- 1 -              Rev 1633/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1633/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - za Ministarstvo branitelja (OIB: …), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, protiv tuženice K. K. iz Š. B., (OIB: …), koju zastupa punomoćnica Lj. K.-S., odvjetnica iz V., radi isplate stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1371/2015-2 od 10. veljače 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Virovitici posl. br. P-179/2012 od 12. svibnja 2015., u sjednici od 25. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužiteljice i preinačena prvostupanjska presuda tako da je tuženica obvezana tužiteljici isplatiti 47.505,24 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim počev od 25. svibnja 2011. do isplate - kao i naknaditi joj parnični trošak od 4.500,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju kao „izvanrednu“ zbog (kako drži) u postupku počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. veljače 2017., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ova donesena prema odredbama čl. 373.a tog Zakona.

 

6. Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

 

7. U ovome slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tužiteljice tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i prvostupanjsku presudu prenačio pravilno postupajući u smislu citiranih odredaba čl. 373.a ZPP-a, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

 

8. Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, kako se to u njoj i navodi - tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija, revizija tuženice ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, kao izvanredna revizija - na koju se tuženica pozvala.

 

9. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

10. Suprotno ipak samo uopćenoj tvrdnji revidentice da su razlozi osporene presude „kontradiktorni i nesuglasni sa utvrđenim činjenicama“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbama čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženica poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., na koju revidentica ukazuje.

 

11. Navodi kojima revidentica (opet uopćeno) osporava ili problematizira utvrđenja na kojima je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima ona daje svoju (u reviziji paušalnu) ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

12. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice.

 

13. Tuženici je uostalom i za odgovoriti da joj je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora, kroz svo razdoblje njegova trajanja, omogućeno time što je pozivana na ročišta na kojima se mogla izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužiteljice, odnosno time što joj je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje i što je time nezadovoljna, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

14. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

16. Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na obvezivanje tuženice platiti (vratiti) joj 47.505,24 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim počev od 25. svibnja 2011. Tužiteljica drži da joj utuženi iznos pripada po osnovi instituta stjecanja bez osnove, a sve obzirom da ga je tuženica „neosnovano primila“ od nje na ime uvećane obiteljske invalidnine u vremenu od 1. svibnja 2009. do 30. travnja 2011. - i time povećala svoju imovinu bez osnove.

 

17. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je rješenjem od 24. studenoga 1999. tuženici i J. S. priznato pravo na uvećanu obiteljsku invalidninu od 1. kolovoza 1995. pa nadalje u za to predviđenim mjesečnim iznosima,

 

- da „je rješenjem Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, Klasa: UP/I-562-02/11-04/4, Urbroj:2189-04-02/2-11-1, od 9. ožujka 2011. (dalje: rješenje od 9. ožujka 2011.), tuženoj K. K. kao supruzi i J. S. kao kćerki smrtno stradalog hrvatskog branitelja J. K. priznato pravo na obiteljsku invalidninu u mjesečnom iznosu 1.434,34 kn svakoj počevši od 1. siječnja 2005. nadalje sve dok postoje zakonom propisani uvjeti“,

 

- da „je rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Klasa: UP/II-562-02/03-1004/2, Urbroj: 519-04/1-2-11-4, od 26. travnja 2011. (dalje: rješenje od 26. travnja 2011.), odbijena žalba J. S. izjavljena protiv rješenja od 9. ožujka 2011., te dana suglasnost na rješenje od 9. ožujka 2011.“,

 

- da „su rješenjem od 9. ožujka 2011., na koje je suglasnost dalo resorno ministarstvo, stavljena izvan snage rješenja, i to: rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odsjek V., Klasa: UP/I-562-02/00-04/04, Urbroj: 519-68-00-2 od 4. svibnja 2000. (dalje: rješenje od 4. svibnja 2000.) na koje je dana suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Klasa:562-02/00-04/319, urbroj: 519-04-3-00-2 od 12. lipnja 2000. (dalje: rješenje od 12. lipnja 2000.), te rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Područne jedinice V., Klasa: UP/I-562-02/99-04/10, Urbroj:519-94-99-3 od 24. studenoga 1999. (dalje: rješenje od 24. studenoga 1999.), osnaženo presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: US-1398/2000-4 od 20. veljače 2003.“,

 

