

 

17. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir ovakva utvrđenja i zaključke kao i mjerodavne zakonske odredbe, proizlazi da u slučaju kada je vlasnik odnosno upravitelj općeg dobra pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, kao u konkretnom slučaju, tuženik nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za utvrđenje infrastrukturnog operatora, dakle, za razdoblje prije 2. veljače 2017. Posljedično tome, u spornom razdoblju tuženik nije stekao korist u vidu neplaćene naknade za pravo puta na teret tužiteljeve imovine jer takvu naknadu u tom razdoblju tuženik nije ni bio dužan plaćati.

 

18. Nadalje, u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve kumulativne pretpostavke odgovornosti za štetu iz čl. 1045. ZOO-a jer nema protupravnosti u tuženikovom postupanju, odnosno propuštanju. Naime, iako je tuženik bio ovlašten na temelju svih pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta podnijeti H.-u zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, u kojoj bi se utvrdila i visina naknade za pravo puta, a izdavanjem/primitkom te potvrde za tuženika bi nastala obveza plaćanja naknade za pravo puta tužitelju, tuženik nije bio dužan podnijeti takav zahtjev. Stoga se nepodnošenje takvog zahtjeva ne može smatrati protupravnim zbog čega u tuženikovom postupanju nema protupravnosti pa tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu spornog iznosa i po osnovi naknade štete (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-4726/2018-2 od 3. prosinca 2019., Pž-7193/2019-2 od

13. listopada 2020. i Pž-1049/2019-3 od 5. studenoga 2020.).

 

19. Slijedom svega navedenog, proizlazi da je prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu trebalo je odbiti u cijelosti, jer nisu ispunjenje pretpostavke za dosuđenje utuženog iznosa ni primjenom pravila stjecanja bez osnove ni primjenom odredaba o naknadi štete.

 

20. Budući da je preinačenjem prvostupanjske odluke tuženik u cijelosti uspio u sporu, tu mu pripada pravo na cjelokupni trošak postupka u skladu s odredbom čl.

154. st. 1. ZPP-a.

 

21. Na temelju tuženikovog određenog zahtjeva (čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a), tuženik ima pravo na naknadu troškova na ime nagrade za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 7.116,00 kn prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), za sastav podneska od 5. ožujka 2019. u iznosu od 7.240,00 kn prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištu održanom 24. travnja 2018. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9/5 Tarife, pristup ročištu održanom 7. ožujka 2019. u iznosu od 3.620,00 kn prema Tbr. 9/2 Tarife, sastav podneska od 25. ožujka 2019. u iznosu od 7.240,00 kn prema Tbr. 8/1 Tarife, pristup ročištu održanom 5.prosinca 2019. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9/5 Tarife, sastav podneska od 20. studenog 2019. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8/3 Tarife i pristup ročištu održanom 21. siječnja 2019. u iznosu od 7.240,00 kn prema Tbr. 9/1 Tarife. Na taj trošak potrebno je tuženiku priznati i iznos PDV-a, tako da ukupni parnični troškovi iznose 42.445,00 kn. Tuženiku je bilo potrebno priznati i trošak sastava žalba s obzirom na to da je uspio u parničnom postupku, i to iznos od 9.019,40 kn prema Tbr. 10/1 Tarife, uvećano za PDV, iznos od ukupno 11.274,25 kn. Uz navedeno, tuženiku pripada i trošak sudske pristojbe na žalbu iznosu od 10.000,00 kn. Slijedom navedenog, tužitelj je dužan tuženiku naknaditi iznos od 63.719,25 kn na ime troškova parničnog postupka.

 

22. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a tuženikova žalba je prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen, dok je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i pobijano rješenje potvrđeno u točki I. izreke.

 

Zagreb, 27. svibnja 2021.

 

Predsjednik vijeća

Marina Veljak, v.r.