Poslovni broj: 10 UsImio-337/20-6

             

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja J. B., M., B. R. …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi određivanja starosne mirovine, 24. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neonovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 140-02/19-01/03134422127, Urbroj: 341-99-05/3-19-8869 od 1. srpnja 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/19-01/OB: 03134422127, Urbroj: 341-18-05/3-19/41270 od 5. studenog 2019.

 

 

Obrazloženje

 

              U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II 140-02/19-01/03134422127, Urbroj: 341-99-05/3-19-8869 od 1. srpnja 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, Klasa: UP/I 140-02/19-01/OB: 03134422127, Urbroj: 341-18-05/3-19/41270 od 5. studenog 2019. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

              Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za određivanje starosne mirovine prema Zakonu o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu („Narodne novine“ broj 79/07, 149/09, 139/10) kao na zakonu neosnovan.

Tužitelj je u tužbi u bitnom naveo da je bio radnom odnosu u B. S. od 27.6.1960. do 15.3. 1963., te u D. S.od 29.9.1964. do 23.09.1968., te da je iz opisa poslova dostavljenim u upravnom postupku vidljivo da je radio kao stolar u ekipi koja je isključivo radila na brodovima. Navodi da su radili sa azbestom koji je bio u prahu ili platnu kao i raznim konopima koji su služili za izolacije ili protiv vrućine, da su pripremali konstrukcije u ledenicama i kabinama dok je druga ekipa sa raznim strojevima prskala vlažni azbest po oplati broda bilo u ledenicama ili kabinama ili ostalim pomoćnim prostorijama, te da je svaki radnik koji je radio u tim uvjetima svaki dan dobivao 1 litru mlijeka koja se tada tumačila kao zaštita od azbesta. Poziva se na odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom nadzoru radnika profesionalno izloženih azbestu (NN 79/07, 139/10, 118/18) koji definiraju pojam radnika profesionalno izloženog azbestu i što se smatra profesionalnom izloženošću azbestu, te na odredbu članka 1. stavka 2. Zakona o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu (NN broj 79/07, 149/09, 139/10). Nadalje, iznosi sadržaj članka objavljen u dnevnim novinama „Jutarnji list“ dana 15. svibnja 2008. Ističe kako je specijalist medicine rada Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Nalazom, mišljenjem i ocjenom od 23. rujna 2019. potvrdilo tužiteljevu neposrednu izloženost azbestu, koja je tužitelju priznata rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Iz svega navedenog da se može zaključiti da prvostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir kompletan upravni spis, te u svezi navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja tuženika, ističe da obzirom da se radnikom profesionalno izloženom azbestu smatra i osoba koje je ostvarila pravo na mirovinu (Zakon o obveznom zdravstvenom nadzoru radnika profesionalno izloženih azbestu) da proizlazi da je Zakon o azbestu donesen radi zaštite svih radnika koji su bili profesionalno izloženi azbestu, a ne samo radi zaštite aktivnih radnika zaposlenih kod pravne osobe koja koristi azbestne proizvode, te da se bolest utvrđuje na temelju rješenja o priznanju profesionalne bolesti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Slijedom navedenog, predlaže da sud donese odluku kojom tužbu usvaja u cijelosti, te poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, odnosno da sud donese odluku kojom će tužitelju priznati pravo na povećanje mirovine u skladu sa Zakonom o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu.

U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužba nije osnovana, da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Nadalje, smatra da razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe kako je prema odredbama Zakona o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu potreban dokaz da je tužitelj radio kod pravne osobe koja u svojoj proizvodnji koristila azbest kao sirovinsku osnovu, odnosno da je bio profesionalno izložen azbestu na način propisan odredbom članka 1. stavka 2. navedenog Zakona.  Navodi izneseni u tužbi da su identični navodima iznesenim u žalbi, a o istima da je odlučeno osporenim rješenjem. Slijedom navedenog, tuženik smatra da je osporeno rješenje utemeljeno na zakonu, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

Tužitelj je u prilogu podneska od 12. ožujka 2021., a nastavno na odgovor na tužbu tuženika dostavio izjave svjedoka B. Š., F.-J. Š. i M. K., kao dokaz na okolnosti da je radio kod pravne osobe koja je koristila azbest kao izolaciju za brodove

Dostavljanjem navedenih podnesaka, strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora, shodno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17; dalje: ZUS-a). Potom je u ovome sporu, presuđeno bez rasprave, jer su se, s obzirom na navode stranaka u tužbama i odgovorima na tužbe, za to ispunile pretpostavke iz članka 36. točke 4. ZUS-a.

Pritom je ovaj sud uzeo u obzir dokaze odnosno isprave u spisu ovoga spora i u spisu predmetnoga upravnog postupka dostavljenom uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja od 9. listopada 2019. za ponovnim određivanjem mirovine sukladno Zakonu o uvjetima za stjecanje prava na starosnu mirovinu radnika profesionalno izloženih azbestu („Narodne novine“ broj 79/07, 149/09, 139/10; dalje: Zakon o azbestu).

