Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2335/2018-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.-K. I. d.o.o., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. Č., odvjetnik u S., protiv tuženika AGENCIJA, Z., OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7952/2014-3 od 11. travnja 2018., kojom je djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1580/2010-44 od 4. rujna 2014., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2021.
r i j e š i o j e :
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7952/2014-3 od 11. travnja 2018. te se predmet vraća istom sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Dužan je tuženik u roku od 8 dana, iz osnova naknade štete, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 4.860.321,34 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 1.687.490,18 kn po stopi od 15 % godišnje od 01.06.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 1.657.691,01 kn po stopi od 15 % godišnje od 01.06.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013., na iznos od 1.347.714,25 kn po stopi od 15 % godišnje od 22.10.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 29.505,89 kn po stopi od 15 % godišnje od 26.01.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 49.650,00 kn po stopi od 15 % godišnje od 05.04.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 11.214,51 kn po stopi od 15 % godišnje od 01.04.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 77.055,50 kn po stopi od 15 % godišnje od 04.01.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., pa sve do naplate, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini referentne stope uvećane za 8%.
2. Dužan je tuženik u roku od 8 dana nadoknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12,40% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini referentne stope uvećane za 8%, koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa sve do naplate."
II. Dužan je tuženik u roku od 8 dana, iz osnova naknade štete, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 3.830.031,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče: na iznos od 1.687.490,18 kn po stopi od 15 % godišnje od 01.06.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 1.657.691,01 kn po stopi od 15 % godišnje od 01.06.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., na iznos od 484.850,21 kn po stopi od 15 % godišnje od 22.10.2005.g. do 31.12.2007., po stopi od 17% godišnje od 01.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 15% godišnje od 01.07.2011. do 29.06.2013. te po stopi od 12,40% od 30.06.2013., pa sve do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini referentne stope uvećane za 8%.
III. Dužan je tuženik, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.938.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12,40% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini referentne stope uvećane za 8%, koja teče od donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate.«
2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
»I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-1580/2010-44 od 4. rujna 2014. u pobijanim točkama II. i III. njezine izreke i sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove naknade štete isplati iznos od 3.830.031,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama „na iznos od 1.678.490,18 kn po stopi od 15% godišnje od 1. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 17% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2011. do 29. lipnja 2013. te po stopi od 12,40% od 30. lipnja 2013., na iznos od 1.657.691,01 kn po stopi od 15% godišnje od 1. lipnja 2015. do 31. prosinca 2007., po stopi od 17% godišnje, od 1. siječnja 2008 do 30. lipnja 2013., po stopi od 15% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 29. lipnja 2013. po stopi od 12,40% godišnje, od 30. lipnja 2013., na iznos od 484.850,21 kn po stopi od 15% godišnje od 22. listopada 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 17% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 15% godišnje od 1. srpnja 2011. do 29. lipnja 2013. te po stopi od 12,40% 30. lipnja 2013., pa sve do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini referentne stope uvećane za 8%“, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.938.125,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12,40%, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi u visini referentne stope uvećane za 8% koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 109.200,00 kn (stoedevettisućadvjesto kuna) u roku od osam dana.«
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13, 89/14 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet pobijanog dijela spora je zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorom preuzetih obveza u iznosu od 3,830.031,40 kn. Tužitelj zahtijeva naknadu štete zbog neispunjenja obveza, koje je tuženik preuzeo ugovorom o građenju od 30. ožujka 2005., kao i ugovorom o prijenosu prava vlasništva. Tvrdi da mu je šteta nastala zbog zakašnjenja ispunjenja prethodno preuzetih obveza prema podizvođačima, u vidu kako troškova gradilišta za razdoblje dok je gradnja bila zaustavljena, tako i u plaćanju ugovorne kazne.
8. Prvostupanjski sud je prihvatio eventualni tužbeni zahtjev koji je predmet revizijskog postupka za isplatom naknade štete u iznosu od 3,830.031,40 kn, smatrajući da su se ispunili uvjeti za odredbu čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO), prema kojoj je propisano da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
9. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju utvrdio sljedeće odlučne činjenice:
- da su 30. ožujka 2005. stranke sklopile ugovor o građenju, koji sadrži sve bitne sastojke ugovora, čije sklapanje je tuženik tražio prijašnjim predmetnim tužbenim zahtjevom,
- da je istog dana sklopljen i novi ugovor o prijenosu prava vlasništva kojim je tuženiku predneseno u vlasništvo idealni dio predmetne nekretnine,
- da je zbog kašnjenja tuženika u ispunjenju svojih preuzetih obveza iz naprijed navedenih ugovora, tužitelj kasnio u ispunjenju svojih predmetnih obveza prema podizvođačima za vrijeme dok je gradnja bila zaustavljena.
