-   -              2 UsIpor-76/2019-15

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja M. A. iz K. K., …, zastupanog po opunomoćeniku D. V., odvjetniku u K. K., …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđenja poreza na promet nekretnina, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 17. svibnja 2021. u prisutnosti tužitelja osobno i njegova opunomoćenika te odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 25. svibnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Poništava se Rješenje Ministarstva financija RH, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-410-20/16-01/1817, urbroj: 513-04-19-2, od dana 26. 02. 2019.g.

 

II. Poništava se Porezno Rješenje Ministarstva Financija, Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Kaštela, klasa: UP/I-410-20/2008-001/1186, ur.br.: 513-07-29-10/2016-11 od dana 01. 04. 2016.g.“

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je pravovremeno 29. ožujka 2019. podnio ovom sudu tužbu, kojom je osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-20/16-01/1817, URBROJ: 513-04-19-2 od 26. veljače 2019. i Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Kaštela KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186, URBROJ: 513-07-29-10/2016-11 od 1. travnja 2016. zbog svih zakonskih razloga, bitne povrede postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tvrdi, ponajprije, da su osporena rješenja donesena u ponovnom postupku, nakon što je ovaj sud pravomoćnom presudom poslovni broj UsIsav-209/15-10 poništio porezna rješenja i utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za nametanje mu obveze plaćanja poreza na promet nekretnine, budući da su ostvareni uvjeti za porezno oslobođenje. Tvrdi, s tim u vezi, da su porezna tijela postupila na istovjetan način ne uzimajući u obzir pravna shvaćanja i primjedbe upravnog suda, na koji način su povrijedili odredbe članka 81. stavka 2. ZUS-a. Vezano za meritum stvari istaknuo je da je unutar roka od pet godina od dana stjecanja nekretnine izgradio stambeni objekt, a što, tvrdi, razvidno je iz rješenja o uvjetima građenja od 27. rujna 2012, koje je postalo pravomoćno 17. listopada 2012.; da je započeo s izgradnjom objekta na kupljenom građevinskom zemljištu neposredno nakon pravomoćnosti akta o gradnji, a što je prijavljeno nadležnim tijelima 17. prosinca 2012. te da su radovi na objektu završeni sredinom 2013. te da je petogodišnji rok istekao 4. studenoga 2013. računajući od 4. studenoga 2008., kada je nastala porezna obveza. Istaknuo je i da je u siječnju 2014. ishodio rješenje određivanju kućnog broja, što ide u prilog tomu da je izgradio stambeni objekt u zakonskom roku. Osim toga je osporio visinu porezne osnovice i poreza, smatrajući da je ona previsoko određena i da nisu razvidni kriteriji ali i usporedni podaci po kojima je porezna uprava obavila procjenu tržišne vrijednosti nekretnine. Stoga je zatražio poništiti navedena porezna rješenja.

 

Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez održavanja rasprave, odbiti tužbeni zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom drugostupanjskom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda D., Ispostave K. KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186, URBROJ: 513-07-29-10/2016-11 od 1. travnja 2016., a kojim mu je naloženo platiti  porez na promet nekretnina u iznosu od 46.800,00 kuna, a koje je bio oslobođen kao kupac prve nekretnine kojom rješava vlastito stambeno pitanje. Ta mu je obveza utvrđena pravomoćnim rješenjem iste porezne ispostave KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186, URBROJ: 513-07-17-03-14-04 od 14. ožujka 2014.

 

U dokaznom postupku saslušani su tužitelj kao stranka i svjedok D. B. te je čitan spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186.

 

Stranke nisu imale kakvih drugih dokaznih prijedloga.

 

Tužitelj je popisao troškove upravnog spora, dok tuženik to nije učinio do zaključenja rasprave.

 

Ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Predmet ovoga spora je naknadno obvezivanje tužitelja na plaćanje poreza na promet nekretnine, građevinskog zemljišta označenog čest. zem. …, K. O. G. kojeg je tužitelj stekao na temelju kupoprodajnog ugovora od 4. studenoga 2008. Porez mu je utvrđen na temelju odredbe  članka 4. stavka 1. i 2., članka 11. točke 10. i članka 14. stavka 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj: broj: 69/97, 26/00, 127/00 i 153/02, u daljnjem tekstu: ZoPNPN), kojeg je primijeniti u konkretnim predmetu na temelju članka 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, u daljnjem tekstu: OPZ), a s obzirom na vrijeme nastanka porezne obveze odnosno trenutak sklapanja kupoprodajnog ugovora koji je bio osnova oporezivanja.

 

Naime, nije sporno da je tužitelju utvrđena obveza poreza pravomoćnim rješenjem KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186, URBROJ: 513-07-17-03-14-04 od 14. ožujka 2014., budući da je stekao konkretnu nekretninu. Nije sporno ni da je tužitelj bio oslobođen plaćanja poreza na promet nekretnina, budući da je bila riječ o prvoj nekretnini, građevinskom zemljištu do 600 m2 kojeg je kupio radi izgradnje kuće kojom bi riješio vlastito stambeno pitanje.

