1              Poslovni broj: Gž-510/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-510/2021-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E 

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, te Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Denis Pancirov Parcen, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja likvidacijska masa društva M. P. A. d.o.o. u likvidaciji, S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u O. K. & K. d.o.o. S., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: …, zastupana po ODO Split, Stalna služba u Sinju, radi naknade štete, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 9. veljače 2021., pod poslovnim brojem Pn-560/2018, u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 9. veljače 2021., pod poslovnim brojem Pn-560/2018 u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate za razdoblje od 21. prosinca 2004. do

9. veljače 2021.

 

II. Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 9. veljače 2021., pod poslovnim brojem Pn-560/2018:

 

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 226.141,59 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. od dana 9. veljače 2021. do isplate,

 

- preinačava u dijelu točke I. izreke kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete daljnji iznos od 367.277,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. od dana 9. veljače 2021. do isplate te u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

 

- preinačava u dijelu točke II. izreke kojim je tuženik obvezan naknaditi tužitelju parnični trošak na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.   Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade materijalne štete iznos od iznos od 593.418,59 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od utuženja do isplate uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke).

 

2.   U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.051.740,35 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

3.   Ujedno je za više zatražene zatezne kamate za razdoblje od 21. prosinca do 9. veljače 2021. Zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

 

4.   Protiv navedene presude,u dijelu u kojem tužitelju nisu priznate više zatražene zatezne kamate žali se tužitelj pobijaju presudu suda prvog stupnja u tom dijelu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovnu odluku.

 

5.   Protiv navedene presude žali se tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak odlučivanje.

 

6.   Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika te osporio navode žalbe i predložio istu odbiti u cijelosti kao neosnovanu.

 

7.   Žalba tužitelja nije osnovana, dok je djelomično osnovana žalba tuženika.

 

8.   Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete s osnova izgubljene vrijednosti vozila oduzetih po djelatnicima PU splitsko-dalmatinske dana 11. prosinca 2002. te izgubljene zarada uslijed nekorištenja predmetnih vozila u visini od 593.418,59 kuna zbog propusta u radu tijela tuženika. Naime, tijekom postupka je tužitelj M. P. A. d.o.o. brisan iz sudskog registra po službenoj dužnosti sukladno članku 70. stavak 7. Zakona o sudskom registru ("Narodne novine", broj 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 54/05, 40/07, 91/10 i 90/11) rješenjem Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem Tt-12383-30 od 24. rujna 2012., što je utvrđeno iz pregledanog i u spis dostavljenog rješenja Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem R1-118/13 od 9. rujna 2013. o imenovanju likvidatora društva.

 

9.   Odredbom članka 382. stavak 6. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11,111/12 i 144/12, dalje: ZTD) u svezi sa člankom 472. ZTD-a propisano je da će sud na prijedlog osobe koja za to ima pravni interes imenovati likvidatora ukoliko se kasnije pokaže da je potrebno provesti daljnje mjere u likvidaciji društva.

 

10.              Kako je Trgovački suda u Splitu pod poslovnim brojem R1-118/13 od 9. rujna 2013., prihvatio prijedlog imenovanja likvidatora imovine društva M.P.A. d.o.o. jer je smatrao da su ostvareni svi zakonom propisani uvjeti za imenovanje likvidatora likvidacijske mase društva M.P.A. d.o.o., tužitelj u ovoj pravnoj stvari postala je likvidacijska masa društva M.P.A. d.o.o.

 

11.              U ovoj fazi postupka nije bila sporna činjenica da su djelatnici PU Splitsko- dalmatinske, Sektor krim policije S. 11. prosinca 2000. oduzeli devet vozila uz pripadajuće isprave i ključeve vozila u vlasništvu M.P.A. d.o.o., kojeg je direktor D. Ž. uz izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta.

 

12.              Naime, iz preglednog kaznenog spisa Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IIKio-89/01 proizlazi kako je radnja oduzimanja predmetnih vozila poduzeta u smislu ovlaštenja za poduzimanje sigurnosnih mjera oduzimanjem predmeta koji propisuje odredba članka 218. stavka 5. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku, sukladno kojim odredbama su redarstvene vlasti mogle oduzeti predmete prilikom izvršenja naloga suda.

