- 1 -              Rev 153/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 153/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajne mase U. E. ... d.o.o. u stečaju, ..., OIB ..., zastupane po stečajnom upravitelju M. Z., koju zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik iz O. d. F. & Š. iz Z., protiv tuženika H. n. d. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku E. H., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4507/17-2 od 5. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-28/16-63 od 26. lipnja 2017., i rješenje istog suda poslovni broj P-28/16-63 od 26. lipnja 2017., u sjednici održanoj 25. svibnja 2021.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4507/17-2 od 5. lipnja 2018., u točki I. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-28/16-63 od 26. lipnja 2017., u točki I. izreke, ukida se rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4507/17-2 od 5. lipnja 2018., u točki II. izreke, i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-28/16-63 od 26. lipnja 2017., te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4507/17-2 od 5. lipnja 2018. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-28/16-63 od 26. lipnja 2017., kojom je naloženo tuženiku da tužitelju plati 247.638,61 DEM, odnosno 126.615,61, EUR u protuvrijednosti u kunama sa zateznim kamatama preciznije navedenim u izreci pobijane presude, u roku od 15. dana, dok je rješenjem istog suda posl. br. Gž-4507/17-2 od 5. lipnja 2018. potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-28/16-63 od 26. lipnja 2017. kojim je odbačen, kao nedopušten, prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku za iznos od 420.083,00 DEM.

 

2. Protiv drugostupanjske presude u točki I. izreke i rješenja istog suda u točki II. izreke tuženik je 27. rujna 2018., temeljem čl. 382. st. 1. i čl. 400. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), podnio reviziju zbog revizijskih razloga navedenih u čl. 385. ZPP-a, odnosno zbog bitne povrede parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, a sve s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Nakon podnošenja revizije tuženik je prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka pozivom na razloge iz čl. 421. st. 1. toč. 5., 6. i 10. ZPP-a u vezi s čl. 423. st. 1. toč. 4. i 6. ZPP-a navodeći da je saznao za nove činjenice te da je pribavio nove dokaze na temelju kojih bi za tuženika mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice i dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, ali i da se pobijana presuda temelji na krivotvorenoj ispravi i to na računu broj  ... izdanom od društva A. ... d.o.o. 12. kolovoza 1989., odnosno u vrijeme kada navedeno društvo nije ni postojalo, s tim da je kazneno djelo krivotvorenja isprave počinio z.z. tužitelja.

 

5. Rješenjem ovog suda broj Rev-2960/2018-5 od 2. travnja 2019. prekinut je postupak u povodu revizije tuženika do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka.

 

6. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1778/2020-3 od 9. studenoga 2020. potvrđeno je rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-28/16-94 od 8. svibnja 2020., kojim rješenjem je odbijen prijedlog tuženika od 14. prosinca 2018. za ponavljanje postupka okončanog pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj P-28/16 od dana 26. lipnja 2017., kao neosnovan.

 

7. Revizija je osnovana.

 

8. Predmet postupka je zahtjev za isplatu izvršenih ulaganja od strane prednika tužitelja u poslovni prostor tuženika, nakon raskida ugovora o zakupu kojeg je prednik tužitelja imao zaključen sa tuženikom.

 

9. Sporno je i u ovoj revizijskoj fazi postupka kolika je vrijednost ulaganja izvršenih od strane tužitelja, ima li tužitelj pravo potraživati naknadu za ta ulaganja nakon otkaza ugovornog odnosa, kako za opremu koju je platio, a koja nije niti isporučena niti ugrađena u sporni prostor, tako i za rabljenu opremu otkupljenu od ranijeg zakupca L., a sporna je i osnovanost prigovora zastare, kao i je li tuženik za određenu tražbinu istakao prigovor prijeboja iz čl. 336. i 337. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje: ZOO) ili prigovor radi prebijanja iz čl. 352. st. 2. ZPP-a.

 

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da su tuženik kao zakupodavac, te A. M., A. T. i A. E. kao zakupoprimci, 10. srpnja 1990. sklopili ugovor o zakupu poslovnih prostorija u vlasništvu tuženika u Z., ... - Ulica .... broj ..., na određeno vrijeme i to na 15 godina,

 

              - da su stranke 25. travnja 1991. potpisale dodatak navedenom ugovoru, kojim su zakupoprimci prava i obveze iz ugovora prenijeli na tužitelja,

 

              - da je tuženik predmetni ugovor otkazao zbog kašnjenja zakupoprimca u plaćanju zakupnine,

 

              - da je tužitelj bio u posjedu prostora do 7. svibnja 1993. kada je deložiran,

 

