-   -              2 UsIpor-229/2020-10

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice J. D. iz P, …, zastupane po opunomoćenicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu „F. K., A. V. & partneri“ d. o. o., Z., …., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđenja poreza na promet nekretnina, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 18. svibnja 2021. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 26. svibnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/19-01/1486, URBROJ: 513-04-20-2 od 20. ožujka 2020.

 

2. Poništava se rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar KLASA: UP/I-410-20/2015-001/01370, URBROJ: 513-007-13/001-2019-0016 od 18. veljače 2019. i predmet vraća na ponovni postupak.

 

3. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti ove odluke, nadoknaditi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 6.250,00 kuna

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica je pravovremeno 29. lipnja 2020. podnijela ovom sudu tužbu, kojom je osporila zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-20/19-01/1486, URBROJ: 513-04-20-2 od 20. ožujka 2020. i Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar KLASA: UP/I-410-20/2015-001/01370, URBROJ: 513-007-13/001-2019-0016 od 18. veljače 2019. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog propisa te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi da je porezno tijelo utvrdilo porez za više nekretnina u K. O. P. koje je ona stekla na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 20. srpnja 2011. za ½ dijela. Istaknula je da procjena nije provedena sukladno ZoPNPN-u, budući da iz sadržaja zapisnika od 10. prosinca 2018. nisu razvidni kriteriji i elementi na temelju kojih je ona obavljena, a niti je iz podataka razvidno je li riječ o usporednim nekretninama, odnosno sličnim nekretninama s približno istog područja i vezano za promet u približno isto vrijeme. Istaknula je i da je porezno tijelo utvrdilo da je 31 nekretnina koje su predmet procjene izvan građevinskog područja, a da je 5 unutar toga područja, no da nije razvidno o kojim je nekretninama riječ i je li takvo stanje bilo na dan promet (20. srpnja 2011.) i na temelju kojih dokaza je utvrdilo navedena utvrđenja. Smatra da je trebalo uzeti u obzir pri procjeni promet koji se obavljao 2011., a ne 2015., da je trebalo uzeti i čitav niz drugih obilježja nekretnina koje utječu na njihovu vrijednost, da je nemoguće postići procijenjenu vrijednost od 30,00 kuna po 1 m2 te da su stečene nekretnine zapuštene, neodržavane i velikim dijelom predstavljaju neobradivo zaraslo zemljište do kojih je i otežan pristup. Smatra i da joj je protivno zakonu utvrđen porez i za one nekretnine koje su bile predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ali kojih primateljica uzdržavanja nije bila vlasnica u trenutku sklapanja ugovora i budući da je prethodno prodala dio čestice zemlje oznake …, K. O. P. površine … i dio čestice zemlje …, K. O. P. površine ….m2 (tvrdi da su te činjenice razvidne i iz ugovora o kupoprodaji od 15. ožujka 1980.). Zaključila je da stoga nije niti nastala porezna obveza za navedene nekretnine koje, u biti, nije niti stekla te da je to iznijela i u žalbi, no da se tuženik na to nije osvrnuo. Osim toga je istaknuo i da se podaci o površini nekretnina u ugovoru ne podudaraju sa stvarnim stanjem i podacima iz posjedovnog lista. Naposljetku ona je osporila utvrđenje da su porezna tijela saznala za nastanak porezne obveze tek 13. siječnja 2015. iako je ugovor sklopljen 20. srpnja 2011. i ovjeren od Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem R2-1176/11, a s obzirom na obvezu suda da, prema članku 15. ZoPNPN-a, taj ugovor dostavi poreznoj upravi. Smatra da je zastara prava na utvrđenje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2012., a ne 1. siječnja 2016. bez obzira je li porezna uprava eventualno kasnije saznala za poreznu obvezu te da je stoga do dana donošenja prvostupanjskog rješenja nastupila apsolutna zastara prava na utvrđenje porezne obveze. Stoga je zatražila poništiti porezna rješenja i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga koji su navedeni u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljičina žalba, koju je ona izjavila protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar KLASA: UP/I-410-20/2015-001/01370, URBROJ: 513-007-13/001-2019-0016 od 18. veljače 2019., a kojim joj je utvrđen porez na promet nekretnina u iznosu od 20.925,50 kuna na razliku porezne osnovice u iznosu od 418.510,00 kuna.

