- 1 -              Rev 1393/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1393/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. M. iz P., S., OIB: ... , 2. K. M. iz P., S., OIB: ... i 3. Ž. M. iz K., S., OIB: ... , svi zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4269/15-4 od 14. veljače 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1407/12-34 od 27. veljače 2015., u sjednici održanoj 26. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4269/15-4 od 14. veljače 2017. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1407/12-34 od 27. veljače 2015. u toč. I., II., IV. i V. izreke.

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4269/15-4 od 14. veljače 2017. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1407/12-34 od 27. veljače 2015. u toč. III. i VI. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je odlučeno:

 

„I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da I tužiteljici A. M. iz P., S., na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da II tužitelju K. M. iz P., S., na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 220.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da III tužitelju Ž. M. iz K., S., na ime naknade nematerijalne štete, isplati iznos od 150.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da I tužiteljici A. M. iz P., S., na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 3.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da II tužitelju K. M. iz P., S., na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 3.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da III tužitelju Ž. M. iz K., S., na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 3.875,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

VII Nalaže se tuženici da I tužiteljici naknadi prouzrokovane parnične troškove u iznosu od 9.882,97 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

VIII Nalaže se tuženiku da II tužitelju naknadi prouzrokovane parnične troškove u iznosu od 9.882,97 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

IX Nalaže se tuženiku da III tužitelju naknadi prouzrokovane parnične troškove u iznosu od 9.882,97 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2015. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

X S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 70.000,00 kn III tužitelj se odbija.“

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela (izvanrednu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na trećetužitelja Ž. M. (toč. III. i VI. izreke prvostupanjske odluke), dok je(redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP podnijela u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotužiteljicu A. M. i drugotužitelja K. M. (toč. I., II., IV. i V. izreke prvostupanjske odluke), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložila ovom revizijskom sudu ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u odnosu na trećetužitelja Ž. M., dok je u odnosu na prvotužiteljicu A. M. i drugotužitelja K. M. predložila ukinuti pobijanu presudu ili istu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan.

 

3. U odgovoru na reviziju tužitelji su predložili da se revizija odbije kao neosnovana.

 

4. Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete zbog smrti D. M., supruga prvotužiteljice A. M. i oca drugotužitelja K. M. i trećetužitelja Ž. M., a koji je ubijen izvršenjem kaznenog djela za vrijeme Domovinskog rata od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga.

 

6. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su sljedeće činjenice, a koja utvrđenja je prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da iz presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. proizlazi da je optuženik V. M. proglašen krivim, što je u razdoblju od sredine srpnja 1991. do sredine lipnja 1992., obnašajući dužnost zapovjednika policijskih snaga na širem području S. i B. i dužnost zamjenika načelnika Policijske uprave S., između ostalog osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civilne osobe te naredio protuzakonita zatvaranja većeg broja civila srpske nacionalnosti, pa da su tako 2. rujna 1991. u jutarnjim satima, na kontrolnom punktu policije u ... u blizini skladišta tvornice G. u P., pošto su prethodno pripadnici Policijske postaje P. zaustavili vojno vozilo JNA i uhitili pripadnike JNA D. M., G. N. i D. Đ. koji su se nalazili u tom vozilu, te ih potom odveli u Policijsku upravu u S., prilikom ispitivanja D. M. nepoznati pripadnici PU S. istoga teško fizički zlostavljali i tukli dok nije izgubio svijest, te ga odveli na obalu S. i bacili u rijeku, nakon čega je mrtvo tijelo D. M. pronađeno 25. listopada 1991. na desnoj obali S. kod M. M., dakle kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja i da se izvrši napad na pojedine civilne osobe te iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno stanovništvo ubija, muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja civilnog stanovništva, kršeći pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se ratni zarobljenik ubije, muči i da se prema njemu nečovječno postupa te je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi s čl. 28. st. 2. Osnovno Krivičnog zakona RH (Narodne novine br. 44/1976, 36/1977, 56/1977, 34/1984, 74/1987, 57/1989, 83/1989, 3/1990, 38/1990, Narodne novine br. 53/1991, 71/1991, 39/1992, 91/1992, dalje: OKZ RH) i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. u vezi s čl. 28. st. 2. OKZ RH, pa je optuženik V. M. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina,

 

- da iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž 282/14-8 od 10. lipnja 2014. proizlazi kako je prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj K-Rz-3/2011-1119 od 9. prosinca 2013. preinačena u odnosu na visinu kazne te je optuženiku V. M. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 godina,

 

- da iz Rješenja Općinskog suda u O. broj R 6/98 od 13. svibnja 1999. proizlazi kako je tim rješenjem proglašen umrlim nestali M. S. D., rođen 4. siječnja 1937. u M. S., općina P., a kao datum smrti utvrđen je 3. rujna 1991.,

 

- da iz vjenčanog lista proizlazi kako je prvotužteiljica A. M. bila supruga pokojnog D. M., dok iz Izvoda iz matične knjige rođenih proizlazi kako su drugotužitelj K. M. i trećetužitelj Ž. M. sinovi pokojnog D. M.,

 

- da su tužitelji imali trošak izgradnje nadgrobnog spomenika za pokojnog D. M. u iznosu od 5.625,00 kn i trošak tzv. karmina u iznosu od 2.000,00 kn za svakog od tužitelja.

