- 1 -              I Kž 301/2020-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 301/2020-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene D. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog Z. B. i optuženog D. H. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 2020. broj K-25/2019., u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog Z. B., odvjetnika M. M..,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog D. H., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženik radnjama za koje je u točki 3. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava, krivotvorenje službene isprave iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.).

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se optuženi D. H. za kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. za koje je proglašen krivim, na temelju članka 312. stavka 1. KZ/97. osuđuje na kaznu zatvora od 6 (šest) mjeseci, dok se uzima kao utvrđena po prvostupanjskom sudu kazna zatvora od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. pa se optuženi D. H. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 (deset) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izriče se uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi od optužene D. M. na način da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od optužene D. M. u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude u iznosu od 60.000,00 kuna ukida.

 

IV. Obijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženog Z. B. i optuženog D. H. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optužena D. M. proglašena je krivom da je djelima opisanim pod točkama 1. i 2. počinila dva kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom KZ/11., za koja joj je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci za svako djelo pa je optužena D. M. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, a na temelju članka 56. KZ/11. optuženoj D. M. izrečena je uvjetna osuda te kazna zatvora na koju je osuđena neće biti izvršena ako optuženica u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Istom je presudom optuženi Z. B. proglašen krivim da je djelom opisanim pod točkom 2. počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11. u vezi članka 37. KZ/11. te je na temelju navedenih zakonskih odredaba osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. mu je izrečena uvjetna osuda te kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće biti izvršena ako u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

3. Navedenom je presudom optuženi D. H. proglašen krivim da je djelom opisanim pod točkom 2. počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11., za koje mu je na temelju navedenih zakonskih odredaba i uz primjenu članka 48. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od sedam mjeseci, a djelom pod točkom 3. počinio kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11., za koje mu je na temelju navedene zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci pa je optuženi D. H. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od deset mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 mu je izrečena uvjetna osuda te kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće biti izvršena ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

4. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 129/19.; dalje: ZKP/08.), utvrđeno je da novčani iznos od 60.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom optužene D. M. iz članka 246. stavka 2. KZ/11., opisanim pod točkom 1. izreke i da je taj iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženoj D. M. da iznos od 60.000,00 kuna uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. ZKP/08. naloženo je optuženoj D. M., optuženom Z. B. i optuženom D. H. platiti svakom po 2.502,00 kune na ime troškova provedenog vještačenja i svakom po 386,00 kuna na ime troškova svjedoka te naknaditi troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

6. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku odluku te optuženim izreke strože kazne zatvora za svako počinjeno djelo te u skladu sa time i izrekne strožu jedinstvenu kaznu zatvora“.

 

7. Žalbu protiv presude podnio je i optuženi Z. B. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja u ovom kaznenom predmetu, prihvaćanjem žalbe preinači pobijanju presudu i oslobodi II. okrivljenika od optužbe, a podredno da istu ukine i vrati na ponovno odlučivanje“. Ujedno je u žalbi zatražena obavijest o vremenu održavanja sjednice, čemu je udovoljeno.

 

8. Protiv presude se žali i optuženi D. H. po branitelju, odvjetniku S. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da „Županijski sud, uvaži žalbu optuženika ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno da istog oslobodi kaznene odgovornosti“

 

9. Optuženi Z. B. je po branitelju, odvjetniku M. M., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske odbije žalbu Županijskog državnog odvjetništva u Z. i prihvati žalbu II. okrivljenika“, dok na žalbu optuženog D. H. državni odvjetnik nije podnio odgovor, kao ni optuženici D. M. i D. H. na žalbu državnog odvjetnika.

 

10. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

11. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti branitelja optuženog Z. B., odvjetnika M. M.., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni optuženi Z. B. i zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP/08.).

 

12. Žalbe nisu osnovane, ali je postupajući po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. utvrđeno da je u odnosu na optuženike D. M. i D. H. povrijeđen kazneni zakon, o čemu će više riječi biti u nastavku.

 

13. Uvodno treba reći da su ranije u ovom predmetu bile donesene dvije oslobađajuće presude koje su prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika ukinute rješenjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja 2018. broj I Kž 590/2017-4 i od 2. travnja 2019. broj I Kž 75/2019-4.

