1

Poslovni broj: UsI-1925/18-35

 

 

 

 

                      

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Lidiji Prica, uz sudjelovanje Marije Horvat, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A. T. iz Z., kojega zastupa opunomoćenica M. J. J., odvjetnica u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Z. e. t. d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenica E. R., službena osoba, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 26. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/18-01/377, URBROJ: 338-01-21-18-04 od 4. lipnja 2018.

              II              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odsjeka za zdravstveno osiguranje – 1, KLASA: UP/I-502-03/18-04/02, URBROJ: 338-21-08-18-06 od 6. ožujka 2018.

III               Tužitelju se priznaje dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji: F 43.1 posljedicom ozljede na radu od 14. listopada 2016., priznate pod evidencijskim brojem „OR“ 8708 141016 5/2017 te mu se priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu po istoj dijagnozi.

              IV              Nalaže se Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Direkciji, Z., OIB …, da u roku od 30 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 12.125,00 kuna (slovima: dvanesttisućastodvadesetpetkuna).

V              U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora se odbija.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-502-03/18-01/377, URBROJ: 338-01-21-18-04 od 4. lipnja 2018., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Odsjeka za zdravstveno osiguranje-1, KLASA: UP/I-502-03/18-04/02, URBROJ: 338-21-08-18-06 od 6. ožujka 2018., kojim tužitelju nije priznata dijagnoza prema MKB-10 klasifikaciji: F 43.1 posljedicom ranije priznate ozljede na radu te mu se ne priznaju ni prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu po navedenoj dijagnozi.

2.              Tužitelj u tužbi navodi da su prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo bili u obvezi sami provesti i cijeniti sve potrebne dokaze u upravnom postupku, a ne samo paušalno navesti što je utvrđivalo liječničko povjerenstvo, budući da ono nije nadležno za odlučivanje u ovom postupku. Ističe da su u postupku pribavljena mišljenja dvaju liječničkih povjerenstva, u čijem sastavu se ne nalazi ni jedan specijalist psihijatar koji bi prethodno izvršio klinički pregled tužitelja, budući da je predmetna dopunska dijagnoza PTSP. Na navedeni način ponavlja se uobičajena praksa tuženika da se zadovoljava samo forma, kada se navodi da se prilaže stručno medicinsko mišljenje liječničkog povjerenstva sukladno odredbi članka 12. stavka 1. točke 3. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava. Smatra kako zbog predmetne dijagnoze (PTSP) i njene specifičnosti prilikom ocjenjivanja, sporni nalazi i mišljenja liječničkih povjerenstava sastavljenih od liječnika obiteljske medicine ili drugih nesrodnih specijalizacija sasvim sigurno nisu stručni, iako tuženik uporno ponavlja navedenu frazu, budući da bi po navedenoj logici tuženika bilo besmisleno i samo postojanje liječnika specijalista (i njihovo dodatno specijalističko obrazovanje i praksa). Dodaje kako je evidentno da ni jedno liječničko povjerenstvo nije našlo za shodno da osobno izvrši klinički pregled, iz prostog razloga što niti jedan član povjerenstva za navedeno nije kvalificiran. S obzirom da je očito iz medicinske dokumentacije da je u razdoblju od 14. listopada 2016. (od kada datira i akutna reakcija na stres kao osnovna dijagnoza) bio kontinuirano pod nadzorom liječnika i na psihijatrijskom liječenju, da je potreba za psihijatrijskim liječenjem konstantna te da u međuvremenu nije zabilježeno nikakvih drugih vanjskih uzroka njegovog psihičkog stanja, logika stvari nalaže da nastaju neprestano novi nalazi te postoji potreba da ga se ponovno klinički pregleda od strane vještaka specijalista psihijatra uz evaluaciju do sada provedenih pretraga i nalaza. Predlaže sudu da poništi osporeno i prvostupanjsko rješenje te mu prizna dijagnozu F 43.1 posljedicom ozljede na radu, kao i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu, uz naknadu troška.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu, u odnosu na prigovore u vezi sastava, kvalifikacije te ovlasti Zavoda, ističe kako je Liječničko povjerenstvo Zavoda u cijelosti provelo postupak sukladno odredbama Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Narodne novine broj 8/15, 17/15-ispravak, 41/15-ispravak, 104/17 i 34/18). U provedenom postupku i nakon uvida u priloženu medicinsku dokumentaciju, nalazom, mišljenjem i ocjenom, KLASA: UP/ll-502-03/18-01/377, URBROJ: 338-01-53-18-03 od 14. svibnja 2018. utvrđuje da se dijagnoza F 43.1 (Posttraumatski stresni poremećaj) ne može uzročno-posljedično povezati s priznatom ozljedom na radu od 14. listopada 2016. Dijagnoza F 43.1 (Posttraumatski stresni poremećaj) nije verificirana psihologijskim testiranjem učinjenim 14. travnja 2017. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, tuženik zaključuje da je prvostupanjsko tijelo na pravilan i zakonit način utvrdilo kako nema osnova za priznavanje dijagnoze šifre F 43.1 kao posljedice priznate ozljede na radu po dijagnozi F 43.0, kao i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4.              Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe da, suprotno navodima tužitelja, iz obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja jasno proizlazi na temelju kojih pravno relevantnih činjenica i dokaza su rješenja donesena. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja jasno je navedeno da dijagnoza F 43.1 (posttraumatski stresni poremećaj) nije verificirana psihologijskim testiranjem učinjenim 14. travnja 2017. S obzirom da dijagnoza F 43.1 nije potvrđena, zainteresirana osoba zaključuje kako nema osnove na temelju koje bi se dijagnoza F 43.1 mogla uzročno-posljedično povezati s već priznatom ozljedom na radu dijagnoze F 43.0 (akutna reakcija na stres). Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

