1              Poslovni broj: 6 UsI-1390/21-6

             

 

 

                           

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

       Split, Put Supavla 1

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

     Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ivane Barać, u upravnom sporu tužitelja S. B. iz S.,  D. .., zastupan po opunomoćenicima iz Odvjetničkog društva Lj.-V. & P. d.o.o. S., S…, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, F.., radi prisilne naplate poreza i drugih javnih davanja, nakon javne rasprave zaključene 20. svibnja 2021. u nazočnosti tužitelja sa zamjenikom opunomoćenika tužitelja I. D., odvjetničkim vježbenikom u Odvjetničkom društvu Lj.-V. & P. d.o.o. S., i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 27. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

              I   Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-415-01/19-01/352, Urbroj: 513-04-20-2 od 18. prosinca 2020. i rješenja  Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda S., Klasa: UP/I-415-02/2019-001/00923, Ur.broj: 513-007-17/2019-01 od 5. ožujka 2019., kao i podredni tužbeni zahtjev za ukidanje osporenog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje.

              II       Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje 

 

            Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-415-01/19-01/352, Urbroj: 513-04-20-2 od 18. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda S., Klasa: UP/I-415-02/2019-001/00923, Ur.broj: 513-007-17/2019-01 od 5. ožujka 2019., kojim je tužitelj obvezan na plaćanje ukupnog iznosa od 57.300,51 kuna (glavnica 54.808,16 kuna, kamata 2.492,35 kuna) na ime poreznog duga, te je određeno da će se naplata provesti pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja koje ima na računu kod banke.

              Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, u bitnom prigovara kako tužitelju nije omogućeno sudjelovanje u prvostupanjskom postupku pozivajući se na odredbu članka 30. ZUP-a, čime je povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Prigovara kako su pobijana rješenja u protivnosti sa člankom 98. stavka 5. ZUP-u. Navodi kako je jasno da je porezna osnovica utvrđena na zakonit i objektivan način, prema Ugovoru o kupoprodaji, odnosno prema ispravi o stjecanju nekretnine. Međutim, prigovara u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za oslobođenje od poreza na promet nekretnina, čime je povrijeđena odredba članka 11. Zakona o porezu na promet nekretnina, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tvrdi kako je netočno da bi tužitelj dana 5. ožujka 2016. otuđio nekretninu veće vrijednosti od vrijednosti nekretnine koju stječe predmetnim kupoprodajnim ugovorom i traži oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnine temeljem kupnje prve nekretnine kojom rješava svoje stambeno pitanje. Tvrdi kako su predmet prodaje bile tri garaže ukupne površine 52 m2, a predmet prodaje nije bio nikakav stambeni prostor, kako navodi obrazloženje spornog rješenja. Tvrdi kako činjenica da tužitelj do sad nije imao ni stan ni drugu nekretninu u kojoj je stanovao, koju je koristio kao stan u vlasništvu, te mu je predmetna nekretnina zaista prva nekretnina kojom rješava svoje stambeno pitanje. Tužbenim zahtjevom traži poništenje prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja, te podredno ukidanje osporenog rješenja i vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaz pregledom sudskog spisa te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

              U sporu je održana rasprava 20. svibnja 2021. čime je dana mogućnost strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12.,  152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.             

Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Predmet spora je prisilna naplata poreznog duga u visini od 57.300,51 kuna (glavnica 54.808,16 kuna i kamata 2.492,35 kuna), u skladu sa odredbama Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj:115/16. i 106/18., dalje u tekstu OPZ-a).

              U smislu odredbe članka 136. OPZ-a ovršni postupak je dio porezno-pravnog odnosa u kojem porezno tijelo provodi postupak prisilne naplate poreznog duga na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava.

              Odredbom članka 140. stavka 1. OPZ-a propisano je da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, dok je stavkom 2. određeno da su ovršne isprave: 1) rješenje o utvrđivanju poreza, 2) obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisanim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, 3. jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina, 4. druga isprava koja je posebnim zakonom određena kao ovršna isprava, 5. rješenje o ovrsi, 6. upravni ugovor i porezna nagodba.