- da je rješenjem od 9. ožujka 2011., „na koje je dana suglasnost rješenjem od 26. travnja 2011.“, utvrđeno da tuženica počevši od 1. siječnja 2005. nije imala pravo na isplatu uvećane obiteljske invalidnine - ali joj je ova (svejedno) isplaćivana,

 

- da je tako tuženici na ime uvećane obiteljske invalidnine u utuženom razdoblju do 30. travnja 2011. neosnovano, prema njezinim obiteljskim prilikama - obzirom da „ima još djece ali istima nije utvrđena nesposobnost za rad prije navršenja 15. godine i to D. K. rođenog ... te … rođ. 21.03.1997.", isplaćen iznos od 47.505,24 kn,

 

- da „je tužena 25. svibnja 2011. pozvana na povrat iznosa od 47.505,24 kn, te (...) je prema zapisniku Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti, od 25. svibnja 2011., tada izrazila spremnost isplate tog iznosa u ratama - što nije učinila i ne želi učiniti.

 

18. Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužiteljice na isplatu ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

18.1. da „je tužena u razdoblju od 1. svibnja 2009. do 30. travnja 2011. na temelju rješenja upravnih tijela koja su rješenjem od 9. ožujka 2011. i 26. travnja 2011. stavljena izvan snage neosnovano na ime uvećane obiteljske invalidnine primila iznos od 47.505,24 kn“,

 

18.2. da je zbog toga „u smislu čl. 144. st. 3. i 1. toč. 3. ZPHB-a u vezi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) u obvezi vratiti tužiteljici taj neosnovano i nepravilno isplaćeni novac za posljednje tri godine računajući od posljednje isplate na koju nije imala pravo (travanj 2011.)“,

 

18.3. da, a budući da je sud vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela prema kojem tuženica počevši od 1. siječnja 2005. nije imala pravo na isplatu uvećane obiteljske invalidnine, tuženica „neosnovano i bez uporišta u pravomoćnom rješenju od 9. ožujka 2011., ali i odredbi čl. 144. st. 3. ZPHB-a“ tijekom postupka osporava svoju obvezu i navodi da rješenje od 9. ožujka 2011. ne može imati retroaktivno djelovanje.

 

19. U okolnostima konkretnog slučaja, kada revidentica osporenu presudu pobija samo navedenim uopćenim razlozima o postupovnim povredama i navodom da rješenje Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, od 9. ožujka 2011. ne može imati retroaktivan učinak (čime je ujedno ograničila revizijski sud u ovlastima ispitivanja te presude - zbog mogućnosti njezinog preispitivanja samo u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u "granicama razloga određeno navedenih u reviziji": dakle, kada revizijski sud na "ništa" ne može paziti po službenoj dužnosti, pa niti na pogrešnu primjenu materijalnog prava), shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno:

 

- ono se ne temelji, kako to revidentica pogrešno drži, na zaključku o retroaktivnom djelovanju toga rješenja Ureda državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji, Službe za društvene djelatnosti, od 9. ožujka 2011.,

 

- već na djelovanju kogentnih odredaba čl. 144. Zakona o pravima Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09 i 137/09 - dalje: ZPHB-a), prema kojima: (stavak 1) „Osoba koja je ostvarila pravo ili su joj isplaćena novčana primanja po ovom Zakonu na koja nije imala pravo, dužna je nadoknaditi štetu za ostvareno nepripadajuće pravo, odnosno vratiti primljene iznose: 1. ako je na osnovi netočnih podataka za koje je znala ili morala znati da su netočni ili je na drugi protupravni način ostvarila neko pravo ili primanje po ovom Zakonu koje joj ne pripada ili je ostvarila u većem opsegu nego što joj pripada, 2. ako je ostvarila neko pravo ili primanje zbog toga što nije prijavila nastale promjene koje utječu na gubitak ili opseg nekog prava, a znala je ili morala znati za te promjene, 3. ako je primala novčane isplate u iznosu većem od onog koji joj je određen rješenjem nadležnog tijela uprave.“, (stavak 2) „Potraživanje iz stavka 1. ovoga Zakona zastarijeva kad protekne rok određen zakonom kojim se uređuje zastara potraživanja za tu vrstu prava, odnosno potraživanja. Taj rok počinje teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je utvrđeno da priznato pravo, odnosno isplaćivano primanje ne pripada ili pripada u manjem iznosu (stavak 1. točka 1. i 2.), odnosno od dana kada je izvršena posljednja nepravilna isplata (stavak 1. točka 3.).“, (stavak 3) „Osoba iz stavka 1. ovoga članka dužna je nadoknaditi štetu za ostvareno nepripadajuće pravo i vratiti nepravilno isplaćena novčana primanja u iznosu primljenog najviše za posljednje tri godine računajući od posljednje isplate na koju nije imala pravo. Ako to ne učini u roku što ga odredi nadležno upravno tijelo, naknada štete, odnosno povrat nepravilno primljenih iznosa ostvarit će se tužbom pri nadležnom sudu.“, (stavak 4) „Obveza naknade štete za nepripadajuće pravo, odnosno povrat nepravilno isplaćenih iznosa primanja postoji neovisno o tome je li rješenje na temelju kojega je priznato pravo, odnosno na temelju kojeg je isplaćen novčani iznos, poništeno ili izmijenjeno.“,