 

13.              U postupku nadalje nije bila sporna ni činjenica da je 26. siječnja 2001. PU splitsko-dalmatinska podnijela kaznenu prijavu protiv Ž. P., J. K., T. M. i D. Ž., koji je vlasnik trgovačkog društva M.P.A. d.o.o. H., a zbog kaznenog djela predviđenog odredbom članka 377. KZ-a i članka 312. KZ-a te da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu podnijelo Županijskom istražnom sudu u Splitu istražni zahtjev pod poslovnim brojem K-DO- 25/01 21. lipnja 2001. protiv gore imenovanih osoba, a zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. u svezi s stavkom 3. i stavkom 1. KZ-a,

 

14.              I na koncu u postupku nije bilo sporno da je rješenjem Županijskog suda u Splitu od 02. prosinca 2003. pod poslovnim brojem Kv-747/03 odbijen istražni zahtjev protiv navedenih osoba zbog navedenog kaznenog djela, a koje je rješenje potvrđeno odlukom VSRH od 03. ožujka 2004.

 

15.              U utvrđenju činjenice da je dopisom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem IIKio-89/01 od 08. travnja 2004. naloženo PU Splitsko-dalmatinskoj izvršiti povrat oduzetih vozila, tuženik nalazi odsustvo elemenata za odštetnu odgovornost jer je u konkretnom slučaju s danom donošenja odluke VSRH tuženik bio u obvezi izvršiti povrat oduzetih vozila sukladno zakonskim propisima, kako je u konkretnom slučaju i postupljeno.

 

16.              Međutim, tužitelj činjeničnim navodima tužbe ukazuje kako su predmetna vozila tijekom cijelog razdoblja nakon oduzimanja od strane djelatnika PU bila ostavljena na otvorenom i nezaštićenom prostoru zbog čega su na istima nastala oštećenja za koje odgovornost snosi upravo tuženik zbog čega je tužitelju nastala šteta na vozilima, ali i u obavljanju gospodarske djelatnosti. Utoliko je u postupku kao sporno valjalo raspraviti i utvrditi odgovornost tuženika za predmetnu štetu s tim da je kao prethodno, a sporno, valjalo raspraviti osnovanost aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na vozila „ Jeep cherokee „ reg. oznake … i „ Jeep cherokee„ reg. oznake … prema službenoj zabilješci PU SD, Odjela organiziranog kriminaliteta od 11. prosinca 2000., oduzeta od Đ. N. i N. Ć., preuzeta od D. Ž. iz H. na ime osiguranja zajma u stranoj valuti.

 

17.              Sud je proveo postupak tijekom kojeg je izveo sve predložene dokaze te je, u bitnom, smatrao utvrđenim da je tužitelj pretrpio štetu upravo zbog nepravilnog rada tijela državne uprave, utvrdio odgovornost tuženika za štetu, u smislu članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 48/99 i 15/00, dalje: ZSDU - predmetno relevantan) i u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev pobijanom presudom.

 

18.              Odredbom članka 13. ZSDU-a propisana je objektivna odgovornost Republike Hrvatske za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave.

 

19.              Da bi postojala odštetna odgovornost tuženika prema toj zakonskoj odredbi, potrebno je kumulativno ispunjenje pretpostavki propisanih tom odredbom: a) nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, b) postojanje štete koja je zbog toga nastala oštećenom, i c) postojanje uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete oštećeniku, pri čemu je bitno dokazati da je šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave.

 

20.              Nezakonit rad tijela državne uprave je takvo postupanje koje je protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje koje je suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

 

21.              Iz predmetnog spisa neupitnim proizlazi da je osnova privremenog oduzimanja predmetnih vozila tužitelju, tuženikovo ovlaštenje o privremenom oduzimanju predmeta na temelju članka 218. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99 i 112/99, dalje: ZKP). Prema odredbama članka 218. ZKP-a, ovlašteno tijelo državne uprave može privremeno oduzeti predmete pri izvidima kaznenih dijela, pri poduzimanja hitnih istražnih radnji i/ili na temelju sudskog naloga.