 

14. Optuženi D. H., pobijajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u žalbi ističe da je dužnost sudova i drugih državnih tijela da svoju odluku valjano obrazlože, a da je prvostupanjski sud postupio protivno članku 6. stavku 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i protivno članku 29. Ustava Republike Hrvatske. Također navodi i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između sadržaja zapisnika i razloga presude te da sud nije cijenio vjerodostojnost proturječnih dokaza. Međutim, ove svoje navode optuženi D. H. u žalbi ne obrazlaže niti ih valjano raščlanjuje, nego izražava svoje nezadovoljstvo pravilnošću činjeničnih utvrđenja, o čemu će više riječi biti u dijelu ove presude koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

15. Ističući u svojoj žalbi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, optuženi Z. B. tvrdi da je u prvostupanjskoj presudi prekoračena optužba, čime ističe povredu iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. Ovu povredu optuženik nalazi u tome što mu je prvotnom, a i kasnije izmijenjenom optužnicom, na teret stavljeno da je počinio kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. i člankom 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.), odnosno da je s namjerom pomogao optuženoj D. M. da kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za drugu pravnu osobu namjenska sredstva kojima raspolaže koristi protivno njihovoj namjeni, dok je proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., odnosno da je potaknuo optuženu D. M. da u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu i na taj način drugom pribavi imovinsku korist. Na temelju navedenog optuženik smatra da djelo kako je optuženo nema kontinuitet u odredbama KZ/11. (što bi predstavljalo povredu kaznenog zakona, a ne navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka) te da je poticanje teži oblik sudioništva nego pomaganje jer se pomagač u smislu, kako članka 38. KZ/97., tako i članka 38. KZ/11., može blaže kazniti. Međutim, niti u jednom niti u drugom optuženik nije u pravu.

 

15. 1. Naime, kao što je to navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. travnja 2019. broj I Kž 75/2019-4 kojim je ukinuta prethodna presuda u ovom predmetu, a kojom je, između ostalih, i optuženi Z. B. oslobođen optužbe za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 5. i člankom 38. KZ/97., s obzirom na to da u odnosu na optuženog Z. B. izričaj „na traženje“ u činjeničnom opisu djela iz točke 2. izreke prvostupanjske presude koje mu se stavlja na teret upućuje da se tu radi poticanju, a ne o pomaganju, kako je to navedeno u pravnom opisu djela, navedeno ne predstavlja zapreku da ga se i proglasi krivim upravo za poticanje, ako se utvrdi da je to bila njegova radnja jer je i za poticanje i za pomaganje zakonom propisano da će se počinitelj kazniti kao za djelo na čije je počinjenje poticao, odnosno u čijem je počinjenju pomagao pa se tu ne radi o težem djelu, jer u oba modaliteta sudioništva osuda i kazna biva izrečena za osnovno djelo. Premda je optuženik u pravu kada tvrdi da se za pomaganje, sukladno zakonskoj odredbi, optuženik može i blaže kazniti, blaže kažnjavanje je samo mogućnost ako se utvrdi da osoba koja je pomagala u počinjenju djela ispunjava sve pretpostavka da joj se izrekne kazna ispod minimalno propisane kazne za djelo u čijem je počinjenju pomagao, a ne obveza suda da, kada utvrdi da je počinitelj pomagao u počinjenu djela, istog mora blaže kazniti.

 

15. 2. Prema tome, s obzirom na to da je sud vezan činjeničnim opisom kaznenog djela, a ne i prijedlogom tužitelja o pravnoj ocjeni djela te da je blaže kažnjavanje kod pomaganja samo mogućnost, pri čemu se pomagaču, jednako kao i poticatelju, kazna izriče za ono djelo u čijem je počinjenju pomagao, odnosno na čije je počinjenje poticao, u konkretnoj situaciji nije došlo do prekoračenja optužbe.

 

16. U vezi s navedenim, odnosno s činjenicom da sud nije vezan prijedlogom tužitelja o pravnoj ocjeni djela, pravilno je prvostupanjski sud najprije utvrdio da se prema činjeničnom opisu djela optuženicima na teret stavlja kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 6. KZ/97., a potom je pravilno utvrdio da to kazneno djelo ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., odnosno, s obzirom na visinu pribavljene koristi od strane optuženog Z. B., u kaznenom djelu iz članka 246. stavka 1. KZ/11.