 

Na ročištu na kojem je zaključena rasprava tužiteljica je, po zamjeniku opunomoćenika, istaknula da je porezno tijelo počinilo više procesnih povreda i da nisu procijenila vrijednost svake pojedine stečene nekretnine uzimajući u obzir sva bitna obilježja koja utječu na visinu te vrijednosti, utemeljujući svoje ocjene i na praksi ovoga suda i odlukama koje su donijete u predmetima poslovni broj UsIpor-228/20, UsIpor-230/20 i UsIpor-231/20.

 

              U dokaznom postupku čitani su: ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 20. srpnja 2011, potvrda broj R2-1176/11, zapisnik o procjeni od 10. prosinca 2018. te spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-410-20/2015-001/01370.

 

Tužiteljica je predložila izvesti i dokaz čitanjem spisa Porezne uprave, Područnog ureda Z. KLASA: UP/I-410-20/2012-001/02490 na okolnost kada je porezna uprava saznala za nastanak porezne obveze, svojim saslušanjem kao stranke na okolnost razlike površina u ugovoru i stvarnog stanja te dokaz uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geodetske, građevinske i poljoprivrede struke i procjenitelju na okolnost stanja nekretnina i visine njihove tržišne vrijednosti u trenutku stjecanja. Sud je smatrao nepotrebnim izvoditi navedene dokaze te su stoga oni odbijeni, budući da je mogao ocijeniti (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju stanja spisa predmeta poreznog tijela te budući da tužiteljica nije zahtijevala da sud sam riješi poreznu stvar u sporu pune jurisdikcije, tako da odluči o (ne)postojanju odnosno visini porezne obveze. Tuženik nije imao kakvih drugih dokaznih prijedloga.

 

Tužiteljica je popisala troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

 

Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

Predmet ovoga spora je tužiteljičina obveza plaćanja poreza na promet nekretnina, koje je ona, uz davateljicu uzdržavanja V. D., stekla na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 20. srpnja 2011. s primateljicom uzdržavanju M. D. Porez joj je u konkretnom predmetu utvrđen na temelju odredbi članka 4. stavka 1. i 2., članka 8. stavka 1. i članka 16. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: broj: 69/97, 26/00, 127/00, 153/02 i 22/11, u daljnjem tekstu: ZoPNPN), kojeg je primijeniti u konkretnim predmetu na temelju članka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08 i 18/11, u daljnjem tekstu: OPZ), s obzirom na trenutak sklapanja ugovora.

 

Nije sporno da je tužiteljica stekla nekretnine na temelju navedenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i da je time u obvezi platiti porez u odnosu na nekretnine za koje, tvrdi, da je primateljica uzdržavanja bila stvarna vlasnica. Naime, ona smatra da joj je protivno zakonu utvrđen porez i za one nekretnine koje su bile predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ali kojih primateljica uzdržavanja nije bila stvarna vlasnica u trenutku sklapanja ugovora i budući da je prethodno prodala dio čestice zemlje oznake …., K. O. P. površine 445 m2 i dio čestice zemlje …, K. O. P. površine 608 m2 (tvrdi da su te činjenice razvidne i iz ugovora o kupoprodaji od 15. ožujka 1980.). Zaključila je da stoga za te nekretnine nije niti nastala porezna obveza.

 

Pokazala se spornom i visina porezne osnovice i poreza.

 

Tužiteljica je istaknula i prigovor apsolutne zastare prava na utvrđenje porezne obveze.

 

Ponajprije, vezano za tužiteljičin prigovor zastare, valja istaknuti sljedeće.

 

Javnopravna tijela su u poreznom postupku dužna paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i odlučivanja o žalbi protiv poreznog rješenja.

