- 1 -              Rev 5262/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 5262/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz Z., C. 3, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica Lj. M.-P., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. I. d.o.o. Z., M. 12, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica Z. R., dipl. iur., radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-228/2018-4 od 3. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3028/16-59 od 27. veljače 2018., u sjednici održanoj 25. svibnja 2021.

 

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-228/2018-4 od 3. srpnja 2019., u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari.

 

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik s osnova razlike plaće u razdoblju od 1. ožujka 2010. do prosinca 2014. isplati bruto iznos 391.785,11 kn, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika da mu tužitelj nadoknadi trošak parničnog postupka.

 

2. Drugostupanjskom presudom je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkom I. izreke.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede odredaba čl. 6. st. 1., čl. 13. i čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine", broj: 18/97, 6/99 i 8/99-međunarodni ugovori, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija), kao i povrede odredbe čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju, s prijedlogom da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova revizije, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP),ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi nisu uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

 

8. Suprotno revizijskim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da obje nižestupanjske presude sadrže jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj relevantnoj procesnoj građi (čl. 8. ZPP-a), te nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

9. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

10. Pritom valja dodati da izneseni prigovori u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka koji se svode na vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, u suštini predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, iz tog se razloga ne može izjaviti revizija pa utoliko ti navodi revizije nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

11. Ne može se prihvatiti niti prigovor tužitelja da nije imao pravo na pošteno i pravično suđenje, te osigurano pravo na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav), čl. 6. st. 1. Konvencije te čl. 13. Konvencije. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena rečena prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je imao omogućen pristup sudu te je o svim zahtjevima i navodima stranaka raspravljeno u sudskom kontradiktornom postupku, a osim toga tužitelj je u konkretnom slučaju ostvario i ustavno pravo na žalbu, podnošenjem iste protiv prvostupanjske presude (čl. 18. Ustava), a time i pravo na djelotvoran pravni lijek zajamčen čl. 13. Konvencije.

 

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. ožujka 2010. do prosinca 2014. u ukupnom bruto iznosu 391.785,11 kn, koja je prema navodima tužitelja neosnovano smanjena jednostranom odlukom tuženika.

 

13. Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika prema sklopljenima Ugovorima o radu od 7. siječnja 2008. i 3. siječnja 2011. (temeljem kojeg je tužitelj započeo s radom 1. srpnja 2010.), te je u točci 11. ugovoreno da radniku s osnova stečenog prava na solidarnost pripada plaća određena Odlukom uprave H. broj: U-116-25/03 od 2. listopada 2003., tj. 2,8 prosječne bruto plaće isplaćene u H. u prethodnom mjesecu, a Ugovorom o radu od 3. siječnja 2011., pored toga i da je poslodavac dužan radniku izdati rješenje o plaći s izraženom ukupnom cijenom sata rada,

 

- da je tuženik pojedinačnim rješenjima (rješenja od 12. travnja 2010., 8. veljače 2011., 16. travnja 2011. i 8. svibnja 2012.) određivao plaću tužitelja u utuženom razdoblju, pozivom na Odluke Uprave tuženika kojima je mijenjana (smanjena) osnovica za izračun plaće,

 

- da tužitelj nije protiv niti jednog rješenja podnio zahtjev za zaštitu prava, a rješenja je uredno primio.

 

14. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja obrazlažući da, zbog toga što tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava protiv rješenja tuženika kojima mu je umanjena plaća u rokovima propisanim čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11- dalje ZR/09), ista rješenja o plaći postala su konačna pa se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na primjenu povoljnijeg prava u smislu čl. 7. st. 3. ZR/09. Pritom su djelomično prihvatili prigovor zastare istaknut po tuženiku za potraživanja razlike plaće do siječnja 2011. obrazlažući da je za ta potraživanja do podnošenja tužbe 29. siječnja 2014. u svakom slučaju protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 135. Zakona o radu (ZR/09), pa već iz tog razloga zahtjev tužitelja u navedenom dijelu nije osnovan.

 

15. Prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

16. Prvenstveno valja reći da navodi tužitelja kako izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava protiv rješenja nije pretpostavka za podnošenje tužbe i naplatu predmetnog potraživanja, nisu relevantni budući da se o navedenom očitovao drugostupanjski sud zaključivši pravilno kako nije nastupila prekluzija tužiteljevih prava obzirom na propust u podnošenju zahtjeva za zaštitu prava jer se radi o novčanom potraživanju, koje je određeno konačnim nepobijanim odlukama tuženika, pa  u tom slučaju tužitelj ima pravo na sudsku zaštitu.