 

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tuženica primjenom odredbe čl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine br. 117/03, dalje: ZORH) odgovorna tužiteljima za nastalu štetu s obzirom na to da je šteta tužiteljima nastala tijekom 1991. izvršenjem kaznenog djela ratnog zločina od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga.

 

8. Tuženica se u dijelu revizije koju podnosi kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući pogrešnom ocjenu sudova da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja naknade štete te navodeći da se u konkretnom slučaju radi o tzv. ratnoj šteti, tj. šteti koja je pobliže opisana u čl. 3. st. 2. ZORH te u odnosu na koju ne postoji odgovornost tuženice.

 

9. Neosnovano se tuženica u reviziji poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pri čemu nije jasno niti o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, niti na što bi se predmeta povreda odnosila, pa je samim time ovaj sud u skladu s odredbom čl. 386. ZPP navedeni revizijski razlog odbio kao neosnovan.

 

10. Suprotno navodima iz revizije, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili kako u predmetnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja naknade štete. Naime, u postupku je utvrđeno da je šteta kod tužitelja nastala izvršenjem kaznenog dijela ratnog zločina pa se glede zastare potraživanja naknade štete ima primijeniti rok iz čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) ZOO prema kojoj odredbi kada je šteta počinjena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. Kako nije sporno da zastara kaznenog gonjenja glede kaznenog dijela kojeg je počinio štetnik nije nastupila, jer se radi o šteti prouzročenoj ratnim zločinom gdje zastara kaznenog gonjenja ne može niti nastupiti, to niti zahtjev tužitelja za naknadu štete nije zastario.

 

10.1. Nije osnovan ni revizijski prigovor tuženice da ona nije odgovorna za štetu jer se šteta koju trpe tužitelji ima smatrati ratnom štetom. Naime, u skladu s odredbom čl. 2. ZORH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata tuženica odgovara po općim pravilima samo za one štete koje se ne mogu smatrati ratnim štetama. Kako je u ovom postupku utvrđeno da su tužitelji štetu pretrpili zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina, što proizlazi iz pravomoćne gore citirane presude kaznenog suda, koje kazneno djelo je počinio pripadnik hrvatskih oružanih snaga, to se ne može smatrati da se radi o šteti koja bi se na bilo koji način mogla tumačiti ratnom štetom kako je ona definirana odredbom čl. 3. ZORH.

 

11. Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu u odnosu na dio pobijane odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na prvotužiteljicu A. M. i drugotužitelja K. M. (toč. I., II., IV. i V. izreke prvostupanjske odluke) odbiti kao neosnovanu te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

 

12. U reviziji koju podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP u dijelu u kojem je pobijanom odlukom potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na trećetužitelja Ž. M. (toč. III. i VI. izreke prvostupanjske odluke), tuženica postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

 

„Primjenjuje li se u odnosu na Republiku Hrvatsku zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ili zastarni rok iz čl. 376. st. 1. ZOO-a u slučaju kada je protiv optuženog djelatnika tuženika, bivšeg načelnika Policijske uprave S., donesena pravomoćna presuda u kaznenom postupku, kojom je isti pravomoćno osuđen za kazneno djelo ratnog zločina, ali ne i za smrt pravnog prednika tužitelja?“

 

13. Kao na razloge važnosti tuženica se poziva na pravna shvaćanja iznesena u odlukama ovog revizijskog suda poslovni broj Rev 1892/11 od 21. ožujka 2012. i Rev 1449/11 od 25. veljače 2016., navodeći da je pobijana odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem iz dostavljenih revizijskih odluka.

 

14. Međutim, u dostavljenim odlukama nije se radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom postupku s obzirom da u navedenim predmetima nije bilo osnove za primjenu čl. 377. ZOO/91, jer je za primjenu te odredbe potrebno da je zbog počinjenog kaznenog djela proveden kazneni postupak i donesena osuđujuća presuda protiv odgovorne osobe, a što u predmetima na koje se poziva tuženica nije bilo slučaj. Također, revizijski sud je ocijenio da postavljeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu i zbog toga jer je riječ o pitanju glede kojega je pobijana odluka u skladu s praksom revizijskog suda izraženom u odluci poslovni broj Rev 2726/2016 od 27. ožujka 2019. U navedenoj odluci revizijski sud zauzeo je pravno shvaćanje da se niti odredbu čl. 12. st. 3. ZPP ne treba promatrati strogo formalistički, pa se samoj činjenici što stradali pravni prednik tužitelja nije naznačen u kaznenoj presudi kao smrtno nastradali u izvršenju kaznenog djela (jer da je bio ubijen u izvršenju navedenog, u presudi opisanog kaznenog djela, odnosno u uzročno posljedičnoj vezi s događajima kojima je kaznenom presudom dan značaj kaznenog djela) ne može dati značaj dokaza za nešto suprotno prethodno navedenom.

 

15. Stoga je reviziju u dijelu u pobijane odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na trećetužitelja Ž. M. (toč. III. i VI. izreke prvostupanjske odluke), valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP te je riješeno kao u toč. I. izreke rješenja.

 

16. Tužiteljima nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za odlučivanje o reviziji u skladu s čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP te je riješeno kao u toč. II. izreke rješenja.

 

Zagreb, 26. svibnja 2021.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.