1

Poslovni broj: UsI-638/20-18

 

 

Poslovni broj: UsI-638/20-18

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Kristini Senjak Krunić i Božici Bilen, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja M. P. iz K., kojeg zastupa opunomoćenica S. A., odvjetnica iz Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi naplate poreza na dodanu vrijednost, dana 27. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak  KLASA: UP/II-415-05/19-01/153, URBROJ: 513-04-19-4 od 30. prosinca 2019.             

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

              1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-415-05/19-01/153, URBROJ: 513-04-19-4 od 30. prosinca 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva KLASA: UP/I-410-19-19-01/48653 URBROJ: 531-02-3037/1-19-6 od 16. kolovoza 2019 .

              2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelj je obvezan na plaćanje poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 114.681,50 kn i pripadajuće kamate u iznosu od 554,24 kn, na novo motorno vozilo marke BMW, trgovački naziv BMW X4 XDRIVE, VIN oznake (broj šasije) vozila WBAVJ31040tG12929, datum prve registracije 18.01.2019., datum isporuke 18.07.2019. (točka I. izreke). Tužitelj se također obvezuje na plaćanje daljnje zatezne kamate u iznosu od 554,24 kn obračunate za neplaćeni iznos poreza na dodanu vrijednost iz točke I. izreke za razdoblje od dospijeća poreza na dodanu vrijednost, odnosno 29.07.2019. do dana donošenja tog rješenja, a dužan je platiti i daljnju zateznu kamatu za iznos dospjele razlike poreza na dodanu vrijednost na novo motorno vozilo iz točke I. izreke za razdoblje od dana donošenja ovog rješenja do dana uplate poreza na dodanu vrijednost (točka II. izreke). Način plaćanja određen je točkom III. izreke. Ukoliko uplata poreza na dodanu vrijednost i pripadajućih kamata ne bude izvršena po rješenju, naplata će se izvršiti ovrhom, te da žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (točka IV. i V. izreke).

              3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora bitnim smatra utvrditi je li kupio u inozemstvu novo ili rabljeno vozilo, a slijedom činjenice da je predmetno vozilo u trenutku isporuke prešlo 6000 km, a od njegove registracije proteklo je 6 mjeseci i 1 dan. Mišljenja je da se prvostupanjsko rješenje nije moglo donijeti neposrednim rješavanjem na temelju članka 87. Općeg poreznog zakona, već je trebalo provesti ispitni postupak u smislu članka 51. Zakona o općem upravnom postupku kako bi se utvrdile činjenice bitne za razjašnjenje pravog stanja stvari i kako bi mu se kroz sudjelovanje u postupku omogućila zaštita prava i pravnih interesa. Osporava utvrđenje prvostupanjskog tijela da mu je predmetno vozilo bilo isporučeno 18. srpnja 2019. obzirom da pod točkom 3. Međunarodnog tovarnog lista CMR L 3509049 izričito navedeno da je isporuka izvršena 19. srpnja 2019., a kojom ispravom je vezano carinsko tijelo, odnosno sve treće osobe. Ukazuje da osporeno rješenje nema obvezan sadržaj propisan člankom 98. Zakona o općem upravnom postupku i člankom 98. stavkom 5. Općeg poreznog zakona. Smatra kako tuženik nije cijenio proturječnosti između materijalnih dokaza i obrazloženja prvostupanjskog rješenja. Naglašava da tuženik protivno vjerodostojnim ispravama u spisu (Međunarodni tovarni list CMR L 3509049) kao datum isporuke vozila navodi 18. srpnja 2019., a sve kako bi se propis tumačio njemu na štetu, jer bi u tom slučaju proteklo točno 6 mjeseci od dana prve registracije vozila. Upućuje da se prema članku 14. stavku 1. Direktive 2006/112/EZ isporukom robe smatra prijenos prava raspolaganja materijalnom imovinom kao vlasnik. Budući da je on tek 19. srpnja 2019. mogao raspolagati predmetnim vozilom kao vlasnik, isporuka je izvršena na taj dan. Ukazuje kako navedena odredba Direktive, upućuje na članak 116. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojem se vlasništvo pokretnine stječe predajom te pokretnine u samostalni posjed stjecatelja. Budući da je predmetno vozilo isporučeno, prema Međunarodnom tovarnom listu CMR L 3509049, 19. srpnja 2019, od prve registracije proteklo je 6 mjeseci i 1 dan, što znači da je u smislu naprijed citirane odredbe neprijeporno da se radi o rabljenom, a ne o novom vozilu. Mišljenja je da je opisano tumačenje u skladu s člankom 2. stavkom 2.b) točka i. Direktive 2006/112/EZ prema kojem se predmetno vozilo ima smatrati rabljenim vozilom, jer je u trenutku isporuke prešlo više od 6000 km i bilo starije od 6 mjeseci. Osim toga upućuje da članak 63. Direktive 2006/112/EZ izričito propisuje da oporezivi događaj i obveza obračuna PDV-a nastaju po isporuci robe ili usluga. Stoga zaključuje da je oporezivi događaj nastao 19. srpnja 2019. kada je mu je isporučeno predmetno vozilo. Prema tome, i primjenom “načela odredišta” iz članka 4. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost tuženik je, računajući rokove u smislu članka 80. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku, trebao doći do zaključka da je od prve registracije do isporuke predmetnog vozila proteklo 6 mjeseci i 1 dan. U slučaju dvojbe oko tumačenja dana isporuke, upućuje na neposrednu primjenu Direktive Vijeća 2006/112/EZ, jer direktive imaju neposredan vertikalan učinak (Sud Europske unije - predmet Tulio Ratti; predmet Foster), te je europsko pravo nadređeno nacionalnom pravu (Sud Europske unije - predmet Costa v. ENEL). Skreće pozornost kako je u istom carinskom postupku, pravomoćnim poreznim rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/l-410-19/19-19/48653, URBROJ: 513-02-3037/8-19-3 od 22. srpnja 2019. predmetno vozilo utvrđeno kao rabljeno vozilo na koje je naplaćen poseban porez u iznosu od 71.110,00 kn. Unatoč navedenom rješenju, isto tijelo je od njega zatražilo plaćanje PDV-a kao da se radi o novom vozilu, a ujedno je plaćen PDV od 19% u SR Njemačkoj. Zahtijevajući plaćanje PDV-a u Republici Hrvatskoj, smatra da su tim rješenjem povrijeđene odredbe o zabrani dvostrukog oporezivanja. Zanemarujući pravomoćno rješenje u istom carinskom postupku kojim je utvrđeno da je predmetno vozilo rabljeno, ističe da je tuženik povrijedio članak 8. Zakona o općem upravnom postupku čime dovodi u pitanje pravnu sigurnost u Republici Hrvatskoj i njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Uzgred upućuje na Mišljenje prvostupanjskog tijela KLASA: 410-19/19-02/3, URBROJ: 513-07-06/19-02 od 1. kolovoza 2019. u kojem je istaknuto da je rabljeni automobil onaj koji je prešao više od 6000 km i od njegove prve registracije je prošlo više od 6 mjeseci.

