Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA P-580/20 OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja D. M. iz S., O.: …, koji
je zastupan po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S., protiv tužene A.
(ranije H. A.-A.-.) O.: …, Z., koja je zastupana po zakonskom zastupniku, a on po punomoćnicima
odvjetnicima odvjetničkog društva K. & P. u Z., radi utvrđenja i
isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti
punomoćnika tužitelja te proglašenja presude od 24. svibnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. i 3. toč. II. U. o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava
na nekretnini od 16. ožujka 2005. god. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu
u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:
„Banka gospodinu D. M., S., rođen.
1979.g. (tisućudevetstosedamdesetdevete) u skladu s propisima
R. H. odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od
143.100,00 C. (slovima: stočetrdesettritisućestošvicarskihfranaka) prema srednjem
tečaju za devize H. A. — A. — B. d.d. važećem na dan korištenja kredita
u svrhu kupovine stana.
Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.665,43 CHF (slovima:
tisućušestošezdesetpetšvicarskihfranaka i 43/100), a podmiruje se u kunama
obračunatim po srednjem tečaju H.za devize na dan
dospijeća, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno odlukom o kamatnim
stopama banke počev od 30. 04. 2005. god. (slovima:
tridesetogtravnjadvijetisućepetegodine).
Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem
tečaju za devize H. A.-A.-d.d. na dan plaćanja.“
II. Nalaže se tuženoj u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 100.955,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama,
i to po stopi od 14% godišnje od 31. srpnja 2010. do 30. lipnja 2011., po stopi
od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do
isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena,
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:
na iznos u kn od do
991,52 31.07.10. isplate
1.354,49 31.08.10. isplate
1.229,09 30.09.10. isplate
1.027,37 31.10.10. isplate
1.452,96 30.11.10. isplate
1.986,23 31.12.10. isplate
1.604,43 31.01.11. isplate
1.751,33 28.02.11. isplate
1.580,82 31.03.11. isplate
1.611,87 30.04.11. isplate
2.333,45 31.05.11. isplate
2.403,75 30.06.11. isplate
3.006,62 31.07.11. isplate
2.696,95 31.08.11. isplate
2.357,92 30.09.11. isplate
2.315,76 31.10.11. isplate
2.289,71 30.11.11. isplate
2.451,00 31.12.11. isplate
2.591,62 31.01.12. isplate
2.610,46 29.02.12. isplate
2.513,19 31.03.12. isplate
2.578,86 30.04.12. isplate
2.607,18 31.05.12. isplate
2.532,06 30.06.12. isplate
2.551,82 31.07.12. isplate
2.495,50 31.08.12. isplate
2.375,51 30.09.12. isplate
2.505,24 31.10.12. isplate
2.567,52 30.11.12. isplate
2.522,15 31.12.12. isplate
2.277,41 31.01.13. isplate
2.485,33 28.02.13. isplate
2.503,50 31.03.13. isplate
2.422,00 30.04.13. isplate
2.168,54 31.05.13. isplate
2.162,10 30.06.13. isplate
2.224,34 31.07.13. isplate
2.324,16 31.08.13. isplate
2.462,37 30.09.13. isplate
2.391,08 31.10.13. isplate
2.441,58 30.11.13. isplate
2.498,85 31.12.13. isplate
2.524,25 31.01.14. isplate
2.599,21 28.02.14. isplate
2.574,67 31.03.14. isplate
III. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od
36.710,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 18. veljače 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi
se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 143.100,00 CHF
u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.
Navedenim ugovorom da je ugovorena valutna klauzula u CHF. Navedene odredbe o
valutnoj klauzuli u CHF da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na
odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valutne
klauzule u CHF.
Podneskom od 15. travnja 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev
sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu ukupnog
iznosa od 100.955,77 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog
mjesečnog iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da
se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je
prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao i prigovor
litispendencije.
