- 1 -              Rev 576/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 576/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja I. D., II. tužiteljice I. D., III. tužitelja mlljt. A. D., zastupanog po ocu i zakonskom zastupniku I. D., IV. tužitelja mlljt. A. D., zastupane po ocu i zakonskom zastupniku I. D., svi iz M. S.-J., B., Belgija, sve zastupa punomoćnik K. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. Z.-M. d.o.o., kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., te sudjelovanje I. umješača na strani tuženika C. o. d.d. F. Z. koga zastupaju punomoćnik Z. B., dipl. iur. i II. umješača na strani tuženika E. R. O. C. d.o.o. Z., koga zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-2633/2012-11 od 2. studenog 2016. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zaboku poslovni broj P-167/09-130 od 3. rujna 2012., u sjednici održanoj 25. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija u odnosu na I. i II. tužitelja kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Odbacuje se revizija u odnosu na III. i IV. tužitelja kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

              "I. Nalaže se tuženiku platiti I. tužitelju I. D. iznos od 256.677,84 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 7.100,00 kn tekućom od 1. kolovoza 2008. pa do isplate te na iznos od 249.577,84 kn tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              II. Nalaže se tuženiku platiti I. tužitelju I. D. iznos od 820,00 KM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2008. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku platiti II. tužiteljici I. D. iznos od 222.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              IV. Nalaže se tuženiku platiti III. tužitelju mldb. A. D., a na ruke oca i zakonskog zastupnika I. D. iznos od 76.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              V. Nalaže se tuženiku platiti IV. tužitelju mldb. A. D., a na ruke oca i zakonskog zastupnika I. D. iznos od 76.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              VI. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja I. D. koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku platiti I. tužitelju I. D. iznos od 3.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

              Nalaže se tuženiku platiti I. tužitelju I. D. iznos od 140,00 KM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

              VII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva II. tužiteljice I. D. koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku platiti II. tužiteljici I. D. iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

              VIII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva III. tužitelja mldb. A. D. koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku platiti III. tužitelju mldb. A. D., a na ruke ocu i zakonskom zastupniku I. D., iznos od 6.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

              IX. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva IV. tužiteljice mldb. A. D. koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku platiti IV. tužiteljici mldb. A. D., a na ruke ocu i zakonskom zastupniku I. D., iznos od 5.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2008. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

              X. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 112.898,32 kn te iznos od 426,66 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. rujna 2012. pa do isplate po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

2. Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              "I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zaboku, poslovni broj P-167/09-130 od 3. rujna 2012. u dijelu pod točkama I., II., III., IV., V. i X. izreke.

 

              II. Odbija se žalba II. umješača kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zaboku, poslovni broj P-167/09-130 od 3. rujna 2012. u dijelu pod točkom I., II., III., IV., V. i X. izreke.

 

              III. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Zaboku, poslovni broj P-167/09-130 od 3. rujna 2012. u dijelu pod točkom X. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev I.-IV. tužitelja za naknadom parničnog troška preko iznosa od 130.513,32 kn do iznosa od 152.515,82 kn (za iznos od 22.002,00 kn).

 

              IV. Usvaja se kao osnovana žalba I. do IV. tužitelja te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zaboku, poslovni broj P-167/09-130 od 3. rujna 2012. u dijelu pod točkom X. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev I. do IV. tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 112.898,32 kn do iznosa od 130.513,32 kn (za iznos od 17.615,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. rujna 2012. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te se sudi:

 

              Nalaže se tuženiku naknaditi I. do IV. tužiteljima parnični trošak u daljem iznosu od 17.615,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. rujna 2012. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

              V. Odbija se zahtjev I. do IV. tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

              VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

              VII. Odbija se zahtjev II. umješača za naknadu troška žalbenog postupka.

 

              VIII. Odbija se zahtjev I. do IV. tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu."

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju i preinači pobijanu presude na način da odbije tužbeni zahtjev podredno ukine pobijane odluke i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tuženika podnesena na temelju čl. 382. st. 1. ZPP u odnosu na I. i II. tužitelja nije osnovana, a u revizija pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP odnosu na III. i IV. tužitelja nije dopuštena.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. ZPP).