 

No, pokazalo se spornim je li tužitelj u roku od pet godina od nabave prve nekretnine izgradio stambeni objekt na kupljenoj nekretnini radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja te jesu li, s tim u vezi, ispunjeni uvjeti za naknadno obvezivanje plaćanja poreza, jer nisu bile ispunjene pretpostavke za poreznim oslobođenjem u smislu odredbe članka 11. točke 12. ZoPNPN-a.

 

Člankom 11. točkom 10. ZoPNPN-a je propisano da se porez iz točke 9. toga članka plaća ako se stan ili kuća otuđi u roku od pet godina od dana nabave nekretnine, odnosno ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.

 

Člankom 11. točkom 11. ZPNPN-a propisano je da porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji kupuju zemljište površine do 600 m2, na kojem će graditi kuću za rješavanje vlastitog stambenog pitanja, uz uvjete iz podtočaka 9.1., 9.5., 9.6. i 9.7. ovoga članka, dok je točkom 12. toga članka propisano da se porez iz točke 11. toga članka (porez na promet nekretnina kojeg je građanin oslobođen ako kupuje zemljište površine do 600 m2 na kojem će graditi kuću za rješavanje vlastitog stambenog pitanja) plaća ako se na zemljištu u roku od pet godina ne izgradi kuća ili ako se zemljište otuđi u roku pet godina od dana nabave, odnosno ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.

 

Sud ponajprije smatra da uvjeti propisani ZPNPN-om moraju biti kumulativno ispunjeni, što znači da neispunjenje jednog od taksativno navedenih ima za posljedicu nemogućnost ostvarivanja prava na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina. Iščitavajući navedene odredbe članka 11. točki 11. i 12. ZoPNPN-a te njihovim ponajprije teleološkim i vremenskim tumačenjem, kao i tumačenjem tih normi dovodeći ih u vezu s ostalim odredbama ZoPNPN-a, a uzimajući u obzir i zakonske promjene koje su nastupile 2011., sud smatra da je intencija zakonodavca, pri uređivanju tzv. poreznog rasterećenja (oslobođenja) bila financijski pomoći samo onim građanima koji zaista kupuju prvu nekretninu kojom rješavaju svoje stambene potrebe i potrebe užih članova svoje obitelji. Suprotno tumačenje nema logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu i dovelo bi do praktične primjene propisa koje bi bilo protivno intenciji zakonodavca. 

 

Valja napomenuti i da je plaćanje poreza zakonska i ustavna obveza svih građana Republike Hrvatske. Dakle, plaćanje poreza je pravilo, a oslobođenje od plaćanja poreza je izuzetak (povlastica) koju zakonodavac priznaje u ograničenom opsegu određenim kategorijama građana, pod uvjetima propisanim zakonom. Upravo zbog činjenice da se radi o izuzetku, o povlastici, a ne o pravilu, zakonske odredbe se moraju tumačiti restriktivno u skladu s ciljem i svrhom radi kojih je povlastica dana (presuda VUS-a broj Usž-2412/18-2 od 11. srpnja 2018.).

 

Polazeći od iznesenih općenitih pravnih shvaćanja, a vračajući se na konkretan predmeta, valja istaknuti sljedeće.

 

Između stranaka nije sporno da je za izgradnju kuće na kupljenoj nekretnini izdano rješenje o uvjetima građenja KLASA: UP/I-361-03/12-01/21, URBROJ: 2134/01-02-02/5-12-12 od 27. rujna 2012. i da je rješenjem Grada K., Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša KLASA: UP/I-951-05/13-01/0483, URBROJ: 2134/01-07-02/5-14-3 od 27. siječnja 2014. određen kućni broj.

 

Svjedok B., saslušan na ročištu od 14. siječnja 2021., kazao je, između ostaloga, da je A. (misleći na tužitelja) kupio nekretninu u K. K. u dijelu P. radi izgradnje kuće koja bi ima tri stambene jedinice koje bi koristili on i njegova obitelj i zbog toga što se namjeravao vratiti u Hrvatsku, da inače A. sa ženom i troje djece cijeli svoj radni vijek od 13 godine prebiva u Njemačkoj, da je u 2013. A. povremeno dolazio u Hrvatsku, tako što bi u Hrvatskoj bio dva tjedan i u Njemačkoj dva tjedna, da je izgrađena kuća polovicom 2013. bila useljiva i da je A. zajedno s obitelji često od polovice 2013. dolazio u Hrvatsku koliko su mu dopuštale poslovne obveze i s obzirom na to da ima restoran u Njemačkoj.  

