- 1 -              Rev 2354/2017-2

Broj: Rev 2354/2017-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. T. iz B., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko – upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-3235/15-2 od 20. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-1215/13-13 od 30. listopada 2015., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2021.,

p r e s u d i o   j e :

              Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u cijelosti, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 219.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama i troškovima postupka te naloženo tužitelju da tuženici naknadi parnične troškove u iznosu od 10.000,00 kn.

2. Protiv navedene pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

4. Revizija nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, nižestupanjski su sudovi u obrazloženju svoje presude dali jasne i neproturječne razloge na temelju kojih je činjenica, utvrđenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, proizlazi zaključak da tužitelju nije povrijeđeno pravo osobnosti uslijed boravka u neadekvatnim zatvorskim prostorijama u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

7.1. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

7.2. Sporna je u revizijskom stadiju postupka pravilna primjena odredaba čl. 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine" broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 - dalje: ZIKZ), posljedično čemu i čl. 25. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97 i 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 85/10 - službeni pročišćeni tekst, 5/14 – dalje: Ustav) i čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija). Konkretno je sporna ocjena suda o nepostojanju pretpostavki odgovornosti tuženice za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti do koje je, prema stavu tužitelja,  došlo zbog neadekvatnih uvjeta smještaja tužitelja u zatvoru tijekom izdržavanja kazne zatvora, budući da je boravio u prostorijama manjim nego je predviđeno propisima, čime je povrijeđeno njegovo dostojanstvo pa su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) za naknadu neimovinske štete.

7.3. Sudovi su, donoseći presude u ovoj pravnoj stvari, zaključili da je ograničenost prostora u spavaonici tužitelju bila nadoknađena slobodom kretanja koju je uživao tijekom dana boravkom na mjestu rada, mogućnošću boravka u ostalim prostorijama kaznionice i boravkom na svježem zraku, pa konkretni uvjeti boravka tužitelja u zatvorskoj ustanovi u utuženom razdoblju ne ukazuju da je tužitelj bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode, pa tužitelju nije povrijeđeno pravo osobnosti (dostojanstvo) u mjeri koja opravdava dosudu pravične naknade neimovinske štete.

7.4. Takvim odlučivanjem o tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su pravilno su primijenili materijalno pravo.

7.5. Revizijski sud u donošenju odluke o podnesenoj reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, kojima je u revizijskom stupnju postupka vezan. Imajući na umu ukupnost navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka sudova nižeg stupnja potrebno je, prije svega, navesti da neosnovano revident navodi  da su sudovi u konkretnom slučaju odlučili suprotno odredbama ZIKZ, Ustava i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje se u bitnom svode na deklariranje zaštite ljudskog dostojanstva te konkretnije na stajalište da u izvršavanju kazni i mjera lišenja slobode država mora osigurati da osoba lišena slobode boravi u zatvoru ili pritvoru u uvjetima koji osiguravaju poštovanje njezina ljudskog dostojanstva, a da joj u protivnom pripada pravo na naknadu štete. Nižestupanjski su sudovi prilikom donošenja presuda u ovoj pravnoj stvari upravo vodili računa o svim relevantnim okolnostima, a koje u svojim odlukama apostrofiraju i Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje: USRH), kao i Europski sud za ljudska prava(dalje: ESLJP).

7.6. U ovom konkretnom slučaju, nižestupanjski sudovi su upravo imali na umu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja te, kraj nesporne činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju raspolagao s manje od 4 m2 odnosno 10 m3 prostora, upravo utvrdili i odlučne činjenice  za ocjenu osnovanosti prigovora tuženice da  je takav manjak prostora bio nadomješten na drugi način. Tako su utvrdili da je tužitelj imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe. Također su utvrđene i relevantne okolnosti prikladnosti zatvorske ustanove u cjelini kao i zdravstvenog stanja tužitelja odnosno utjecaja predmetnih okolnosti na psihofizičko zdravlje tužitelja.

7.7. Zaključno, iako je izdržavanje kazne zatvora neosporno tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru, ali, i prema stavu ovog revizijskog suda, ta činjenica sama po sebi ne dovodi do odštetne odgovornosti tuženice, a kako to pogrešno smatra tužitelj. Zbog sveg navedenog, neosnovani su revizijski navodi da su tužitelju povrijeđena njegova prava utvrđena navedenim zakonskim odredbama odnosno Ustavom i Konvencijom.

8. U smislu svega izloženog nisu ostvareni razlozi iz revizije tužitelja, pa je  na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija kao neosnovana odbijena.

Zagreb, 26. svibnja 2021.

                                                                                                                Predsjednica vijeća:

                                                                                                                  Mirjana Magud, v.r.