- 1 -              Rev 394/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 394/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Viktorije Lovrić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Novigrada, OIB:..., N., kojeg zastupa punomoćnik D. Ž., odvjetnik u N., protiv tuženika P. L. d.d., L., S., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. T. M., odvjetnik iz Z. i po protutužbi tuženika, radi utvrđenja prava suvlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-905/16-2 od 29. svibnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj P-578/15-127 od 14. svibnja 2015., u sjednici održanoj 25. svibnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-905/16-2 od 29. svibnja 2017. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Bujama - Buie broj P-578/15-127 od 14. svibnja 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik k.č.br. 1538 i k. č. br. 1539 upisanih u z.k.ul. br. 862 k.o. N. (toč. I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave (toč. II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom žalba tuženika je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnio je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu ili da je ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je utvrđenje prava vlasništva.

 

7. Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim uz utvrđenje i obrazloženje

 

-da je 30. rujna 1959. godine zaključen ugovor između Narodnog odbora Općine N. i poduzeća P. –. L. iz L. kojim je tom poduzeću „dano na trajno korištenje bez prave naknade“ zemljište kč. br. 279/4 upisano u zk.ul. 832 k.o. N.;

 

-da je prethodno 09. prosinca 1958. godine između istih osoba (i poduzeća S. i I. zaključen ugovor o korištenju i dodjeljivanju nekretnina u području P. – K. u kojem su ugovorene obveze pravnog prednika tuženika kao korisnika zemljišta u pogledu uređenja zemljišta te da u slučaju napuštanja zemljišta od strane korisnika sve instalacije i zidani objekti ostaju vlasništvo Narodnog odbora Općine N.;

 

-da su čestice broj 1538 i br. 1539 nastale u zk. ispravnom postupku od nekadašnje kč. br. 379/4 k.o. N. te da je današnji tuženik prednik poduzeća P. –. L. iz L. i na tim nekretninama upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama (rješenja pod posl. br. Z-572/00 i Z-1016/00);

 

-da nekretnine predstavljaju u naravi 56 montažnih bungalova – vikend kućica za ljetni odmor, jedan čvrsto zidani objekt sa sanitarijama, zasebni sanitarni čvor i praonica, da se u svim objektima nalazi vodovodna i električna instalacija te da je napravljena i odvodna instalacija u zajedničku septičku jamu za cijelo naselje;

 

-da nekretnine dana 23. srpnja 1991., kao dana stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu  („Narodne novine“  34/91), odnosno 16. listopada 1990., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine 41/90) nisu bile ni poljoprivredno ni šumsko zemljište;

 

-da je tužitelj pravni slijednik Općine N. i kao takav aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari;

 

-da je tuženik nekretnine stekao nenaplatno;

 

-da činjenica da je od 9. prosinca 1958. tuženik izveo komunalnu infrastrukturu ne znači da je nekretnine stekao naplatnim poslom jer je jedino tuženik imao izravne koristi od te komunalne strukture građene isključivo za potrebe odmarališta;

 

-da nekretnine tuženik nije mogao steći ni dosjelošću ni građenjem jer se radilo na nekretninama u društvenom vlasništvu na kojima se vlasništvo nije moglo steći na tim osnovama;

 

- da su nekretnine unesene u društveni kapital tuženika 8. prosinca 1994., a u koje vrijeme je bila na snazi Uredba Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na području RH (dalje: Uredba), „pa da stoga tuženik nije ni mogao raspolagati predmetnim nekretninama na navedeni način“;

 

-da je tužitelj stekao sporne nekretnine temeljem zakona;

 

-da tužba u ovoj pravnoj stvari nije brisovna tužba iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine „ 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13-dalje: ZZK).

 

8. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

12. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tvrdnju posebno ne obrazlaže navođenjem konkretnih nerazumljivosti, proturječnosti i nedostatnosti koje bi odluke činile nerazumljivima.

 

13. Sadržajno tuženik ističe i tvrdnju o počinjenju bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7. st. 2. ZPP, jer da je sud izvan ovlaštenja iz potonje odredbe sam pribavljao sudsku praksu.

 

14. Suprotno shvaćanju revidenta time što se sud u svom obrazloženju poziva na određenu sudsku praksu on zapravo obrazlaže primjenu materijalnog prava, a ne  izvodi dokaze i ne utvrđuje činjenice, dakle, ne postupa izvan ovlaštenja iz čl. 7. st. 2. ZPP.

 

15. Postojanje revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženik temelji i na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP.

