1              Poslovni broj: Gž R-9/2021-4

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Goranu Milakoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., A. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. M., odvjetniku u Z., protiv tuženice V. Č. iz Z., I. B., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz O. društva M. odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1323/2017-52 od 9. prosinca 2020., 25. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1323/2017-52 od 9. prosinca 2020. i sudi:

 

"Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 13.221,81 kn sa zateznom kamatom od 28. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 16.750,00 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu poslovni broj Pr-1323/2017-52 od 9. prosinca 2020., koja glasi:

 

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja M. V. u odnosu na tuženicu V. Č. da mu ista isplati iznos od 13.221,81 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 28.10.2010. do isplate, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena te se tužitelj odbija i sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

 

II/ Nalaže se tužitelju M. V. naknaditi tuženici V. Č. trošak parničnog postupka u iznosu od 15.937,50 kn, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv te presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku pa predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa neosnovano u žalbi tužitelj ističe taj žalbeni razlog.

 

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog bruto iznosa od 13.221,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ime četiri plaće iz 2009. godine (za kolovoz, rujan, listopad i studeni), a koje plaće je tužitelj ostvario kao radnik trgovačkog društva I. V. d.o.o. koje više ne egzistira jer je u srpnju 2010. nad tim društvom bio otvoren stečajni postupak, a rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-14/16961-1 od 30. srpnja 2014. trgovačko društvo I. V. je brisano iz sudskog registra. Tužitelju su ovdje utužene tražbine priznate u predmetnom stečajnom postupku kao tražbine prvog višeg isplatnog reda.

 

7. Tužitelj smatra da je U. d.o.o., solidarno odgovoran tužitelju za isplatu plaće jer je, po ocjeni tužitelja, na to trgovačko društvo preneseno poduzeće društva I. V., na način da je prenesena djelatnost društva I. V. d.o.o., po navodima tužitelja društvo U. d.o.o. posluje u istom poslovnom prostoru u kojemu je radilo društvo I. V., na adresi R., radnici koji rade u društvu U. su isti oni radnici koji su radili kod I. V., dok je tuženica V. R. po ocjeni tužitelja također u obvezi za utužene tražbine, budući je ona bila osnivač i osoba ovlaštena za zastupanje društva I. V., sada je obiteljski preko izvanbračnog supruga T. Č. kao i preko kćeri J. J. koja je jedna od direktorica društva U. povezana s upravom društva U., koje je osnovano samo s ciljem da se na njega prenesu sredstva iz društva I. V. bez da se podmire obveze prema radnicima, pa po mišljenju tužitelja tuženica izvlači materijalnu korist od društva U., a izbjegava kao odgovorna osoba društva I. V. ispuniti tražbine radnika (plaće).

 

 

 

8. Odredbom članka 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09., 61/11. i 73/13. - dalje: ZR) propisano je da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja (stavak 1.), te da će nadležni sud, osobu koja prenošenjem poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti ili na drugi način zlonamjerno izbjegava ispuniti svoje obveze prema radniku, na zahtjev radnika obvezati na ispunjenje njezinih obveza i u slučaju da ugovor o radu nije sklopljen s tom osobom (stavak 15.).

 

8.1. U smislu odredbe članka 133. stavak 1. ZR-a do prijenosa poduzeća dolazi statusnom promjenom ili pravnim poslom, dok u smislu Odluke Europskog suda u Luxemburgu broj C-340/01 od 20. studenog 2003., a koja odluka se u ovom predmetu primjenjuje temeljem članka 145. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 85/10 pročišćeni tekst i 5/14), do prijenosa poduzeća dolazi i onda kada je došlo do faktičkog prijenosa nekih od elemenata poduzeća.