3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o kreditu broj …
sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretnini od 16. ožujka 2005., Z. 17584 k.o. S., djelomičnog povijesnog izvatka iz
sudskog registra, otplatnog plana, isprave „F.-računovodstveno vještačenje“
od 10. veljače 2019., tužbe P.-70/15 od 23. veljače 2015., presude ovog suda P.-
70/15 od 21. studenog 2018., presude Ž. suda u S. B. 15
G.-60/2019-2 od 24. veljače 2020., metodologije promjene kamatnih stopa s
povijesnim kretanjem, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za
knjigovodstvo i financije M. T. od 14. rujna 2020., saslušanjem svjedoka
M. V. i tužitelja D. M., dopune nalaza i mišljenja vještakinje
T. od 4. ožujka 2021., čitanjem izjave svjedoka od 24. kolovoza 2020.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
6. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117.
st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu
dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te
prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na
strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi
dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.
7. Čitanjem tužbe P.-70/15 od 23. veljače 2015., presude ovog suda P.-70/15
od 21. studenog 2018. i presude Ž. suda u S. B. 15 G.-
60/2019-2 od 24. veljače 2020., sud je utvrdio da je istaknuti prigovor litispendencije
neosnovan u cijelosti.
Naime, u predmetu ovog suda P.-70/15 tužitelj je tražio od tuženika isplatu
stečenog bez osnove po osnovu ništene odredbe o jednostrano promjenjivoj
kamatnoj stopi po predmetnom kreditu. Međutim, u ovom predmetu traži se isplata
stečenog bez osnove po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
Stoga u konkretnom slučaju ne radi niti o presuđenoj stvari.
8. Čitanjem ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 16. ožujka 2005.,
djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra, otplatnog plana, čitanjem
pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od
14. rujna 2020., dopune nalaza i mišljenja vještakinje T. od 4. ožujka 2021., sud
je utvrdio:
- da su tužitelj i H. A.-A.-bank d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) 16.
ožujka 2005. sklopili ugovor o kreditu br. … sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine na iznos od 143.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog
ugovora,
- da se tvrtka tuženika A. bank d.d. S. u vrijeme sklapanja predmetnog
ugovora o kreditu zvala H. A.-A.-bank d.d., što proizlazi iz priloženog
povijesnog izvadaka iz sudskog registra,
- da je predmetni kredit ispaćen u cijelosti u ožujku 2014., što proizlazi iz
priloženog stvarnog otplatnog plana,
- da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao s
povjerenjem u banku kao stručnu osobu, a s obzirom na činjenicu da nije financijske
struke jer je nogometaš po zanimanju, međutim, banka mu je ponudila jedino kredit s
valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom pod obrazloženjem da je
kamata najmanja i siguran tečaj, nadalje, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o
sadržaju ugovora o kreditu pa tako ni o spornoj odredbi u valutnoj klauzuli u CHF, niti
je banka dovoljno objasnila sve parametre za razumljivost valutne klauzule i
donošenje valjane odluke, a što sve proizlazi iz iskaza tužitelja, a koji iskaz sud
prihvaća kao logičan, životan i uvjerljiv,
- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-
2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je tužena povrijedila
kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o
kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih
ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,
- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 18. veljače 2020.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je
drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna
14. lipnja 2018.
9. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao
prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 2. i 3. predmetnog ugovora o kreditu u
dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne ili ne.
Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.
10. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove
tj. zahtjevu za isplatom pretplate po osnovi ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.
Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovu
ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev
zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u
svezi s čl. 1111. ZOO-a).
Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.
V. sud R. H. (dalje: V.) u odluci Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH
www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu
kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika
koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku
između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom
odlukom tuženika.
Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe.
Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja
2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u
Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225.
ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu
potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je
danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.
U konkretnom slučaju nema zastare jer su anuiteti kojima je izvršena pretplata dospjeli 31. srpnja 2010. da nadalje.
Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje
počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom
određeni rok za zastaru.
Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u
povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja
2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od
pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nastupa protekom 5 godina
od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 18. veljače
2020., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati
od 14. lipnja 2018.
U odnosu na pravno shvaćanje građanskog odjel Vrhovnog suda RH br. Su-
IV-47/2020-2Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „1. "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Za navesti je
slijedeće.
Navedeno shvaćanje je opće shvaćanje u odnosu na restitucijski zahtjev kod
ništetnosti. Međutim, pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. je shvaćanje koje se odnosi na tzv. predmet ''Franak''. Stoga je takvo
shvaćanje u odnosu na shvaćanje građanskog odjela specijalno shvaćanje koje se
odnosi na ovaj slučaj. Da je tomu tako proizlazi i iz činjenice da se zastarni rokovi za
podnošenje tužbi u slučajevima ''Franak'' računaju prema pravomoćnom okončaju
tzv. predmeta ''Franak''. Tako je zastarni rok za podnošenje pojedinačnih tužbi za
„valutnu klauzulu“ 14. lipnja 2023. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt-
249/14 od 14. lipnja 2018.), a za „kamatnu stopu“ 13. lipnja 2019. (protek 5 godina od
pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.).
S obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđena
povreda interesa potrošača zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valuti i da se
pojedinačne tužbe podnose na temelju rezultata postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača, onda je i zastaru za restituciju potrebno računati od pravomoćnog
utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ništetnih ugovornih
odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Naime, u ovom postupku samo se
utvrđuje da konkretni slučaj potpada pod tzv. predmet ''Franak''.
11. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).
Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do
stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.
12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Pž-6632/2017-10
od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za
navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.
U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne
činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni
htjeli zaštititi.
Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.
502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.
13. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.
Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-
2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke
VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. time je Ustavni sud RH prihvatio pravna
shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.
14. Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-
10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i
rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu
odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-
III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od
3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske
sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite
prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom
čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi
u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
15. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 5) H. A.-A.-
bank d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je
petotužena H. A.-A.-bank d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) u razdoblju od 1.
lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o
kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski
franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao
trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj
96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008.
protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:
79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana
glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara
za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u
odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-
4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
16. Sud EU u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca
Românească SA od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.
travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne
zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka
je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)
17. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj može podvesti
pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u
naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog
suda RH i Vrhovnog suda RH.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu br. 216-99/2005 od 16. ožujka 2005., je potrošački ugovor. Sporne odredbe
čl. 2. i 3. toč. II. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu
kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz
razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg
tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost
pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 2. i 3. toč. II. tog ugovora, a niti su
ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je
imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo
neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.
Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg
u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.
Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).
Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i
zatvaranja).
18. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.
Stoga su dakle odredbe valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.
U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 2. i 3. toč. II. predmetnog
ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom
dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu
stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.
19. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog
činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.
Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka
2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.
502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.
502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“
Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.
Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja. Međutim, sud je ipak izveo dokaz
saslušanjem tužitelja čiji iskaz prihvaća kao logičan i uvjerljiv kako je to naprijed
obrazloženo.
U odnosu na iskaz svjedoka M. V. - bivšeg kreditnog referenta kod
tuženika za navesti je slijedeće. Sud dopušta da niži bankarski službenici pa čak i
šefovi poslovnica nisu imali dovoljno znanja o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli u
CHF. Međutim, banka kao stručna osoba je imala i morala imati znanje o svim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o
valutnoj klauzuli u CHF, što je nedvojbeno utvrđeno u pravomoćno okončanom
predmetu „Franak“. Stoga su banke bile dužne preko svojih zaposlenika informirati
klijente o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli u CHF, a što nisu učinile.
Slijedom svega navedenog sukladno načelu ekonomičnosti postupka nije bilo
potrebe za provođenjem daljnjih dokaza saslušanjem svjedoka.
20. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru,
jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s
ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.
21. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni
zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra
da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da
tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače
2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).
