1

Poslovni broj 78 Gž-687/2020-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 78 Gž-687/2020-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

             

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sucu toga suda Jadranki Matić, sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz Z., …3, OIB: …, kojega zastupa punomoćnik H. Z., odvjetnik u Z., …, protiv tuženika R. A. d.d., Z., …, OIB: …, kojega zastupaju J. G. i drugi odvjetnici u O. društvu G. & G. u Z., …, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4109/18-19 od 29. studenoga 2019., koja je ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj P-4109/18-21 od 6. prosinca 2019., dana 26. svibnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika R. A. d.d., Z., … kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4109/18-19 od 29. studenoga 2019., koja je ispravljena rješenjem toga suda poslovni broj P-4109/18-21 od 6. prosinca 2019. te se odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 10.108,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način pobliže određen izrekom te presude i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.425,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2019. do isplate.

 

2. Protiv te odluke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. no. broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07.,84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelost i da se tuženiku priznaju troškovi postupka s pripadajućim kamatama, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

 

4. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su 28. rujna 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj … na iznos od 24.963,95 CHF, kao i Dodatak tom ugovoru od 12. rujna 2011., kojim produljen rok otplate kredita na način da je kredit na naplatu u cijelosti dospio 30. travnja 2015., a nije sporno niti da je ugovorena redovna kamata od 5,49% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora tj. ovdje tuženika.             

 

5. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je utvrđeno da je ovdje tužena R. A. d.d., između ostalih utuženih banaka, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik R. A. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja  tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj: 96/03., dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje: ZZP/07) zaključuje da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u dijelu kojim je ugovoreno pravo na jednostrano mijenjanje kamatne stope nepoštena i time ništetna. Pri tome sud obrazlaže da je shvaćanjima o ovom prethodnom pitanju, o kojem je odlučeno u odlukama na koje se pozvao, vezan u skladu s čl. 502.c ZPP-a.

 

6. Visinu tužbenog zahtjeva sud je, pak, utemeljio na izračunu iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka I. F., a otklonio je i prigovor zastare pozivom na shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. te čl. 241. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO).

 

7. Slijedom tih i takovih utvrđenja, primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci.

 

8. Isto tako sud je pozivom na čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a rješenjem od 30. listopada 2019. dopustio preinaku tužbe (list 243. presude) povećanjem postojećeg zahtjeva obrazlažući da se radi o svrsishodnoj preinaci.

 

9. Neosnovano tuženik žalbom ističe postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP-a.

 

10. Točno je, naime, da je nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj povećao tužbeni zahtjev, da se tuženik tome protivio, ali da je sud preinaku dozvolio kao svrsishodnu. Međutim, kako se radi o situaciji u kojoj tužitelj nakon provedenog vještačenja iz iste činjenične i pravne osnove zahtjeva veći iznos, pri čemu se ne smije zanemariti da se u parničnim postupcima (opravdanost čega je diskutabilna) ne prihvaćaju nalazi i mišljenja koje stranke naruče izvan postupka, niti se strankama priznaje trošak koji im time nastane, uz što je tuženik u ovom postupku, između ostalog osporavao i visinu zahtjeva, zbog čega je financijsko vještačenje i provedeno, a imao je mogućnost visinu učiniti nespornom, to je u takvim okolnostima slučaja u kojima je visina zahtjeva u većem iznosu od onog zatraženog pobijanom presudom utvrđena tek tijekom ovog postupka, ali iz iste činjenične i pravne osnove, sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je dozvolio preinaku, kojoj se tuženik, upravo s obzirom na svoje držanje i u vezi s tim obvezu tužitelja da dokazuje osnovanost visine zahtjeva te činjenicu da se ne radi o zahtjevu koji bi se temelji na nekim novim činjenicama nastalim nakon vještačenja, niti nije mogao protiviti (čl. 191. st. 2. ZPP-a).

 

11. Nadalje, ispitavši pobijanu presudu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a nisu počinjene ni druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

 

12. Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe čl. 8. ZPP i za svoje je utvrđenje dao jasne i obrazložene razloge, a na koje je prihvaćanjem zahtjeva tužiteljice pravilno primijenio materijalno pravo.

 

13. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, također valja reći da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07., 125/07., dalje: ZZP/07), koji je u čl. 96. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dok je čl. 99. tog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

14. Kako u predmetnom slučaju nije sporno da se radi o ugovoru koji je unaprijed sačinio tuženik, dakle i sporni dio odredbe kojim mu se omogućuje jednostrano mijenjanje visine kamatne stope, a uz što nije sporno niti da se o tome u nijednom trenu nije pregovaralo (ovo se navodima žalbe ne osporava) to je utvrđenje suda prvoga stupnja da se u ovom dijelu radi o nepoštenoj i tim ništetnoj odredbi pravilno.