5.              Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.              Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je proveo medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku psihijatru prim. G. M., dr. med.

Sud je ročišta 9. veljače 2021. i 18. svibnja 2021. proveo u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS).

7.              Sukladno članku 53. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine broj 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17), posljedica priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti je oštećenje zdravlja izraženo određenom dijagnozom po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti nastalo kao direktna posljedica već priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti za koju postoji medicinska dokumentacija temeljem koje je vidljiva dinamika bolesti za koju je poznato da je takvo oštećenje moguće ili je ono očekivano i kod pravilno provedenog liječenja i medicinske rehabilitacije (stavak 1.).

Posljedicom priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti ne smatra se oštećenje zdravlja koje je nastalo zbog toga što se osigurana osoba nije pridržavala uputa nadležnog doktora vezanih uz liječenje (stavak 2.).

Pod posljedicom priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti ne podrazumijeva se dopunska dijagnoza/dijagnoze priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti, koja dijagnoza/dijagnoze je nastala istom ozljedom na radu odnosno profesionalnom bolešću, ali nije istovremeno i verificirana prilikom priznavanja ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti. Postupak priznavanja dopunske dijagnoze/dijagnoza provodi se na način propisan člankom 34. ovog Pravilnika temeljem zahtjeva osigurane osobe ili njenog izabranog doktora opće/obiteljske medicine (stavak 3.).

8.              U nalazu, mišljenju i ocjeni Liječničkog povjerenstva Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/18-01/377, URBROJ: 338-01-53-03 od 14. svibnja 2018., na temelju kojeg je doneseno osporeno rješenje, navedeno je: „Uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju osiguranik je dana 14.10.2016. vozeći autobus sudjelovao u prometnoj nezgodi u kojoj je smrtno stradao pješak. Osiguraniku je vezano uz navedeni događaj kao ozljeda na radu priznata dg. F 43.0/Akutna reakcija na stres. Prvi pregled psihijatra učinjen je 21.10.2016., navodi se anksioznost, somatski simptomi, otežana koncentracija, poteškoće prosnivanja, izbjegavajuća ponašanja, u statusu psihomotorno napet, sniženog raspoloženja, mišljenje formom uredno, u sadržaju simptomi akutne reakcije na stres, kritičan, adekvatnog uvida, bez obmana osjetila. Osiguranik nastavlja mjesečne kontrole psihijatra uz perzistiranje promjenjivog raspoloženja, otežane koncentracije, hipobuličnosti i smetnji spavanja, od 9.12.2016. u terapiju uz postojeći aksiolitik i hipnotik uveden antidepresiv.

