- 1 -              I Kž 487/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 487/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – ispravak, 101/17, 118/18 i 126/19 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. lipnja 2020. broj K-31/2019-20, u sjednici održanoj 26. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 – dalje: ZKP/08) oslobođen je od optužbe opt. Z. M. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

1.1. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 oštećeno TD S. d.o.o. u stečaju je sa imovinskopravnim zahtjevom upućeno na parnicu.

 

1.2. Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika, nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3.Optuženik je putem braniteljice N. B., odvjetnice iz V., podnio odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer, suprotno navodima žalbe, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni u obrazloženju nisu nejasni niti su u znatnoj mjeri proturječni i presuda se stoga može ispitati.

 

6.1. Naime, državni odvjetnik u odnosu na proturječnost razloga navodi da sud prvog stupnja, iako prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke S. O., a iz kojeg proizlazi da optuženik nije prezentirao račune u iznosu od 90.937,48 kn tako da se ne može prihvatiti da se radi o računima koji se odnose na poslovanje društva, izvodi potpuno nejasan i kontradiktoran zaključak da se nije moglo na nedvojbeni način utvrditi da je optuženik navedenu svotu novca zadržao za sebe.

 

6.2. U odnosu na izostanak razloga o odlučnim činjenicama državni odvjetnik tu postupovnu povredu vidi u tome što sud prvog stupnja ne obrazlaže dio nalaza i mišljenja vještakinje S. O. u kojem ona navodi da postoje potraživanja društva prema optuženiku za razdoblje 2008. i ranije u iznosu od 436.802,93 kn, koje je zatvoreno knjiženjem 31. prosinca 2011. i to kao isplata dobiti i kao ugovor o zajmu, ali da se vještačenjem ne može utvrditi kada je nastalo to dugovanje jer optuženik nije dostavio dokumentaciju za to razdoblje. Žalitelj tvrdi da sud prvog stupnja nije mogao u obrazloženju zanemariti tu činjenicu koja na jasan način govori o načinu poslovanja optuženika i prije inkriminiranog razdoblja.

 

6.3. Međutim, iz ukratko prezentiranog sadržaja navedenih prigovora državnog odvjetnika, evidentno je da se u biti ne radi o postupovnim već prigovorima činjeničnog karaktera kojima se zapravo nastoji dovesti u sumnju ispravnost zaključaka suda prvog stupnja.

 

6.4. Prigovor proturječnosti razloga nije osnovan jer je sud prvog stupnja, unatoč tome što je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje O., iznio i druge jasne i neproturječne razloge zašto nakon provedenog dokaznog postupka nije mogao na nedvojben način utvrditi da je optuženik predmetni novac zadržao za sebe. Državni odvjetnik tim razlozima nije zadovoljan i očito ih ne prihvaća, no pitanje jesu li ti razlozi ispravni, jest činjenično pitanje o kojem obrazloženje slijedi u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

6.5. Prigovor da nije cijenjen dio nalaza i mišljenja vještaka koji se ne donosi na predmet optužbe je također činjeničnog karaktera jer se njima također sugerira da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a uz to i ne odnosi se na odlučne činjenice, dakle one o kojima ovisi neposredna primjena materijalnog ili procesnog prava, već na druge važne činjenice.

 

6.6. Iz naprijed navedenih razlog nije osnovna žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka jer sud prvog stupnja nije počinio te povrede na koje žalba ukazuje, a nije počinio niti bilo koju postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice u ovom kaznenom postupka pravilno utvrdio.

 

7.1. Naime, državni odvjetnik se u žalbi, u argumentaciji svojih prigovora pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na fragmentaran način poziva na nalaz i mišljenje vještakinje za financije u kojem je ona navela da zbog toga što nije ima na uvidu gotovinske račune na temelju kojih su vršena knjiženja u poslovnim knjigama, ne može utvrditi odnose li se oni na poslovanje tvrtke.

 

7.2. Međutim, državni odvjetnik pri tom zanemaruje da je vještakinja u nalazu i mišljenju navela i slijedeće okolnosti, da je iznos od 90.937,48 kuna proknjižen u financijskim karticama oštećenog društva te da postoji veza između tog iznosa i više računa koji su navedeni u financijskim karticama, da je u poslovnoj dokumentaciji tvrtke S. d.o.o. podignuti novac u gotovini pravdan gotovinskim računima, te da je na kraju godine iznos podignutog novca odgovarao iznosu knjiženih računa, da pregledom poslovne dokumentacije nije utvrdila situaciju da bi opt. Z. M. podigao gotovinu koju na kraju godine ne bih pravdao računima, da je u djelatnosti građevine uobičajen način poslovanja da se plaćanje računa vrše putem gotovine i to zbog česte potrebe nabave istog dana ili zbog dobivanja popusta na plaćanje gotovinom, da bi se samo na temelju uvida u račune svakog od pojedinog dobavljača moglo utvrditi radi li se o računima koji su korišteni u poslovne svrhe, a što nije moguće jer računa u poslovnoj dokumentaciji društva S. d.o.o. budući da to društvo nije od 1. siječnja 2012. vodilo poslovne knjige (dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige), jer su protekli rokovi za čuvanje takvih računa, a Porezna uprava ima evidenciju fiskaliziranih računa tek od 2103., te da navedene račune u ukupnom i iznosu od 90.937,48 kn ne može smatrati vjerodostojnim, ali ni da nisu korišteni u poslovne svrhe jer ih nije imala na uvid i da stoga ne može dati decidirani odgovor.