 

U svom iskazu s ročišta od 17. svibnja 2021., kada je saslušan, tužitelj je naveo da je nekretninu koja je predmet oporezivanja, u prirodi zemljište u K. K. kupio 2008. s namjerom da izgradim obiteljsku kuću sa tri stambene jedinice, da je s obzirom na postojeću prostorno – plansku dokumentaciju odlučio izgraditi kuću manjih gabarita sa dvije stambene jedinice, da je zatražio i ishodio pravomoćnu građevinsku dozvolu do kraja 2012. te da kompletno uredio i namjestio stanove za življenje te da su se on i obitelj u srpnju ili kolovozu 2013. nastanili u novoizgrađenu kuću, iako nije prijavio prebivalište ni sebe ni članova svoje obitelji u mjestu ni na adresu novoizgrađene kuće. Istaknuo je i da su djeca tada 2013. pohađala srednju školu u S. u Njemačkoj a nakon toga završila tamo i studij, da je 1981. otišao iz B. u Njemačku, gdje je zasnovao obitelj i gdje ima restoran koje vodi on i supruga i da je restoran „vodio“ neprekinuto od 1992. do 1. siječnja 2019. Naveo je i da su on i njegova obitelj svo vrijeme zdravstveno osigurani u Njemačkoj i da su tamo imali obiteljskog liječnika pa i te 2013.“ Posebno upitan od opunomoćenika je naveo: Te 2013. nisam prijavio prebivalište sebe i članova svoje obitelji, već sam to učinio 2014. jer sam tada ishodio rješenje o kućnom broju. Od 2013. pa do danas često dolazim u Hrvatsku zajedno sa suprugom, a te 2013. sam bio prisutan u Hrvatskoj nekih sedam mjeseci. Prije prijave prebivališta iz 2014. imao sam prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj u K. N. na adresi ….

 

S obzirom na ovako izvedene dokaze i stanje spisa predmeta poreznog tijela, sud, prema općim pravilima o teretu dokazivanja, a posebno uzimajući u obzir njegovo kazivanje pri saslušanju, sud ocjenjuje dostatno raspravljenim i utvrđenim da tužitelj u roku pet godina od stjecanja nekretnine nije izgradio stambeni objekt a niti ga je unutar tih pet godina počeo koristio za stambene potrebe. Naime, iz čitanih pisanih dokaza ne proizlazi kada je točno objekt dovršen i jesu li tužitelj i članovi njegove obitelji koristili izgrađenu kuću za rješavanje vlastitog stambenog pitanja, što je i intencija poreznog oslobođenja. Osim toga sam tužitelj je izrijekom, dajući iskaz pred sudom, naveo da te 2013. nije prijavio prebivalište sebe i svoje obitelji na mjestu i adresi novoizgrađene kuće, da je neprekinuto vodio restoran u Njemačkoj do 1. siječnja 2019., da su on i članovi njegove obitelji bili zdravstveno osigurani, da su imali osobnog liječnika u Njemačkoj i da su te 2013. djeca pohađala srednju školu u Njemačko i nakon toga studij. U tom dijelu iskaz tužitelja je u suglasju i s kazivanjem svjedoka B. koji je kazao da je tužitelj povremeno dolazio u Hrvatsku zbog poslovnih obveza u vezi vođenja „obiteljskog“ restorana u Njemačkoj, gdje se odselio 1981. sa svojih 13 godina.

 

U izloženom sud ocjenjuje da je zakonito postupilo porezno tijelo, kada je tužitelju naknadno naložilo uplatu poreza na promet nekretnina, budući da je ono pravilno naknadno utvrdilo da nisu bili ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje, jer nekretninu nije kupio radi izgradnje kuće kojom bi riješio vlastito stambeno pitanje. Dakle, u poreznom postupku pravilno su primijenjene mjerodavne norme vezano (ne)ispunjenje uvjeta za oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, a osporena rješenja sadrže dostatne i obrazložene razloge rješavanja upravne stvari koji imaju uporište u činjenicama koje su utvrđene tijekom postupka te logično i racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu. Shodno tomu u konkretnom predmetu nisu povrijeđene odredbe članka 6. stavka 2. i članka 88. stavka 5. OPZ-a, članka 8., 9., 47., 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09), a ni temeljena načela porezno-upravnog postupka.

 

Navodi tužitelja, vezano za visinu tržišne vrijednosti nekretnine, odnosno visinu porezne osnovice i poreza, ne utječu na zakonitost osporenih rješenja i oni nisu bitni za suđenje u ovom sporu. Naime, sud smatra da je tužitelj prekludiran u ovom sporu isticati prigovore koji se odnose na konačno utvrđenu visinu porezne osnovice i poreza, budući da predmet ovog spora nije ocjena zakonitosti pravomoćnog rješenja porezne uprave KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186, URBROJ: 513-07-17-03-14-04 od 14. ožujka 2014.

 

Stoga, a budući da su osporena rješenja zakonita te budući da nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao pod točkom 1. izreke.

 

S obzirom na to da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, trebalo je, na temelju odredbe članka 79. stavka 4. i 6. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom 2. izreke.

 

UPRAVNI SUD U SPLITU,

u Splitu 25. svibnja 2021.

 

    S U D A C

 

     Silvio Čović, v. r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 1. i 5., članak 66.a stavak 1. i članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79. stavkom 7. ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćeniku tužitelja D.V., odvjetniku u K. K., …, uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 17. i 25. svibnja 2021., a spis poreznog tijela KLASA: UP/I-410-20/2008-001/1186 vratiti po pravomoćnosti presude,

-          u spis.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nataša Rogošić