22. Slijedom navedenog odredbe čl. 2. i 3. toč. II. predmetnog potrošačkog
ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi
određenost i odredivost valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je
to naprijed detaljno obrazloženo.
23. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi
takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
24. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:
- da su tužitelj i H. A.-A.-bank d.d. (raniji naziv tvrtke tuženika) 16.
ožujka 2005. sklopili ugovor o kreditu br. … sa sporazumom o osiguranju
novčane tražbine na iznos od 143.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog
ugovora,
- da je predmetni kredit ispaćen u cijelosti u ožujku 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana,
- da je kredit otplaćenu jednakim mjesečnim anuitetima u iznosima od po
1.665,43 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan
plaćanja,
- da je dospijeće anuiteta bilo posljednjeg dana u mjesecu,
- da je zbog opisane netransparentne valutne klauzule, posljedično mijenjan
svaki iznos anuiteta te da konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja
bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 100.955,77 kn,
- stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 31. srpnja 2010. do
otplate kredita (31. ožujka 2014.), daje u tablici kako slijedi (razlika iskazana s
predznakom minus (-) predstavlja iznos više plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan):
|
|
BROJ ANUITETA DOSPIJEĆE |
|
OTPLATNI PLAN U CHF SREDNJI TEČAJ ZA CHF OBRAČUNATO U KUNE PO TEČAJU RAZLIKA KN ANUITET POČETNI PO DOSPIJEĆU POČETNOM NA DAN DOSPIJEĆA |
0 1 2 3 4 5(2X3) 6(2×4) 7(5-6)
64. 31.07.10. 1.737,62 4,79234 5,362960 8.327,27 9.318,79 -991,52
65. 31.08.10. 1.737,62 4,79234 5,362960 8.327,27 9.681,76 -1.354,49
66. 30.09.10. 1.737,62 4,79234 5,362960 8.327,27 9.556,35 -1.229,09
67. 31.10.10. 1.737,62 4,79234 5,362960 8.327,27 9.354,63 -1.027,37
68. 30.11.10. 1.737,62 4,79234 5,362960 8.327,27 9.780,23 -1.452,96
69. 31.12.10. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 10.279,42 -1.986,23
70. 31.01.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 9.897,62 -1.604,43
71. 28.02.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 10.044,52 -1.751,33
72. 31.03.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 9.874,01 -1.580,82
73. 30.04.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 9.905,06 -1.611,87
74. 31.05.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 10.626,65 -2.333,45
75. 30.06.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 10.696,94 -2.403,75
76. 31.07.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 11.299,81 -3.006,62
77. 31.08.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 10.990,14 -2.696,95
78. 30.09.11. 1.730,51 4,79234 5,362960 8.293,19 10.651,12 -2.357,92
79. 31.10.11. 1.726,18 4,79234 5,362960 8.272,44 10.588,20 -2.315,76
80. 30.11.11. 1.726,18 4,79234 6,118800 8.272,44 10.562,15 -2.289,71
81. 31.12.11. 1.726,18 4,79234 6,212240 8.272,44 10.723,44 -2.451,00
82. 31.01.12. 1.726,18 4,79234 6,293700 8.272,44 10.864,06 -2.591,62
83. 29.02.12. 1.726,18 4,79234 6,304618 8.272,44 10.882,91 -2.610,46
84. 31.03.12. 1.726,18 4,79234 6,248264 8.272,44 10.785,63 -2.513,19
85. 30.04.12. 1.726,18 4,79234 6,286309 8.272,44 10.851,30 -2.578,86
86. 31.05.12. 1715,25 4,79234 6,312342 8.220,06 10.827,24 -2.607,18