U nalazu psihijatra od 7.4.2017. navedeno: ranije liječen nakon što je na radnom mjestu doživio fizički napad (17.2.2016.), nedavno dobio obavijest da je zatraženo vještačenje i utvrđivanje odgovornosti vezano uz događaj 14.10.2016., dragovoljac DR, napet, vraćaju mu se slike traumatskog događaja, sniženog raspoloženja, anhedoničan, poteškoće s koncentracijom, teškoće prosnivanja intenzivirane.

Nalaz psihologijskog testiranja od 14.4.2017.: opisuje događaj kada je smrtno stradao pješak na okretištu dok je vozio autobus, navodi kako nije vidio pješaka dok je vozio, strah ga je ponovo voziti autobus, povremeno nesanica sa snovima o unesrećenom, buđenja s tugom i žaljenjem, tegobe su se pojačale kad je dobio obavijest državnog odvjetništva o pokretanju kaznenog postupka, opisuje se kao osobu sklonu stavljanju problema iza sebe, savjestan i odgovoran, dragovoljac DR-a, iz rata nema većih tegoba, u veljači prošle godine na radnom mjestu doživio fizički napad putnika, događaj potisnuo, intelektualno funkcioniranje je prosječno bez znakova ometenosti vizualnog i radnog pamćenja, sklon potiskivanju psihičkih tegoba, aktualno prisutne poteškoće prilagodbe u vidu pojačane napetosti i prisjećanja na stresni događaja, nije zadovoljen kriterij za PTSP (TSI-A upitnik).

U nalazu psihijatra od 27.9.2017. navedeno: sniženog raspoloženja, sniženog frustracijskog praga, anhedoničan, hipobuličan, ruminira o traumatskim događajima od čega se ne uspijeva odmaknuti, žali se na lošu koncentraciju, bilo kakvi događaji van rutine pojačavaju anksioznost do razine preplavljenosti, planiran početak liječenja u dnevnoj bolnici.

Prema uvidu u službenu evidenciju podataka Zavoda liječenje u dnevnoj bolnici Klinike, KBC-a Zagreb provedeno od 11.12.2017.-7.2.2018., nije priloženo otpusno pismo. Dana 12.2.2018. obavljen kontrolni pregled psihijatra nakon otpusta iz dnevne bolnice, afektivno disreguliran, ubrzan, disforičan, preplavljen traumatskim događajem, dg utisak(?) F 43.1.

Dana 23.2.2018. psihijatar navodi: preplavljen traumatskim sadržajima i pitanjima po modelu OK smetnji. Dg utisak(?) F 43.1, F 42.

U nalazu od 12.3.2018. psihijatar navodi: uzima propisanu medikaciju, od smetnji javlja kardiološke, vrtoglavicu i omaglice, osjeća se radno disfunkcionalan, dg. utisak (?) F43.1.

Psihijatar u nalazu od 26.3.2018. navodi: nizak frustracijski prag, afektivna disregulacija, nepovjerenje, oprez, Dg. utisak (?)/F43.1, Th ista, savjetuje se procjena med. rada.

Slijedom navedenog, radi se o osiguraniku koji je dana 14.10.2016. na radnom mjestu doživio akutnu reakciju na stres, nakon čega je ambulantno kontroliran od strane psihijatra te je zbog perzistiranja tegoba u vidu poremećaja raspoloženja i poteškoća prilagodbe indicirano liječenje u dnevnoj bolnici. Prema nalazima psihijatra nakon navedenog liječenja kod osiguranika i dalje perzistiraju iste tegobe. Nije ponovljeno psihologijsko testiranje.