              - da je tužitelj do tada u prostoru izveo određene građevinske radove koji nisu dovršeni, odnosno prostor nije priveden ugovorenoj namjeni, a nakon iseljenja tuženika tužitelj je isti prostor dao u zakup drugim zakupcima,

 

              - da je tijekom predmetnog postupka nad tužiteljem otvoren i zaključen stečajni postupak, da je tužitelj brisan iz sudskog registra, a postupak je nastavljen sa stečajnom masom na poziciji tužitelja,

 

              - da potraživanje tuženika iz predmetne parnice, obuhvaćeno prigovorom radi prebijanja, nije prijavljeno u stečajnom postupku iza tužitelja dok je isti bio u tijeku,

 

              - da je tužitelj tužbenim zahtjevom prvotno potraživao isplatu iznosa od 540.413,31 DM u protuvrijednosti HRD na dan isplate, sa zateznim kamatama od 7.11.1993. do isplate, temeljeći svoj zahtjev na ulaganjima izvršenim u prostoru tuženika u skladu s prethodno citiranim ugovorima, a odnose se na inventar i uređenje prostora u građevinskom smislu,

 

              - da je podneskom od 13. listopada 2004. tužitelj precizirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 5.628,69 kn, sa zateznim kamatama na pojedine iznose od različitih datuma, da bi podneskom od 24. travnja 2014. tužitelj ponovno potraživao isplatu iznosa od 540.413,31 DM, odnosno 276.207,92 Eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od 1993.,

 

              - da je čl. 10. Ugovora o zakupu ugovoreno da po isteku zakupa zakupoprimac nema pravo odnijeti iz poslovnih prostora ni jedan dio inventara, opreme niti uređenja poslovnih prostorija, budući da cjelokupna investicija predstavlja dio zakupnine, a da će se u slučaju prijevremenog raskida ugovora obračunati cjelokupna investicija po računima koje je zakupoprimac predao zakupodavcu po srednjem tečaju DEM, te obaviti otpis amortizacije, jer je za cjelokupnu investiciju u svrhu ugovora obračunata amortizacija ugovorena na 15 godina, s tim da će se ostatak neiskorištene vrijednosti investicije u slučaju prijevremenog raskida ugovora isplatiti zakupoprimcu u roku od 6 mjeseci po predaji prostorija zakupodavcu,

 

              - da je tuženik tužitelju uručio raskid ugovora o zakupu i da je tužitelj sudski deložiran iz prostora 7. svibnja 1993.,

 

              - da je osnovano potraživanje tužitelja u  iznosu od 295,781,61 DEM,

 

              - da je tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da izjavljuje prijeboj za potraživanje do visine od 68.500,00 DEM, da bi podneskom bez datuma (list 89-93 spisa) predanom na ročištu od 24.11.1992. istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 349.520 DEM, a na ročištu od 11. srpnja 1995. povisio prijebojni zahtjev na 420.083,00 DEM.

 

              - da ukupna zakupnina koju tužitelj nije platio za vrijeme dok je bio u posjedu prostora iznosi 46.150,00 DEM, dok ukupni neplaćeni režijski troškovi iznose 1.996,00 DEM.

 

11. 1. Ocjenjujući po tuženiku istaknuti prigovor zastare i nižestupanjski sudovi smatraju da za ocjenu je li došlo do preinake zahtjeva nije odlučno radi li se o ugovornoj ili izvanugovornoj odgovornosti, kada se u parnici traži tijekom cijelog postupka isplata izvršenih ulaganja u prostor tuženika, jer je to pitanje pravne osnove, a što ne predstavlja preinaku tužbe prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP-a, jer izmjena valute u kojoj se isplata potražuje, kada se radi o istom iznosu iz iste činjenične osnove, ne predstavlja preinaku tužbe (dok pravna osnova za tu ocjenu nije odlučna), pa utvrđuju da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

11.2. Glede dijela tražbine tuženika za neplaćenu zakupninu, odnosno na naknadu za korištenje do svibnja 1993. kada je tužitelj deložiran, nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik u odnosu na tu tražbinu dao izjavu o prijeboju u smislu čl. 337. ZOO, pa utvrđuju postojanje tražbine tuženika po osnovi zakupnine i režijskih troškova u ukupnom iznosu od 48.146,00 DEM, dok mu potraživanje za čuvanje, prijevoz i skladištenje stvari, (koje su prema ugovoru pripale tuženiku kao vlasniku, pa je i mogao je s njima raditi što je htio), ne priznaju.