4. Predlaže poništenje osporenog i prvostupanjskog rješenja uz naknadu troška upravnog spora.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog i prvostupanjskog rješenja.

6. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

              7. Sud je 8. travnja i 20. svibnja 2021. održao raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS).

              8. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja sud je izveo dokaze uvidom u sudski spis te isprave priložene spisu tuženika.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Prema podacima spisa predmeta tužitelj je kao osoba koja nije registrirana za potrebe poreza na dodanu vrijednost (dalje u tekstu PDV), od prodavatelja H. G., V. kupio temeljem narudžbe broj 564915 (Bestell-Nr) i računa broj 5452721 od 18. srpnja 2019., vozilo BMW X4 XDRIVE čiji je datum prve registracije 18. siječnja 2019. Iz spisu priloženog Međunarodnog tovarnog lista (točka 3.) razvidno je da je predmetno vozilo 18. srpnja 2019. od prodavatelja preuzelo špeditersko društvo P. d.o.o. koje je tužitelju to vozilo predalo 19. srpnja 2019. Uvidom u R-1 Račun – otpremnicu: 57-VP1-10/2019 od 23. srpnja 2019. sud nalazi da je špediter, odnosno prijevoznik tužitelju obračunao uslugu prijevoza predmetnog vozila u iznosu od 3.750,00 kn uz naznaku da je dan isporuke bio 18. srpnja 2019. 

11. Među strankama je sporno je li tužitelj obveznik PDV-a kao kupac novog prijevoznog sredstva, jer je predmetno vozilo isporučeno unutar šest mjeseci od datuma prve uporabe. Naime, tužitelj smatra da je mu je vozilo isporučeno 19. srpnja 2019., kada ga je preuzeo od prijevoznika, odnosno nakon šest mjeseci i jednog dana radi čega se radi o rabljenom vozilu za koje nije u obvezi platiti PDV.