 

8.2. Naime, do utvrđenja činjenice jesu li zadovoljeni uvjeti za prijenos organiziranog gospodarskog subjekta, odnosno prijenosa poduzeća u smislu citirane Odluke Europskog suda u Luxemburgu potrebno je razmotriti sve činjenice, prvenstveno vrstu društva ili poduzeća, prenosi li se ili se ne prenosi materijalna imovina društva, poput zgrada i pokretne imovine, vrijednost nematerijalne imovine u vrijeme prijenosa, kao i je li novi poslodavac preuzeo većinu zaposlenika ili nije, te jesu li preneseni njegovi kupci. Ovo zbog toga, jer je direktiva 77/187 o usklađivanju Zakona država članica vezano za zaštitu prava zaposlenika u slučaju prijenosa društava, poduzeća ili dijelova poduzeća mjerodavna kad god, u kontekstu ugovornih veza, postoji promjena fizičke ili pravne osobe odgovorne za nastavak poduzeća i preuzimanje obveza poslodavca prema zaposlenicima društva. Stoga nema potrebe za bilo kakvom direktnom ugovornom vezom između prenositelja i preuzimatelja da bi ta direktiva bila mjerodavna: prijenos se može obaviti putem posredovanja treće strane poput vlasnika ili osobe koja povećava kapital.

 

8.3.Tužitelj odgovornost tuženice za utužene tražbine temelji upravo na navodima da je on, kao i ostali radnici društva I. V., nakon osnivanja društva U. nastavio raditi u tome društvu, da je prenesena materijalna imovina društva, da društvo U. posluje na istoj adresi na kojoj je poslovalo društvo I. V., da postoji subjektivna povezanost oba društva kroz upravljačku strukturu, te tijekom postupka tužitelj iznosi i da su na društvo U. preneseni i kupci društva I. V. budući da tako proizlazi iz I. portala, kao i iz emisije „P..“ emitirane dana 8. veljače 2010., a u kojim navedenim medijima je istaknuto da društvo U. prihvaća i servisira sve proizvode kupljene u društvu I. V..

 

9. Prvostupanjski sud u odnosu na tuženicu V. Č., sud je nakon ocjene svih izvedenih dokaza ocijenio da je osnovan njezin prigovor promašene aktivne i promašene pasivne legitimacije, odnosno da ona osnovano osporava i pravni osnov, a podredno i visinu tužbenog zahtjeva. Sud u prvom redu navodi da nije točna tvrdnja tužitelja da je V. Č. osnivač novog društva, odnosno društava, a to društvo bi obzirom na predmet ovoga spora bio prvotno označeni tuženik U. d.o.o. Isto iz već iznijetog razloga što je uvidom u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu za tvrtku U. d.o.o. utvrđeno da V. Č. nije bila niti osnivač, niti član društva U. d.o.o., tj. nije bila niti direktor te tvrtke. Stoga sud prihvaća navod tuženice iz njezinog stranačkog iskaza da ona nije imala pravni odnos s tvrtkom U. d.o.o., jer iz prije iznijetog razloga ona nije bila odgovorna osoba, odnosno niti osoba zakonski zastupnik ovlaštena za zastupanje tvrtke U. d.o.o., jer nije bila niti osnivač, niti član, niti direktor toga društva. Sud je uvidom u podatke dobivene od HZMO-a utvrdio da je V. Č. bila u radnom odnosu kod poslodavca U. d.o.o., ali sud smatra da njezin "obični" radni odnos, nevezano za koje radno mjesto (pri čemu tužitelj nije predlagao da se za tuženicu dostavi ugovor o radu, pa nije odlučno je li ona bila savjetnik u društvu U. d.o.o.), nema značaj nikakovog posebnog pravnog odnosa, posljedica kojeg bi za nju bila ikakova odgovornost za tražbine bivših radnika tvrtke I. V. d.o.o. Obzirom da je raniji poslodavac tužitelja tvrtka I. V. d.o.o. bila pravna osoba čiji je jedini osnivač i član te direktor bila V. Č., sud zaključuje da se u konkretnoj situaciji ne radi o tome da bi V. Č. kao fizička osoba u smislu članka 2. stavak 2. ZR-a bila poslodavac tužitelja.