Posttraumatski stresni poremećaj obilježavaju simptomi ponovnog proživljavanja traume nametljivim sjećanjima („flashbackovi“) uz izbjegavajuća ponašanja i povećanu pobuđenost. Početak PTSP-a slijedi traumu s razdobljem latencije koje može varirati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci (malokad prelazi razdoblje od 6 mjeseci). Dijagnosticiranje posttraumatskog stresnog poremećaja je kompleksan postupak koji, osim analize anamnestičkih podataka i kliničke slike, zahtjeva i objektivizaciju visoko specifičnim testovima od kojih su najznačajniji CAPS i MMPI-2. Kod osiguranika psihologijskim testiranjem nije potvrđena dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja.“

9.              Sud je na prijedlog tužitelja, kojem se tuženik i zainteresirana osoba nisu protivili, izveo dokaz medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku psihijatru prim. G. M., dr.med., sa zadatkom utvrditi da li kod tužitelja postoji dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji F 43.1 i da li je nastala kao direktna posljedica priznate ozljede na radu od 14. listopada 2016. (F 43.0), u smislu članka 53. Pravilnika.

              U nalazu i mišljenju prim. G. M. od 5. listopada 2020. navedeno je: „Temeljem analize podataka iz priložene medicinske dokumentacije razvidno je da se tužitelj prvi puta javio psihijatru 27.2.2016.g. - 14.3.2016.g., uz dijagnozu Akutne stresne reakcije (F 43.0), nakon izloženosti napadu od strane putnika. Ponovno se javlja psihijatru 21.10.2016. uz dijagnozu Akutne stresne reakcije (F 43.0), nakon predmetnog događaja. Slijedi ambulantno psihijatrijsko liječenje pod navedenom dijagnozom. Na kontroli psihijatra 27.9.2017. navodi se dijagnoza PTSP-a (F 43.1), a koja se definira tijekom boravka u Dnevnoj bolnici Klinike KBC Zagreb (11.12.2017.-7.2.2018.), uz opis „...Mišljenje: do traumatskih događaja na radnom mjestu nije tražio pomoć psihijatra. Nakon događaja koji predstavlja retraumatizaciju ponovno traži pomoć psihijatra i razvija simptome Posttraumatskog stresnog poremećaja...“. Naime, tužitelj je u okolnostima predmetnog štetnog događaja bio izložen situaciji visokog stresogenog potencijala u vidu spoznaje o smrtnom ishodu. Tužitelj se po predmetnom štetnom događaju, počeo psihijatrijski liječiti pod dijagnozom Akutne stresne reakcije (F 43.0) 21.10.2016. Simptomatika navedenog psihičkog poremećaja u pravilu blijedi nakon 3 dana, uz moguće sekvele do 4 tjedna.

S obzirom na postojanost, vrstu i narav simptomatike na kontroli psihijatra 27.9.2017. postavljena je dijagnoza PTSP-a (F 43.1), a koja se etiološki veže uz predmetni događaj. Iz medicinske dokumentacije je razvidno da se tužitelj adekvatno psihijatrijski liječio ambulantnim i dnevno-bolničkim tretmanom, slijedio je upute liječnika, no usprkos primjerenog liječenja došlo je do razvoja PTSP-a (F 43.1) uz kronifikaciju (11.5.2018.). Uvažavajući sve navedeno, smatram da je dijagnoza PTSP-a (F 43.1), prema MKB-10, u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnim događajem (14. listopad 2016.), čija se klinička slika prvotno manifestirala simptomatikom Akutne stresne reakcije (F 43.0), kao priznatom posljedicom ozljede na radu.“

