Poslovni broj: 5 P-1100/2019-24

 

 

            

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: 5 P-1100/2019-24

 

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Renati Marić-Ivanović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice E. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), zastupana po punomoćniku I. P., odvjetniku iz Z., protiv tužene P. b. Z. d.d., Z., ..., (OIB: ...), zastupana po Odvjetničkom društvu L. i partneri iz Z., radi novčanog potraživanja, VPS. 135.388,43 kn, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 14. travnja 2021., u nazočnosti punomoćnika stranaka, 25. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.4., točke 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010950740 sklopljenog 13.1.2006. između tužiteljice E. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), i P. b. Z. d.d., Z., ..., (OIB: ...), potvrđenog dana 17.1.2006. po javnom bilježniku M. B. iz S. B. pod brojem Ou-55/2006 u dijelu odredbe prema kojoj je kamatna stopa "... promjenjiva sukladno odluci Banke...".

 

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.7., točke 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010950740 sklopljenog 13.1.2006. između tužiteljice E. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), i P. b. Z. d.d., Z., ..., (OIB: ...), potvrđenog dana 17.1.2006. po javnom bilježniku M. B. iz S. B. pod brojem Ou-55/2006 u dijelu odredbe prema kojoj je kamatna stopa "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja ...".

 

III. Nalaže se tuženoj P. b. Z. d.d., Z., ..., (OIB: ...), da isplati tužiteljici E. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), iznos od 135.388,43 kn (stotinutridesetpetitristoosamdesetosamkunaičetrdesettrilipe) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos:

 