 

22.              Kao daljnju odlučnu činjenicu da je pretrpio štetu upravo zbog nepravilnog rada tijela državne uprave, tužitelj upućuje na činjenicu da su predmetna vozila bila u posjedu tuženika u razdoblju od 3 godine i 4 mjeseca, za koje obzirom na obustavu kaznenog postupka nije bilo nikakve osnove, pri čemu kraći vremenski rok iz citirane odredbe članka 218. ZKP-a svakako ne može biti dugotrajno zadržavanje vozila u konkretnom slučaju, koju činjenicu prihvaća i ovaj sud jer trajanje samog kaznenog postupak ne može biti opravdanje za dugotrajno zadržavanje vozila. No, ono što je odlučno u konkretnom slučaju jest činjenica koja proizlazi iz navoda tijekom postupka saslušanih djelatnika tuženika, odnosno svjedoka V. Z., koji je u spornom razdoblju obavljao poslove donačelnika u službi organiziranog kriminaliteta Odjela za vozila. Naime, prema navodima ovog svjedoka razvidno je kako je tuženiku, i u vrijeme oduzimanja predmetnih vozila, na raspolaganju osim otvorenog parkinga na koja su predmetna vozila bila smještena, odnosno premještana, o čemu iskazuje i zz tužitelja, bilo i parkiralište HAK-a koje je ograđeno i čuvano. S druge strane, iz kazivanja saslušanog svjedoka Z. proizlazi i činjenica da u konkretnom slučaju nije bio sačinjen zapisnik o stanju vozila prilikom preuzimanja, što je bila dužnost djelatnika, pa utoliko tuženik snosi posljedice propusta svojih djelatnika te se po ocjeni ovoga suda ne može pozivati na tvrdnje da su oštećenja na predmetnim vozilima postojala od ranije.

 

23.              U konkretnom slučaju, prema dostavljenim potvrdama, djelatnici PU Splitsko-dalmatinske 11. prosinca 2002., radnju oduzimanja predmeta su poduzeli u smislu ovlaštenja za poduzimanje sigurnosnih mjera oduzimanjem predmeta koji propisuje odredbi članka 218. stavak 5. tada važećeg ZKP, a prema kojoj redarstvene vlasti mogu oduzeti predmete navedene u stavku 1, 2. i 3. ovoga članka kad postupaju prema odredbama članka 177. i članka 184. stavka 1. ovoga Zakona ili kad izvršavaju nalog suda. S druge strane u stavku 1. članka 218. ZKP-a propisano je da će se predmeti koji se prema kaznenom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u kaznenom postupku privremeno oduzeti i na temelju sudske odluke će se osigurat njihovo čuvanje.

 

24.              Iz stanja spisa je razvidno da je 2. prosinca 2003. odbijen istražni zahtjev protiv osumnjičenika između ostalih i vlasniku trgovačkog društva M. P. P. A., tužitelju u ovom postupku, a zbog navedenog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. u svezi s stavkom 1. i 3. KZ-a, pa je u kontekstu naprijed iznesenog od odlučnog značenja za postojanje odštetne odgovornosti tužene u konkretnom slučaju bilo raspraviti okolnost postojanja uzročno posljedične sveze zadržavanja vozila do 8. travnja 2004. u danim uvjetima skladištenja i ,štete koju tužitelj potražuje na vozilima njegove vlasnosti tužitelja.

 

25.              Naime, činjenica što način skladištenja oduzetih vozila nije u navedenom razdoblju bio reguliran podzakonskim aktima jer je tek Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika („Narodne novine“, broj 76/09) reguliran način smještaja odnosno čuvanja oduzetih predmeta za koje postoji sumnja na počinjenje kaznenog djela, po ocjeni ovoga suda, a u kontekstu iznesenih odredaba kojima je regulirana mogućnost privremenog oduzimanja predmeta, međutim ne isključuje dužnost postupanja tijela tužene sukladno općim odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08).