 

9.1. U odnosu na odredbu članka 133. stavak 15. ZR-a, prvostupanjski sud smatra da se ista ne može primijeniti na tuženicu koja nije bila poslodavac tužitelja, odnosno koja nije bila poslodavac fizička osoba. Naime, iz relevantnih odredbi članka 133. ZR-a proizlazi da se u bitnome radi o prenošenju ugovora o radu s ranijeg poslodavca na novog poslodavca, pa sud smatra i da se stavak 15. članak 133. ZR-a ne odnosi na V. Č., jer ona nije fizička osoba poslodavac. Prvostupanjski sud je naveo da se zbog zlonamjernog izbjegavanja ispunjenja obveza prema radnicima, radnik može obratiti nadležnome sudu na način da tužbom na strani tuženika obuhvati i prethodnog i novog poslodavca (koji solidarno odgovaraju), odnosno ili samo prethodnog ili samo novog poslodavca. Kako V. Č. nije nikada bila poslodavac tužitelja, već je njegov raniji poslodavac nesporno bila tvrtka I. V. d.o.o., to sud smatra da V. Č. ne može biti pasivno legitimirana na strani tuženika. Stoga sud smatra da tuženica u odgovoru na tužbu i tijekom dokaznog postupka osnovano prigovara da tužitelj svoje potraživanje utužuje od nje, koja je različita osoba od osobe tužiteljevog bivšeg poslodavca, a to je I. V. d.o.o.

 

9.2. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je on dokazao da tuženica i T. Č. imaju isto prebivalište na adresi S., V. R. 1a te da žive u dugogodišnjoj izvanbračnoj zajednici, kao i da je jedna od direktorica društva U. d.o.o. J. J., kćerka V. R., prvostupanjski sud navodi da je u predmetnom postupku bilo nesporno da su i T. Č. i J. J. bili osnivači društva U. d.o.o. (pri čemu isto proizlazi iz izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu za društvo U. d.o.o.) te da je T. Č. suprug tuženice i da je J. J. njezina kćer (prema priznanju tuženice iz njezinog stranačkog iskaza). Međutim, prema mišljenju prvostupanjskog suda, iste okolnosti, odnosno obiteljske veze tuženice s navedenim osobama ne mogu biti osnov odgovornosti tuženice sukladno citiranim odredbama članka 133. stavak 15. ZR-a i članka 10. stavak 2., stavak 3. i stavak 4. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93., 34/99., 121/99. i 152/11.), pa te okolnosti nemaju utjecaj u odnosu na rezultate provedenog dokaznog postupka.

 

10. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti.

 

11. Iz utvrđenih činjenica tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi da je 46 radnika od ukupno 58 radnika s popisa bilo ranije zaposleno u društvu I. V. d.o.o., pa ovaj drugostupanjski sud smatra da je došlo do prijenosa ugovora iz članka 133. ZR-a s trgovačkog društva I. V. na trgovačko društvo U., jer su većina radnika društva I. V. ujedno i radnici društva U., a društvo U. svoje poslovanje obavlja na istoj adresi i u prostorijama gdje je svoje poslovanje obavljalo društvo I. V., R. te društvo U. obavlja istu djelatnost kao i društvo I. V. što je vidljivo iz priloženih izvadaka iz sudskog registra. Osnivači i članovi društva U. u društvu I. V. obavljali su rukovodeće funkcije. Faktični prijenos naslanja se na naprijed navedenu odluku Europskog suda u Luxemburgu broj C-340/01 od 20. studenog 2003. u kojoj je utvrđeno da do prijenosa poduzeća dolazi i onda kada je došlo do faktičnog prijenosa nekih od elemenata poduzeća, kao u predmetnom slučaju. Ovdje valja dodati da iz iskaza svjedoka T. K. proizlazi da je radio u društvu V. i u U. te I. V. u R. i da su se sve pravne osobe bavile informatičkom opremom. Svjedok je naveo da su proizvodi u trgovini ostali isti i da je raspored proizvoda bio potpuno identičan te da su radnici iz društva I. V. radili i u društvu U. time da je U. odgovarala za reklamacije kupcima I. V., odnosno V.. Svjedok je potpisao ugovor o radu s V., a kasnije s I. V. i U.. I iz iskaza svjedoka M. P. proizlazi da je počeo raditi u društvu V. i da je kasnije prešao u društvo U. i da je potpisao ugovor 2009. kod M. L. ili V. K. ta da je na ugovoru potpisana V. R.. Svjedok je u svom iskazu naveo da je prostor bio u R. ulici cijelo vrijeme i da je djelatnost bila prodaja informatičke opreme i tehničke opreme. Navodi da su u prodavaonici proizvodi ostali na istom mjestu ta da su radnici ostali, a neki su dali otkaz. Svjedok je naveo da je brend V. bio istaknut na reklamama i na majicama, a da je ispod pisalo U., da se na web stranicama automatski otvarao natpis V..

