Poslovni broj: 81 Pž-4851/2020-2

 

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 81 Pž-4851/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Lidije Tomljenović, suca izvjestitelja, te Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., OIB ..., R., kojeg zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u R., protiv tuženika O. P. – A. d.o.o., OIB ..., M., kojeg zastupa punomoćnik I. H., odvjetnik u R., radi isplate iznosa od 87.800,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/18-30 od 28. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/18-30 od 28. kolovoza 2020.. u točkama I. i II. izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/18-30 od 28. kolovoza 2020.

 

II. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena tužiteljeva žalba podnesena protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-38/18-30 od 28. kolovoza

2020. u točki III. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom poslovni broj P-38/18-30 od 28. kolovoza 2020. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 87.800,00 EUR na ime njegovog suvlasničkog dijela od 21,95% u vlasništvu tuženika O. P. – A. d.o.o. M., OIB ..., a u vezi zaključenog Ugovora o kupoprodaji između prodavatelja D. d.o.o. R., OIB ..., i kupca P. L. iz U. K., C. H., 108-110 F. R., L., N. 35JJ, OIB ..., u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 25.737,50 kn (točka II. izreke), odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 15.075,00 kn (točka III. izreke).

 

2. Rješenjem poslovni broj P-38/18-30 od 28. kolovoza 2020. utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu dobiti od tuženika u neodređenom iznosu, a koji iznos se obvezao specificirati nakon što primi nalaz sudskog vještaka financijske struke o raspodjeli dobiti u tuženom trgovačkom društvu O. P. – A. d.o.o. M., OIB ..., u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017.

 

3. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatu iznosa od 87.80,00 EUR u protuvrijednosti kuna koji iznos predstavlja 21,95% dijela kupoprodajne cijene koja je ostvarena prodajom nekretnine označene kao k.č.br. 748/4 k.o. V., zk. ul. br. 1200 k.o. V.. Kupoprodajni ugovor za navedenu nekretninu sklopljen je između društva D. d.o.o., R. kao prodavatelja i društva P. L. iz U. K. kao kupca. Tuženik je bio jedan od osnivača društva D. d.o.o., R., a tužitelj je pak bio nositelj poslovnog udjela u društvu tuženika vrijednosti 14.140,00 kn što predstavlja 21,95% od ukupnog temeljnog kapitala, pa stoga zahtijeva isplatu utuženog iznosa na ime dijela kupoprodajne cijene u omjeru tog udjela. Stupnjevitom tužbom tužitelj je zahtijevao isplatu dobiti društva tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017. čiju visinu se obvezao postaviti nakon financijskog vještačenja gdje će se utvrditi visina dobiti koja je podijeljena između članova društva.

 

4. Prvostupanjski sud je na temelju dokumentacije u spisu kao i ostalih provedenih dokaza ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev jer prije svega tužitelj nije bio stranka kupoprodajnog ugovora pa da bi imala pravo potraživati isplatu dijela kupoprodajne cijene u smislu odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), niti je pak tužitelj u kupoprodajnom ugovoru naveden kao vjerovnik dijela kupoprodajne cijene. Nadalje, tužitelj nije uplatio predujam za izvođenje financijskog vještačenja, već je inzistirao da vještačenje provedu ekonomski forenzičari koji bi pregledali cjelokupno financijsko poslovanje tuženika i društva D. d.o.o. radi utvrđenja je li i na koji način izvučena dobit od prodaje nekretnine k.č.br. 748/4, odnosno da se utvrdi na koji način je raspoređena kupoprodajna cijena za predmetnu nekretninu u visini od 400.000,00 EUR i koliki je iznos prodavatelj primio od prodaje predmetne nekretnine, a koliko eventualno druge osobe (uključujući i tuženika), te da se utvrdi dobit društva tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017. Prvostupanjski sud je na temelju odredaba čl. 220. i 259. Zakona o parničnom postupku odredio provesti financijsko vještačenje, a kako tužitelj nije uplatio predujam za to vještačenje, sud je od provođenja tog dokaza odustao. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjevu cijelosti, dok je rješenjem utvrdio povlačenje tužbe sukladno odredbi čl. 109. st. 4. Zakona o parničnom postupku.

 

5. Tužitelj je protiv te presude i rješenja podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Istaknuo je da je sud počinio povredu postupka iz odredbe čl.