Među strankama nije sporno da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u Splitu, Klasa: UP/I-502-03/19-03/37, Urbroj: 338-17-02-01-19-3 od 30. rujna 2019. priznata profesionalna bolest dijagnoze „Asbestosis pulmonum et Plaque pleurae propter exspositionem asbesti profess.“, šifre prema MKB-10: (J92.0), točka liste profesionalnih bolesti 49.1., a koje rješenje prileži spisu predmeta.

Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužitelju rješenjem Područne službe u S. broj … od 27. kolovoza 2010. priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 2. travnja 2010. temeljem odredbe članka 30. tada važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11).

Prema odredbi članka 1. stavka 1. Zakona o azbestu tim Zakonom utvrđuju uvjeti za stjecanje prava na starosnu mirovinu u mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti radniku koji je tijekom rada na radnom mjestu bio profesionalno izložen azbestu.

Stavkom 2. istog članka propisano je da se pod profesionalnom izloženošću azbestu, prema ovome Zakonu, smatra se:

– neposredna izloženost azbestu zbog rada u proizvodnji, uporabi, razgradnji, odstranjivanju, skladištenju ili transportu azbesta, odnosno azbestnih proizvoda ili na servisnim poslovima u pogonima za proizvodnju azbestnih proizvoda u Republici Hrvatskoj, kao i

– posredna izloženost azbestu zbog rada kod fizičke ili pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, koja je u svojoj proizvodnji koristila azbest.

Stavkom 3. istog članka propisano je da radnik iz stavka 1. ovoga članka je i radnik koji je, radeći kod pravne osobe koja je u proizvodnji koristila azbest kao sirovinsku osnovu, obolio od bolesti uzrokovane azbestom. Ova se bolest utvrđuje na temelju rješenja o priznanju profesionalne bolesti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dok je stavkom 4. propisano da radnik iz stavka 1. ovoga članka ostvaruje pravo na starosnu mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, kao osiguranik iz članka 10. stavka 1. točke 1. toga Zakona, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citiranu zakonsku odredbu, prema ocjeni ovog suda, pravilno i zakonito je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja za određivanje starosne mirovine prema Zakona o azbestu, odnosno pravilno i zakonito je drugostupanjskim rješenjem odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Kako je iz podataka spisa predmeta razvidno da je tužitelj u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva (9. listopada 2019.) bio korisnik starosne mirovine od 2. travnja 2010. po tada važećem Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11), dakle, da nije bio radnik odnosno osiguranik, to je tuženik pravilno utvrdio da nema osnove za uvažavanje žalbenih navoda, te je zakonito i pravilno odbio žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen predmetni zahtjev tužitelja.

Naime, Zakon o azbestu, koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a upravo suprotno tužbenim navodima, ne propisuje mogućnost ponovnog određivanja mirovine korisnicima mirovina ostvarenih prije stupanja na snagu toga Zakona, odnosno korisnicima mirovina ostvarenih prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10. - pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12., 112/13. i 133/13.) kao i ranijim propisima iz mirovinskog osiguranja.

Ovakvo pravno shvaćanje je izraženo i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-265/16-2 od 24. veljače 2016.

              Nadalje, pravilno je i utvrđenje tuženika da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 134. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19; dalje: ZOMO).

              Odredbom članka 134. stavka 1. ZOMO-a propisano je da ako se nakon donošenja rješenja protiv kojega nema redovitoga pravnog lijeka u upravnom postupku sazna za nove činjenice ili se nađe, odnosno stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi s već izvedenim ili upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem postupku, može se iznimno od uvjeta i rokova iz Zakona o općem upravnom postupku obnoviti postupak iz mirovinskog osiguranja. Postupak će se obnoviti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti.

              Naime, pod novim činjenicama i novim dokazima u smislu naprijed navedene zakonske odredbe smatraju se samo one činjenice i dokazi koji su već postojali u trenutku donošenja konačnog upravnog akta, ali se za takve činjenice nije znalo odnosno nije postojala mogućnost da se takvi dokazi upotrijebe. 

              Prema tome, novim činjenicama i novim dokazima u smislu citirane odredbe ZOMO-a, ne mogu se smatrati one činjenice i dokazi koji su nastali nakon donošenja konačnog upravnog akta, a u konkretnom se slučaju upravo radi o takvoj činjenici, jer je tužitelju profesionalna bolest priznata rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda u S., Klasa: UP/I-502-03/19-03/37, Urbroj: 338-17-02-01-19-3 od 30. rujna 2019., dakle nakon donošenja rješenja Područne službe u S. broj 4018 od 27. kolovoza 2010.  kojim je tužitelju priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 2. travnja 2010., pa se stoga navedeno rješenje od 30. rujna 2019. ne može smatrati novim dokazom u smislu odredbe članka 134. stavka 1. ZOMO-a.

              Slijedom navedenog, pravilno je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za ponovno određivanje mirovine tužitelja sukladno njegovom zahtjevu, te nema zakonske mogućnosti za drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

              U izloženom, osporena rješenja su pravilna i zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), a na koje ovaj Sud, temeljem članka 31. stavka 2. ZUS-a, pazi po službenoj dužnosti.

              Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a kako je odlučeno u izreci.                           

 

U Splitu 24. svibnja 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić