1               Poslovni broj: 2 UsI-1081/2020-12

 

 

              

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                         Poslovni broj: 2 UsI-1081/2020-12

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj S. V., iz Z., U. g. V., kojeg zastupa opunomoćenik D. H., odvjetnik u O., V. S., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Rijeka, Žrtava fašizma 3, kojeg zastupaju službene osobe D. K. Š. i A. M., radi prijave prebivališta, 27. svibnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, broj: 511-09-01/N-UP/I-3075/1-2020. od 7. srpnja 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

             

1.  Rješenjem tuženika, broj: 511-09-01/N-UP/I-3075/1-2020. od 7. srpnja 2020., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv obavijesti Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Opatija, broj: 511-09-31-05/3-12/14-19. od 23. rujna 2019. godine. Potonjim je aktom tužitelj obaviješten da neće biti evidentirana njegova prijava prebivališta na adresi u O., O. F. S. (podnesena 1. kolovoza 2019.), budući da je utvrđeno da se tužitelj nije nastanio na toj adresi.

2.  Tužitelj u tužbi i kasnije tijekom spora osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je tuženik neosnovano utvrdio da se tužitelj na predmetnoj adresi nije naselio već to tek ima namjeru učiniti, da je tužitelj dotičnu nekretninu – jedinu koju ima u vlasništvu - kupio s namjerom da se u njoj nastani, da privatni život ima namjeru voditi isključivo u toj nekretnini, da je tužitelj već prilikom predaje prijave upozorio službene osobe tuženika da zbog prirode svoga posla većinu godine provodi na poslovnim putovanjima pa postoji mogućnost da neće biti zatečen po završetku godišnjeg odmora kada planira na duže vrijeme otputovati u inozemstvo, da nije trajno nastanjen u inozemstvu niti ondje ima prijavljeno prebivalište, niti ima drugo prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ujedno opisuje način kupnje nekretnine, te svoje poslovne aktivnosti u svojstvu generalnog direktora trgovačkog društva A. d.o.o. Moskva (Rusija) i osnivača trgovačkih društava R.-Inžiniring d.o.o. Moskva (Rusija) i R.-I. d.o.o. Moskva (Rusija). Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 10.000,00 kuna (uvećano za PDV).

3.  Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da je prilikom prijave prebivališta tužitelj upozoren da će prije evidentiranja prijave biti provedena terenska provjera, da su obavljene tri terenske provjere (tužitelj niti jednom nije zatečen, niti je u konkretnom razdoblju ijednom došao na spomenutu adresu), da tužitelj ne negira činjenicu da nakon ljeta 2019. napušta tu adresu radi dužeg odlaska u inozemstvo, potvrdivši time da svoje profesionalne i ekonomske interese ostvaruje drugdje, pa se tužitelj na prijavljenoj adresi nije nastanio, zbog čega je nije mogao ni napustiti. Dodaje da vlasništvo nad nekretninom ne omogućuje izravnu prijavu prebivališta, te da prilikom rješavanja predmeta prijave prebivališta nije od utjecaja činjenica ima li stranka regulirano drugo prebivalište u Republici Hrvatskoj, već činjenica trajnog nastanjenja na namjeravanoj adresi prijave prebivališta, uz ostvarivanje prava i obveza vezanih uz životne interese na toj adresi. Primjećuje da je tužitelj prebivalište u Hrvatskoj (u Zagrebu) imao do 30. prosinca 2014. i da mu je prijašnja osobna iskaznica istekla 8. studenog 2011., nakon čega mu nije izdana nova, pa je za pretpostaviti da tužitelj u Hrvatskoj ne živi od 2011. godine. Raspravno dodaje da se tužitelj ne nalazi u bankama podataka obveznoga mirovinskog osiguranja odnosno obveznoga zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjima od 7. travnja 2021. i 26. svibnja 2021. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tim rješenjima.

5.  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.  Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi (čl. 2. st. 1. Zakona o prebivalištu, „Narodne novine“, broj 144/12 i 158/13).