 

7. Revident ističe da je proturječno da sudovi utvrđuju i istovremeno zaključuju da je tuženik "primijenio pojačan nadzor, ali da to ipak nije bio dovoljno pojačan nadzor".

Međutim u situaciji kada tuženik iskazuje da je primijenio pojačan nadzor, a utvrđeno je da je usprkos takvom "pojačanom nadzoru" srna istrčala na autocestu, znači da takav "pojačan nadzor" nije dovoljno pojačan nadzor jer nije onemogućio istrčavanje divljači na autocestu odnosno nije osigurao odvijanje sigurnog i neometanog prometa. Stoga ovaj sud ne smatra da je proturječno zaključiti da je tuženik upotrijebio pojačan nadzor (jer poduzete mjere nadzora tako tuženik opisuje), ali u konkretnoj situaciji takav nadzor, bez obzira kako ga definirali (pojačan ili običan nadzor) u svakom slučaju nije bio dovoljan nadzor jer nije spriječio istrčavanje srne na autocestu i omogućio odvijanje sigurnog i neometanog prometa, a koji je tuženik dužan osigurati. Nema proturječnosti niti iz iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka. Naime sudovi su pravilno utvrdili da nalaz vještaka, kao i iskazi svjedoka vode zaključku da brzina vozila kojim je upravljala vozačica u kojem je stradao prednik tužitelja nije uzrok predmetnoj nesreći. Stoga suprotno navodima revidenta pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

7.1. Obzirom da je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kako to propisuje čl. 8. ZPP, nije drugostupanjski sud, otklonivši postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP i sam učinio tu povredu stoga su neosnovani revizijski razlozi koji upućuju na  bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog smrti sina I. i II. tužitelja te brata III. i IV. tužitelja.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. srpnja 2008. smrtno stradao M. D., sin I. i II. tužitelja i brat III. i IV. tužitelja,

 

              - da je prednik tužitelja nastradao kao putnik u osobnom vozilu kojim je upravljala S. Š., a do prometne nezgode je došlo na 32. km istočne kolničke trake autoceste A2 kod G., G. Z. i to na način da je vozačica naglo svojim vozilom skrenula u lijevo uslijed čega je došlo do zanošenja vozila i gubitka kontrole nad vozilom te je istim udarila u središnju odbojnu ogradu,

 

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je utvrđena brzina kretanja vozila u kojem je smrtno stradao prednik tužitelja oko 105,5 km/h te da ista nije bila uzrok nastanka štetnog događaja, da je vožnja bila tehnički primjerena konfiguraciji i stanju površine kolnika na mjestu štetnog događaja odnosno vještak je isključio brzinu kao uzrok skretanja vozačice,

 

              - da je instinktna radnja vozačice vozila u kojem se nalazio prednik tužitelja, skretanjem ulijevo radi izbjegavanja nepoznate divljači koja se našla na autocesti dovela do štetnog događaja,

 

              - da iz nalaza biološkog vještačenja proizlazi da dlake pronađene na vozilu koje je pretjecala S. Š., a kojim vozilom je upravljao B. M. i kojim je udario u srnu na autocesti, opravdavaju zaključak da je srna istrčala na autocestu,

 

              - da je utvrđeno da je tuženik petnaest dana prije štetnog događaja izvršio redoviti pregled zaštitne žičane ograde i elastične odbojne ograde uz autocestu i da nisu nađeni nikakvi nedostaci,

 