              Odredbom članka 141. stavka 2. OPZ-a propisano je da rješenje o ovrsi, osim podataka iz članka 58. stavka 4. ovoga Zakona, mora sadržavati i: 1. naznaku ovršne ili vjerodostojne isprave na temelju koje se ovrha određuje, 2. visinu i vrstu porezne obveze i pripadajućih kamata koje se ovrhom naplaćuju, 3. predmet ovrhe, 4. način provođenja ovrhe, 5. trošak ovrhe i 6. uputu o pravnom lijeku.

              Odredbom članka 141. stavka 1. OPZ-a propisano je da protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave iz članka 128. stavka 2. ovoga Zakona može se podnijeti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja.

              Stavkom 7. istog članka propisano je žalbom na rješenje iz stavka 1. ovoga članka ne može se pobijati zakonitost ovršne isprave.

Iz sadržaja spisa predmeta je razvidno kako je prvostupanjskim rješenjem o ovrsi od 5. ožujka 2019., temeljem ovršne isprave - rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., Klasa: UP/I-410-20/2016-001/01909, Ur.broj: 513-007-29-08-2016-0006 od 27. svibnja 2016., određeno provođenje ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja koje ima na računu kod banke, a radi naplate poreznog duga u ukupnom iznosu od 57.300,51 kuna (glavnica 54.808,16 kuna, kamata 2.492,35 kuna).

Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, Sud cijeni kako navodima tužbe i navodima tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.

Prigovori tužitelja koje iznosi u tužbi, a koji se odnose na pravilnost utvrđenja poreza na promet nekretnina i je li ispunjavao uvjete za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, prema stajalištu ovog Suda, ne mogu se s uspjehom isticati u ovršnom postupku prisilne naplate, budući je takve prigovore tužitelj mogao iznositi u postupku utvrđenja poreza na promet nekretnina. Kako je rješenje Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S., Klasa: UP/I-410-20/2016-001/01909, Ur.broj: 513-007-29-08-2016-0006 od 27. svibnja 2016., kojim je utvrđen poreza na promet nekretnina postalo pravomoćno i izvršno, to se o osnovanosti utvrđene obveze ne može raspravljati u ovom postupku.

U ovoj fazi postupka ne može se osporavati zakonitost rješenja koji je porez na promet nekretnina utvrđen, jer se u postupku ovrhe može raspravljati samo o prigovorima koji se tiču ovrhe, a ne o osnovanosti i visini duga utvrđenog na temelju konačnog i ovršnog rješenja.

Stoga, dokazne prijedloge za saslušanjem tužitelja i pribavljanje zk izvatka od strane zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u S., Sud je raspravnim rješenjem od 20. svibnja 2021. odbio kao nepotrebne.

U odnosu na prigovor tužitelja kako mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku valja kazati kako je odredbom članka 50. stavka 1. točke 1. ZUP-a propisano je da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut na zahtjev stranke kad je stranka u svojem zahtjevu navela sve činjenice ili podnijela potrebne dokaze na temelju kojih se može utvrditi pravo stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na temelju općepoznatih činjenica ili službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijelo. Kako je porezno tijelo u konkretnom slučaju činjenično stanje utvrdilo na temelju službenih podataka kojima raspolaže, prema ocjeni ovog Suda, upravno tijelo nije povrijedilo zakon na štetu tužitelja kada je neposredno riješilo predmetnu upravnu stvar.

Prigovor tužitelja kako su pobijana rješenja u protivnosti sa člankom 98. stavka 5. ZUP-u, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim, budući smatra kako je tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja ocijenilo sve navode žalbe i time u cijelosti postupilo u skladu s odredbom članka 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09.) kojom je određeno da se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe; ako je već prvostupanjski organ u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenio navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjski organ može se pozvati na razloge prvostupanjskog rješenja.

              Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.

              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u točki I izreke presude.

              Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i  odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

 

 

U Splitu, 27. svibnja 2021.

 

 

                                                                                                                                  S U T K I N J A

 

                                                                                                        Nela Mešin

                                                                                                                                              

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).

 

 

 

DNA: 

1. Opunomoćeniku tužitelja Odvjetničkom društvu Lj.-V. & P. d.o.o. S., S..,
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, F..
3. Kalendar 30 dana.

 

RJ:

1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)
2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude, te žalbe ukoliko bude uložena,  po pravomoćnosti, u  skladu sa odredbama ZSP-a
3. Kalendar 30 dana