10.              Tužitelj na nalaz i mišljenje sudskog vještaka nije imao primjedbi.

11.              U očitovanju Direkcije na dostavljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka navedeno je: „Osiguranik je dana 14.10.2016. vozeći autobus sudjelovao u prometnoj nezgodi u kojoj je smrtno stradao pješak. Predmet upravnog spora je priznavanje posljedice navedene priznate ozljede na radu, a pod dg. F 43.1/Posttraumatski stresni poremećaj. Direkcija je 14.5.2018. utvrdilo da se dg. F 43.1/Posttraumatski stresni poremećaj ne može uzročno-posljedično povezati s priznatom ozljedom na radu od 14.10.2016. kao posljedica, jer ista nije verificirana psihologijskim testiranjem provedenim 14.4.2017., odnosno 6 mjeseci nakon predmetnog događaja. Sudski vještak utvrđuje da je psihijatar dijagnozu Posttraumatskog stresnog poremećaja postavio 27.9.2017., odnosno 11 mjeseci nakon događaja. Sukladno MKB-10 Klasifikaciji mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja, Posttraumatski stresni poremećaj može se dijagnosticirati ukoliko se pojavio unutar šest mjeseci od traumatskog događaja izuzetne jačine. „Vjerojatna“ dijagnoza može se postaviti ukoliko je odgođenost između događaja i pojave simptoma bila dulja od 6 mjeseci, a uz zadovoljena dva preduvjeta: tipičnu kliničku sliku i odsutnost drugog psihijatrijskog poremećaja (npr. anksiozni ili opsesivno-kompulzivni poremećaj ili depresivna epizoda). Temeljem gore iznesenih činjenice postavljaju se pitanja vještaku:

1.              Radi kojeg psihičkog poremećaja je osiguranik liječen u razdoblju od 14.11.2016.-27.9.2017.? (S obzirom da je akutna reakcija na stres ograničenog trajanja, odnosno ne prelazi 30 dana, a PTSP je dijagnosticiran tek 27.9.2017., dakle nakon 11 mjeseci.)

2.              Da li taj alternativni poremećaj radi kojeg je osiguranik liječen u navedenom periodu (14.11.2016.-27.9.2017.), a između razrješenja akutne reakcije (F 43.0) i dijagnosticiranja PTSP-a (F 43.1), isključuje postavljanje dijagnoze Posttraumatskog stresnog poremećaja kako to nalaže MKB-10 Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja ili ćemo iznimno/prigodno zanemariti stručne psihijatrijske dijagnostičke smjernice za potrebe ovog spora?

3.              Ako sudski vještak zanemaruje međunarodne stručne dijagnostičke smjernice svoje/psihijatrijske struke koja je onda svrha njegovog vještačenja i korištenja istog u donošenju odluke suda u ovom upravnom sporu? Psihijatrija nije egzaktna struka te se oslanja uglavnom na kliničke manifestacije, a manje na dijagnostičke alate te upravo iz potrebe za objektivizacijom psihičkih poremećaja inzistiramo na ispunjavanju međunarodnih klasifikacijskih kriterija pri donošenju konačnih ocjena u vještačenju.“

12.              Zainteresirana osoba u podnesku zaprimljenom 22. listopada 2020. u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka, navodeći da da je potpuno pogrešan i neosnovan nalaz vještaka u kojem isti zaključuje da je dijagnoza PTSP-a (F 43.1), prema MKB-10, u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa predmetnim događajem (14. listopad 2016.) čija se klinička slika prvotno manifestirala simptomatikom Akutne stresne reakcije (F 43.0) kao priznatom posljedicom ozljede na radu. Ističe da je takav zaključak u suprotnosti s navodima tuženika u osporenom rješenju, a prema kojima dijagnoza F 43.1 (posttraumatski stresni poremećaj) nije verificirana psihologijskim testiranjem učinjenim 14. travnja 2017. U nalazu, mišljenju i ocjeni liječničkog povjerenstva Direkcije jasno je navedeno da su u nalazu psihologijskog testiranja od 14. travnja 2017. navedene sve tegobe tužitelja, ali je i jasno navedeno da takve tegobe ne zadovoljavaju kriterije za PTSP. Uz to, zaključeno je da posttraumatski stresni poremećaj obilježavaju simptomi ponovnog proživljavanja traume nametljivim sjećanjima („flashbackovi“) uz izbjegavajuća ponašanja i povećanu pobuđenost i da je dijagnosticiranje posttraumatskog stresnog poremećaja kompleksan postupak koji osim analize anamnestičkih podataka i kliničke slike zahtijeva i objektivizaciju visoko specifičnim testovima od kojih su najznačajniji CAPS i MMPI-2. Očito je da tužitelj nije podvrgnut takvim testiranjima, pa se postavlja pitanje kako je bez toga sudski vještak uopće mogao donijeti navedeni zaključak kao u dostavljenom nalazu. Zainteresirana osoba zaključuje kako je potrebno da se na navedeno očituje vještak.