 

- dakle (time) i na činjenici da je tuženici izvršena isplata na koju nije imala pravo - ona koju je primila iako nije trebala (prema stvarnim podacima koji su joj morali biti poznati: jer se radi o podacima u svezi članova njezine obitelji - onim podacima koji su relevantni za ostvarenje njezinih prava propisanih zakonom), i to činjenici utvrđenoj po tužiteljici nakon izvršene isplate (rješenjem donesenim u upravnom postupku: pravilnost i zakonitost kojeg se u ovome postupku ne može preispitivati),

 

- a konačno i na ocjeni da je u svezi navedenog ostvaren jedan od razloga iz odredaba čl. 144. ZPHB-a koji tužiteljici daje osnovu zahtijevati povrat plaćenog.

 

20. Pritom je samo za istaći da je jasan interes tuženice da zadrži ono što je ostvarila temeljem već donesenih odluka iz upravnog postupka - ali je jasan i legitiman interes i tužiteljice da vrati ono što (prema činjeničnom utvrđenju) nije niti trebala platiti, ono što tuženici nije pripadalo - a ostvarila je samo stoga što je tužiteljica tek nakon izvršene isplate utvrdila istinitost i potpunost činjenica uz koje je bilo vezano njezino pravo na te već učinjene isplate.

 

21. Nastali sukob tih interesa može se razriješiti samo postizanjem pravične ravnoteže tih interesa, a prema shvaćanju revizijskog suda - donesenom je (osporenom) odlukom ta ravnoteža postignuta.

 

22. Stoga je reviziju tuženice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

23. Revizijski sud tek primjećuje (pogotovo zbog već navedenog: vezan samo uopćenim revizijskim razlozima i u nemogućnosti da o nečemu odlučuje po službenoj dužnosti):

 

- da ovdje nije utvrđeno da je prijeporna isplata tuženici izvršena zbog pogreške nadležnih tijela (uostalom, tuženica u reviziji niti ne tvrdi da su upravna tijela postupila nepravilno ili nezakonito i da bi stoga morala trpjeti posljedice),

 

- da nije utvrđeno niti da je očekivanje tuženice da joj isplaćeni iznosi doista i pripadaju opravdano, odnosno da isplaćeni joj iznosi predstavljaju njezinu imovinu koja uživa zaštitu prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10), uz ostalo i u svezi čl. 6. stavka 1. Konvencije kako glasi:

 

 

 

"Članak 6.

PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE

 

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. (...),

 

- to napose što su stranke u ovome postupku sudjelovale potpuno ravnopravno, obje su imale stručnu pravnu pomoć - i u cijelosti je zadovoljeno načelo kontradiktornosti, kako glede predlaganja dokaza, isticanja prigovora - tako i korištenja svih raspoloživih pravnih sredstava,

 

- da, konkretno, ovdje nije sporno da obvezivanje tuženice vratiti primljeno predstavlja miješanje u njezino pravo na mirno uživanje vlasništva: međutim, to je miješanje u okolnostima konkretnog slučaja pravno utemeljeno (zasnovano na odlukama donesenim u upravnom postupku prema kogentnim odredbama zakona) i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (vratiti tužiteljici ono što joj pripada a što je tuženica primila iako je u najmanjem mogla znati da za to nema osnove),

 

- da se tim mješanjem ostvaruje samo razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo tuženice na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se miješanjem ima postići - pa se obvezivanju tuženice ne može dati značaj za nju prekomjernog individualnog tereta.

 

Zagreb, 25. svibnja 2021.