 

U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., u daljnjem tekstu: OPZ/16.), postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a dovršiti prema odredbama OPZ-a/16.

 

Tumačeći navedene odredbe članka 197. OPZ-a može se zaključiti da je njegovim stavkom 1. propisano pravilo da će se postupci pokrenuti do stupanja na snagu toga zakona prema odredbama OPZ-a (osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX.) dovršiti prema odredbama toga zakona. Riječ je o općem pravilu da treba primijeniti onaj opći porezni zakon koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, a što je jedno od temeljnih načela oporezivanja koje se odnose na primjenu poreznog propisa, prema kojem se u postupku oporezivanja primjenjuju propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje (članak 5. OPZ-a i OPZ/16-a). Stavkom 2. propisane su dvije iznimke od navedenoga općeg pravila, a odnose se na postupke: 1. utvrđivanja zastare započete, odnosno pokrenute po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama OPZ-a, a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara koja će se dovršiti prema odredbama toga zakona i 2. postupke u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a, a koji će se dovršiti prema odredbama OPZ/16.

              Dakle, budući da nije riječ o postupku pokrenutom po zahtjevu poreznog obveznika i budući da nije riječ o postupku u kojem je nastupila apsolutna zastara do 1. siječnja 2017., u konkretnom predmetu porezna tijela su trebala po službenoj dužnosti, pri poduzimanju službene radnje, a radi ocjene nastupanja zastare prava na utvrđenje porezne obveze, primijeniti OPZ.

 

Institut zastare za obvezu poreza na promet nekretnina uređen je OPZ-om, kojim je, u članku 94. stavku 1., propisano da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

 

Tijek zastare prava na utvrđivanje, odnosno prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, a nakon poduzetih radnji iz stavka 1. toga članka zastarni rok počinje ponovno teći sukladno odredbama članka 95. stavka 1. i 3. OPZ-a.

 

Člankom 96. stavkom 1. OPZ-a je propisano da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći.

 

Tumačeći citiranu odredbu članka 96. stavka 1. OPZ-a, prekid tijeka relativne zastare nema utjecaja na tijek roka apsolutne zastare prava na utvrđenje porezne obveze, jer se rok za apsolutnu zastaru računa od dana kada je zastara prvi put počela teći i ne može se prekinuti kakvom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđenje porezne obveze.

 

Iščitavajući odredbe članka 94. do 96. OPZ-a, a vodeći računa i o njegovoj odredbi članka 167. stavka 1. prema kojoj žalba na rješenje o utvrđivanju porezne obveze odgađa njegovo izvršenje do donošenje odluke o žalbi te uzimajući u obzir da je žalbeni postupak dio upravnog poreznog postupka koji s prvostupanjskim čini jednu cjelinu, sud smatra da zastara prava na utvrđenje obveze poreza na promet nekretnina počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu, odnosno ako je riječ o obvezi poreza na promet nekretnina od saznanja poreznog tijela za promet nekretnine. To je u suglasju s obvezujućim pravnim shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-478/2016-4 od 8. prosinca 2016. (kojeg je on zauzeo na sjednici svih sudaca od 8. prosinca 2016., dostupan na: www.upravnisudrh.hr). Njime je odlučeno da se ostaje kod zaključka sjednice sudaca Upravnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2001., a kojim je izraženo pravno shvaćanje vezano za početak tijeka zastare prva na utvrđenje poreza na promet nekretnina. Tada je zaključeno da za utvrđivanje apsolutnog roka zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze mjerodavno je kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu.

 

Polazeći od iznesenih pravnih shvaćanja i utvrđenja, a vračajući se na konkretan predmet, valjalo je utvrditi kada je porezna uprava saznala za poreznu obvezu.

 

Iz spisa predmeta proizlazi da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji je osnova oporezivanja zaprimljen u poreznoj upravi 13. siječnja 2015., a što je razvidno iz prijamnog štambilja i kojoj ispravi sud vjeruje kao objektivnom i vjerodostojnom dokazu, budući da je riječ o javnoj ispravi.

 

S obzirom na stanje spisa predmeta poreznog tijela i ovako izvedene dokaze, a budući da tužiteljica, osim iznošenja promašenih pravnih zaključaka i shvaćanja u tom dijelu i općenitih osporavanja, nije dokazala suprotno predloživši izvesti prikladne dokaze radi utvrđenja te činjenice, sud smatra dostatno raspravljenim i utvrđenim u ovom stadiju porezne stvari da je porezno tijelo za konkretnu poreznu obvezu saznalo u 2015. godini.  

 

U izloženom, a vodeći računa o vremenu početka trajanja šestogodišnjeg roka apsolutne zastare, koji je po prvi put počeo teći istekom godine u kojoj je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prijavljen odnosno zaprimljen u poreznoj upravi (1. siječnja 2016.) i trenutak utvrđenja porezne obveze, a koja je utvrđena u trenutku konačnosti poreznog rješenja (20. ožujka 2020.), sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu nije nastupila apsolutna zastara prava na utvrđenje porezne obveze u smislu odredbe članka 96. stavka 1. OPZ-a.

 

Drugo, vezano za (ne)postojanje obveze poreza u odnosu na one nekretnine koje su bile predmet ugovora o dosmrtnim uzdržavanju, ali kojih, tvrdi, primateljica uzdržavanja nije bila stvarna vlasnica, ističe se kako slijedi.

 

Prema odredbi članka 4. stavka 1. ZoPNPN-a predmet oporezivanja je promet nekretnina, pod čim se, u smislu toga zakona, smatra svako stjecanje vlasništva nekretnine (u daljnjem tekstu: stjecanje nekretnine) u Republici Hrvatskoj. Stjecanjem nekretnine, u smislu stavka 1. toga članka, smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnina iz trgovačkog društva, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluka suda ili drugog tijela te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba sukladno odredbi članka 4. stavka 2. ZoPNPN-a.

 

Člankom 8. stavkom 1. ZoPNPN-a je propisano da ako se nekretnina stječe na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, obveznik poreza na promet nekretnina je davatelj uzdržavanja.

 

Ako se stječe nekretnina na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, porezna obveza nastaje u trenutku sklapanja tog ugovora sukladno odredbi članka 16. stavka 1. ZoPNPN-a.

 

Tumačeći i iščitavajući citirane zakonske norme, po pravnom stajalištu suda, stjecatelj je u situaciji stjecanja nekretnine dosmrtnom uzdržavanjem u obvezi platiti porez na promet predmetne nekretnine trenutkom sklapanja pravnog posla čiji je cilj stjecanje nekretnine, budući da ZoPNPN, kao lex specialis, uređuje materiju utvrđenja i naplate poreza na promet nekretnina. Naime, taj specijalni zakonski propis ne određuje upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu kao posebni uvjet nastanka porezne obveze. Može se zaključiti da zakonodavac za nastanak porezne obveze nije zahtijevao ispunjenje i ostalih posebnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na nekretnini koje su uređene pozitivnim pravilima stvarnog prava. To znači i da eventualna nemogućnost provedbe ili ne realizacija ugovora na temelju koje je stečeno pravo vlasništva na nekretnini u zemljišnoj knjizi ne utječu na nastanak obveze plaćanja poreza na promet nekretnine. U izloženom je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je pristupilo utvrđenju obveze poreza na promet nekretnine za sve nekretnine koje su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Treće, osnovano tužiteljica prigovara načinu utvrđenja visine porezne osnovice i poreza.

 

Člankom 9. stavkom 1. ZoPNPN-a propisano je da je osnovica poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze.

 

Prema odredbi članka 9. stavka 2. ZoPNPN-a pod tržišnom vrijednosti nekretnine razumijeva se cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, dok prema stavku 3. toga članka porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu.