7.  Jedna od kumulativnih pretpostavki za evidentiranje prijave prebivališta jest da se osoba nastanila u mjestu i na adresi prebivališta (čl. 10. st. 1. Zakona o prebivalištu). Pritom se svojstva nastanjenja utvrđuju prema kriterijima iz članka 2. stavka 1. navedenog Zakona.

8.  Činjenica nastanjenja, postojećeg u vrijeme prijave prebivališta, u pogledu članka 10. toga Zakona, istaknuta je i u obrazloženjima Prijedloga te Konačnog prijedloga navedenog Zakona, u okviru parlamentarne procedure njegova donošenja. Naglašena je i važnost objektivnog elementa prebivanja, tj. da prijavljeno prebivalište održava stvarno stanje nastanjenja tijekom trajanja konkretne prijave prebivališta. Ovi akti opće su dostupni putem internetske stranice Hrvatskog sabora.

9.  Terenska provjera je dokazno sredstvo propisano za utvrđivanje istinitosti izjave stranke što se daje prilikom prijave prebivališta (čl. 10. st. 5. Zakona o prebivalištu). Prema stavku 6. toga članka, nadležno tijelo neće evidentirati prijavu prebivališta, između ostalog, ako terenskom provjerom utvrdi neistinitost dane izjave.

10.  U obrazloženju osporavanog rješenja citirane su i druge pravne norme mjerodavne za rješavanje ove upravne stvari. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

11.  Sud, u prvom redu, naglašava da hrvatski državljanin ne mora imati prebivalište prijavljeno u Republici Hrvatskoj, da za prijavu prebivališta nije odlučna namjera već fakticitet nastanjenja, te da negativna odluka povodom prijave prebivališta ne čini zapreku za kasniju prijavu prebivališta konkretne osobe na istoj ili drugoj adresi. Stoga ovdje nije odlučna činjenice da tužitelj u predmetnom razdoblju nije imao prijavljeno drugo prebivalište u Republici Hrvatskoj, niti su odlučni tužiteljevi navodi o namjeri nastanjenja na konkretnoj adresi.

12.  Zatim, institut prijave prebivališta bitno je različit od obveza koje građani po Zakonu o prebivalištu imaju nakon što im je prebivalište već prijavljeno (poput odjave prebivališta, odnosno prijave privremenog napuštanja prebivališta radi odlaska izvan Republike Hrvatske). Zbog prethodno iznesenog, u vrijeme prijave prebivališta mora postojati fakticitet trajnog nastanjenja radi ostvarivanja prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi. Tek nakon što se uspostavi zbiljska veza s mjestom prebivališta, može se razmatrati razumijevaju li pojedine vrste izbivanja razlog za prestanak konkretne prijave prebivališta ili ne.

13.  Nadalje, u svjetlu mjerodavnoga normativnog okvira, često izbivanje stranke zbog poslovnih razloga sâmo po sebi nije „opravdanje“ rijetkih boravaka na adresi na kojoj želi prijaviti prebivalište, već jedan od pokazatelja po kojem se prosuđuje je li se stranka na odnosnoj adresi trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.

14.  Dokazni materijal, uključujući navode sâmog tužitelja (između ostalih, onaj o boravku u inozemstvu u većem dijelu godine), ne ide u prilog zaključku da se tužitelj na rečenoj adresi u vrijeme prijave prebivališta trajno nastanio radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi. Usto, tužitelj je – slijedom procesne obveze iz članka 34. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), ali i izričitog poziva Suda - imao priliku u ovom sporu precizno opisati svoj način života, uključujući dinamiku obavljanja poslova i s time povezanih kretanja, koju mogućnost je iskoristio samo djelomice, a ni u tom dijelu tužiteljevo izlaganje supstancijalno ne ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. U vrijeme prijave prebivališta tužitelj je, očito, imao namjeru povremeno, prije svega kada nema poslovnih obveza (zbog kojih većinu godine provodi u inozemstvu), dolaziti u novopribavljenu nekretninu u Opatiji, ali to ne udovoljava standardu trajnog nastanjenja radi ostvarivanja prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi.

15.  Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 27. svibnja 2021.

 

S u d a c

 

             dr. sc. Alen Rajko, v.r.

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.