 

26.              U konkretnom slučaju, suprotno navodima žalbe, utvrđeno je kako se postupanje djelatnika PU splitsko-dalmatinske prilikom smještaja vozila u uvjetima u kojima je nedvojbeno osnovom provedenih vještačenja dvaju vještaka prometne struke dipl ing. V. U. i dipl ing. S. S. utvrđeno umanjene vrijednosti predmetnih vozila. Naime, iako je svoj nalaz i mišljenje vještak U. dao prije pokretanja postupka, sud je sukladno dokaznim prijedlozima stranaka proveo dokaz usuglašavanjem njihovih nalaza na ročištu za glavnu raspravu, prihvaćajući tako polazište za izračun nastale štete na vozilu osnovom utvrđenja iznesenih u procjeni vještaka U. Pri tome je vještak U. svoju procjenu nastalih oštećenja iskazao nakon izvršenog pregleda vozila na otvorenom i nezaštićenom prostoru zbog utjecaja atmosferskih prilika ali i slobodnog manevriranja s istima, a što obzirom na dostavljenu fotodokumentaciju kao izvjesno prihvaća u svom nalazu i mišljenju vještak S., dajući tako procjenu za time nastalo umanjenje vrijednosti vozila i to za vozilo marke Jeep Grand Cherokee reg. oznake … u iznosu od 45.634,64 kune, vozilo marke VW Caravella Syncro reg. oznake … u iznosu od 15.093,54 kune, vozilo marke VW Syncro reg. oznake … u iznosu od 14.437,23 kune, vozilo marke Jepp Cherokee reg. oznake … u iznosu od 25.052,54 kune, vozilo marke Jepp Cherokee 2,5 TD reg. oznake … u iznosu od 29.923,87 kuna, vozilo marke Jeep Grand Cherokee 2,5 TD reg. oznake …, u iznosu od 26,444,35 kuna, vozilo marke Jepp Cherokee 2,5 TD reg. oznake … u iznosu od 31.315,68 kuna, vozilo marke Dodge Pick-up 0,80 reg. oznake … u iznosu od 7.091,70 kuna, vozilo marke Jepp Cherokee Country 4x4 2,5 TD reg. oznake … i iznosu od 31.148,04 kune.

 

27.              Iz pregledane službene zabilješke PU Splitsko-dalmatinske IV Policijske postaje od 11. prosinca 2000. o saslušanju Đ. N. proizlazi da je vozilo marke „ Jeep cherokee „ reg. oznake … istom predao upravo zz prednika tužitelja, što je razvidno iz potvrde o oduzimanju za predmetno vozilo. Isto tako proizlazi kako je i oduzeto vozilo „ Jeep cherokee „ reg. oznake …, prema službenoj zabilješci PU SD, Odjela organiziranog kriminaliteta od 11. prosinca 2000. od N. Č., istom predao upravo zz tužitelja kao vlasnik na korištenje, pa prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u odnosu na navedena vozila nije dokazan.

 

28.              Slijedom navedenog, kako se odgovornost Republike Hrvatske za štetu s osnove nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave prema članku 13. ZSDU-a temelji na načelu uzročnosti, tako odgovornosti države ovisi o kvalifikaciji pojma nezakonit i/ili nepravilan rad. Već je navedeno da tijela državne uprave nastupaju s javnopravnog aspekta pa su radnje oduzimanja poduzete na temelju zakonskog ovlaštenja.

 

29.              Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj pretrpio štetu upravo zbog nepravilnog rada tijela državne uprave – držanjem vozila u posjedu tuženika u neuvjetnom i nezaštićenom prostoru 3 godine i 4 mjeseca- dakle, zbog činjenja ili nečinjenje koje je suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti. Cijeneći da je u konkretnom slučaju bio moguć rad tijela državne uprave s određenim stupnjem diskrecijskih ovlasti, što se ogleda u odabiru lokacije smješta vozila iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su tijela državne uprave svojim postupanjem prešla granice moguće ostavljene im diskrecije. Naime, neprihvatljivo je postavljanje objektivne odgovornosti države za (svaku) štetu koja iz djelovanja njenih tijela može nastati pojedincima, predmetno tužitelju, koja je s gledišta tužitelja kao oštećenika i njegovih subjektivnih prava možda nije prihvatljiva. Međutim, na temelju predmetnog dokaznog supstrata u ovom postupku proizlazi da je u konkretnom slučaju postupanje tijela državne uprave bilo suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti pa je pravilno utvrđenje suda da je tužitelj pretrpio štetu zbog nepravilnog rada tijela državne uprave u odnosu na ograničenja nastala uslijed privremenog oduzimanja vozila.

