Broj: Revr 301/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G. iz S., G., zastupanog po punomoćniku D. D., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu O. A. D. i D. D. iz P., protiv tuženika U. B. d.d. iz P., zastupanog po punomoćnici T. P., diplomiranoj pravnici, uz sudjelovanje u postupku K. W. s. o. d.d. iz R., zastupanog po punomoćniku Z. V., odvjetniku u Odvjetničkom društvu V., J.₁, Š., S., J.₂ & J.₃ iz R., kao umješača na strani tuženika, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-137/14-2 od 8. rujna 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-258/13-134 od 15. studenoga 2013., u sjednici održanoj 21. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I.) Utvrđuje se da je tuženik U. b. d.d. P. solidarno odgovoran tužitelju za naknadu štete iz štetnog događaja od 3. prosinca 2004. godine.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju solidarno naknadi štetu isplatom iznosa od 116.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 28. prosinca 2007. godine pa do konačne isplate.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju solidarno isplati daljnji iznos od 468.502,96 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose i to:

 

- na iznos od 461.268,43 kuna od 28. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 514,44 kuna od 16. veljače 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 370,64 kuna od 25. travnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.262,10 kuna od 25. travnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 4.837,35 kuna od 25. travnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 250,00 kuna od 10. studenog 2005. godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.",

 

kao i (u stavku II. izreke) zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, dok je (u stavku III. izreke) tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku parnični trošak od 12.500,00 kn.

 

Odbijen je kao neosnovan i "zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog dijela postupka."

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i o odlučnim činjenicama "postoji proturiječnost", pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a na koju revident revizijom upućuje.

 

Navodi revidenta:

 

- da iz provedenih dokaza "ne proizlazi takav meritum sudske odluke",

 

- da je nejasno kako sudovi "uzimaju kao dokazanu činjenicu tko je montirao odnosno popravljao skelu samo i isključivo na osnovi izjave svjedoka koji je zaposlenik tuženika pa je njegova objektivnost i istinitost više nego upitna",

 

- da je iz provedenih dokaza valjalo zaključiti da je tuženik bio dužan kontrolirati i popravljati skelu pa i prilagođavati je potrebama tijekom rada, pa i da je uobičajeno to i činio - ali i da ne postoji pisani dokaz o primopredaji skele i postojanju ugovora o njezinom postavljanju,

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi, kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka te podataka iz isprava i pismena priloženih spisu, da su pravilno ocijenjeni - prema njegovom shvaćanju pravnog standarda "pravilno") nisu imali razloga odbiti tužbeni zahtjev - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo tužitelja,

 

- da kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama (pa revident pogrešno smatra da se iz iskaza svjedoka ne može utvrditi činjenica odlučna za odluku o predmetu spora).

 

Revident pogrešno drži i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza, a da je i time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to revidentu je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što je predložio i zahtijevao - jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu - i što je time nezadovoljan, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjev je na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog ozljeda zadobivenih ... na radu u prostoru tuženika.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je u vrijeme štetnog događaja tužitelj bio u radnom odnosu s T. I. d.o.o. iz R. (kao svojim poslodavcem, i to na temelju s njime sklopljenog ugovora o radu), za kojega je obavljao poslove radnog mjesta antikoroziste u krugu (prostoru) tuženika,

 

- da je ..., oko 14,25 sati i nakon što je u II. smjeni (koja je s radom započela u 14,00 sati) samo dvadesetak minuta obavljao poslove radnog mjesta, tužitelj, „do tada potpuno zdrava osoba“, pao sa skele („s visine od 2,2 metra“) na kojoj je izvodio radove,

 

- da je skela s koje je tužitelj pao bila vlasništvo tuženika, za kojeg je u trenutku nezgode poslodavac tužitelja (kao kooperant tuženika za obavljanje antikorozivne zaštite, a po sklopljenom ugovoru) obavljao kooperantske poslove,

 

- da je poslodavac tužitelja preuzeo ugovoreni posao kooperanta s već (prije preuzimanja posla) projektiranom i montiranom skelom u prostoru u kojemu se rad imao obavljati, i to bez primjedbi na njezinu montažu,

 

- da je tužitelj pao s skele jer ova u trenutku koji je prethodio padu nije bila postavljena “po projektu unutarnjeg oskeljenja“ (br. dok. nacrta … za gradnju 459), a sve obzirom da se uzdužna mosnica (dužine 325 cm, širine 22 cm i debljine 4,8 cm) nalazila na poziciji za koju nije bila predviđena projektom (umjesto kao vertikalni sekcijski spoj na drugom redu uzdužnjaka na visini 1400 mm, gdje je bio manji razmak stijenki prostora, ista je postavljena od strane nepoznate osobe kao radni pod na trećem redu uzdužnjaka na visini 2200 mm) - i za tu je poziciju bila u neodgovarajućoj dužini (pošto je između stijenki suhog prostora na trećem redu uzdužnjaka postojao razmak od 341 cm, dok je dužina daske bila 325 cm, a razmak između oslonaca uzdužnjaka 306 cm), što je u konačnici ("jer je daska bila kratka i neosigurana donjim graničnicima“) uzrokovalo pomicanje mosnice i tužiteljev pad,