              - da prilikom izvanrednog pregleda dionice autoceste nekoliko dana nakon samog štetnog događaja (31. srpnja 2008.) nisu uočena oštećenja niti otvori kroz koje bi na područje autoceste mogla ući srna, da je izvanredni pregled vršen na dionici od 30. do 36. km predmetne autoceste u oba smjera i to iz kamiona koji se kreće maksimalno 80 km/h, a ne prehodavanjem određene dionice autoceste (dionica je dugačka 59,2 km, a provjeren je dio od 6 km),

 

              - da se jednom mjesečno nadzor vrši na način da se prehodava dionica i provjerava ograda dok se redoviti nadzor obavlja iz kamiona koji se kreće maksimalno 80 km/h,

 

              - da je srna mogla ući u prostor autoceste i prije i nakon 30 do 36 km ukoliko je izvan tog prostora postojalo oštećenje zaštitne ograde, a nije sporno da tuženik, nakon predmetne nesreće, izvan navedenog područja nije pregledao dionicu.

 

9.1. Nižestupanjski sudovi su zaključili da iz provedenih dokaza proizlazi da je srna ušla na autocestu usprkos postojanju zaštitne ograde na propisanoj visini, odnosno da je ušla kroz neuočeno oštećenje na zaštitnoj ogradi te bez obzira na činjenicu da je tuženik formalno ispoštovao propise o načinu ophodnje i pregleda autoceste, očito nije poduzeo dovoljan stupanj pojačanog nadzora autoceste, jer tuženik je trebao primijeniti pojačan nadzor, češće, pažljivije, potpunije pregledavanje predmetne cjelovite dionice. Sudovi su zaključili da obveza tuženika proizlazi iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 82/06 i 138/06 – dalje: ZJC) prema kojem je tuženik kao korisnik koncesije za financiranje, gospodarsko korištenje i održavanje autoceste Z.-M. bio dužan osigurati neometan i siguran promet autocestom A2 Z. M. Budući da tuženik odgovara po načelu pretpostavljene krivnje, nižestupanjski su sudovi sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08 i 125/11 - dalje: ZOO), uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, zaključili da je tuženik dužan naknaditi tužiteljima pretrpljenu štetu.

 

10. Revident ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava i to čl. 23. st. 1. ZJC te da su trebali primijeniti čl. 1049. ZOO, kao i da je srna opasna stvar, a što sud nije cijenio.

 

11. Budući da je u postupku koji je prethodio reviziji isključeno da bi brzina (100 km/h) bila uzrok iznenadnog skretanja vozačice, već je iznenadno instinktno skretanje prouzročeno istrčavanjem divljači na kolnik autoceste jer tuženik, iako je prema čl. 23. st. 1. ZJC trebao osigurati siguran i neometan promet, svoju obvezu nije ispunio. Stoga su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je prema čl. 1045. st. 1. ZOO tuženik odgovoran naknaditi štetu jer nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje.

 

11.1. Navodi revidenta da je srna opasna stvar su ovdje neodlučni jer tuženik nije vlasnik opasne stvari (divljači) već je tuženik, kao koncesionar autoceste, dužan osigurati neometan i siguran promet (čl. 23. st. 1. ZJC) stoga ne odgovara po načelu krivnje iz čl. 1049. ZOO već po načelu pretpostavljene krivnje kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.

 

11.2. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11.3. Navodi revidenta da je za predmetnu nesreću odgovorno lovačko društvo su navodi koje tuženik iznosi kao nove činjenice, a nove činjenice sukladno čl. 387. ZPP ovaj sud nije dužan razmatrati, kao što nije dužan sukladno čl. 385. st. 1. ZPP razmatrati navode kojima revident osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

12. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

13. U odnosu na izvanrednu reviziju koja je izjavljena u odnosu na III. i IV. tužitelja.

 

14. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz st. 2. tog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP moraju biti ispunjene kumulativno.

 

15. Tuženik je u reviziji naznačio sljedeća pitanja:

 

              "1. Odgovara li koncesionar autoceste, sukladno odredbi iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 82/06 i 138/06 – dalje: ZJC) za štetu koju korisnici autoputa pretrpe od divljači, iako je poduzeo sve radnje predviđene tada primjenjivim pravnim propisima?

