Poslovni broj: I Kžzd-6/2021-4

Poslovni broj: I Kžzd-6/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Ljiljane Stipišić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. T. zbog kaznenih djela iz članka 154. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17., dalje: KZ/11.-17.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, broj Kzd-1/2019. od 18. ožujka 2021. u sjednici vijeća održanoj 27. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. T. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim optuženog M. T. zbog dva kaznena djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. točka 7. i članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11.-17. opisanog pod točkom 1., kaznenog djela spolnog odnosa bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11.-17. opisanog pod točkom 2. i kaznenog djela protiv osobne slobode - prijetnje iz članka 139. stavak 2. u vezi stavka 1. ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17., 118/18. i 126/19.,dalje: KZ/11.-19.) opisanog pod točkom 3. izreke te presude. Potom je za djelo iz točke 1. izreke optuženiku je na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11.-17. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, a za točku 2., temeljem članka 152. stavak 1. KZ/11.-17. kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te za kazneno djelo pod točkom 3. temeljem članka 139. stavak 2. KZ/11.-19. kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci pa je temeljem članka 51. stavak 1. KZ/11.-19. optuženi M. T. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina u koju mu je, temeljem članka 54. KZ/11.-19. ,uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru. od 21. kolovoza do 19. prosinca 2018.

 

1.1. Temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećena M. K. s postavljenim imovinsko pravnim zahtjevom upućena je u parnicu, a optuženom M. T. vraćeni su predmeti koji su mu oduzeti uz potvrde o privremenom oduzetim predmetima i to 21. i 27. kolovoza 2018.

 

1.2. Temeljem članka 148. stavak 1. i 6. ZKP/08. i vezi članka 145. stavak 2. točka 1., 6. i 8. ZKP/08. optuženi M. T. dužan je djelomično nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 5.000,00 kuna, paušalni iznos od 2.000,00 kuna te trošak zastupanja oštećenice po punomoćnicima u iznosu koji će biti naknadno određen posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. T. po branitelju N. D., odvjetniku u I. G..

 

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni te optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi M. T. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama, troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Optuženik navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navodeći da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da nema razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ustvari se citira propis Zakona o kaznenom postupku u kojem se navode bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., ali te vidove povrede ne konkretizira. Nadalje, u žalbi se bitna postupovna povreda dovodi u vezu s povredom prava na obranu, jer su njegovi dokazni prijedlozi odbijeni pa može se zaključiti da se žalitelj želi pozvati na povredu iz članak 468. stavak 2. ZKP/08. Međutim, drugostupanjski sud je ispitivao pobijanu presudu i po službenoj dužnosti temeljem članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije pronašao bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje mora paziti.

 

7. Nije opravdan navod žalbe optuženika da je prvostupanjski sud neosnovano i bez razloga odbio prijedlog obrane da se ispita M. K. iako je ista postala punoljetna pri čemu žalitelj drži da bi bilo nužno da se ista podvrgne kontradiktornom ispitivanju na raspravi. Naime, ispravno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 115. stavak 4. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19., dalje: ZSM/11). koja određuje da će se, kada je dijete ispitano kao svjedok putem video linka, na raspravi uvijek reproducirati snimka ispitivanja, a temeljem članka 292. stavak 1. ZKP/08. da se dijete može samo iznimno ponovno ispitati i to na isti način. Dakle, navedena odredba odnosi se na sve svjedoke koji su u vrijeme počinjenja djela o kojem svjedoče bili djeca, dakle osobe do osamnaest godina.

 

7.1. Odredbom članka 44. ZKP/08. su utvrđena prava djeteta kao žrtve kaznenog djela, ali i posebna prava žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode pri čemu je bitno pravo žrtve da bude saslušana bez neopravdane odgode te da se daljnje saslušanje provodi samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka, a ne radi ponavljanja iskaza. Stoga pravo optuženika na obranu koje zahtijeva da mu na primjeren i pravilan način bude omogućeno da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji ga tereti bilo dok svjedok daje iskaz ili u kasnijoj fazi postupka nije narušeno time što oštećenica nije ponovno ispitana na raspravi jer je već prilikom davanja iskaza oštećenice, pred sucem istrage u skladu s odredbom članka 292. stavak 1. ZKP/08. optuženiku omogućeno da je ispita, osobno i po branitelju jer su obojica bili nazočni dokaznom ročištu 20. rujna 2018.