 

7.3 Prema tome, nije točno da je sud prvog stupnja iz ovakvog nalaza i mišljenja vještakinje O. trebao izvesti zaključak da je optuženik sporni iznos zadržao za sebe, jer to iz navedenog dokaza ne proizlazi budući da se vještakinja nije na decidiran način o tome mogla izjasniti.

 

7.4. Naprotiv, sud prvog stupnja je nalaz vještakinje O., koja, dakle, nije mogla isključiti mogućnost da je sporni novac utrošen u poslovanje društva, povezao s okolnošću da se propusti oštećenog društva (koje je u stečaju od 2013.) da čuva račune sukladno propisima, odnosno propusti da vodi poslovnu dokumentaciju, ne mogu se prebacivati isključivo na optuženika kao dokaz da je sporni iznos novca zadržao za sebe, te s iskazom svjedokinje N. M., na koji nije bilo primjedbi, iz kojeg proizlazi da je ona kao zaposlenica knjigovodstvenog servisa O. bila zadužena za knjiženje tvrtke S. d.o.o. te da se u pravilu knjiženja vrše na temelju dostavljene knjigovodstvene dokumentacije, što ukazuje da su i sporna knjiženja morala biti izvršena na temelju odgovarajućih računa, a ne fiktivno.

 

7.5. Na temelju svih ovih okolnosti, te prihvaćajući mišljenje vještakinje O. da je ovakav način plaćanja računa putem gotovine uobičajen način poslovanja u građevinskim firmama, sud prvog stupnja izvodi pravilan zaključak da sama okolnost nepostojanja konkretnih podataka o tome na što su se odnosili gotovinski računi, a koji su nesporno bili proknjiženi u poslovnoj dokumentaciji na način da je stanje konta na dan 31.12. svake godine bio na nuli, nije dostatan za izvođenje nedvojbenog zaključka da je optuženik sporni iznos novca zadržao za sebe.

 

7.6. Ovakvo rezoniranje, kao potpuno ispravno, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer, u kontekstu navedenog nalaza i mišljenja vještakinje O., te izostanka konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je optuženik počinio predmetno kazneno djela na inkriminirani način, pravilno je sud prvog stupnja uslijed nedokazanosti navoda optužbe optuženika oslobodio od optužbe.

 

7.7. Državni odvjetnik se neosnovno u žalbi poziva na suspektno postupanje optuženika i kroz raniji period, za razdoblje od 2008., ukazujući da iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje proizlazi da je optuženik i ranije podizao gotovinu društva tako da je zaključno s danom 1. siječnja 2009. dug prema društvu iznosio 436.802,93 kn.

 

7.8. Naime, prije svega treba istaknuti da je državni odvjetnik je u prvotno podignutoj optužnici optuženiku stavljao na teret da je trgovačko društvo u periodu od 2. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010. za ukupno 584.906,00 kn na način da je s računa društva podizao gotovinu i zadržao ju je za sebe, ali nakon što je optuženik tijekom postupka dostavio dokumentaciju kojom je dokazivao tvrdnje o tome da se radilo o podizanju novca za poslovanje (terenski dodaci, plaće), dokaze o naknadnom plaćanju dijela duga, te nakon što je vještakinja O. ustvrdila da je ostalo nedokumentirano samo potraživanje tvrtke prema optuženiku u iznosu od 90.937,48 kn, državni odvjetnik je izmijenio optuženicu na način kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude tako da se optuženik teretio samo za taj niži novčani iznos.

 

7.9. U odnosu na prethodni dug optuženika koji je nastao u periodu od 2008. i ranije u iznosu od 436.802,93 kn, a koji nije predmet optužbe, vještakinja je utvrdila da je navedeno potraživanje društva s 31. prosincem 2011. rasknjiženo i svedeno na nulu, jer je dug optuženika namiren kroz neisplaćenu dobiti i kroz ugovor o zajmu.

 

7.10. U takvoj se situaciji, kada se predmetnom optužnicom optuženiku ne stavljana teret u vezi prethodnog perioda i podizanja gotovine u iznosu od 436.802,93 kn, jer je državni odvjetnik prihvatio nalaz vještaka da je to prethodno potraživanje tvrtke bilo rasknjiženo kroz odluku o isplatu dobiti optuženiku i kroz ugovorom o zajmu kojeg su zaključili tvrtka i optuženik, neosnovano se te okolnosti od strane državnog odvjetnika sada ističu kako bi se dokazala teza iz optužbe u vezi preostalog spornog iznosa, jer da je u pitanju identičan modus operandi.

 

7.11. Iz navedenih razloga te okolnosti prethodnih odnosa oštećenika i optuženika sud prvog stupnja s pravom nije cijenio kao dokaz koji bi optuženika teretio. Uostalom, takvo postupanje optuženika, da je i prethodno dugovanje za period do 1. siječnja 2009. na dan 31. prosinca 2011. namirio, bi ukazivalo da kod njega niti tada nije postojala namjera da podignutu gotovinu od 436.802,93 kn zadrži za sebe, a što bi opovrgavalo tezu optužbe da je u pogledu daleko manjeg predmetnog iznosa od 90.937,48 kn ta namjera postojala.

 

7.12. Prema tome, sama okolnost nedostatka dokumentacije o namjeni trošenja spornog iznosa novca, u svim ostalim okolnostima ovog konkretnog slučaja, nije sama po sebi dostatna da bi se na njoj mogla utemeljiti osuđujuća presuda, tako da je sud prvog stupnja optuženika osnovano oslobodio od optužbe.

 

7.13. Iz naprijed navedenih razloga, budući državni odvjetnik nije s uspjehom doveo u sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Slijedom svega navedenog, kako žalba nije osnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 26. svibnja 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v.r.