 

11. 3. U preostalom dijelu tražbine tuženika nižestupanjski sudovi smatraju da radi o prigovoru radi prebijanja jer je tuženik navodeći da „povisuje prijebojni zahtjev“ istakao prigovor radi prebijanja, a ne da je dao izjavu o prijeboju, pa primjenom odredbe čl. 103. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 - dalje: SZ), smatraju da prigovor radi prebijanja za iznos od 420.083,00 DEM, (podnesak od 24.11.1993. i ročište 11.07.1995.), koji se odnosi na potraživanje na ime izgubljene zarade (za razdoblje dok je tužitelj bio u posjedu predmetnog prostora, a tuženik isti nije mogao davati u zakup po tržišnim uvjetima), ne proizvodi pravne učinke jer ta vrsta prigovora nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji, pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje, kako tužiteljeva tako i tuženikova protutražbina, koja će prestati tek kada sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju, pa da učinak prijeboja nastaje ex nunc.

 

11. 4. Prema daljnjem shvaćanju nižestupanjskih sudova tuženik u ovoj parnici može ostvarivati samo one svoje tražbine obuhvaćene izjavom o prijeboju, odnosno samo takvo pravo na prijeboj koje se temelji na zakonu (čl. 336. i 337. ZOO-a), jer je učinak prijeboja nastao onog trenutka kada su se ispunile za to zakonom propisane pretpostavke, tj. kada su se tražbina i protutražbina srele, u kome smislu je tuženik i dao izjavu (u odgovoru na tužbu), pa na navedenu tražbinu tuženika nije od utjecaja činjenica da ona nije prijavljena u stečajnom postupku, jer se ta pravna situacija podvodi pod odredbu čl. 103. SZ-a, dok se prigovor radi prijeboja ne temelji niti na zakonu niti na ugovoru, već isti nastaje konstitutivnom odlukom suda, a kako osnovanost zahtjeva za izgubljenu zaradu ne proizlazi iz ugovornog odnosa stranaka, već je sud tek treba utvrditi po osnovi i po visini takvo potraživanje tuženika egzistira sve do donošenja konstitutivne presude o prigovoru radi prijeboja, te su, slijedom navedenog, ocijenili nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut tijekom postupka (naknada štete zbog nemogućnosti korištenja predmetne nekretnine) koju tuženik nije prijavio i ostvario u stečajnom postupku, jer nije riječ o prijeboju koji se temelji na zakonu ili sporazumu stranaka, već na kondemnatornoj odluci suda.

 

12. Utvrđujući osnovanim tužbeni zahtjev u iznosu od 295.784,61 DEM te osnovanom izjavu tuženika o prijeboju za iznos od 48.146,00 DEM, nižestupanjski sudovi utvrđuju da je potraživanje tužitelja za taj iznos prestalo prijebojem, te tužitelju dosuđuju iznos od 247.638,61 DEM, a odbacuju, kao nedopušten, prigovor tuženika, radi prijeboja za iznos od 420.083,00 DEM.

 

13. 1. Tuženik u reviziji prvenstveno ukazuje na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 333. ZPP-a, te onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to čl. 336., čl. 337. i čl. 339. ZOO-a, te čl. 103. SZ-a, navodeći da je na njegova izjavu o prijeboju dana u odgovoru na tužbu u dijelu za 48.146,00 DEM pogrešno primijenjena odredba čl. 336. i čl. 337. ZOO-a, za koji dio su nižestupanjski sudovi utvrdili da se radi o materijalnopravnom prigovoru prijeboja, dok su u odnosu na preostali dio iznosa prijebojne izjave (jedne te iste) učinjene podneskom predanim na ročištu 24. studenoga 1993., kojom je on „povisio istaknuti prijebojni zahtjev“ na iznos od 349.520 DEM, a na ročištu od 11. srpnja 1995., na iznos od 420.083,00 DEM, zaključili da se radi o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja (compensatio per judicem) iz čl. 333. ZPP-a, a zbog čega je pogrešno primijenjena odredba čl. 336., čl. 337. i čl. 339. ZOO-a, te čl. 103. SZ-a, a da je zbog toga pobijana presuda i nejasna, i da postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju istaknutih prigovora i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

10. 2. Osnovana je navedena tvrdnja tuženika o bitnoj povredi postupka iz 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i onoj iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 333. ZPP-a jer u odnosu na istaknuti prigovor prijeboja vezano za odlučnu činjenicu radi li se o prigovoru prijeboja ili o prigovoru radi prebijanja postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju istaknutih prigovora i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa je ona samim time i nejasna.