12. Odredbom članka 76. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj 73/13, 148/13, 99/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18 dalje u tekstu Zakon o PDV-u) propisano je da iznimno od stavka 3. ovog zakonskog članka, osoba koja nije registrirana za potrebe PDV-a, a koja stječe novo prijevozno sredstvo u smislu članka 4. stavka 1. točke 2.b) ovoga Zakona, plaća PDV na temelju rješenja Carinske uprave, dok je stavkom 6. istog članka propisano da se u slučaju stjecanja novih prijevoznih sredstava prema članku 4. stavku 1. točki 2.b) ovoga Zakona, novo prijevozno sredstvo može registrirati kod nadležnog tijela prema posebnim propisima samo uz predočenje prijave za stjecanje novih prijevoznih sredstva koju je ovjerila nadležna ispostava Carinske uprave.

13. Prijevozno sredstvo je prema članku 4. stavku 2.b) Zakon o PDV-u kopneno motorno vozilo namijenjeno za prijevoz osoba ili dobara radnog obujma motora iznad 48 cm3 ili snage motora iznad 7,2 kW.

14. Novim prijevoznim sredstvima prema članku 4. stavku 3. Zakona o PDV-u smatraju se kopnena vozika koja ispunjavaju jedan od sljedećih uvjeta: da su isporučena unutar šest mjeseci od datuma prve uporabe ili nisu prešla više od 6.000 km.

15. Odredbom članka 394. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kad je prema ugovoru potrebno izvršiti prijevoz, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prijevozniku ili otpremniku.

16. Budući da je u konkretnom slučaju trebalo izvršiti prijevoz vozila, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja tužitelju je izvršena 18. srpnja 2019. kada je predmetno vozilo uručeno špediteru/prijevozniku, a što potvrđuje i R1 račun – otpremnica od 23. srpnja 2019. Kako je prema mišljenju suda predmetno vozilo isporučeno tužitelju 18. siječnja 2019, odnosno unutar šest mjeseci od datuma prve uporabe 18. siječnja 2019., tužitelj stekao novo, a ne rabljeno prijevozno sredstvo na koje je dužan platiti PDV.

17. Člankom 87. stavcima 2. i 3. Zakona o PDV, porezni obveznik koji stječe nova prijevozna sredstva unutar Europske unije sukladno članku 4. stavku 1. točki 2.b) ovoga Zakona, mora podnijeti prijavu za stjecanje novih prijevoznih sredstava u roku od 10 dana od dana stjecanja novog prijevoznog sredstva u kojoj iskazuje sve podatke potrebne za obračun i nadzor PDV-a. Navedenu prijavu ne podnosi porezni obveznik koji nova prijevozna sredstva koristi za daljnju prodaju, a prijave iz stavaka 1. i 2. ovoga članka podnose se Carinskoj upravi.

18. Uzimajući u obzir da tužitelj nije podnio prijavu za plaćanje PDV-a pravilno mu je u skladu s citiranim člankom 76. stavkom 5. Zakona o PDV-u po službenoj dužnosti doneseno prvostupanjsko rješenje.

19. Neosnovano se tužitelj poziva na rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I 410-19/19-19/48653 URBROJ: 513-02-3037/8-19-3 od 22. srpnja 2019., kojim se obvezuje na plaćanje posebnog poreza na motorna vozila u skladu sa Zakonom o posebnom porezu na motorna vozila (Narodne novine broj: 15/13, 108/13, 115/16 i 127/17). Ovo iz razloga što je tužitelj obveznik plaćanja posebnog poreza na motorna vozila i u slučaju kupnje novog prijevoznog sredstva, a ocjena zakonitosti tog rješenja nije predmet ovog upravnog spora.

20. Na zakonitost osporenog rješenja ne utječu niti navodi tužitelja da nije obveznik PDV-a u Republici Hrvatskoj obzirom da ga je platio u Njemačkoj. Ovo iz razloga što je prema Zakonu o PDV-u mjesto stjecanja novih prijevoznih sredstava unutar Europske unije, mjesto gdje njihov prijevoz ili otprema stjecatelju završava (načelo odredišta), neovisno o tome tko je njihov kupac tj. stjecatelj, što znači da je isporuka novih prijevoznih sredstava iz jedne države članice u drugu državu članicu oslobođena plaćanja PDV-a, sukladno propisanim uvjetima u članku 41. stavak 1. navedenog Zakona, a u državi članici u kojoj završava otprema novog prijevoznog sredstva nastaje oporezivo stjecanje.

21. Kako, dakle, tužitelj u tužbi ne ističe pravno relevantne prigovore kojima bi doveo u sumnju pravilnost primjene materijalnog prava i povredu pravila postupka, sud nije našao osnove osporeno rješenje ocijeniti nezakonitim.

22. Stoga je sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

23. O trošku upravnog spora, sud je odlučio na temelju odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je sud odlučio kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

U Zagrebu, 27. svibnja 2021.

 

 

Sutkinja

Kristina Senjak Krunić, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.