 

17. Prema Ugovoru o radu sklopljenom između tužitelja i tuženika 7. siječnja 2008. za poslove radnog mjesta glavnog referenta za ekonomiku održavanja, plaća tužitelja je odrediva te je ista vezana za Odluke Uprave H. ž.. Naime, u predmetnom ugovoru je navedeno da za poslove tužitelja cijena sata rada iznosi 49,25 kn, a da radniku s osnova stečenog prava na solidarnost pripada plaća određena Odlukom Uprave H. ž. br. U-116-25/03 od 2. listopada 2003. s koeficijentom 2,8 prosječno bruto plaće isplaćene H.-u prethodnom mjesecu za tekući mjesec. Način određivanja plaće istovjetno je ugovoren i Ugovorom o radu od 3. siječnja 2011., uz daljnju obvezu tuženika donošenja rješenja o plaći s izraženom ukupnom cijenom sata rada.

 

17.1. Tuženik, odnosno poslodavac je tužitelju pojedinačnim rješenjima od 12. travnja 2010., 8. veljače 2011., 16. travnja 2011. i 8. svibnja 2012. određivao plaću u pojedinim razdobljima koja je bila smanjena, i to u cilju racionalizacije troškova poslovanja u društvima H. h. d.o.o., a na temelju Odluke Uprave H. h. d.o.o. broj Uh-91/1/09 od 2. rujna 2009., Odluke Uprave H. h. d.o.o. broj UH-132-7/10 od 7. prosinca 2010., kao i odluke Uprave H. i. d.o.o. broj UI-103-15/10 od 16. prosinca 2010.

 

17.2. Navedenim Odlukama Uprave mijenjana je osnovica plaće, dok tužitelj nema pravo kao pojedinac utjecati na iste, a tužitelj niti u tužbi niti na pripremnom ročištu, nije tvrdio niti dokazivao da je tužitelj propustio savjetovati se s radničkim vijećem oko predmetnih odluka, odnosno da se je radničko vijeće, eventualno, usprotivilo navedenim odlukama. Čak niti u žalbi ne iznosi takve prigovore. Tu valja spomenuti da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, dok je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu, ako je ugovor o radu otkazao poslodavac. To znači da bi u ovom konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se tužbeni zahtjev odnosi na novčano potraživanje, teret dokazivanja da tuženik prilikom odlučivanja o smanjenju plaće tužitelja nije ispoštovao zakonsku obvezu savjetovanja s radničkim vijećem bio na tužitelju.

 

17.3. Prema tome, svako pojedino rješenje o smanjivanju plaće tužitelju doneseno je na temelju prethodno navedenih Odluka Uprave u različitim razdobljima, stoga nije riječ o nezakonitim rješenjima, te je pravilno zaključio drugostupanjski sud da je visina plaće određena konačnim odlukama te samim time tužitelj nema pravo na razliku plaće u utuženom iznosu (tako i u odlukama ovoga suda broj Revr 770/2018-4 od 17. ožujka 2021. i Revr 56/15-4 od 14. veljače 2018.).

 

17.4. Slijedom navedenog, tužitelj se neosnovano poziva na ishođenu pravomoćnu presudu za isplatu razlike plaće, a koja se odnosi na ranije razdoblje (ranije doneseno rješenje o plaći), te u tom smislu nije odlučna za donošenje meritorne odluke u ovom konkretnom predmetu.

 

18. Nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili osnovanim prigovor zastare za potraživanje razlike plaće do siječnja 2011. primjenom trogodišnjeg zastarnog roka za potraživanja iz radnog odnosa, propisanog odredbom čl. 135. ZR-a. Dakle, suprotno tvrdnjama revidenta, u konkretnom slučaju se ne primjenjuju odredbe čl. 226. i 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) o zastari povremenih potraživanja, a odluke na koje se je tužitelj pozvao u reviziji (Revr-697/11 od 1. listopada 2013., Revr-486/12 od 11. prosinca 2013., Revr-1814/12 od 11. prosinca 2013.) su donesene u činjeničnoj i pravnoj situaciji koja nije podudarna ovom predmetu.

 

19. Slijedom svega izloženog, tvrdnje tužitelja kojima ističe da mu je neosnovano uskraćena isplata razlike plaće od strane tuženika čime da je došlo do povrede čl. 8. Konvencije (povreda prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života) te do povrede prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, ne mogu se smatrati osnovanima.

 

20. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučiti kao u izreci presude te reviziju tužitelja u tom dijelu odbiti kao neosnovanu.

 

21. S obzirom da tužitelj podnosi reviziju i protiv odluke o troškovima postupka,  ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

21.1. Stoga revizija protiv odluke o troškovima nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u vezi s odredbom čl. 392. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

 

Zagreb, 25. svibnja 2021.

 

 

                                                                                                                Predsjednik vijeća:

                                                                                                                dr.sc. Jadranko Jug, v.r.