 

              2. Odgovara li koncesionar sukladno odredbi iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (nalet na divljač) za vrijeme korištenja autoceste, ako u njegovom postupanju koje je prethodilo štetnom događaju i onom za vrijeme štetnog događaja, nema elemenata protupravnosti?

 

              3. Na kome je teret dokaza propusta koncesionara autoceste u održavanju autoceste kao pretpostavke koncesionarove odgovornosti, sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama za štetu prouzročenu korisnicima autoceste od strane divljači za vrijeme korištenja autoceste?

 

              4. Je li oštećenik dužan dokazati propust koncesionara autoceste u održavanju autoceste kako bi se utvrdila koncesionarova odgovornost sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (nalet na divljač) za vrijeme korištenja autoceste?

 

              5. Isključuje li odgovornost lovačkog društva odgovornost koncesionara autoceste sukladno odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama za štetu koju korisnici autoceste pretrpe od divljači (nalet na divljač) za vrijeme korištenja autoceste?"

 

15.1. Obrazlažući razloge važnosti revident se pozvao na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1874/2004 od 19. srpnja 2005., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1316/11 od 13. listopada 2011., odluke ovog suda Rev-1816/1990 od 5. prosinca 1990., Rev-2070/1992 od 16. prosinca 1992., Rev-2436/1995 od 4. veljače 1999.

 

15.2. U odnosu na prvo i drugo pitanje revident polazi od pogrešne pretpostavke (da je poduzeo sve potrebne radnje) jer su nižestupanjski sudovi utvrdili da tuženik nije poduzeo takav nadzor koji će spriječiti istrčavanje divljači na autocestu jer je, usprkos poduzetim mjerama, srna istrčala na autocestu što znači da  tuženik nije osigurao neometan i siguran promet. Stoga o takvim pitanjima u kojima revident polazi od pogrešne pretpostavke ne ovisi odluka u sporu.

 

15.3. U odnosu na treće i četvrto pitanje, a koja se pitanja odnose na teret dokazivanja treba reći da obzirom da je dokazano da  brzina kretanja vozila nije bila uzrok predmetne prometne nesreće, na tuženiku je bio teret dokaza da je poduzeo sve potrebne mjere kako bi spriječio izlazak divljači na autocestu. Međutim u postupku je utvrđeno da tuženik nije poduzeo dovoljne mjere kojima bi se osigurao siguran i neometan promet odnosno nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen jer je do štete došlo jer tuženik nije osigurao sigurno i neometano odvijanje prometa. O odgovorima na pitanje na kome je teret dokaza i je li sud pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja ovisila bi odluka u sporu da je tužbeni zahtjev prihvaćen primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), što ovdje nije slučaj. Stoga o pitanjima kojima revident problematizira teret dokazivanja, ne ovisi odluka u ovom sporu.

 

15.4. U odnosu na peto pitanje treba reći da neovisno o odgovoru na to pitanje, odnosno eventualnoj odgovornosti nekog drugog (lovačkog društva), ne znači da se koncesionar autoceste koji je bio dužan osigurati siguran promet može osloboditi odgovornosti (jer je u ovom postupku utvrđeno da koncesionar nije osigurao odvijanje sigurnog i neometanog promet). Stoga o tako naznačenom pitanju ne ovisi odluka u ovom sporu. Osim toga radi se i o pitanju o kojem odgovor ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

 

15.5. Stoga naznačena pitanja nisu važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

16. Slijedom iznesenog revizija podnesena na temelju čl. 382. st. 2. ZPP u odnosu na III. i IV. tužitelja nije dopuštena sukladno čl. 392. b st. 3. ZPP i valjalo ju je odbaciti.

 

Zagreb, 25. svibnja 2021.