87. 30.06.12. 1715,25 4,79234 6,268547 8.220,06 10.752,13 -2.532,06
88. 31.07.12. 1715,25 4,79234 6,280066 8.220,06 10.771,88 -2.551,82
89. 31.08.12. 1715,25 4,79234 6,247230 8.220,06 10.715,56 -2.495,50
90. 30.09.12. 1715,25 4,79234 6,177274 8.220,06 10.595,57 -2.375,51
91. 31.10.12. 1715,25 4,79234 6,252911 8.220,06 10.725,31 -2.505,24
92. 30.11.12. 1715,25 4,79234 6,289216 8.220,06 10.787,58 -2.567,52
93. 31.12.12. 1715,25 4,79234 6,262766 8.220,06 10.742,21 -2.522,15
94. 31.01.13. 1715,25 4,79234 6,120084 8.220,06 10.497,47 -2.277,41
95. 28.02.13. 1715,25 4,79234 6,241300 8.220,06 10.705,39 -2.485,33
96. 31.03.13. 1715,25 4,79234 6,251893 8.220,06 10.723,56 -2.503,50
97. 30.04.13. 1715,25 4,79234 6,204381 8.220,06 10.642,06 -2.422,00
98. 31.05.13. 1715,25 4,79234 6,056609 8.220,06 10.388,60 -2.168,54
99. 30.06.13. 1715,25 4,79234 6,052855 8.220,06 10.382,16 -2.162,10
100. 31.07.13. 1715,25 4,79234 6,089141 8.220,06 10.444,40 -2.224,34
101. 31.08.13. 1715,25 4,79234 6,147335 8.220,06 10.544,22 -2.324,16
102. 30.09.13. 1715,25 4,79234 6,227926 8.220,06 10.682,45 -2.462,37
103. 31.10.13. 1715,25 4,79234 6,186350 8.220,06 10.611,14 -2.391,08
104. 30.11.13. 1715,25 4,79234 6,215794 8.220,06 10.661,64 -2.441,58
105. 31.12.13. 1715,25 4,79234 6,249181 8.220,06 10.718,91 -2.498,85
106. 31.01.14. 1708,38 4,79234 6,269910 8.187,14 10.711.39 -2.524,25
107. 28.02.14. 1708,38 4,79234 6,313787 8.187,14 10.786.35 -2.599,21
108. 31.03.14. 1708,37 4,79234 6,299429 8.187,09 10.761 76 -2.574,67
UKUPNO 77.506,59 371.437,93 472.393,70 -100.955,77
25. Na nalaz i mišljenje vještakinje tuženik je istakao primjedbu da je
vještakinja koristila pogrešan tečaj na dan korištenja kredita. Naime, srednji tečaj
kreditora na dan korištenja kredita 30. ožujka 2005. bio je 4,79234 kn, a ne 4,79206
kn za 1 CHF.
Stoga je sud pozvao vještakinju da se očituje na primjedbe tuženika nakon
čega je vještakinja izradila nalaz i mišljenje sukladno ispravnom tečaju CHF. U
pogledu ostalih primjedbi vještakinja je navela da se radi o pravnim prigovorima o
kojima odlučuje sud ne vještak.
Da je ispravan srednji tečaj tuženika 4,79234 kn za CHF na dan 30. ožujka
2005. razvidno je i na Internet stranici tuženika. Podaci dostupni na internetu su opće
dostupni podaci koje nije potrebno posebno dokazivati.
Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
Sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno
obrazložen i izrađen po pravilima struke, jer je iz njega razvidan iznos pretplate po
ništenim odredbama. Je li vještvo trebalo izraditi prema početnom tečaju ili ne,
pravno je pitanje na koje odgovora sud, a ne vještak.
U odnosu na prigovor tuženika da stranke nisu imale namjeru ugovoriti „fiksni“
tečaj, za navesti je da je tijekom postupka utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj
klauzuli u CHF, pa je logično da se vještačenje provede prema prvotno ugovorenom tečaju.
Slijedom provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je iznos pretplate po
osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF100.955,77 kn pa je sud taj iznos
dosudio tužitelju.
26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takva ugovora.
Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti
tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi valutnoj klauzuli u
CHF (zbroj anuiteta s negativnim predznakom).