354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Sud je pogrešno primijenio i odredbu čl. 220. Zakona o parničnom postupku jer se pravno odlučne činjenice mogu dokazivati svim mogućim dokaznim sredstvima te sud nije ograničen u izboru dokaznih sredstava. Interes razumnosti i pravičnosti nalaže da se prihvati dokazni prijedlog tužitelja da se provede financijsko forenzičko vještačenje jer je društvo D. d.o.o. osnovano isključivo sa svrhom izvlačenja novca od prodaje vrijedne nekretnine u prvom redu uz more u O.. Tuženik je prenio svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine bez naknade u društvo D. d.o.o. i onda prodao nekretninu. Sud nije htio provesti najvažniji dokaz onako kako je to tužitelj predlagao nego je imenovao običnog vještaka financijske struke čime je tužitelju onemogućen pristup sudu. Smatra da je prvostupanjski sud neosnovano odbio provesti dokaz saslušanjem niz svjedoka. Takvim postupanjem tužitelju je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pristupu sudu. Predložio je ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbama iz čl. 365. st. 1. i 2. („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

8. Prije svega, napominje se da je tužitelj podnio žalbu i protiv točke III. izreke prvostupanjske odluke kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 15.075,00 kn.

 

9. Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP-a propisano je da je žalba nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Prema odredbi čl. 367. ZPP-a nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud rješenjem ako to nije učinio prvostupanjski sud.

 

10. Uzevši u obzir da je tužitelj u odnosu na točku III. izreke pobijane presude, kojom je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka, uspio u sporu pred prvostupanjskim sudom, nema pravni interes podnijeti žalbu protiv tog dijela presude, pa je stoga u tom dijelu njegova žalba odbačena kao nedopuštena.

 

11. Donošenjem pobijane presude i rješenja nije učinjena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj upire žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu. Jednako tako, prvostupanjski sud je obrazložio iz kojeg

razloga nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka R. A., M. M. i D. M.. Pri tome je naveo da iskazi tih svjedoka, neovisno o njihovom sadržaju, ne bi mogli utjecati na donesenu odluku s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i činjenicu da se ostvarena dobit trgovačkog društva ili nepostojanje takve dobiti u konkretnom sporu može utvrditi isključivo vještačenjem vještak ekonomske struke, a za koje vještačenje predujam nije uplaćen uslijed čega se smatra da je tužitelj od tog dokaznog prijedloga odustao.

 

12. Nije počinjena ni povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a time što prvostupanjski sud nije prihvatio tužiteljev prijedlog za izvođenjem financijsko forenzičkog vještačenja pa da bi time bio tužitelju onemogućen pristup sudu. Prvostupanjski sud je obrazložio iz kojeg razloga nije prihvaćen dokazni prijedlog tužitelja za izvođenje financijsko forenzičkog vještačenja navodeći da je u postupku određeno provesti vještačenje po vještaku financijske struke kako bi se utvrdilo je li tuženik ostvarivao dobit u navedenom razdoblju te kako bi tužitelj u vezi s isplatom dobiti mogao postaviti određen tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b st. 2., 3. i 4. ZPP-a. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da bi vještak financijske struke, postupajući sukladno zadaći suda određenoj rješenjem od 16. svibnja 2019., te u tom smislu utvrđujući ostvarenje dobiti tuženika zasigurno utvrđivao i način tuženikovog poslovanja te način raspolaganja ostvarenim financijskim sredstvima pri čemu bi utvrdio i određene nepravilnosti u poslovanju da je tih nepravilnosti bilo. Prvostupanjski sud je u potpunosti postupio prema odredbi čl. 292. st. 3. ZPP-a. Osim toga, odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a dana je ovlast sudu da odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Drugim riječima, prvostupanjski sud je detaljno obrazložio iz kojeg razloga takav dokazni prijedlog nije prihvaćen pa stoga tužitelju nije povrijeđeno pravo na pristup sudu kako to tvrdi svojim žalbenim navodima.

 

13. Predmet spora je tužiteljev zahtjev kao imatelja poslovnog udjela od 21,95% u tuženiku za isplatu iznosa od 87.800,00 EUR u protuvrijednosti kuna. Predmetni utuženi iznos predstavlja 21,95% dijela kupoprodajne cijene koja je ostvarena prodajom nekretnine označene kao k.č.br. 748/4 k.o. V., zk. ul. br. 1200 k.o. V.. Kupoprodajni ugovor za navedenu nekretninu sklopljen je između društva D. d.o.o., R. kao prodavatelja i društva P. L. iz U. K. kao kupca. Tuženik je bio jedan od osnivača društva D. d.o.o., R., te je na ime povećanja temeljnog kapitala tog društva (D. d.o.o.) u društvo unesena nekretnina označena kao k.č.br. 748/4, k.o. V. u cijelosti pa time i tuženikov suvlasnički dio (33/156 idealnog dijela). Trgovačko društvo D. d.o.o. prodalo je nekretninu označenu kao k.č.br. 748/4, k.o. V. društvu P. L. iz U. kraljevstva za iznos od 400.000,00 EUR. Navedene činjenice nisu sporne među strankama te su u potpunosti u skladu s dokumentacijom dostavljenom u spisu.