13.              Prim. G. M. se na raspravi 18. svibnja 2021. očitovao na prigovore tuženika i zainteresirane osobe na nalaz i mišljenje navodeći: „Na prigovor tuženika navodim da sam svoj vještački nalaz i mišljenje sačinio temeljem detaljne analize podataka iz spisu priložene medicinske dokumentacije tužitelja. Tužitelj je kao posljedicu štetnog događaja prvotno razvio simptomatiku akutne stresne reakcije (F 43.0), iza čega slijedi ambulantno psihijatrijsko liječenje, kao i boravak u dnevnoj bolnici. Dakle, po predmetnom štetnom događaju tužitelj se javlja psihijatru 21.10.2016., a na kontroli psihijatra 27.09.2017. navodi se dijagnoza PTSP (F 43.1) koja se i definira tijekom boravka u dnevnoj bolnici Klinike KBC Zagreb 11.12.2017. do 07.02.2018. Sukladno kriterijima MKB-10, akutna stresna reakcija je psihički poremećaj čija  simtomatika u pravilu blijedi nakon tri dana, uz mogućnost određenih sekvela u razdoblju od oko 4 tjedna. Ukoliko simptomatika i nadalje perzistira, tada je isto nužno podvesti pod neku drugu dijagnostičku kategoriju sukladno MKB-10. Kod tužitelja je dijagnoza PTSP-a (F 43.1) dijagnosticirana po psihijatru. Napominjem da specijalist psihijatar ima isključivu ovlast za postavljanje psihijatrijske dijagnoze te da isto nije u domeni psihologa, na što se referira tuženik. Tuženik u prigovoru ističe da je dijagnoza PTSP-a navedena 11 mjeseci po štetnom događaju uz opasku da je za isto potrebno 6 mjeseci. Iz kliničke prakse je poznato da dijagnoza PTSP-a u nekim slučajevima može postati razvidnom čak i nakon razdoblja od 30 godina. U konkretnom slučaju ističem da je tužitelj nakon prvog nalaza psihijatra pa do 27.09.2017. praćen po psihijatru uz dijagnozu F 43 koja je oznaka za reakciju na teški stres i poremećaj prilagodbe. Dakle, zaključno smatram da je dijagnoza PTSP-a prema MKB-10 u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem od 14. listopada 2016., a čija se klinička slika prvotno manifestirala simptomatikom akutne stresne reakcije (F 43.0) koja je priznata posljedicom ozljede na radu. U cijelosti ostajem kod pisanog nalaza i mišljenja od 5.10.2020. U odnosu na podnesak zainteresirane osobe, ponavljam da za postavljanje dijagnoze PTSP-a ovlasti ima isključivo psihijatar, a psihologijsko testiranje u funkciji je pomoćnog dijagnostičkog sredstava u definiranju određene dijagnoze.“

14.              Prema ocjeni suda nalaz i mišljenje sudskog vještaka je valjano i potpuno obrazložen na temelju priložene medicinske dokumentacije te sadrži sve medicinski odlučne činjenice za donošenje odluke u predmetnom upravnom sporu, pri čemu je vještak usmenim očitovanjem na raspravi otklonio i prigovore na pisani nalaz i mišljenje. Sud je istome poklonio vjeru, jer je sačinjen od neovisnog vještaka koji je po specijalnosti psihijatar, dok u sastavu liječničkih povjerenstava tuženika nije bio niti jedan psihijatar, a predmet postupka je isključivo psihijatrijska dijagnoza.