 

16. 1. Naime, optužena D. M. u svojstvu odgovorne osobe u trgovačkom društvu C. T. d.o.o. drugim pravnim osoba, među kojima je i trgovačko društvo Z. d.o.o., u kojem je optuženi Z. B. odgovorna osoba, uz odobrenje K. H., a na traženje između ostalih i optuženog Z. B., bez osnove, bez pravnog temelja, uplaćuje određene iznose na njihove žiro račune, na koji način postupa suprotno imovinskim interesima trgovačkog društva C. T. d.o.o. Takvim radnjama optužena D. M. kao odgovorna osoba u pravnoj osobi C. T. d.o.o. postupa s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za trgovačko društvo Z. d.o.o. (i druga društva) grubo kršeći zakon odnosno pravila poslovanja glede uporabe i upravljanje imovinom, jer bez uporišta u konkretnom poslovnom odnosu ili u odgovarajućoj poslovnoj dokumentaciji uplaćuje na žiro račune drugih trgovačkih društava (pa i trgovačkog društva Z. d.o.o.) novčana sredstva trgovačkog društva C. T. d.o.o., pri čemu optuženi Z. B., tražeći od optužene D. M. da mu uplati iznos od 57.000,00 kuna, nju potiče da kao odgovorna osoba u pravnoj osobi postupa s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za njegovu pravnu osobu, a koja korist je i ostvarena, doduše, u iznosu od 14.000,00 kuna jer je ostatak pozajmljenog novca vraćen. Opisane radnje pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 3. stavka 3. KZ/11. podveo pod biće kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. jer je imovinska korist pribavljena trgovačkim društvima iz točke 2. izreke pa tako i trgovačkom društvu Z. d.o.o., i to upravo radnjama optužene D. M. koja je u gospodarskom poslovanju povrijedila dužnost zaštite imovinskih interesa trgovačkog društva C. T. d.o.o., a na što ju je potaknuo optuženi Z. B.

 

16. 2. Pritom nije u pravu ovaj optuženik kada u žalbi tvrdi da u odnosu na kazneno djelo za koje je on proglašen krivim prvostupanjski sud nije dao razloge u odnosu na pitanje pravnog kontinuiteta jer je on u konačnici pribavio samo 14.000,00 kuna, a što je i prema KZ/97. predstavljalo osnovno kazneno djelo, a ne kvalificirani oblik djela. Naime, optuženi Z. B. je optuženu D. M. poticao na neosnovanu i ničim opravdanu isplatu iznosa od 57.000,00 kuna, što je svakako više od 30.000,00 kuna, koji iznos je bilo potrebno pribaviti da bi se prema odredbama KZ/97. radilo o kaznenom djelu iz članka 292. stavka 2. KZ/97., dok je prema odredbama KZ/11. za kvalificirani oblik potrebno pribaviti 60.000,00 kuna pa je stoga optuženi Z. B. pobijanom presudom pravilno osuđen zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. KZ/11. Pritom za pravnu kvalifikaciju djela nije odlučno što je optuženik veći dio pozajmljenog novca prije otkrivanja djela vratio, ali ta okolnost može naći odraza u izrečenoj kaznenoj sankciji.

 

16. 3. Slijedom navedenog, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se upire u žalbi, a niti je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na način opisan u žalbi optuženog Z. B.

 

17. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi u njoj  bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, dok je na štetu optuženika D. M. i D. H. povrijeđen kazneni zakon pa je u odnosu na njih prvostupanjska presuda preinačena na način opisan u točkama I., II. i III. izreke ove presude.

 

18. Protivno daljnjim žalbenim navodima optuženog Z. B., potpuno je pravilno i osnovano prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je ovaj optuženik s namjerom poticao optuženu D. M. na počinjenje kaznenog djela te je za takvo svoje utvrđenje dao u svemu jasne, potpune i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