 

15. Naime, kada pri sklapanju ugovora korisniku nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da Korisnik na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), a početna stopa nije bila izražena na način da je u njoj definiran fiksni i promjenjivi dio, u okolnostima kakve su ove Banka je svakako bila dužna objasniti kako je došla do fiksnog dijela kamatne stope koji utječe na ukupnu cijenu kredita. Stoga ni činjenica da tuženik kao kreditor, u smislu tada važećih zakonskih normi, u trenutku sklapanja Ugovora nije imao obvezu navoditi egzaktne parametre i metodu izračuna promjenjive kamatne stope istoga ne stavlja u povoljniju poziciju jer odnos kakav je imao prema tužiteljici kao korisniku kredita u trenutku sklapanja ugovora nije bio ravnopravan niti pošten. Time se ne može govoriti, suprotno onome što je jedino tvrdio tuženik, da se radilo o odredbi koju je bilo lako razumjeti i koja je bila jasna.

 

16. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori tuženika koji se tiču shvaćanja prvostupanjskoga suda o neosnovanosti prigovora zastare, ali iz slijedećih razloga. Naime, s obzirom na vrijeme podnošenja žalbe i obrazloženje žalbenih navoda u ovom dijelu valja reći da je o tom spornom pitanju, u trenutku donošenja prvostupanjske presude, bilo zauzeto pravno shvaćanje u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj je, povodom izvanredne revizije, taj sud, odlučivao o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. U odnosu na to pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je jasan i određen pravni stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 5. prosinca 2018., to u smislu tog shvaćanja, u skladu s kojim je i pobijana odluka, nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

 

17. No, također valja reći da je u međuvremenu na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto novo, obvezujuće pravno shvaćanje, kojim je rečeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju to znači, da i neovisno od kolektivne tužbe, u odnosu na tužiteljicu zastara zahtijevati isplatu nije nastupila, dapače nije ni počela teći. Ovo jer je tek u ovom postupku, kao o prethodnom pitanju, raspravljeno o ništetnosti ugovorne norme iz predmetnog pravnog posla u dijelu kojim je ugovoreno  pravo tuženika da jednostranom odlukom mijenja visinu kamatne stope (tužba u ovom dijelu nije odbačena, već je odbačena u dijelu kojim se zahtjeva utvrditi da je ništetno odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa – ispravnost kojeg dijela odluke nije predmet žalbenog postupka), o kojoj ovisi i osnovanost zahtjeva za isplatu, a što znači da će zastara u odnosu na zahtjev za isplatu početi teći tek pravomoćnošću odluke u dijelu kojim se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, do čega će doći donošenjem ove drugostupanjske presude. Dakle, zastara nije nastupila niti ako se pravni odnos između stranaka promatra zasebno, odnosno neovisno od presude donesene povodom kolektivne tužbe. Stoga, kako je tek u ovom postupku utvrđeno da je bilo ništetno ugovarati pravo da se visina kamatne stope mijenja jednostranom odlukom kreditora to zastara nije nastupila ni u odnosu na dio zahtjeva za koji je došlo do preinake.

 

18. Vezano pak uz navode žalbe kojima se ukazuje da je presudom zauzeto shvaćanje kao da su stranke imale namjeru ugovoriti fiksnu kamatnu stopu tuženiku samo valja odgovoriti da je ovaj sud, kao i sud prvoga stupnja, u smislu ujednačavanja sudske prakse, vezan shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odlukama povodom predmet iste činjenične i pravne osnove te je, u tom  smislu, sud prvoga stupnja i glede kamatne stope od koje je pošao kod izračuna razlike koja tužiteljici pripada pravilno pošao od kamatne stope koja je jedino bila jasno i određeno ugovorena, a to je ona od 5,49% u kom smislu je jasno shvaćanje izraženo u odluci najvišega suda u polovni broj Rev-1172/18-2 od 19. ožujka 2019., kojim je ovaj sud vezan, a s obzirom na to neosnovani su i navodi žalbe koji se odnose na utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

 

19. Konačno na navode žalbe treba odgovoriti da sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. i čl. 8. ZPP-a kada nije proveo vještačenje o kojem se govori pod točkom 2.2.3. žalbe. Ovo jer u konkretnom slučaju nije bilo raspravljano o opravdanosti promjene kamatne stope već o tome je li jednostrano mijenjanje kamatne stope, bez da se o tome s drugom ugovornom stranom pregovaralo i bez da su prije same promjene drugoj strani pojašnjene metode promjene na razumljiv i transparentan način.

 

20. Shodno navedenom, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

21. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.). Pri tome odbačaj tužbe, prema shvaćanju ovoga suda nije razlog za drugačiju odluku o troškovima i to jer je ništetnost pobijane odredbe Ugovora ipak prethodno pitanje o kojem je ovisila osnovanost tužbenog zahtjeva na što je ovaj sud ukazao i ovom drugostupanjskom presudom, ali nije mogao ulaziti u zakonitost prvostupanjske odluke u ovom dijelu jer nije obuhvaćen žalbom.

 

22. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP ).

 

U Zagrebu 26. svibnja 2021.

 

 

Sudac:

Jadranka Matić