 

- da je i tužitelj bio u mogućnosti provjeriti stabilnost (ispravnost) skele (u odnosu na dužinu mosnice - daske) prije uporabe, a obzirom da mu za to nije trebalo „neko posebno znanje“, ali je nije provjeravao,

 

- da je tuženik, kao vlasnik skele (koja je „predstavljala u stvari pomoćnu skelu“), "istu predao poslodavcu tužitelja da se njome služi", pa ju je poslodavac tužitelja primio bez primjedbi - a da pritom tuženik ničime nije preuzeo obvezu da bi nakon što je predao montiranu skelu "trebao održavati tu skelu pa ni prilagođavati ju dnevnim potrebama zaposlenika T. I. d.o.o., odnosno nadgledati istu", ili, suštinski: tuženik nije bio u obvezi samoinicijativno (bez upozorenja ili poziva: bez da za to bude "angažiran") kontrolirati postupanje tužitelja i drugih radnika tužiteljeva poslodavca s skelom u svakodnevici njihova posla, te paziti koriste li ovi mosnicu (dasku) na način i za ono za što nije bila predviđena (projektirana i montirana),

 

- da skela s koje je tužitelj pao u trenutku koji je prethodio štetnom događaju nije bila u stanju koji bi dozvoljavao siguran rad, ali su radnici tužiteljeva poslodavca uobičajeno na toj skeli pomicali mosnice „s ciljem prilagodbe za obavljanje radnih zadataka“, pa dakle koristili i neadekvatnu (nestabilnu) mosnicu - koju su sami (njezinim samovlasnim premještanjem) učinili nestabilnom, a tužiteljev poslodavac je tolerirao takvo ponašanje svojih radnika i nije ga spriječio - a mogao je i (kao poslodavac) morao (moguće i inzistiranjem da mu se prije početka rada osigura skela s fiksiranim mosnicama),

 

- da su na prijepornoj skeli na dan štetnog događaja prije tužitelja radili i drugi radnici različitih zanimanja, pa nije moguće utvrditi osobu koja je u konkretnom slučaju i na dan štetnog događaja mosnicu na skeli postavila na poziciju za koju nije bila predviđena projektom.

 

Sporno je u revizijskom stupnju pitanje odgovornosti za prijeporni štetni događaj: odgovara li za utuženu štetu i tuženik kao vlasnik skele i imatelj opasne stvari.

 

Na temelju navedenog (utvrđenog) činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stupnju ne može preispitivati, nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje da tuženik u ničemu nije odgovoran za utuženu štetu.

 

Pritom su predmet spora raspravili u smislu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 ), i to:

 

- odredaba čl. 174., prema kojima: (stavak 1.) "Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.", (stavak 2.) "Imaocem se smatra vlasnik stvari te društvena pravna osoba koja ima pravo raspolaganja odnosno kojoj je stvar dana na privremeno korištenje.",

 

- odredaba čl. 176., prema kojima: (stavak 1.) "Umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara osoba kojoj je imalac povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu.", (stavak 2.) "Ali će pored nje odgovarati i imalac stvari ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenog svojstva stvari na koje joj nije skrenuo pažnju.", (stavak 4.) "Imalac opasne stvari koji ju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari.".

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-258/13-134 od 15. studenoga 2013.

 

Revizijski sud tek ukazuje da tužitelj povoljniju poziciju u postupku ne može ostvariti tvrdnjom da je skela predana njegovom poslodavcu - a da ovaj nije bio osposobljen ili ovlašten njome rukovati: u okolnostima konkretnog slučaja nije riječ o odgovornosti u svezi neke složene ili komplicirane radnje projektiranja ili montaže skele, a za koju bi radnju trebala posebna stručnost - već o odgovornosti zbog toga što skela nije korištena prema onome kako je projektirana i montirana te predana na korištenje, a za koje korištenje (radi se o jednostavnoj operaciji ili radnji: korištenju daske - mosnice određene dužine) nije potrebna posebna obuka s osposobljavanjem (školovanjem) kako dasku koristiti da bi bila stabilna - i samo postavljena za nivo prostora koji odgovara njezinoj dužini.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. veljače 2017.