18. 1. Naime, premda je optuženi Z. B. u pravu kada tvrdi u žalbi da je pozajmica sasvim legalan pravni posao, u situaciji kada se pozajmljuju novčana sredstva koja su nekome povjerena za obavljanje poslovne djelatnosti, odnosno sredstva koja su imovina trgovačkog društva u kojoj osoba koja daje pozajmicu ima svojstvo odgovorne osobe i to bez ikakve ekonomske opravdanosti, poslovnog odnosa te poslovne dokumentacije na traženje od strane osoba koje su za tu svrhu dostavile i brojeve žiro računa trgovačkih društava u kojima oni imaju svojstva odgovornih osoba i kada te pozajmice u konačnici ne budu u cijelosti, odnosno u odnosu na optuženog Z. B. u jednom dijelu vraćene trgovačkom društvu od kojeg je uzeta pozajmica, onda se ne može tvrditi da se radi o legalnom pravnom poslu, nego se radi upravo o zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju, kako je to pravilno i na zakonu osnovano utvrđeno u pobijanoj presudi.

 

18. 2. Pritom na takvo utvrđenje nije ni od kakvog utjecaja činjenica da iz u tijeku postupka izvedenih dokaza proizlazi da niti optuženi Z. B., a niti ostale osobe čije su trgovačka društva „pozajmljivala“ novac od trgovačkog društva C. T. d.o.o. nisu te „pozajmice“ dogovarale s optuženom D. M. nego s K. H. Naime, pretežiti dio vremena uplaćivanja novca s računa trgovačkog društva C. T. d.o.o. na račune trgovačkih društava navedenih u točki 2. izreke prvostupanjske presude upravo je optužena D. M. imala svojstvo direktora u trgovačkom društvu C. T. d.o.o. Tražeći od K. H. da mu nezakonito isplati novac na račun trgovačkog društva u kojem ima svojstvo odgovorne osobe, optuženi Z. B. (kao i ostale osobe iz točke 2. izreke prvostupanjske presude), znajući da K. H. ima utjecaj na odgovornu osobu u trgovačkom društvu od kojeg se traži nezakonita isplata novca, zapravo posredstvom K. H. potiču optuženu D. M. da izvrši nezakonite isplate, a što je ona u konačnici i učinila. Dakle, ovdje se radi o posrednom poticanju optužene D. M. koja isplate odobrava na traženje optuženog Z. B. upućenog izravno K. H. koji je potom to prenio optuženoj D. M. Pritom treba napomenuti da su u prvotnoj optužnici optužena D. M. i K. H. bili optuženi kao supočinitelji (u odnosu na K. H. donesena je presuda na temelju sporazuma stranaka).

 

18. 3. Nije u pravu optuženi Z. B. niti kada osporava namjeru prisvajanja protupravne imovinske koristi, s obzirom na činjenicu da je veći dio „pozajmice“ vratio. Naime, premda je doista utvrđeno da je ovaj optuženik nakon svega tri dana vratio veći dio „pozajmljenog“ novca, niti do donošenja ove presude nije vraćeno 14.000,00 kuna, s time da je optuženik imao punih 18 mjeseci za vraćanje tog novca prije nego što je trgovačko društvo C. T. d.o.o. otišlo u stečaj, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je njegova obrana u tom dijelu usmjerena ka izbjegavanju kaznene odgovornosti.

 

18. 4. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženog Z. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

19. Jednaka je situacija i sa žalbenim navodima optuženog D. H. koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje (u uvodnom se dijelu ističe i žalbena osnova nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja se ne obrazlaže u žalbi). Naime, ovaj optuženik u žalbi tvrdi da je ponuda za prodaju automobila koji je bio u vlasništvu trgovačkog društva O. d.o.o. (i koji je na temelju ugovora o leasingu koristilo trgovačko društvo Z. d.o.o., a trgovačko društvo D. S. d.o.o. je bilo jamac platac u tom ugovornom odnosu) i koju je trgovačko društvo D. S. d.o.o. izdalo trgovačkom društvu C. T. d.o.o. utemeljena na zakonitom poslovnom odnosu koji je potkrijepljen poslovnom dokumentacijom koja se nalazi u spisu predmeta. Međutim, pritom propušta uočiti da je automobil koji je predmet navedene ponude vlasništvo trgovačkog društva O. d.o.o. koje je jedino ovlašteno sastaviti ovakvu ponudu, što u svom iskazu potvrđuje i svjedok V. Z., pri čemu se trgovačko društvo D. S. d.o.o. koje je bilo jamac platac moglo obratiti upravo trgovačkom društvu O. d.o.o. radi sastavljanja ovakve ponude, a ne nuditi na prodaju automobil čiji nije vlasnik. Stoga je pravilno utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi da je optuženi D. H. u službenu ispravu unio neistinite podatke i takvu ispravu ovjerio svojim potpisom, pri čemu je bio svjestan da unosi neistinite podatke što je i htio, na koji je način ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave, za što je osnovano i zakonito i proglašen krivim.