 

7.2. Ujedno, ponovno ispitivanje djeteta M. K. bi doista bilo samo sekundarna viktimizacija žrtve koja je proživjela spolno zlostavljanje u dobi od 15 i 16 godina, uz posljedice koje su identificirane u nalazu i mišljenju multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece grada Z., kao i u nalazu i mišljenju psihijatra i psihologa koji su razgovarali sa djevojčicom. Naime, za oštećenicu su postavljene dijagnoze, reakcije na teški stres, razvoj PTSP-a, spolno i emocionalno zlostavljanje od člana šire obitelji, oca očuha i preporučeno je upućivanje u KBC Z., Kliniku za dječju i adolescentnu psihijatriju radi procjene indikacije za hospitalno liječenje. Stoga, svako dodatno ispitivanje takvog djeteta pa i po proteku vremena je svakako sekundarna viktimizacija žrtve, a za što pritom nema ni opravdanja u prijedlogu obrane tvrdeći da nije navedeno što bi se dodatno trebalo utvrditi ponovnim ispitivanjem oštećenice, a o čemu se već nije izjasnila.

 

8. Nije u pravu žalitelj kada osporava da u činjeničnom opisu nije točno navedeno gdje se počinjenje kaznenog djela pod točkom 1. na štetu djeteta M. K. dešavalo, jer je ispravno prvostupanjski sud naveo da je tijekom 2017. do kraja svibnja 2018. u I. G. na raznim lokacijama u više navrata obavio spolne odnose prijeteći joj, kao što i proizlazi i iz iskaza djeteta M. K. koja o tim mučnim detaljima opisuje mjesta i lokacije gdje se to dešavalo. Time je u dovoljnoj mjeri određeno mjesto ponovljenih radnji vršenja inkriminiranog kaznenog djela.

 

8.1. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da je učinjena povreda kaznenog zakona, jer da je prvostupanjski sud primijenio kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a odredba članka 152. KZ/11.-17. je ukinuta Novelom Kaznenog zakona iz 2019. („Narodne novine“ broj 126/19.). Naime, ispravno je prvostupanjski sud naveo da iako je novelom Kaznenog zakona objavljenom u Narodnim novinama 126/19. brisan članak 152. KZ/11.-17., kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11-19, međutim ispravno, komparirajući ih po zapriječenoj kazni, to je kazneno djelo teže od kaznenog djela iz članka 152. stavak 1. KZ/11.-17. zbog čega je prvostupanjski sud primijenio blaži zakon te je optuženiku utvrdio kaznu za to kazneno djelo po članku 152. stavak 1. KZ/11.-17. Time je u pravu prvostupanjski sud kada na kazneno djelo pod točkom 2. i počinitelja primjenjuje odredbu KZ/11.-17. kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, uz utvrđenje da je izmijenjeni KZ/11.-19. stroži po propisanoj kazni, a postupanje u smislu članka 152. KZ/11.-17. izmijenjenim zakonom nije dekriminalizirano, već ima pravni kontinuitet u članku 153. stavak 1. KZ/11.-19.

 

8.2. Ujedno, ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

9. Najvećim djelom žalbenih navoda optuženik prigovara ispravnosti utvrđenih činjenica navodeći da se prvostupanjska presuda temelji isključivo na iskazima M. K. i K. T., oštećenica u ovom postupku što je suprotno obrazloženju prvostupanjskog suda. Naime, presuda suda prvog stupnja temelji se na ocjenjivanju svakog pojedinog dokaza i to iskazu djeteta M. K. koja je ispitana na dokaznom ročištu pred Županijskim sudom u Velikoj Gorici u prisutnosti stručne suradnice suda i koji iskaz je zabilježen video zapisom, koji je prikazan na raspravi, iskazu oštećene K. T., koja je iskazivala kako u istražnom postupku tako i na raspravi neposredno pred strankama, nalazu i mišljenju vještaka dr. J. Z. i dr. J. P. vezano za psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećenih, K. T. i M. K., iskazima: svjedoka D. T., sina optuženika, svjedokinje N. H., bake oštećenice M., ispisa poruka preko mobitela koje su upućivane od strane optuženika, oštećenici djevojčici M. K., izvješću Centra za socijalnu skrb I. G. te multidisciplinarnog nalaza Poliklinike za zaštitu djece i mladih G. Z.. Te dokaze je pritom prvostupanjski sud i kritički ocijenio međusobno ih povezujući.