-          171,50 kn od 01.09.2007. do isplate,

-          168,29 kn od 01.10.2007. do isplate,

-          167,87 kn od 01.11.2007. do isplate,

-          169,98 kn od 01.12.2007. do isplate,

-          168,58 kn od 01.01.2008. do isplate,

-          171,27 kn od 01.02.2008. do isplate,

-          303,23 kn od 01.03.2008. do isplate,

-          308,09 kn od 01.04.2008. do isplate,

-          299,07 kn od 01.05.2008. do isplate,

-          680,40 kn od 01.06.2009. do isplate,

-          641,00 kn od 01.07.2009. do isplate,

-          683,88 kn od 01.08.2009. do isplate,

-          704,53 kn od 01.09.2009. do isplate,

-          700,44 kn od 01.10.2009. do isplate,

-          677,55 kn od 01.11.2009. do isplate,

-          715,64 kn od 01.12.2009. do isplate,

-          742,89 kn od 01.01.2009. do isplate,

-          787,76 kn od 01.02.2010. do isplate,

-          773,94 kn od 01.03.2010. do isplate,

-          825,97 kn od 10.04.2010. do isplate,

-          835,99 kn od 08.05.2010. do isplate,

-    924,38 kn od 11.06.2010. do isplate,

-              1.011,12 kn od 12.07.2010. do isplate,

-              889,86 kn od 12.08.2010. do isplate,

-              1.136,48 kn od 11.09.2010. do isplate,

-               1.016,17 kn od 13.10.2010. do isplate,

-              1.037,99 kn od 12.11.2010. do isplate,

-              1.033,39 kn od 14.12.2010. do isplate,

-              1.132,57 kn od 08.01.2011. do isplate,

-              1.051,93 kn od 01.02.2011. do isplate,

-              1.062,89 kn od 15.03.2011. do isplate,

-              983,81 kn od 12.04.2011. do isplate,

-              1.118,00 kn od 12.05.2011. do isplate,

-              1.125,06 kn od 11.06.2011. do isplate,

-              1.181,06 kn od 01.07.2011. do isplate,

-              1.617,71 kn od 11.08.2011. do isplate,

-              1.098,47 kn od 10.09.2011. do isplate,

-              565,12 kn od 12.10.2011. do isplate,

-              1.051,37 kn od 11.11.2011. do isplate,

-              1.042,64 kn od 10.12.2011. do isplate,

-               1.101,19 kn od 01.01.2012. do isplate,

-              1.141,13 kn od 01.02.2012. do isplate,

-              1.141,97 kn od 01.03.2012. do isplate,

-              1.111,42 kn od 01.04.2012. do isplate,

-              1.115,34 kn od 11.05.2012. do isplate,

-              1.119,99 kn od 09.06.2012. do isplate,

-              1.110,59 kn od 01.07.2012. do isplate,

-              1.115,23 kn od 01.08.2012. do isplate,

-               1.101,11 kn od 01.09.2012. do isplate,

-              1.071,21 kn od 11.10.2012. do isplate,

-              1.104,28 kn od 10.11.2012. do isplate,

-              1.096,17 kn od 12.12.2013. do isplate,

-              1.105,60 kn od 11.01.2013. do isplate,

-              1.006,99 kn od 12.02.2013. do isplate,

-              698,65 kn od 13.03.2013. do isplate,

-              737,71 kn od 11.04.2013. do isplate,

-              676,72 kn od 14.05.2013. do isplate,

-              691,28 kn od 11.06.2013. do isplate,

-              652,56 kn od 11.07.2013. do isplate,

-              722,33 kn od 10.08.2013. do isplate,

-              731,97 kn od 13.09.2013. do isplate,

-              753,26 kn od 16.10.2013. do isplate,

-              756,01 kn od 19.11.2013. do isplate,

-              766,09 kn od 01.12.2013. do isplate,

-              777,39 kn od 01.01.2014. do isplate,

-              501,66 kn od 01.02.2014. do isplate,

-              508,53 kn od 11.03.2014. do isplate,

-              80.194,16 kn od 21.03.2014. do isplate,

 

sve u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženoj P. b. Z. d.d., Z., ..., (OIB: ...), da naknadi tužiteljici E. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), troškove parničnog postupka u iznosu od 16.350,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. svibnja 2021. do isplate po stopi zatezne kamate koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine danas nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

R i j e š i o    j e

 

I. Odbija se prijedlog tuženika da se izvrši dopuna vještačenja na način da vještak utvrdi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita.

 

II. Odbija se dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika kao stranke u svrhu dokazivanja.

 

 

Obrazloženje

 

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 13.1.2006. sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9010950740 kojim je ugovorom tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 62.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz rok otplate 288 mjeseci te kamatnu stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke. Svoju preuzetu obvezu tužiteljica je u cijelosti ispunila. Ugovorena je kamata uz primjenu godišnje promjenjive kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana s tim da je početna kamatna stopa (na dan sklapanja ugovora) ugovorena po stopi od 3,31 % godišnje (čl.4.Ugovora). Kasnije je iznos anuiteta znatno porastao, a što je bila posljedica tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika. Tužitelj smatra da su odredbe ugovora djelomično ništetne i to odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i odredba prema kojoj je stopa ugovorne kamate promjenjiva prema jednostranim odlukama banke, te stoga smatra da je oštećen primjenom takvih ugovornih odredbi i ovom tužbom traži isplatu pretplaćenog iznosa. Tužiteljica se u tužbi poziva na odredbu čl.186b. st.3. i čl.502c. Zakona o parničnom postupku, te na odluku Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, odluku Ustavnog suda RH od 4.4.2017. poslovni broj U-I-3685/2015, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž-6632/17, presudu Vrhovnog suda RH Revt-249/14. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbu čl.296., 269.st.2., 272. i čl.322. Zakona o obveznim odnosima, te na čl.118. Zakona o zaštiti potrošača.

 

              2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da tužba sadrži nedostatke, te da je pogrešno koncipirana jer je isti ugovor zatvoren još 2014. Navodi da je temeljem čl.22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, te da je stranka potpisala kako sporazum, tako i akt o solemnizaciji što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Nadalje navodi kako je tužiteljica izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope te da je u cijelosti poštivao tada važeću zakonsku regulativu prilikom sklapanja ugovora. Kamatna stopa se mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Završno tuženik ističe prigovor zastare.

 

              3. U svom podnesku od 17.2.2020. tužiteljica specificira tužbeni zahtjev na iznos od 133.513,06 kn, smatra prigovor zastare neosnovanim, poziva se na presudu Vrhovnog suda RH Rev-1172/18 od 19.3.2019., te na obvezujuću snagu kolektivne presude. Protivi se saslušanju predloženih svjedoka.

 

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9010950740 od 13.1.2006., otplatnu tablicu od 27.1.2006., informacije o promjeni kamatnih stopa, uvid u priloženu sudsku praksu, plan otplate kredita, pregled uplata, knjigovodstvenu karticu, uvid u pismeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka F. T., podnesak vještaka F. T. od 26.10.2020., te ostalu priloženu dokumentaciju u spisu. 

 

              5. Nakon što je primio nalaz vještaka tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev te zatražila donošenje presude kao u izreci.