 

19. 1. Pritom je ovakva neistinita potvrda trebala opravdati nezakonito prebacivanje novca s računa trgovačkog društva C. T. d.o.o. na račun trgovačkog društva D. S. d.o.o., premda ta dva trgovačka društva nisu bila ni u kakvom poslovnom odnosu, nego je postojao poslovni odnos između trgovačkog društva D. S. d.o.o. i trgovačkog društva Z. d.o.o., u kojem je, kao i u trgovačkom društvu C. T. d.o.o., K. H. bio, odnosno obavljano, poslove odgovorne osobe. S obzirom na to da optuženi D. H. upravo preko K. H. potiče optuženu D. M. da mu na račun društva D. S. d.o.o. isplati novac koji mu duguje trgovačko društvo Z. d.o.o. za koje je plaćao dospjele rate leasinga, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda i da je optuženi D. H. počinio i kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (u kojem kaznenom djelu ima pravni kontinuitet kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 6. KZ/97.).

 

19. 2. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud „prateći jedinstvo zakona“ utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 1. KZ/11. Naime, optuženi D. H. se, s obzirom na vrijeme počinjenja djela (4. rujna 2009.), optužnicom teretio da je počinio kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. Prvostupanjski je sud pravilno u smislu članka 3. stavka 3. KZ/11. utvrdio da to kazneno djelo ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 279. stavka 1. KZ/11. Međutim, za oba ta djela je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Imajući na umu da u odnosu na optuženika nisu utvrđene nikakve okolnosti zbog kojih bi konkretno za njega KZ/11. bio blaži, nije bilo osnove da ga se proglasi krivim za kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. KZ/11., zbog čega je, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog D. H., a po službenoj dužnosti, preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način opisan u točki I. izreke ove presude, a potom je, sukladno toj izmjeni, optuženiku trebalo za to djelo i utvrditi kaznu zatvora kako je to učinjeno u točki III. izreke ove presude. Pritom je, s obzirom na činjenicu da je ovaj optuženik proglašen krivim i za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. (za koje je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je blaže u odnosu na djelo činjenično opisano u optužnici), jedinstvena kazna na koju je optuženi D. H. osuđen, izrečena sukladno pravilima o stjecaju iz KZ/11.

 

20. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatrajući da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a da nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti i to prvenstveno osuđivanost optužene D. M. i optuženog Z. B. za kaznena djela gospodarskog kriminaliteta, što upućuje na zaključak da na njih prethodne kazne nisu utjecale da ne čine kaznena djela. Optuženici Z. B. i D. H. se ne žale zbog odluke o kazni pa je u odnosu na njih presuda ispitana sukladno članku 478. ZKP/08., a u odnosu na optuženog H. i uslijed preinake u pravnoj oznaci djela.

 

20. 1. Protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te ih je na odgovarajući način i vrednovao. Tako je pravilno prvostupanjski sud optuženoj D. M. otegotnim cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra, visinu štete koja je nastala društvu za čije interese je bila dužna brinuti, duljinu razdoblja kroz koje je protupravno postupala, kao i dosadašnju osuđivanost, odnosno njezin život nakon počinjenih kaznenih djela, a s obzirom na to da je u vrijeme počinjenja kaznenih djela za koja je sada proglašena krivom bila neosuđivana, sukladno tome joj je pravilno olakotno cijenjena okolnost da je do počinjenja ovih djela bila neosuđivana. Također joj je pravilno olakotim cijenjeno njezino obiteljsko stanje, činjenica da sredstva trgovačkog društva C. T. d.o.o. nije zadržala za sebe te protek vremena od počinjenja kaznenih djela koja su počinjenja prije više od deset godina. Također je i optuženom Z. B. pravilno prvostupanjski sud otegotnim cijenio jačinu povrede zaštićenog dobra i to gospodarstva, kao i dosadašnju kaznenu osuđivanost za kaznena djela prijevare iz članka 224. stavak 4. KZ/97. i prijetnje iz članka 139. stavak 2. u vezi stavka 4. KZ/97., pri čemu je i on u vrijeme počinjenja ovog kaznenog djela bio neosuđivan, dok mu je olakotnim cijenjeno što je veći dio uplaćenog iznosa vraćen, da je bio sudionik Domovinskog rata te obiteljske prilike. I u odnosu na opruženog D. H. pravilno je prvostupanjski sud kao otegotno uzeo jačinu povrede zaštićenog dobra i to gospodarstva u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude i krivotvorenja u odnosu na točku 3. izreke pobijane presude, dok mu je kao olakotno uzet protek vremena od počinjenih djela te dosadašnja neosuđivanost.