10. Nadalje, nije sporno da je između Republike Hrvatske, Ministarstva, Agencije, i K. d.o.o. i Grada S. 14. veljače 2003. sklopljen predugovor o međusobnim pravima i obvezama u pogledu izgradnje građevine prema provedbenom programu društveno poticane stanogradnje. Tvrtka K. d.o.o. je svoje ovlaštenje iz predmetnog ugovora prenijela na trgovačko društvo B. d.o.o., a tvrtka B. d.o.o. je pripojena tvrtki D.-K. I. d.o.o. temeljem ugovora o pripajanju od 19. rujna 2003., koje pripajanje je provedeno u Registru pod brojem Tt-605/04 od 10. travnja 2004.
11. Predugovorom su stranke utvrdile zajednički interes i načelnu spremnost u pristupanju izgradnje stambeno-poslovne građevine kako je navedeno u obrazloženju presude. Na temelju ugovora o prijenosu prava vlasništva koji je sklopljen 15. srpnja 2003. između tvrtke B. i Agencije, tvrtka B. je prenijela u vlasništvo 41,75 idealnog dijela zemljišta na Agenciju, dok se Agencija navedenim ugovorom obvezala da će iznos od 840.000 EUR platiti najkasnije u roku od 30 dana od donošenja Generalnog urbanističkog plana. Člankom 5. istog Ugovora je predviđeno da nakon isplate iznosa od 840.000 EUR prednik tužitelja ima obvezu u roku od tri dana od dana izvršene isplate izdati Agenciji ispravu podobnu za upis prava vlasništva.
12. Tužitelj je izdao ispravu za uknjižbu prava vlasništva te je ovjerio kod javnog bilježnika i u više navrata tuženiku isplatio iznos od 840.000 EUR na ime prijenosa prava vlasništva. Zadnju ratu isplatio 18. rujna 2004.
13. S obzirom da su predugovorom stranke predvidjele sklapanje ugovora o predmetu prava vlasništva, da je taj ugovor o predmetu prava vlasništva i sklopljen, a navedenim ugovorom je predviđeno sklapanje ugovora o međusobnim pravima i obvezama, te s obzirom da je tuženik kasnio u ispunjenju svoje obveze, zbog čega je za tužitelja nastala šteta, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještačenja prihvatio tužbeni zahtjev navodeći kako tuženik nije dokazao postojanje uvjeta iz čl. 263. ZOO koji bi ga oslobodio odgovornosti za naknadu štete.
14. Na okolnost visine naknade štete prvostupanjski sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje i na temelju toga je prihvatio navedeni tužbeni zahtjev. Naknada štete se sastoji između ostalog i u visini isplate ugovorne kazne koju je tužitelj plaćao svojim podizvođačima na temelju ugovora sklopljenih s istima.
15. Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete.
16. Pritom je istaknuo kako je evidentno da je tužitelj bio u zakašnjenju od 35 dana s izdavanjem tabularne isprave, ali da je zbog izmjene sadržaja članka 18. Zakona o poticanoj stanogradnji koja je stupila na snagu u lipnju 2004., zakašnjenje tužitelja od 35 dana u vezi s izdavanjem tabularne isprave nije bilo od utjecaja na tuženikovo zakašnjenje u ispunjenju obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama, kao i ugovora u o građenju. Tuženik je taj koji je nakon sklapanja prvog ugovora o prijenosu prava vlasništva (nesporno da je predugovor zaključen 15. srpnja 2003.) mogao dovoljno rano uplatiti ugovoreni iznos. Drugostupanjski sud nalazi kako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio u zakašnjenju.
17. Naime, drugostupanjski sud smatra da je tuženik znao da je tužitelj 28. listopada 2004. ishodio građevnu dozvolu i započeo s gradnjom, te je utvrdio da tužitelj u svrhu izvođenja radova sklapa ugovore s podizvođačima, prema kojima je i ispunjavao određene obveze.