 

              6. U svom podnesku od 7.9.2020. tuženik navodi da osporava predmetni nalaz i mišljenje. Predmetni nalaz i mišljenje baziran je na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, potpuno je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao u pravnom prometu. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je u cijelosti protivno zakonu te u konačnici i Direktivi Vijeća EEZ 93/13. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi razliku preplaćenih kamata u slučaju da se kamatna stopa nije mijenjala, kao i preplatu kredita zbog promjena u tečaju uzevši u obzir početni tečaj. Tuženik, navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene kamatne stope tuženika u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Uzimajući u obzir nespornu činjenicu kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna već je ista zakonom određena kao dopuštena, tužitelj treba, uzimajući u obzir pravila o teretu dokaza, dokazati koja je to visina kamatne stope koja je nezakonita i koju je tuženik nezakonito odredio. Tuženik ponovo ističe kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. U tom smislu vještačenje provedeno po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi kamata ostala na razini početno ugovorene, niti ima smisla prema presudi VTS (kojom je izričito odbijen prijedlog/zahtjev da se ponudi sklapanje ugovora sa fiksnom stopom) niti bi se time utvrdilo je li promjena stope opravdana. U konkretnom slučaju stranke su ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odlukama banke. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i ugovaranja kamate između tuženika i tužitelja, najviša kamatna stopa iznosila je 15% godišnje. U razdoblju nakon toga, najviša dopuštena kamatna stopa iznosila je 14%. Vještak, međutim nije niti utvrdio koja je to visina kamatnih stopa bila primjenjivana u spornom razdoblju te se i u tom primjeru nalaz i mišljenje vještaka osporava i pobija kako nepotpuno. Naime, sklapanjem navedenog ugovora o kreditu nastali su određeni pravni učinci između ugovornih stranaka, pa navedeni ugovor obvezuje stranke, dakle, stvara prava i obveze tako dugo dok ugovor ne prestane na jedan od zakonom predviđenih načina. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu prihvatio sve obveze iz tog ugovora, a jedna od obveza tužitelja, na koju je tužitelj pristao, jest i platiti promijenjenu kamatnu stopu, ukoliko dođe do promjene, a što je određeno ugovorom. S obzirom da je u konkretnom slučaju došlo do promjene kamatne stope, to je tužitelj, već i prema općem načelu iz čl. 9. ZOO-a dužan izvršiti svoju obvezu, dakle u konkretnom slučaju platiti i promijenjenu kamatnu stopu. Prema tome, nisu osnovane tvrdnje tužitelja da je mijenjanje kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu protivno prisilnim zakonskim propisima. Budući da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, takvo postupanje tuženika nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Ovo tim više što i Zakon o obveznim odnosima kao i Zakon o zaštiti potrošača te Zakon o bankama odnosno Zakon o kreditnim institucijama uređuju i prihvaćaju promjenjivu kamatnu stopu, a konačno i Vrhovni sud u presudi u predmetu „Potrošač“ ne dovodi u pitanje legitimno pravo tuženika da u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu, kao niti utvrđenjima iz relevantne presude Visokog trgovačkog suda te Vrhovnog suda, na koje se tužitelj u tužbi i poziva, niti odgovara na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno odredbama relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Konačno, u pogledu promjenjive kamatne stope, a koja je sadržana u konkretnom ugovoru, ista ne glasi tako kako to tužitelj tumači, tj. ista nije mijenjana jednostranom odlukom banke, na način da u odredbi nisu sadržani objektivni parametri za promjenu stope ugovorne kamate. Osim toga, promjenjivost kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala, a niti danas ne postoji jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti. U odnosu na zadatak vještaku vezan za izračun razlike isplaćenog iznosa zbog rasta tečaja CHF ističe se kako je tužitelj upoznat sa rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora dok se zadatak vještaka temelji na fiksnom tečaju što nije bila volja ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita fiksan. Tuženik navodi kako je time u cijelosti i zadatak i vještački nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi, te kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka obzirom da isti ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu. Također, predmetni nalaz i mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita, pa je u tom smislu nalaz i mišljenje vještaka potpuno neupotrebljivo za utvrđivanje koje činjenice će sud prema svom uvjerenju uzeti kao dokazane. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.