 

Porezna uprava je ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnine ako je ukupan iznos naknade iz stavka 3. i 4. toga članka manji od cijena koje se postižu ili se mogu postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze, pri čemu procjenu utvrđuje službenik porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja u približno isto vrijeme, na temelju odredbi članka 9. stavka 5. i 6. ZoPNPN-a.

 

Prema članku 9.a ZoPNPN-a ako se radi o nekretnini za koju nema usporednih podataka prema članku 9. stavku 6. ovoga Zakona, niti se radi o postupcima stjecanja nekretnine iz članka 9. stavka 7. ovoga Zakona, procjena tržišne vrijednosti nekretnine provodi se vještačenjem stručne osobe koju imenuje pročelnik područnog ureda porezne uprave (stavak 1.), s time da je vlasnik, odnosno posjednik nekretnine obvezan ovlaštenoj osobi iz stavka 1. ovoga članka dopustiti pristup na zemljište i građevine radi procjene tržišne vrijednosti nekretnine (stavak 2.).

 

Tumačeći i iščitavajući navedene zakonske norme sud općenito smatra da pod tržišnom vrijednosti nekretnine valja razumjeti cijenu nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku njezina stjecanja pri čemu je porezno tijelo dužno, u situaciji kada, na temelju zakonskog ovlaštenja, tržišnu vrijednost utvrđuje procjenom, posebno obrazložiti zbog čega u pojedinom predmetu poreznu osnovicu nije odredilo prema ispravi o stjecanju i pri tom je dužno navesti metode i kriterije na temelju kojih je obavilo procjenu. Procjena tržišne vrijednosti na temelju poredbene metode podrazumijeva i postojanje bitnih podudarnih obilježja nekretnine čija se tržišna vrijednost procjenjuje s usporednim nekretninama.

 

Polazeći od iznesenih općenitih pravnih shvaćanja, a vračajući se na konkretan predmet, valja nadalje istaknuti sljedeće.

 

Iz sadržaja spisa predmeta poreznoga tijela proizlazi da njemu ne prileže kakvi usporedni podaci (ugovori o kupoprodaji i sl.), iz kojih bi bilo razvidno je li se oni odnose na kretanje tržišnih vrijednosti istih ili sličnih nekretnina na približno istom području osim što su spisu priloženi izvodi iz informacijskog sustava porezne uprave korišteni kao usporedni podaci; da obrazloženje prvostupanjskog poreznog rješenja ne sadrži utvrđeno činjenično stanje i razloge koji su bili ključni pri ocjeni svakog pojedinog dokaza vezano za procjenu tržišne vrijednosti nekretnine te da tuženik nije iznio razloge rješavanja upravne stvari vezano za utvrđenje visine porezne osnovice te da on nije konkretno ocijenio (ne)osnovanim žalbene navode, osim što je prepričao tijek dotadašnjeg upravnog postupka, puko iznio sadržaj isprava i podnesaka koji su priloženi spisu te citirao materijalni propis u promatranom dijelu.

 

Osim toga, iz zapisnika o procjeni je li riječ o nekretninama koje su slične onoj koju je stekao tužitelj te je li se ti podaci odnose na promet nekretnina na približno istom području gdje je ona koja je predmet oporezivanja. Te isprave, osim općenitih navoda o stanju zemljišta, ne sadrže podrobnije podatke odnosno razloge iz kojih bi bilo razvidno koja je metoda procjene korištena, na kojim je bitnim svojstvima konkretne nekretnine procjena obavljena i koji su kriteriji, odnosno parametri za procjenu korišteni, a niti je razvidno kakvo je uopće bilo kretanje cijena na tržištu nekretnina u trenutku kupoprodaje na približnom području gdje se stečena nekretnina nalazi (u 2011.).

 

Na temelju stanja spisa poreznog tijela ne može se ocijeniti jesu li usporedni podaci bili prikladni za obavljanje procjene tržišne vrijednosti u konkretnom predmetu. Naime, poredbene nekretnine nisu pobliže opisane niti je razvidno na temelju kojih je bitnih podudarnih obilježja obavljena usporedba sa stečenom nekretninom. Također, iz izvoda iz informacijskog sustava nije razvidno jesu li poredbene nekretnine smještene na približno istom području gdje se nalazi stečene nekretnine.