 

9.1. Također, nije u pravu žalitelj kada navodi da prvostupanjski sud nije doveo u vezu kazneno djelo silovanja sa posljedicom, a to je trudnoća djeteta te u tvrdnji da se ne radi radi o teškom kaznenom djelu protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točka 7. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud je analizirao ne samo iskaz oštećenice, nego i ponašanje optuženika nakon što mu je djevojčica rekla da je trudna te njegove radnje kako bi prekinuo M. trudnoću, dajući novac, vozeći djevojčicu, ispravno zaključujući da takvi postupci upućuju na to da ih je poduzimao kako bi sakrio posljedicu svoj kriminalnog ponašanja.

 

9.2. Ujedno, optuženikov navod da je M. K. sklona iznošenju neistine te da je pobjegla sa dečkom s kojim je imala i spolni odnos te da je bježala od kuće zbog svađe sa majkom ne dovodi u pitanje ocjenu vjerodostojnosti iskaza. Naime ispravno je prvostupanjski sud analizirao iskaz djevojčice i zaključio da govori istinu jer iskaz obiluje detaljima koji su emotivno obojeni pa daju podlogu za zaključak da je riječ o proživljenom događaju koji je izazvao i niz emotivnih reakcija i zbog toga je uvjerljiv. Istodobno opravdan je prvostupanjski sud zaključio da nije prihvatljivo i uvjerljivo da se oštećenica povjeravala o trudnoći upravo optuženiku, znatno starijem muškarcu koji se pritom ponaša neuobičajeno i ne govori ništa majci oštećenice nego na sebe preuzima ulogu osobe koja organizira abortus pa čak pri tome upliće i svoju prijateljicu, koju uspijeva nagovoriti da u ginekološkoj ambulanti laže o prirodi svog odnosa s djevojčicom. Opisano ponašanje optuženika zbog toga potpuno odgovara terećenju djevojčice. Najzad, K. T. potvrđuje da joj je djevojčica, kada joj se konačno odlučila povjeriti, prepričala te događaje u odnosu na točku 1. prvostupanjske presude. Žalitelj, optuženik M. T. daje osobnu analizu i ocjenu iskaza četvero svjedoka izvlačeći iz njihovih iskaza ono što mu po njegovom mišljenju odgovara, ali isto ne dovodi u pitanje ispravnu ocjenu vjerodostojnosti iskazivanja djeteta M. K..

 

9.3. Ujedno, prvostupanjski sud ispravno cijeni kao vjerodostojan i po pravilima struke učinjen nalaz multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih G. Z. kao i nalaz liječnika psihijatra i psihologa, a u donosu na obje oštećenice.

 

9.4. Žalitelj također neosnovano osporava vjerodostojnost iskaza K. T.,u odnosu na djelo iz točke 2. prvostupanjske presude. Međutim ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud ispravno cijenio ovaj iskaz dovodeći isti u vezu s iskazom djeteta M. K., ali i odnosom između optuženika i K. T. te nalazom i mišljenjem psihijatra i psihologa koji su također ocjenjivali je li bilo motivacije K. T. da lažno tereti optuženika kada je bila u njegovoj kući. Pritom je indikativno da je žrtva kaznenog djela, K. T., dvaput iskazivala, i to prvu put u istrazi, a drugi na raspravi u prisutnosti optuženika i njegovog branjenika. Iako žalitelj navodi da je iskaz K. T. mijenjan jer je u istrazi navodila drugačije vrijeme počinjenja kaznenog djela od rasprave vidljivo je (listovi 638 i 639 prvostupanjskog spisa) da je svjedokinja zbog proteka vremena od gotovo dvije godine, nesigurna u pogledu točnog određivanja vremena kada je počela živjeti s D. T. (i sama navodi, da nije sigurna) pa je razumljivo joj je u vrijeme iskazivanja u istrazi, sjećanje bilo svježije.