 

12. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da prijenosa ugovora nije bilo, jer utvrđenje faktičnog prijenosa predstavlja ispunjenje uvjeta iz odredbe članka 133. stavak 13. ZR-a, a s obzirom na nastale posljedice koje se odnose na neisplatu plaća većem broju radnika, do kojeg je došlo i postupanjem tuženice koja je znala ili morala znati, kao i direktor  trgovačkog društva I. V. d.o.o. da drugo trgovačko društvo posluje u istim prostorijama, da postoje dugovi prema radnicima, da novo trgovačko društvo U. prodaje zatečenu robu trgovačkog društva kojemu je ona direktor, onda su ostvarene pretpostavke propisane člankom 133. stavak 15. ZR-a prema kojima je tuženica kao osnivač i direktor društva I. V. u obvezi naknaditi traženi iznos neisplaćene plaće tužitelju utvrđen od strane stečajnog upravitelja u postupku vođenom u Trgovačkom sudu u Zagrebu pod brojem St-379/09. Prvostupanjski sud pri tome izražava formalistički pristup da do prijenosa poduzeća može doći samo statusnom promjenom-pravnim poslom, a pri tome ne prihvaća stajalište Europskog suda pravde u naprijed citiranoj odluci, da do prijenosa poduzeća dolazi i onda kada je došlo do faktičnog prijenosa nekih od elemenata poduzeća. Upravo naprijed navedeni iskazi svjedoka, te utvrđene činjenice da su sva društva i to V., zatim I. V. i U. radili u istom poslovnom prostoru, obavljali istu djelatnost, servisirali robu i obavljali djelatnost sa zatečenom robom u prostorijama u kojima se obavljala ista djelatnost, kao i da su većina radnika nastavili djelatnost u U., a prije toga su radili i u društvu V. i I. V., dovode do zaključka da se radilo o faktičnom prijenosu poduzeća I. V. u društvo U..

 

13. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZR-a odlučiti kao u izreci ove presude

 

14. Tužitelj je uspio u ovom parničnom postupku u odnosu na tuženicu V. Č. pa ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 16.750,00 kn. Taj se trošak odnosi na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe 1.000,00 kn (Tbr 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa), zastupanje na ročištima održanim 4. travnja 2013., 25. travnja 2013., 30. travnja 2013., 8. travnja 2016.,13. veljače 2018., 12. lipnja 2018., 4. prosinca 2018., 8. srpnja 2019., 12. prosinca 2019., 7. srpnja 2020., 7. rujna 2020., i 2. studenog 2020. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), te za sastave podnesaka od 16. travnja 2013., 8. siječnja 2014., 14. ožujka 2018., 10. rujna 2019., 26. kolovoza 2020., po 250,00 kn (Tbr. 8.točka 3. Tarife), dok trošak sastava podneska od 16. listopada 2020. nije priznat, jer tužitelj u njemu ponavlja otprije iznesene činjenice. Tužitelj je uspio u ranijem žalbenom postupku sa žalbom od 9. svibnja 2016. pa ima pravo na trošak sastava žalbe od 1.250,00 kn, te trošak sastava žalbe od 16. prosinca 2020. od 1.250,00 kn (Tbr. 10. točka 1. Tarife). Ukupni trošak tužitelja iznosi 16.750,00 kn.

 

Bjelovar, 25. svibnja 2021.

 

Sudac

 

  Goran Milaković, v.r.