 

10. 3. Naime, u podnesenoj reviziji tuženik opravdano ističe da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tuženik u odgovoru na tužbu izjavio prijeboj tražbine (materijalnopravni prigovor) za novčani iznos od 68.500,00 DEM, a da je naknadno, podneskom predanim na ročištu 24. studenoga 1993. „povisio istaknuti prijebojni zahtjev“ u iznosu od 349.520 DEM, a na ročištu od 11. srpnja 1995., na iznos od 420.083,00 DEM. Time je nedvojbeno, i po ocjeni ovoga suda, tuženik istakao prigovor prijeboja smislu u smislu čl. 336. i čl. 337. ZOO-a za ukupni iznos od 420.083,00 DEM, a ne prigovor radi prebijanja u smislu čl. 333. ZPP-a, pogotovo što se prilikom davanja izjave kojom je „povisio istaknuti prijebojni zahtjev“ izričito pozvao na odredbe čl. 336. čl. 377. ZOO-a, zbog čega se njegove izjave i nisu mogle drugačije shvatiti niti tumačiti, odnosno o njezinom sadržaju drugačije zaključivati.

 

10. 4. S obzirom da u odnosu na samu izjavu tuženika o prijeboju postoji proturječnost između zaključka nižestupanjskih sudova o sadržaju provedenih dokaza, (podneska tuženika predanog na ročištu 24. studenoga 1993., njegove izjave na ročištu od 11. srpnja 1995., i izjave na ročištu od 11. srpnja 1995., kojim je on „povisio istaknuti prijebojni zahtjev“ na iznos od 420.083,00 DEM), i samog sadržaja tih dokaza-predmetnih izjava tuženika, naprijed izneseni zaključak nižestupanjskih sudova donesen je uz bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, ali i onu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 333. ZPP-a jer su ocijenili da je u odnosu na preostali iznos svoje tražbine tuženik tužitelju dao izjavu radi prebijanja, a ne izjavu o prijeboju, a upravo pogrešna primjenom odredbe čl. 333. ZPP-a utjecala je na donošenje zakonite i pravilne presude i rješenja obaju nižestupanjskih sudova, zbog čega je bilo nužno ukinuti prvostupanjsko rješenje, ali i rješenje suda drugog stupnja u točke II. izreke, kojim je potvrđeno rješenje suda prvog stupnja, kojim je odbačen kao nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja i u tim dijelovima predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP-a.

 

11. Revizijski navodi u kojima se tuženik poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a koji se odnose na tumačenja ugovora i  primjenu čl. 99. st. 1. i 2. ZOO-a, vezano za čl. 10. predmetnog ugovora, prema kojima tuženik nije niti graditelj niti ugostitelj nego zakupodavac, a o čemu postoji proturječnost između sadržaja isprava u spisu (ugovora) i navoda suda o sadržaju isprava, prvi put su izneseni u reviziji, (nisu iznošeni u žalbi), a kako se oni sukladno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a mogu iznositi u reviziji samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda pobijao prvostupanjsku presudu, te stoga nisu ni uzeti u razmatranje.

 

12. Tuženik se nije u žalbi, nego tek sada, prvi put, u reviziji, pozvao i na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 215.b ZPP-a, navodeći da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-255/12 od 19. travnja 2016., zaključen stečajni postupak nad stečajnom masom tužitelja U. E. ..., da navedeno rješenje nije provedeno u sudskom registru, da stečajna masa nije upisana u registar, zbog čega ni navedeni prigovori, temeljem čl. 385. st. 3. ZPP-a nisu uzeti u razmatranje.

 

13. I tvrdnje tuženika u odnosu na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, koje obrazlaže navodima da su kod odlučivanja o prigovoru prijeboja sudovi sudili extra petitum jer su odlučili kao o prigovoru radi prebijanja, čime da su počinili i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP-a jer je obrazloženje proturječno stanju spisa, nisu uzeti u razmatranje jer su prvi put izneseni u reviziji, što je protivno odredbi čl. 385. st. 3. ZPP-a.

 

14. Vezano za pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na izjavljeni prijeboj tražbine tuženika (čl. 336. i 337. ZOO-a), potrebu prijavljivanja tražbine u stečajnom postupku (čl. 103. SZ-a), i prigovor zastare (čl. 371. i čl. 389. st. 1. ZOO-a), te vezano za (ne)preinačavanje tužbenog zahtjeva tužitelja (čl. 191. st. 3. ZPP-a) ističe se da pogrešna primjena materijalnog prava, sukladno odredbi čl. 356. ZPP-a postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije primijenio.