              Prim. M. je obrazložio da za postavljanje dijagnoze PTSP-a ovlasti ima isključivo psihijatar, a psihologijsko testiranje u funkciji je pomoćnog dijagnostičkog sredstava u definiranju određene dijagnoze. Naveo je kako je iz kliničke prakse poznato da dijagnoza PTSP-a u nekim slučajevima može postati razvidnom čak i nakon razdoblja od 30 godina, a kod tužitelja je navedena dijagnoza definirana tijekom boravka u dnevnoj bolnici Klinike KBC Zagreb od 11. prosinca 2017. do 7. veljače 2018. Naime, tužitelj je kao posljedicu predmetnog događaja prvotno razvio simptomatiku akutne stresne reakcije (F 43.0), iza čega slijedi ambulantno psihijatrijsko liječenje, kao i boravak u dnevnoj bolnici. Sukladno kriterijima MKB-10, akutna stresna reakcija je psihički poremećaj čija  simtopatika u pravilu blijedi nakon tri dana, uz mogućnost određenih sekvela u razdoblju od oko 4 tjedna. Ukoliko simptomatika i nadalje perzistira, tada je isto nužno podvesti pod neku drugu dijagnostičku kategoriju sukladno MKB-10, a kod tužitelja je dijagnoza PTSP-a (F 43.1) dijagnosticirana po psihijatru koji ima isključivu ovlast za postavljanje psihijatrijske dijagnoze.

S obzirom da, sukladno članku 33. ZUS-a, sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice te uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio, sud je u konkretnom slučaju na temelju nalaza i mišljenja neovisnog sudskog vještaka odgovarajuće specijalnosti, koji je za svoje mišljenje dao logično obrazloženje, utvrdio da je dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji: F 43.1 nastala kao direktna posljedica priznate ozljede na radu od 14. listopada 2016., u smislu članka 53. Pravilnika.

15.              Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda osporenim i prvostupanjskim rješenjem povrijeđen je zakon na štetu tužitelja, jer su rješenja donesena na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga je sud na temelju ovlaštenja iz članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno i prvostupanjsko rješenje te sam riješio ovu upravnu stvar na način da je tužitelju priznao dijagnozu šifre prema MKB-10 klasifikaciji: F 43.1 posljedicom ozljede na radu od 14. listopada 2016., priznate pod evidencijskim brojem „OR“ 8708 141016 5/2017, kao i prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu po istoj dijagnozi (točke I do III izreke presude).             

16.              Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, sukladno članku 79. ZUS-a i tbr. 23., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) za sastav tužbe, za sastav podneska od 9. listopada 2020. te zastupanje na ročištima 9. veljače 2021. i 18. svibnja 2021. po 2.500,00 kn, uvećano za PDV, trošak sudskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna te trošak usmenog očitovanja vještaka u iznosu od 250,00 kuna.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima 9. veljače 2021. i 18. svibnja 2021. po 2.500,00 kn, dakle 7.500,00 kn, uvećano za PDV od 1.875,00 kn, kao i 2.500,00 kn na ime provedenog vještačenja te trošak usmenog očitovanja vještaka u iznosu od 250,00, ukupno 12.125,00 kn, koji trošak je prema ocjeni suda bio opravdan i potreban za vođenje spora.

Sud nije ocijenio opravdanim trošak za sastav podneska od 9. listopada 2020., jer se ne radi o podnesku koji sadrži činjenična i pravna razlaganja u smislu tbr. 23. t. 1. Tarife.

Stoga je na temelju članka 79. ZUS-a odlučeno kao u točkama IV i V izreke presude.

 

U Zagrebu 26. svibnja 2021.

 

Sutkinja

Lidija Prica, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (pet primjeraka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.