 

9.5. Stoga je ispravno prvostupanjski sud zaključio da je taj spolni odnos bio bez pristanka. Naime K. T. prihvatila je imati spolne odnošaje sa svojim svekrom, koji joj je prijetio da će reći o njenim spolnim odnosima prije braka njenom mužu, s kojim je imala djecu. Dakle, prvostupanjski sud je ispravno zaključio se ne radi o dobrovoljnom pristanku oštećenice, snahe, jer njezino prihvaćanje je rezultat optuženikovog ucjenjivanja da će o njenom ranijem intimnom životu ispričati sinu, a oštećenicinom suprugu. Strah od posljedica takve prijetnje u vidu prestanaka braka s D. nesumnjivo je djelovao kao ucjena, odnosno prijetnja posljedicom koja isključuje odlučivanje žrtve slobodnom voljom.

 

9.6. U žalbi optuženik ponavlja navod da M. i K. lažu, da ga žele strpati u zatvor i da je to razlog zašto su izmislile nešto što on uopće nije učinio, međutim prvostupanjski sud je pravilno ocijenio izvedene dokaze i to adekvatno obrazložio te pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

9.7. Ujedno nije u pravu žalitelj kada osporava utvrđeno činjenično stanje za kazneno djelo prijetnje, navedeno pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude, jer je svjedokinja K. T. detaljno i uvjerljivo iznijela prijetnje kojoj je uputio optuženik nakon što ga je nazvala, pa je takav dovoljan i okolnosan iskaz prvostupanjski sud opravdano prihvatio.

 

10. Iako se u žalbi ističe da je u uvodu presude naznačeno da je objava bila 18. ožujka, a na zadnjoj stranici se navodi datum od 16. ožujka 2021. skreće se pažnja žalitelju da je u uvodu presude prvostupanjski sud ispravno naveo da je održana i zaključena nejavna rasprava dana 16. ožujka 2021., a da je objava bila 18. ožujka 2021. U skladu s tim u zadnjoj stranici, (list 28.) prvostupanjske presude naznačen je datum od 16. ožujka 2021. kada je održano vijećanje i glasovanje i kada je donesena presuda.

 

11. Zbog odluke o kazni žale se državni odvjetnik i optuženik.

 

11.1. Optuženik navodi da je kaznena sankcija neobrazložena i previsoka, a državni odvjetnik navodi da se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora od sedam godina neće postići socijalna prevencija.

 

11.2. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio olakotne i otegotne okolnosti, pri čemu je olakotnim cijenio da je optuženik do tada neosuđivana osoba, a kao otegotne okolnosti vrednovao je da je oštećenica K. T. bila prisiljena na više spolnih odnosa što daje dodatnu težinu u djelu i upućuje na snažno izraženu kriminalnu volju i bešćutnost optuženika. Također opravdano je uzeo u obzir da je u vrijeme počinjenja M. bila dijete u dobi od 15 i 16 godina te je ostala trudna. Ujedno, je ispravno na umu prvostupanjski sud imao da su žrtve ovih kaznenih djela osobe koje su u bliskom odnosu s optuženikom – snaha i snahina kćer.

 

11.3. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina za teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. točka 1. KZ/11.-17. potom za kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11.-17. pod točkom 2., 2 (dvije) godine zatvora te za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. KZ/11.-19. pod točkom 3. u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a ispravno je temeljem članka 51. KZ/11.-19. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina.

 

11.4. Sagledavajući cjelokupno inkriminirano postupanje optuženika drugostupanjski sud smatra da su utvrđene kazne zatvora za svako pojedino djelo primjerene, prije svega stupnju krivnje i posljedicama koje uslijed toga trpe oštećenice, čije je povjerenje i njihov raniji odnos s optuženikom grubo bio iskorišten i zlorabljen. Izrečena jedinstvena kazna zatvora primjerena je upravo za izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te za utjecaj na optuženika, a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, pa nema mjesta i blažem, a ni strožem kažnjavanju.

 

12. Stoga je temeljem članka 482. ZKP/08. presuđeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 27. svibnja 2021.