 

7. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog da se sasluša javni bilježnik s obzirom da je u odlukama Vrhovnog suda broj Rev-3142/18 i Rev-2245/17 zauzet stav da nema potrebe provoditi ponovno dokazni postupak budući da bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekomično i previše tegobno za potrošača imajući u vidu odredbu čl.502a.st.1. Zakona o parničnom postupku i čl.502c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude prema kojem članku se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502a.st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

 

8. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF te povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

 

9. Između stranaka nije sporno da su :

- dana 13.1.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9010950740 kojim je ugovorom tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 62.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz rok otplate 288 mjeseci te kamatnu stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke. Svoju preuzetu obvezu tužitelj je u cijelosti ispunio. Ugovorena je kamata uz primjenu godišnje promjenjive kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana s tim da je početna kamatna stopa (na dan sklapanja ugovora) ugovorena po stopio od 3,31 % godišnje (čl.4.Ugovora). Kasnije je iznos anuiteta znatno porastao, a što je bila posljedica tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika.

 

10. Sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF ništetne, te da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji je tuženiku platio po osnovu naknadno jednostrano povećanih kamatnih stopa te po osnovu porasta tečaja za valutu CHF.

 

11. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Sl. SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 58/84, 74/78, 57/89, 20/90, 35/91. i "Narodne novine" broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja od 10.2.2021. osnovan u cijelosti. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

 

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „Narodne novine” 96/03; dalje ZZP). Prema čl. 81. st. 1. ZPP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

 

13. Prije svega valja reći da je neosnovan prigovor tuženika da tužitelj nema interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZPP 09, jer više ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, budući da je predmetni ugovor o kreditu istekao pa postupanje tuženika koje tužitelj smatra protupravnim više ne postoji, jer činjenica da je kredit zatvoren nije zapreka za odlučivanje o tome da li su pojedine njegove odredbe ništetne te da o povratu stečenog bez osnova ako se utvrde ništetnima, pa dakle tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

 

14. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača.

 

15. Iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, potvrđene Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž -7129/13 proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv ovdje tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

 

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

 

17. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

 

18. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. 7. 2013. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

 

19. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

20. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te o činjenici da tuženik glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnim.

 

21. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

22. Iz Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tuženikom kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz tog ugovora je nadalje razvidno da je ugovorena klauzula CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 3,31 % te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Iz Nalaza i mišljenja vještaka je nadalje razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

 

23. Da se o spornim ugovornim odredbama predmetnog ugovora nije pojedinačno pregovaralo potvrđuje i sam tuženik koji glede toga u odgovoru na tužbu navodi:" Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kredita sa svakim potrošačem, što obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a usluga banke time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna."

 

24. Kako je dakle iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena klauzula CHF zbog koje je došlo do znatnog povećanja anuiteta kredita i promjenjiva kamatna stopa, a nisu ugovoreni i parametri na osnovu kojih bi se ista mogla mijenjati, a pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, potvrđene Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž -7129/13, kojima je ovaj sud vezan je već utvrđeno da je osam banaka, pa i tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, u ovom postupku osim onih koje je sud proveo, nije potrebno provoditi i druge, personalne dokaze na okolnost da li su ugovorne o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da li se o istima pojedinačno pregovaralo te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja, odnosno na okolnost da li su iste nepoštene i kao takve ništetne, jer je o tome već odlučeno navedenim pravomoćnim presudama kojima je sud vezan.

             

25. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF u ovom slučaju ništetne.

 

26. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamanoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

 

27. Nadalje, u odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu da prema važećim propisima valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nije zabranjena treba reći da je to točno, ali da jesu ovom slučaju klauzula CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, jer su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj kao korisnik potrošačkog kredita nije bio upozoren na rizike koje za njega iz toga proizlaze te nisu ugovoreni parametri o osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužitelja kao korisnika kredita. Ako je tuženik kamatnu stopu i mijenjao sukladno uvjetima na tržištu i svojim općim uvjetima poslovanja kao što navodi u odgovoru na tužbu, i u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer o tome nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem kao korisnikom kredita niti je s njim ugovorio parametre o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope. Odluke sudova na koje se tuženik poziva u odgovoru na sudu, donesene prije nego je donesena pravomoćna odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, a u nekima od njih se i nije odlučivalo o pitanjima koja su predmet ovog spora, za ovaj spor nisu mjerodavne, već su za isti mjerodavne prethodno navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđene odlukama Visokog trgovačkog suda P-1401/12, Pž 7129/13 i Pž 6632/17, kojima je ovaj sud vezan.

 

28. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom za financije i računovodstvo F. T. Sud je vještaku dao zadatak utvrditi koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do zadnje uplate tužitelja.    