 

14. Daljnji tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu dijela dobiti društva tuženika za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2017. čiju visinu se tužitelj obvezao postaviti nakon financijskog vještačenja gdje će se utvrditi visina dobiti koja je podijeljena između članova društva (stupnjevita tužba). U tom dijelu potrebno je napomenuti da tužitelj nije određeno postavio tužbeni zahtjev, a sve s obzirom na to

da, nakon što je tuženik postupio po nalogu suda i dostavio potrebnu dokumentaciju u skladu s odredbom čl. 186.b st. 1. ZPP-a, tužitelj nije uplatio predujam za izvođenje financijskog vještačenja, pa posljedično tome nije mu bio poznat iznos eventualno isplaćene dobiti članovima društva. Stoga, tužitelj u tom dijelu nije određeno postavio tužbeni zahtjev iako je na to bio pozvan rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-38/18-24 od 21. veljače 2020. (list 184. spisa). Slijedom navedenog, u skladu s odredbom čl. 109. st. 4. ZPP-a smatra se da je u tom dijelu tužitelj povukao tužbu. Iako je prvostupanjski sud u tom dijelu utvrdio povlačenje tužbe, a ne pravilno odredio da se smatra da je u tom dijelu tužba povučena, pobijano rješenje je potvrđeno jer su pravne posljedice u oba slučaja jednake.

 

15. Sporno je u pogledu postavljenog zahtjeva za isplatu iznosa od 87.800,00 EUR u protuvrijednosti kuna ima li tužitelj pravo na isplatu dijela kupoprodajne cijene koja je ostvarena prodajom nekretnine društvu P. L. iz U. kraljevstva.

 

16. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da tužitelj nema pravo na isplatu jer nije bio stranka tog kupoprodajnog ugovora, odnosno prodavatelj – vlasnik nekretnine po tom ugovoru da bi imao pravo potraživati isplatu dijela kupoprodajne cijene sukladno odredbi čl. 376. ZOO-a. Tužitelj nije naveden ni kao vjerovnik dijela predmetne kupoprodajne cijene u Ugovoru o kupoprodaji od 15. siječnja 2015. (str. 9.-11. spisa). U odnosu na tužiteljeve tvrdnje kojima je upirao na to da je fiktivno prikazan gubitak na strani tuženika te da je u stvarnosti protuzakonito izvučena dobit, kako iz tuženika tako i iz trgovačkog društva D. d.o.o. R., prvostupanjski sud je naveo da čak i slučaju da je došlo do protupravnog izlučenja imovine iz društva tuženika na bilo koji način, da je dio iznosa ostvarenog prodajom nekretnine društva D. d.o.o. R. predstavljao dobit društva tuženika koja je protupravno izašla iz imovine tuženika, navedene činjenice ne bi stvorile temelj tužiteljevog prava na isplatu dijela kupoprodajne cijene predmetne nekretnine od tuženika (kako je to tužitelj tužbom zatražio) ili prava na isplatu dobiti od tuženika, već bi mu navedene okolnosti dale (eventualno) pravo na naknadu štete od osobe koja je tužitelju takvu štetu (protupravnim izlučenjem imovine iz društva tuženika) počinila. Međutim, takav zahtjev (za naknadu štete) prema eventualnom štetniku tužitelj nije postavio.

 

17. Zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti su pravilni i u skladu sa svim izvedenim dokazima i cjelokupnom dokumentacijom u spisu. Naime, tužitelj nije postupio po nalogu suda i uplatio predujam za izvođenje financijskog vještačenja. S druge strane, iz preostalih dokaza, prvenstveno dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik poslovao s gubitkom (listovi 113.-133. spisa). I tuženikov zastupnik po zakonu V. S. je u svom iskazu naveo da se dobit društva nije isplaćivala nego se ostavljala u društvu, dok se iznos koji je dobiven kupoprodajom nekretnine (490.000,00 kn) koristio za pokriće gubitaka s obzirom na to da je društvo tuženika poslovalo s gubitkom. Njegov iskaz je u potpunosti sukladan dokumentaciji u spisu, odnosno računima dobiti i gubitka za razdoblje od 2013. do 2017. godine (listovi 87.-97. spisa).

 

18. S obzirom na zaključke i utvrđenja koji proizlaze iz izvedenih dokaza, te uzevši u obzir činjenicu da tužitelj nije uplatio predujam za izvođenje financijskog vještačenja kako je na to bio pozvan rješenjem prvostupanjskog suda od 16. svibnja

2019., proizlazi da tužitelj nije dokazao osnovu i visinu potraživanja, odnosno proizlazi da je neosnovan tuženikov zahtjev na isplatu utuženog iznosa, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

19. Žalbenim navodima, tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

 

20. Odluka o troškovima postupka pravilna je i osnovana na zakonu (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a).

 

21. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena u točkama I. i II. izreke, a pobijano rješenje potvrđeno je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 27. svibnja 2021.

 

Predsjednik vijeća

Marina Veljak, v.r.