 

20. 2. Prema ocjeni ovog suda, sve tako pravilno utvrđene i vrednovane olakotne okolnosti u odnosu na optuženu D. M. i optuženog D. H., pravilno je prvostupanjski sud, u smislu članka 48. stavka 2. KZ/11., ocijenio naročito olakotnim okolnostima koje opravdavaju izricanje kazne blaže od propisane i to u odnosu na optuženu D. M. za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisana u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude, kazne zatvora od osam mjeseci za svako djelo, a u odnosu na optuženog D. H. za kazneno djelo iz točke 2., odnosno poticanja na zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju, kazne zatvora od sedam mjeseci. Premda ovakve naročito olakotne okolnosti nisu utvrđene i u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavka 2. KZ/97. za koje je optuženi D. H. sada proglašen krivim, utvrđene otegotne okolnosti ne opravdavaju niti utvrđivanje kazne zatvora iznad minimalne zakonom propisane kazne za to djelo od šest mjeseci, koja mu je i utvrđena pobijanom presudom. Vodeći računa o svim tako utvrđenim okolnostima te o pojedinačno utvrđenim kaznama u odnosu na optuženike D. M. i D. H., pravilno je prvostupanjski sud optuženu D. M. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, optuženog Z. B. na kaznu zatvora od šest mjeseci te optuženog D. H. na jedinstvenu kaznu zatvora od deset mjeseci te im potom svima izrekao uvjetne osude s pravilno utvrđenim rokovima provjeravanja i to u odnosu na optuženu D. M. od pet godina jer je njezino protupravno djelovanje najdulje trajalo, u odnosu na optuženog Z. B. od dvije godine, s obzirom na to da je on osuđen samo za jedno i to blaže djelo te u odnosu na optuženog D. H. od tri godine jer je on osuđen za dva djela, ali je njegova kriminalna količina ipak manje od kriminalne količine optužene M. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo ovakav odnos izrečenih kazni zatvora i rokova provjeravanja utjecati, kako na optuženike, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Takve kazne s navedenim rokovima provjeravanja sadrže dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem djela prouzročili i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Pritom, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja, nema potrebe optuženicima izricati strože kazne zatvora, niti pojedinačne, a niti jedinstvene.

 

20. 3. Slijedom navedenog, nije bilo mjesta za prihvaćanje, kako žalbe državnog odvjetnika, tako ni žalbi optuženika Z. B. i D. H. zbog odluke o kazni.

 

21. No, s obzirom na činjenicu da optužena D. M., sukladno od strane prvostupanjskog suda učinjenoj izmjeni činjeničnog opisa djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. opisanog u točki 1. izreke osuđujućeg dijela presude (a na koju izmjenu državni odvjetnik nije podnio žalbu), nije proglašena krivom da bi sebi pribavila bilo kakvu imovinsku korist, nego je svu imovinsku korist pribavljenu tim djelom K. H. zadržao za sebe, nije bilo osnova za oduzimanje ostatka iznosa tako pribavljene imovinske koristi od optužene D. M. u odnosu na iznos koji je pravomoćno oduzet od K. H. Zbog toga je, u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. pobijana presude preinačena u dijelu oduzimanja imovinske koristi od optužene D. M. na način da je taj dio pobijene presude ukinut.

 

22. Budući da žalbe državnog odvjetnika, optuženog Z. B. i optuženog D. H. nisu osnovane, to ih je, nakon preinačenja pobijane presude na način opisan u točkama I., II. i III. izreke ove presude,  trebalo odbiti (točka IV. izreke) i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. svibnja 2021.