 

30.              Iz navedenih razloga žalbeni sud utvrđuje da je provedenim dokaznim postupkom utvrđen nepravilan rad tijela državne uprave pa je ispunjena prva pretpostavka za objektivnu odgovornost tuženika za štetu prema članku 13. ZSDU-a. Dokazni supstrat, međutim, ne pruža osnovu za utvrđenje da su ispunjene i druge dvije pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu – uz postojanje obične štete na vozilu i s osnove izmakle koristi, odnosno uzročne veze između nastale štete u izmakloj dobiti i nepravilnog/nezakonitog rada tijela državne uprave.

 

31.              Naime, iz provedenog financijskog vještačenja na okolnost izgubljene zarade zasnovane na pribavljenim podacima o poslovanju društva M.P.A., analizom skupne i analitičke stavke prihoda, rashoda te analizom vrijednosti imovine društva prema navodima vještakinje dipl. oec. M. K. u očitovanju na iskazane prigovore tuženika nije bilo moguće egzaktno izračunati parametre na temelju kojih se pouzdano može sukladno praksi izvršiti procjena izgubljene dobiti pa je tako korištena izravna metoda odnosno planirano poslovanje kao dio ukupnog poslovanja, što podrazumijeva višednevni najam vozila te se kao izgubljena dobit iskazuje razlika između procijenjenih poslovnih prihoda i rashoda na razine poslovne aktivnosti, a ne ukupnog poslovanja društva. Dakle, izračun sadržani u nalazu i mišljenju od 26. kolovoza 2019. temeljeni su na raspoloživoj poslovnoj dokumentaciji društva, odnosno skupnim i analitičkim podacima o ostvarenim prihodima, rashodima i dugotrajnoj imovini za razdoblje 1998. do 2003. i to za ukupno sedam vozila, prema ukupno 4.955 moguće iskorištenih auto-dana, pretpostavljajući umanjenje raspoloživog kapaciteta te bi tako procjena izgubljeni dobiti za iznajmljivanje i davanje u zakup vozila u razdoblju od 11. prosinca 2000. do 8. travnja 2004. iznosila ukupno 367.277,00 kuna.

 

32.              No, po ocjeni ovoga suda navedena utvrđenja vještaka predstavljaju tek način izračuna visine moguće štete zbog gubitka zarade, ali ne i dokaz uzročno- posljedičnog slijeda između oduzimanja predmetnih vozila i izgubljene dobiti. Naime, s pravom tuženik u žalbenim navodima ukazuje na činjenicu koju sud prvog stupnja gubi iz vida, a to je da predmetna vozila nisu bila evidentirana kao imovina društva, što je razvidno i iz Izvješća Financijske policije, odnosno zapisnika o kontroli materijalno-financijskog poslovanja za razdoblje od 1998. do ožujka 2000. Osim toga niti jedno vozilo nije bilo navedeno u matično knjigovodstvo društva te ne postoje radni nalozi o poslovima predmetnih vozila, prije oduzimanja od strane djelatnika tuženika. Stoga se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak suda da je prednik današnjeg tužitelja kao tvrtka registrirana između ostalog i za prijevozničke usluge time ujedno dokazao kako je predmetna vozila iznajmljivao u svrhu gospodarske djelatnosti zbog čega gubi dobit iz mogućeg ostvarivanja prihode, što dakle nije dostatno za zaključak o osnovanosti ovog dijela zahtijeva tužitelj.