 

16. Navedena povreda uvijek postoji ako je odlučeno o sporu koji ne ide u sudsku nadležnost. Obrazlažući postojanje navedene povrede tuženik ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno u postupanju primijenili podzakonski akt – Uredbu, umjesto Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“ 15/98 - dalje: Ugovor).

 

17. Navedeni Ugovor u čl. 2. st. 4. nadležnost suda propisuje samo za situaciju kad su sredstva u društvenom vlasništvu stečena naplatno sredstvima pravnih, odnosno fizičkih osoba obiju ugovornih stranaka, te određuje da je u slučaju spora u toj situaciji nadležan sud one države na teritoriju koje se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze (čl. 2. st. 2. i 3. Ugovora). Budući da iz stanja spisa proizlazi da su sporne nekretnine koje sada predstavljaju izgrađeno zemljište stečene sredstvima Općine N. i tuženika, dakle, sredstvima obiju ugovornih stranaka i nalaze se na teritoriju Republike Hrvatske, za rješavanje ovog spora o nekretnini nadležan je sud u Republici Hrvatskoj.

 

18. Predmet ovog postupka nije ni spor između Hrvatskog fonda za privatizaciju i Slovenske razvojne službe u pogledu procjene vrijednosti uloženih sredstava ili vlasničkih udjela u kapitalu pravnih osoba, o kojem odluku donosi međunarodna arbitraža, a niti postoji spor o tumačenju ili primjeni Ugovora za koji bi bio nadležan Stalni arbitražni sud u Hagu.

 

19. Nije stoga počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. ZPP, niti postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

20. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na tvrdnji o pogrešnoj primjeni Zakona o poljoprivredi, odnosno pogrešnoj primjeni Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama jer da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da sporne nekretnine na dan stupanja na snagu ovih Zakona nisu bile ni poljoprivredno ni šumsko zemljište, a slijedom čega da su pogrešno zaključili o aktivnoj legitimaciji tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

 

21. Poljoprivrednim zemljištem u smislu Zakona o poljoprivredi, smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare koje nisu posebno vrijedni biotopi, kao i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi, a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji. Poljoprivrednim zemljištem u smislu toga Zakona smatra se i neizgrađeno građevinsko zemljište osim uređenog građevinskog zemljišta užih dijelova starih gradskih jezgri koje će utvrditi skupština općine (čl. 2. st. 1. i 2. ).

 

22. Prema odredbi čl. 4. Zakona o šumama („Narodne novine“ 52/90-proč. tekst) šumom se prema tom Zakonu smatra zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari. Šumom se ne smatraju odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima.

 

23. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova sporno zemljište je u naravi bilo izgrađeno zemljište i park, dakle nije bilo poljoprivredno zemljište u smislu čl. 2. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, niti šuma u smislu čl. 4. Zakona o šumama.

 

24. Dakle, nisu osnovane tvrdnje o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o poljoprivrednom zemljištu, odnosno Zakona o šumama.

 

25. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji i na tvrdnji o pogrešnoj primjeni odredaba Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa.

 

26. Osnovana je tvrdnja revidenta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada u konkretnom sporu nisu primijenili odredbe navedenog Ugovora.

 

27. Odredbe čl. 2. st. 1., 2. i 3. Ugovora glase:

 

„Fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima, kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama.

 

Pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu ovog Ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem.

 

Ako su sredstva u društvenom vlasništvu iz prethodnog stavka ovog članka stečena sredstvima pravnih, odnosno fizičkih osoba obiju ugovornih stranaka, primijenit će se propisi o suvlasništvu, koji su na snazi na teritoriju one ugovorne stranke na kojem se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze, u omjeru koji se utvrđuje ovisno o doprinosu u zajedničkim ulaganjima.“.

 

28. Iz stanja spisa proizlazilo bi da je tuženik samo zemljište stekao nenaplatno, ali je potom o svom trošku (naplatno) izveo komunalnu infrastrukturu te na temelju građevinskih dozvola izgradio centralnu zgradu i pedeset šest bungalova. Dakle, nekretnine u stanju u kojem se danas nalaze stečene su zajedničkim ulaganjima te bi prema odredbi čl. 2. st. 3. Ugovora predstavljale suvlasništvo stranaka u omjeru razmjernom vrijednosti ulaganja pojedine stranke.

 

29. Osnovan je stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

30. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa u postupku koji je prethodio reviziji nije raspravljen doprinos stranaka u stjecanju spornih nekretnina nema mjesta preinaci nižestupanjskih presuda valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

31. Odluka o troškovima nastalim u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 25. svibnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.