Poslovni broj: 78 Pž-302/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 78 Pž-302/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA P., P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u R., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva B., D. & P. j.t.d., Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-982/2019 od 4. prosinca 2019., 24. svibnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-982/2019 od 4. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-982/2019 od 4. prosinca 2019. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 276.581,08 kn s kamatama (točka I. izreke), a tužitelju je naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka (točka II. izreke). U bitnome, prvostupanjski sud navodi kako je, nakon provedenog postupka i utvrđenja svih bitnih činjenica, zaključio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi kako je tuženik kao infrastrukturni operator koristio tužiteljeve nekretnine u utuženom razdoblju, a nije plaćao tu naknadu, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu na temelju odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), jer je tuženik stekao bez osnove navedeni iznos. Pri tome ukazuje kako činjenica da je vlasniku kasnije utvrđena naknada ne znači da je korisnik oslobođen dužnosti plaćanja naknade za ranije razdoblje. Stoga predlaže pobijanu presudu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode žalitelja i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 44. st. 2. i čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Između stranaka nije sporno da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja. Dakle, tuženik se već prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama (1. srpnja 2008., „Narodne novine“ broj 73/08; dalje: ZEK) koristio elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja.

7. Slijedom navedenog, tuženik već stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama stekao pravo puta sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku. Tom je odredbom propisana oboriva zakonska presumpcija prema kojoj se smatra da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz čl. 27. st. 1. toga ZEK-a (dakle, na nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te na nekretninama u vlasništvu drugih pravnih i fizičkih osoba). Ovo pod uvjetom da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, što je u ovom slučaju ispunjeno. Prema odredbi čl. 2. t. 52. ZEK-a, pravo puta je: pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

8. Dakle, u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. t. 2. ZEK-a tuženik je u konkretnom slučaju stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog zakona pa upravo to zakonom ustanovljeno pravo puta u konkretnom slučaju predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina.

9. Budući da za korištenje predmetnih nekretnina postoji valjana pravna
osnova, to u konkretnom slučaju nije ispunjena jedna od kumulativnih pretpostavki iz čl. 1111. ZOO-a za nastanak izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kako tuženik nije koristio predmetne nekretnine bez pravne osnove zbog čega je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim s te pravne osnove.

10. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno ukazuje i na neosnovanost zahtijeva plaćanje naknade i s osnova štete. Naime, tuženik, koji je sukladno relevantnim propisima mogao pokrenuti postupak za izdavanje potvrde o pravu puta, nije imao zakonsku obvezu to učiniti niti je tim zakonima i podzakonskim propisima bio određen rok unutar kojeg bi on to trebao učiniti. Samim time, nema protupravnosti u postupanju (propuštanju) tuženika i time se nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 1045. ZOO-a za naknadu štete.

11. Pored navedenog, prvostupanjski sud pravilno ukazuje i kako je tužitelj
također imao mogućnost podnijeti HAKOM-u zahtjev za utvrđenje infrastrukturnog operatora i visine naknade (čl. 28. st. 6. ZEK/11), što je u konačnici i učinio, ali tek 9. srpnja 2018.

12. Ovaj sud ukazuje kako je tužitelj, od 10. kolovoza 2011. pa na dalje, od HAKOM-a mogao zatražiti utvrđenje navedene naknade u zakonom propisanom postu pku, što nije učinio gotovo sedam godina. Stoga, i prema mišljenju ovog suda, tuženik ne može snositi odgovornost za propuste tužitelja, niti za činjenicu da tužitelj nije koristio zakonom predviđen pravni put ostvarenja naknade.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 276.581,08 kn s kamatama nije osnovan.

14. U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14 i 118/14) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

15. Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredaba, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba je i u tom dijelu neosnovana.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena.

Zagreb, 24. svibnja 2021.

Sudac Mladen Šimundić