18. Iako je navedeno da je presuda donesena na temelju odredbe čl. 373. ZPP, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud koristio ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP, navodeći kako u spisu nema dokaza iz kojih bi proizlazilo koju konkretnu štetu je tužitelj pretrpio (za što je tužitelj platio podizvođačima, čime je nevjerojatno da bi tužitelj platio toliki iznos podizvođačima i da oni nisu obavili nikakav posao), te se takvo plaćanje tužitelja ne mogu smatrati njegovom štetom.
19. Nadalje, drugostupanjski sud smatra kako svojom tvrdnjom kako mu je šteta nastala zbog preuzetih obveza prema podizvođačima nije ništa dokazano. Čak da je i dokazano da je podizvođačima platio određeni iznos ne znači da je tužitelj pretrpio štetu i koju konkretnu štetu, jer im je određen iznos mogao uplatiti za radove koje su već izveli, kao i predujam za radove koje će izvesti, ili kao neki oblik naknade štete ako je prekršio svoje obveze prema podizvođačima.
20. Po ocjeni drugostupanjskog suda tužitelj nije dokazao da je i na koji način umanjena njegova imovina.
21. Drugostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kad je prihvaćen tužiteljev prijedlog o pristupu utvrđivanja visine opsega štete primjenom odredbe čl. 52. Uzanci o građenju zbog zakašnjenja u sklapanja ugovora o građenju. Vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos, dakle ugovornu kaznu ako zakasni s ispunjenjem obveze ili je neuredno ispunjuje (čl. 272. ZOO), a s obzirom da stranke takvu ugovornu stranku nisu predvidjele u sklapanju ugovora, to po toj osnovi tužitelj ni nema pravo. Slijedom toga drugostupanjski sud je ocijenio da izvedenim dokazima tužitelj nije uspio dokazati da mu je šteta nastala, a to je upravo šteta koja je nastala i u visini u kojoj je isti potražuje.
22. Takvu odluku suda drugog stupnja bar za sada nije moguće prihvatiti.
23. Naime, osnovano tuženik u reviziji ističe kako je revizijski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i to iz razloga jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.
24. Naime, nije jasno na temelju kojih dokaza i ocjene kojih dokaza je drugostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao konkretnu štetu.
25. Naime, iako je drugostupanjski sud ocijenio da je tuženik bio u zakašnjenju u ispunjenju svoje ugovorne obveze, isti je dao nejasne razloge zašto nije prihvatio naknadu štete u iznosu kojeg je tužitelj postavio.
26. Naime, tužitelj je tijekom postupka dostavio sporazume s podizvođačima i prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka, kao i dokumentacije u spisu, dokazao da je platio određenu ugovornu kaznu zbog zastoja rada na gradilištu; zatim drugostupanjski sud smatra bez ikakvih jasnih razloga da se moglo raditi o radovima koji su već izvedeni, kao i predujmu za radove koji će se izvesti ili se može smatrati neki oblik naknade štete ako je isti pretrpio zbog svoje obveze prema podizvođačima. Takvo obrazloženje je proizvoljno i za sada nema uporišta u dokazima provedenim u postupku.
27. Drugostupanjski sud nije dao valjane i jasne razloge zašto smatra da zastoj gradnje u trajanju od 102 dana na takvom gradilištu može izazvati manje gubitke od onih koji su sadržani u tužbenom zahtjevu, te je dao nejasne razloge zašto se visina štete ne bi mogla utvrditi i sastojati u visini isplaćene ugovorne kazne koju je tužitelj ugovorio s podizvođačima, te je time u svojim ugovorima s podizvođačima primijenio odredbu čl. 270. ZOO, koja predviđa da je primjena Uzanci moguća među strankama.
28. Drugostupanjski sud daje nejasne razloge da se tužitelj ne može pozivati na Uzance o građenju u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika, već se isti poziva na Uzance u građenju u odnosu između tužitelja i njegovih podizvođača.
29. Visina naknade štete upravo se može sastojati u plaćanju navedenih ugovornih kazni, pa je za sada nejasan zaključak drugostupanjskog suda da se na taj način ne može utvrditi šteta te da ju tužitelj nije dokazao.
30. S obzirom da su razlozi drugostupanjske presude nejasni, a pojedini ne odgovaraju ni sadržaju provedenih dokaza, te su i međusobno proturječni, ovaj revizijski sud smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pa je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuo drugostupanjsku presudu i riješio kao u stavku I. izreke rješenja.
31. Odluka o troškovima u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
32. U ponovnom postupku drugostupanjski sud otklonit će nedostatke u pogledu bitne povrede odredaba parničnog postupka, te će pravilnom primjenom istih donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.
Katarina Buljan, v. r.