 

U izloženom osporene odluke u tom dijelu ne sadrže konkretne, dostatne i obrazložene razloge rješavanja porezne stvari koji bi imali svoje uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka te su kao takve arbitrarne i nerazumljive, zbog čega su u konkretnom predmetu povrijeđene odredbe članka 88. stavka 5. OPZ-a, članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u daljnjem tekstu: ZUP). Pritom, porezno tijelo nije nedvojbeno utvrdilo pravo stanje stvari, odnosno sve činjenice i okolnosti bitne za procjenu tržišne vrijednosti nekretnine, a osobito odnos ponude i potražnje na tržištu nekretnina iste ili slične kvalitete koristeći usporedne podatke o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istoga područja u približno isto vrijeme, kao i stanje nekretnina u (približno) vrijeme nastanka porezne obveze (u 2011.), pritom cijeneći i druga obilježja koja utječu na vrijednost nekretnine a u koja spadaju: pravna i stvarna svojstva nekretnine kao kategorije zemljišta, namjena, površina, način korištenja i uređenje površina prema prostorno-planskoj dokumentaciji, komunalna opremljenost, prava i tereti koji utječu na vrijednost, doprinosi i priključci, akti o gradnji, položajna obilježja, vrijeme čekanja, predvidivi ostatak održivog korištenja ali i posebnosti konkretnog predmeta. Time je ono grubo povrijedilo i odredbe članka 9. i 9.a ZoPNPN-a, članka 6. stavka 2. OPZ-a te članka 8. i 47. ZUP-a.

 

Stoga, a budući da one nisu zakonite, valjalo je, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, na temelju odredbe članka 58. stavka 1. u vezi s člankom 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu: ZUS), poništiti rješenje tuženika i prvostupanjskog poreznog tijela te predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom 1. i 2. izreke.

 

U ponovnom postupku prvostupanjsko porezno tijelo je dužno, nakon što ukloni uočene nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog propisa, odlučiti o visini tužiteljičine porezne obveze pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s člankom 81. stavkom 2. ZUS-a.

 

Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki 3. izreke, utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019. („Narodne novine“, broj: 49/19). Sud je tom odlukom derogirao zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 6 Su-85/2018-3 od 12. veljače 2018., smatrajući da je on suprotan stajalištu iz odluke toga suda poslovni broj U-I-2753/2012 (prema kojem postupak ne može biti pravičan ako se ne osigura da stranka koja spor izgubi plati protivnoj stranci troškove postupka koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela) te da se njime na ustavnopravno neprihvatljiv način interpretira jasnu odredbu zakona na štetu prava pojedinaca.

 

S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje tužbe 250 bodova i zastupanja na ročištu na kojem je zaključena rasprava po 250 bodova, odnosno ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 5.000,00 kuna, a što uvećano za iznos PDV-a od 25% (1.250,00 kuna), iznosi ukupno 6.250,00 kuna, koliko je i zatraženo, a što je obvezan nadoknaditi tuženik koji nije uspio u sporu i koji je svojim nezakonitim postupanjem uzrokovao trošak.

 

U Splitu 26. svibnja 2021.

 

    S U D A C

 

     Silvio Čović, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv točke 1. i 2. izreke ove presude nije dopuštena žalba na temelju odredbe članka 66.a stavka 1. ZUS-a.

 

Protiv točke 3. izreke ove presude je dopuštena žalba, u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, koja se podnosi ovom sudu i o kojoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa njezino izvršenje (članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćenicima tužiteljice, odvjetnicima u OD „F. K., A. V. & partneri“ d. o. o., Z., …., uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 18. i 26. svibnja 2021. i spis poreznog tijela KLASA: UP/I-410-20/2015-001/01370,

-          u spis.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Rogošić