27. Zbog svega navedenog sud smatra da tužitelju pripada ukupan iznos od
100.955,77 kn (zbroj anuiteta s negativnim predznakom pretplata od strane tužitelja)
sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne aniutete od dospijeća svakog
mjesečnog anuiteta do isplate, a što je detaljno prikazano i izračunato u naprijed
navedenoj tablici.
28. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je
stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je
stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne
kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa
preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u
CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne
odredbe, a sve na način kako je to specificirano u točki II. izreke presude.
29. Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze,
duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2.
ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza
dospjela, pa do njene podmire. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29.
ZOO, čl. 1. Zakona o kamatama (Narodne novine 94/04), Uredbi o visini stope
zakonske zatezne kamate (Narodne novine 72/02), Uredbi o visini stope zakonske
zatezne kamate (Narodne novine 153/04), Odlukama o diskontnoj (eskontnoj) stopi
HNB-a (Narodne novine 132/07, 74/11, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15) i Prosječnoj
kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17,
64/19, 1/20).
30. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.
31. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155.
ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za
rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).
Prilikom odlučivanja o parničnom trošku uspjeh stranaka u parnici trebalo je
cijeniti s obzirom da se vrijednost predmeta spora mijenjala. Naime, u konkretnom je
slučaju došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, a što je u postupku dispozicija
tužiteljice koja se ne smatra preinačenjem tužbe (čl. 191. st. 3. ZPP-a) te ju tužitelj
može podnijeti bez prethodnog pristanka tuženika. Po svojoj pravnoj prirodi
smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe u smislu odredba članka
193. ZPP-a, što znači da za dio za koji je tužbeni zahtjev smanjen isti više ne postoji,
a nakon što je povlačenje učinjeno.
Sukladno iznijetom, a budući novčani iznos tužbenog zahtjeva označava
vrijednost predmeta spora, znači da u predmetu u kojem je došlo do smanjenja
tužbenog zahtjeva se mijenja i vrijednost predmeta spora, pri čemu će za određivanje
naknade za pojedine poduzete parnične radnje biti odlučna vrijednost predmeta
spora koja je bila u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje. Dakle, pri
obračunavanju naknade parničnih troškova za obavljanje radnje u postupku ne može
se primijeniti isključivo vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom
tužbenom zahtjevom, već se troškovi postupka određuju sukladno vrijednosti
predmeta spora koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje.
U ovom postupku vrijednost predmeta spora je od podnošenja tužbe bila
112.994,17 kn, a od 29. rujna 2020. do 14. travnja 2021. 100.977,47 kn, a od 15.
travnja 2021. do presuđenja 100.955,77 kn, kada je tužitelj u konačno postavljenom
tužbenom zahtjevu u podnesku koji je predao sudu zatražio upravo isplatu ukupnog
iznosa od 100.955,77 kn.
Međutim, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom
tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove
zahtjeva, što proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne Novine
70/19), koji se u pogledu odredbi o trošku primjenjuje na postupke u tijeku.
Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe
iznos od 2.500,00 kn, zastupanje na 6 ročišta (02.06.20., 25.06.20., 29.09.20.,
04.11.20., 16.12.20., 27.04.21.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se
izvodili dokazi iznos od po 2.500,00 kn, za sastav 3 obrazložena podneska
(25.05.20., 29.09.20., 15.04.21.) iznos od po 2.500,00 kn, što ukupno iznosi
25.000,00 kn. Tom iznosu pridodan je trošak PDV-a u iznosu od 6.250,00 kn, trošak
vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 1.480,00
kn i trošak pristojbe presude u iznosu od 1.480,00 kn, što sveukupno iznosi
36.710,00 kn.
Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja
do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zateznih
kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima (Narodne novine 85/15, 85/15, 140/15, 60/16, 64/17, 64/19, 1/20).
Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.
U Splitu 24. svibnja 2021.
SUTKINJA Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana
primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog
suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).
DNA: pun. tužitelja
pun tuženog
u spis