- 1 -              Rev 2800/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2800/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B., OIB …, iz Z., koju zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., protiv tuženika Grada Zagreba, OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5847/2013-2 od 14. veljače 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1602/10-20 od 19. listopada 2012., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-1602/10-24 od 9. siječnja 2013., u sjednici održanoj 25. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              Utvrđuje se da tužiteljica V. B. iz Z., na osnovi darovnog ugovora od 18.11.1999. godine i Rješenja o nasljeđivanju od 23.10.1985. ima pravni temelj za stjecanja prava vlasništva stana u Z., dvosobni stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a i predsoblja površine 49,75 m2 uključujući zemljište, te zajedničke dijelove i uređaje zgrade povezane na osnovi članka 68, 69 i 370 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na zkč. 755 k.o. K. što je tuženi Grad Zagreb dužan priznati i izdati tužiteljici tabularnu ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama na njezino ime jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.".

 

              II. Utvrđuje se da je V. B. iz Z., dosjelošću stekla vlasništvo stana u Z., dvosobni stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a i predsoblja površine 49,75 m2, uključujući zemljište, te zajedničke dijelove i uređaje zgrade povezane na osnovi članka 68, 69 i 370 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na zkč. 755 k.o. K., pa je tuženik Grad Zagreb dužan trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnim knjigama – knjizi položenih ugovora kao vlasnik stana u Z., dvosobni stan u prizemlju koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, WC-a i predsoblja površine 49,75 m2, uključujući zemljište, te zajedničke dijelove i uređaje zgrade povezane na osnovi članka 68, 69 i 370 st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine koji stan se nalazi u zgradi sagrađenoj na zkč. 755 k.o. K., u roku od 15 dana.

 

              III/ Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu da nadoknadi tužiteljici V. B. trošak parničnog postupka u iznosu od 20.510,00 kn u roku od 15 dana."

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) podnio je tuženik zbog pravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni. Predložio je ovom sudu da prihvati reviziju, ukine pobijane odluke i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija tuženika nije osnovana.

 

6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je stekla dosjelošću vlasništvo stana pobliže naznačenog u izreci presude.

 

7. Tuženik je u reviziji naznačio sljedeće pitanje:

 

              "1. Prestaje li danom podnošenja tužbe radi utvrđenja prava vlasništava dosjelošću na nekretnini, odnosno danom primitka odgovora na tužbu kojim se tužbeni zahtjev osporava, poštenje na stani onoga koji dosjeda ili traje tijekom postupka sve do zaključenja glavne rasprave?

 

              odnosno

 

              Računa li se u rok potreban za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i vrijeme proteklo od dana podnošenja tužbe odnosno primitak odgovora na tužbu kojim se tužbeni zahtjev osporava do dana zaključenja glavne rasprave?"

 

8. Obrazlažući razloge važnosti revident se pozvao na odluke ovog suda broj Revx-1188/11 od 5. listopada 2000., Rev-2059/1992 od 2. prosinca 1992., Rev-635/96 od 5. listopada 2000. u kojima je ovaj sud izrazio shvaćanje da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću može računati samo vrijeme do podnošenja tužbe odnosno do upuštanja tuženika u parnicu i osporavanja tužbenog zahtjeva.

 

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 2. ZPP, u pobijanom dijelu i u okviru postavljenog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

9.1. U ovom sporu nižestupanjski su sudovi utvrdili da se tužiteljica nalazi u neprekinutom i samostalnom posjedu predmetne nekretnine, računajući posjed svojih prednika, već gotovo 50 godina odnosno od 1961. Zaključili su da se dosjelošću vlasništvo na društvenoj imovini nije moglo stjecati sve do 8. siječnja 1991., a prema čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP) rok za stjecanje prava vlasništva nekretnine je 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da je od 1991. do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku 5. listopada 2012. proteklo vrijeme za stjecanje vlasništva dosjelošću tužiteljici kao zakonitom, istinitom i poštenom posjedniku slijedom čega su prihvatili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

9.2. Pravilno ističe revident da je ovakvo shvaćanje nižestupanjskih sudova suprotno pravnom shvaćanju ovog suda. Naime Građanski odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 14. veljače 2019. zauzeo je shvaćanje prema kojem pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost da stvari budu u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe što je suprotno shvaćanju u pobijanoj presudi da pretpostavke moraju biti ispunjenje u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Stoga je naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u primjeni jer je shvaćanje u pobijanoj odluci suprotno shvaćanju koje je izrazio ovaj sud.

 

9.3. Međutim prema pravnom shvaćanju ovog suda kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2012/2014 od 17. prosinca 2019. i druge).

 

9.4. Iako je u pobijanim odluka izraženo shvaćanje koje je suprotno shvaćanju ovog suda, ovaj sud obzirom na utvrđenje da je tužiteljica u posjedu predmetne nekretnine računajući posjed svojih prednika već gotovo 50 godina odnosno od 1961. (zakonit, istinit i pošten posjed) ocjenjuje da je tužiteljica pravo vlasništva dosjelošću stekla prije pokretanja ovog parničnog postupka (2017.) jer se u vrijeme dosjelosti računa i vrijeme prije 8. listopada 1991. Stoga su nižestupanjski sudovi, usprkos pogrešnom obrazloženju, pravilno odlučili kada su prihvatili tužbeni zahtjev.

 

10. Slijedom iznesenog valjalo je odbiti reviziju tuženika jer iako su nižestupanjski sudovi izrazili shvaćanje suprotno shvaćanju revizijskog suda, o tužbenom zahtjevu valjalo je jednako odlučiti.

 

 

Zagreb, 25. svibnja 2021.