 

29. Iz Nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su P. b. Z. d.d., Z., ..., (OIB: ...), kao kreditor i E. A. iz S. B., ..., (OIB: ...), kao korisnik kredita dana 13. siječnja 2006. godine zaključili su Ugovor o kreditu broj 9010950740. Ugovor o kreditu broj 9010950740 je zaključen sa sljedećim osnovnim ugovorenim uvjetima kredita: na iznos od 62.000,00 CHF, kamatna stopa: 3,31% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kreditiranju građana u prvom otplatnom razdoblju, 4,35% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kreditiranju građana u drugom, trećem i četvrtom otplatnom razdoblju, rok otplate: 288 mjeseci, namjena: izgradnja i dovršenje stambenog objekta, način otplate: kredit se otplaćuje 288 mjeseci, s tim da u prvom otplatnom razdoblju otplaćuje se 10% iznosa kredita, u drugom otplatnom razdoblju otplaćuje se 20% iznosa kredita, u trećem otplatnom razdoblju otplaćuje se 30% iznosa kredita, u četvrtom otplatnom razdoblju otplaćuje se 40% iznosa kredita a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja, svako otplatno razdoblje traje 72 mjeseca, prvi anuitet dospijeva na naplatu 28. veljače 2006.

 

30. Vještak je u tablici 3. izračunao razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope. Navedene razlika se očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po Primijenjenom otplatnom planu (u Tablici 2) i kamate u svakom anuitetu po Ugovorenom otplatnom planu (početni u Tablici 1). Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sve sukladno Knjigovodstvenoj kartici kredita na dan 22.07.2019. god. i Planu otplate (u Spisu). Sukladno navedenom, promjene kamatnih stopa su bile slijedeće: 4,07%, 4,64%, 5,95%, 6,10% 5,75%, 5,50%, 5,25%, 5,10% i 3,23%. Iz Tablice 3. je vidljivo da prva razlika u iznosu od 171,50 kn nastaje odmah 31.08.2007. godine, jer tuženik od 01.08.2007. godine mijenja kamatnu stopu sa 3,31% (početna – ugovorena kamatna stopa) na 4,07%. Ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (početka otplate) do 31.12.2013. god. (do primjene zakonske kamatne stope od 3,23%) je 31.715,52 kuna (prema zadatku 1). U Tablici 4. je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedene razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kn i početnog anuiteta u kn (prema Knjigovodstvenoj kartici prometa koja se nalazi u Spisu i Planu otplate kredita). Tužitelj je na dan 20.03.2014. god više platio iznos od 103.672,91 kn (samo „pozitivni“) ili 102.197,16 kuna (uključujući i „negativne razlike“ do 30.04.2008. god.), kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako sam prikazao u Tablici 4. (po mjesecima i ukupno). Ukupna pretplata zbog kamate i tečajne razlike po mjesecima (1+2) na dan 20.03.2014. god. je 135.388,43 kn (prema zadatku 3).

 

              31. Očitujući se na prigovore tuženika vještak je u svom podnesku 26.10.2020. naveo da je nalaz izradio prema navedenom rješenju suda, kako mu je i naloženo koristeći dokumentaciju koja se nalazi u Spisu a koju je i naveo na str. 2. nalaza i mišljenja od 06.08.2020. Vezano za primjedbe tuženika o netočnom izračunu nakon isteka moratorija te da je prvim Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9010950740 promijenjen rok i način otplate, ističe da je izvršio uvid u predmetni spis te utvrdio da u njemu uopće ne postoji nikakav Dodatak Ugovoru o kreditu. Što se tiče primjedbi o pogrešno navedenim anuitetima u kunama u koloni 2 „Anuitet početni u kn“ (da je koristio anuitete iz stvarno promijenjenog otplatnog plana a trebao je koristiti anuitete iz početnog otplatnog plana) navodi da je navedeno izračunao sukladno već spomenutom zadatku. Naime, u točki 2. rješenja kojim mu je određen zadatak vještačenja stoji …koje je tužitelj platio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita i po početno ugovorenoj kamatnoj stopi… Iz korištene dokumentacije je vidljivo da je u razdoblju od 01.01. – 31.07.2014. god. primjenjivana manja kamatna stopa (3,23%) od početne ugovorene (4,55%) a navedeno nije navodio u Nalazu i mišljenju iz razloga jer se primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. god. (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13) primjenjivala kamatna stopa od 3,23% godišnje. Tuženik osporava matematički izračun obzirom da je isti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa. Ugovornom odredbom (čl. 4. predmetnog Ugovora) ugovorena je promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci Banke (tuženika). Navedena odredba je jasna – dakle nesporno je da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. U predmetnom Nalazu i mišljenju nije nigdje niti spomenuo da je radi o ugovorenoj fiksnoj kamatnoj stopi.