 

15. 1. U svezi iznesenih razloga vezano za pogrešnu primjenu citiranih zakonskih odredbi ističe se da je odredbom čl.103. SZ-a propisano da ako je stečajni vjerovnik u vrijeme otvaranja stečajnog postupka imao, na temelju zakona ili ugovora pravo na prijeboj, otvaranje stečajnog postupka je bez utjecaja na to njegovo pravo. Na navedeno potraživanje tuženika stoga nije od utjecaja činjenica da ono nije prijavljeno u stečajnom postupku.

 

15. 2. Osim toga, i aktualna praksa Visokog trgovačkog suda (za razliku od ranije prakse toga suda koja je promijenjena nakon donošenja odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4936/11 od 30. ožujka 2011.) ne pravi razliku u primjeni odredbe čl. 103. SZ-a, neovisno o tome radi li se o procesnopravnom ili materijalnopravnom prigovoru prijeboja, te neovisno od činjenice je li, ili nije, tražbina koja se stavlja u prijeboj prijavljena u stečaj, a koja praksa je i u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda iznesenim u odluci broj Revt-4/2005-2 od 1. prosinca 2007., u kojoj je izneseno pravno shvaćanje prema kojem otvaranjem stečajnog postupka sukladno odredbi čl. 103. SZ-a ako stečajni vjerovnik u vrijeme otvaranja stečajnog postupka ima na temelju zakona ili ugovora pravo na prijevoj, otvaranje stečajnog postupka je bez utjecaja na to njegovo pravo, pa otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem tuženikova protutužba, jednako kao i prigovor radi prebijanja time ne postaju nedopušteni i kada tražbina nije prijavljena u stečajnom postupku.

 

16. 1. U odnosu na pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojima nije došlo do preinake tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a i do nezastarijevanja tužiteljeve tražbine ističe se da za sada u tom dijelu nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava iz pobijane presude, jer u odnosu na to pitanje nisu utvrđene sve odlučne činjenice.

 

16. 2. Naime, iako je nesporno da tužitelj tijekom cijelog postupka potražuje naknadu za izvršenih ulaganja u prostor tuženika, i da nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, odnosno da nije mijenjana pravna osnova tužbenog zahtjeva, sama ta činjenica nije dovoljna za zaključak prema kojem nije došlo do preinake tužbe prema odredbi čl. 191. ZPP-a. Ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova prema kojima sama izmjena valute u kojoj se isplata potražuje, kada se radi o istom iznosu iz iste činjenične osnove, ne predstavlja preinaku tužbe, jer je to ujedno i pravno shvaćanje revizijskog suda. Međutim, da bi se to moglo zaključiti za takav zaključak potrebno je utvrditi radi li se o istoj novčanoj sumi samo izraženoj u različitoj valuti, ili je riječ o različitim novčanim iznosima.

 

16. 3. Nižestupanjski sudovi u odnosu na navedeni zaključak nisu utvrđivali predstavlja li početni iznos tužbenog zahtjeva tužitelja iz tužbe od 540.413,31 DM u protuvrijednosti HRD isti iznos kao i iznos od 5.628,69 kn prema preciziranom podnesku tužitelja od 13. listopada 2004., odnosno kao i iznos od 540.413,31 DM, (odnosno 276.207,92 Eura u kunskoj protuvrijednosti), prema preciziranom podnesku od 24. travnja 2014., niti su utvrđivali je li dispozicijom tužitelja od 13. listopada 2004., došlo do prekida litispendencije preko iznosa od 5.628,69 kn temeljem čl. 389. st. 1. ZOO-a, a što je odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava vezano za pitanje zastare tražbine tužitelja i odredbe čl. 371. i čl. 389. st. 1. ZOO-a.

 

17. Iz navedenih razloga činjenično stanje glede navedenog prigovora zastare i prigovora preinake tužbenog zahtjeva tužitelja nije potpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude suda prvog stupnja u točki I. izreke, te presude suda drugog stupnja u točki I. izreke, zbog čega je i u tom dijelu bilo nužno ukinuti obje nižestupanjske presude i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

18. U nastavku postupka nižestupanjski sudovi će vodeći računa o svemu iznesenom u prvom redu otkloniti bitne povrede na koje im je ukazano, upotpuniti će činjenično stanje prema uputi ovoga suda, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu. Pri tom će imati u vidu da je u svezi pitanja predstavlja li smanjenje tužbenog zahtjeva djelomično povlačenje tužbe na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/21) održanoj 26. travnja 2021. doneseno pravno shvaćanje Broj: Su-IV-16/2021-8., prema kojem „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

 

19. Iz navedenih razloga je odlučeno kao u izreci.

 

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. svibnja 2021.

 

                                                   Predsjednica vijeća:

                                                      Viktorija Lovrić, v.r.