 

33.              Slijedom navedenog, žalbeni sud nalazi da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi kumulativno ispunjene pretpostavki propisanih odredbom članka 13. ZSDU- a, u svezi s općom odredbom članka 154. ZOO-a, o nastanku štete, a time ni postojanje odštetne odgovornosti tuženika prema toj zakonskoj odredbi za odgovornost tuženika niti osnovanost zahtjeva za isplatom izmakle koristi, a na što osnovano ukazuje tuženik u podnesenoj žalbi. U odnosu na žalbu tužitelja za ukazati je na neosnovanost navoda žalbe tužitelja jer je procjena umanjene vrijednosti vozila iznesena prema cijenama u vrijeme sačinjena nalaza i mišljenja vještaka, odnosno u vrijeme presuđenja, pa je odluka suda zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 189. stavak 2. ZOO-a, prema kojoj se visina naknade izračunava prema cijenama u vrijeme presuđenja. Utoliko tužitelju ne pripada pravo zahtijevati zateznu kamatu prema trenutku nastanka štete sukladno odredbi članka 186. ZOO-a jer je tužitelj bio ovlašten zahtijevati novu procjenu prema cijena u vrijeme presuđenja. Stoga je sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe tužitelja, pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao na dosuđeni iznos naknade štete na vozilima zateznu kamatu od presuđenje.

 

34.              Pri tome je na koncu ukazati na osnovanost navoda žalbe tuženika kako pobijana presudu u dijelu odluke o dosuđenim iznosima zahtijevane štete ne sadrži odlučne razloge čime je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. No, kako je žalbeni sud ovlašten u smislu članka 373. a stavak 3. ZPP-a otkloniti navedenu počinjenu bitnu povredu postupka, to su, obzirom na zabranu dvostrukog ukidanja iz odredbe članka 366. a stavak 1. ZPP-a, osnovom provedenih dokaza u postupku utvrđene naprijed izložene i po ocjeni ovoga suda odlučne činjenice, koje sudu daju osnova za ocjenu osnovanosti navoda stranaka, a time i osnovanost zahtjeva tužitelja.

 

35.              Slijedom naprijed izloženog, na temelju odredbe članka 373.a stavak 1. i 3. ZPP-a, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika pobijano presudu je u dijelu zahtijeva za naknadu štete zbog izgubljene dobiti valjalo preinačiti odnosno potvrditi u dijelu zahtijeva za naknadu štete na vozilu radi čega odlučeno je kao u izreci .

 

36.              S obzirom da je odluka o glavnoj stvari djelomično preinačena, na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, trebalo je intervenirati i u odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

 

37.              Sukladno odredbi članka 154. stavak 2., nakon Novele Zakona o parničnom postupku iz 2019., a koji je u primjeni obzirom na prijelazne i završen odredbe u članka 28. istog Zakona, u svezi s člankom 155. stavka 1. ZPP-a, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), odluku o troškovima je donijeti prema vrijednosti predmeta spora, a obzirom na uspjeh stranaka prema konačno postavljenom zahtjevu.

 

38.              Kako je uspjeh tužitelj u postupku cijeniti imajući u vidu kako osnovu tužbenog zahtjeva u odnosu na koju je vođen dokazni postupak, tako i visinu postavljenog zahtjeva, što po ocjeni ovoga suda predstavlja sveukupni uspjeh tužitelja u omjeru od 50%, to je u konkretnom slučaju primijeniti odredbu članka 154. stavka 4. ZPP-a jer niti jedna stranaka nije uspjela u većoj mjeri, radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a. Pri tome je za ukazati tuženiku u odnosu na navode kako je tužbom tužitelj ustao sa zahtjevom za isplatu iznosu od 5.575.600,00 kuna da bi konačni zahtjev bio postavljen na iznos od 593.418, 59 kuna, da se u navedenim okolnostima, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) održane 26. travnja 2021., radi o smanjenju tužbenog zahtijeva u smislu odredbe članka 193. ZPP-a, u kojem je slučaju tuženik mogao zahtijevati naknadu troškova u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, što je u konkretnom slučaju izostalo, radi čega je odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu 27. svibnja 2021.