             

32. Nije prihvaćen niti prijedlog tuženika za određivanjem novog vještačenja pri čemu bi trebalo dati zadatak vještaku u skladu s istaknutim prigovorima tuženika prema kojima kamatne stope nije mijenjao proizvoljno već prema uvjetima na tržištu i aktualnim parametrima vezanim uz to, pa bi vještak trebao izračunati razlike po osnovu promjene kamatne stope na osnovu kamatnih stopa koje bi odredio u skladu s tim, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati i povećavati početne ugovorene kamatne stope, budući da prethodno s tužiteljem nije utvrdio kriterije za promjenu kamatnih stopa tijekom otplate kredita, a zbog toga se u tom pogledu ne mogu primjenjivati niti druge kamatne stope osim početne, pa niti one koje predlaže tuženik, a niti one za koje su Zakonom o potrošačkom kreditiranju naknadno propisane kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih se kamatne stope mogu nakon stupanja na snagu tog zakona mogu zakonito mijenjati. Kako je u ovom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u ugovoru druge kamatne stope osim početne nema, druge kamatne stope kao što predlaže tuženik se ne mogu primijeniti kao što je prethodno obrazloženo, za obračun više uplaćenog iznosa po tom osnovu moguće je primijeniti samo početnu kamatnu stopu. Stoga je rješenjem odbijen prijedlog tuženika da se izvrši dopuna vještačenja na način kao što je predložio. Nadalje, budući da je ugovorna odredba o klauzuli CHF također utvrđena ništetnom, glavnica i anuiteti kredita mogu biti izraženi samo u kunama, a ne u nekoj drugoj valuti. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

 

33. Imajući to u vidu kao i navedene presude na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita, jer se nedvojbeno kamatne stope prema odluci tuženika povećale, a jednako tako i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a tuženik svojim prigovorima isti nije doveo u sumnju.

 

34. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog sud zaključuje da su odredbe predmetnih ugovora o redovnoj kamati koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o visini stope te o valutnoj klauzuli CHF ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, a da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku, zbog čega je utvrđeni iznos od 135.388,43 kn, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na iznos koji je trebao platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez pravne osnove. Stoga je sud konačno postavljeni uređeni tužbeni zahtjev tužitelja usvojio, utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vratiti tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO).

 

              35. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

36. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

 

37. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, imajući u vidu da se omjer uspjeha u sporu određuje prema končano postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužena je od početka osporavala i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Kako je tužiteljica uspjela u cijelosti s osnovom i visinom tužbenog zahtjeva sud je tuženom naložio da plati tužiteljici troškove parničnog postupka.

 

              38. Troškovi parničnog postupka tužiteljice određeni su u skladu sa vrijednosti predmeta spora i stvarno potrebnim troškovima za vođenje ovog postupka iznose 16.350,00 kn, a odnose se na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn (plaćena 4.9.2019.), troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.700,00 kn, troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn, troška sastava tužbe 10.6.2019. (Tbr.7.st.1. OT) u iznosu od 2.500,00 kn, trošak sastava podneska od 17.2.2020. (Tbr.7.st.1. i Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 2.500,00 kn, troška sastava podneska od 10.2.2021. (Tbr.8.st.1. OT) u iznosu od 2.500,00 kn, troška zastupanja na ročištu 25.2.2020 (Tbr.9.st.2. OT) u iznosu od 1.250,00 kn, trošak zastupanja na ročištu 14.4.2021. (Tbr.9.st.1. OT) u iznosu od 2.500,00 kn.

 

              39. Sud nije priznao tužitelju trošak prethodnog obračuna budući da u spisu nema dokaza o nastalom trošku, kao niti sastav podneska od 2.3.2020. jer isti podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a iste navode iz podneska tužitelj je trebao iznijeti na raspravi 17.2.2020.  

 

40. Zbog iznijetog odlučeno je kao u točki IV izreke presude.

 

Slavonski Brod, 25. svibnja 2021.

 

                                                                                                                              Sudac

 

                                                                                                                Renata Marić-Ivanović

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana.

 

Dna:

1. Odvj. I. P., Z.,

2. OD L. i partneri, Z..