1                    Poslovni broj: 18 UsI-896/20-6

 

Poslovni broj: 18 Usl-896/20-6

 

 

 

REPUBLIKA  HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

           Put Supavla 1.

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke V. M. u upravnom sporu tužitelja B. D. iz S., S. N. T. .., OIB: …., zastupan po opunomoćeniku A. U., odvjetniku u S., T. H. b. z. …, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Sektor za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Trg Hrvatske bratske zajednice 8, Split, radi izdavanja vozačke dozvole, nakon održane javne rasprave zaključene dana 14. svibnja 2021., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, dana 24. svibnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Tužba se usvaja.

Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove pod brojem: 511-12-19-UP/I-936/20 od 24. studenog 2020.“

2.           Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, Broj: 511-12-19-UP/I-936/20 od 24. studenog 2020. utvrđeno je da tužitelj ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole u roku od dvije godine od dana izvršnosti ovog rješenja.

               Tužitelj u tužbi navodi da mu je navedena mjera osporavanim rješenjem izrečena zbog pravomoćne presude. U tužbi se ističe da je tužitelj  mlada osoba, da je rođen 02. listopada 1999. u S., da je pohađao i završio S. t. p. š. u S., da je stekao zvanje vozača motornog vozila, da je školu završio sa općim uspjehom koji je ocijenjen kao vrlo dobar te da slijedom navedenog ne bi trebalo biti sporno da je po zanimanju vozač motornog vozila, a što da mu je i upisano u svjedodžbi. Tužba se poziva na odredbu članka 55. stavak 1. i 2. te članak 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske te se navodi da svjedodžba kao isprava jamči tužitelju sva prava da temeljem iste zatraži i ostvari pravo na rad i samim time i zaradu, a ista kao isprava da se više se ni u kojem postupku ne može ispitivati kao takva i da predstavlja imovinu tužitelja tj. vlasništvo, a što da štiti naprijed citirana odredba Ustava Republike Hrvatske kao i članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava. Stoga da je kod donošenja osporavanog rješenja tuženik trebao utvrditi da li je miješanje javne vlasti, kod donošenja pobijanog rješenja, bilo zakonito, da li je rješenje kao takvo u javnom interesu te naročito da li je postignuta pravedna ravnoteža između cilja koji se rješenjem želi postići i sredstva kojim je taj cilj ostvaren. Ističe se nadalje da je posebno trebalo voditi računa o tome da je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo primijeniti onaj propis koji u hijerarhiji propisa ima jaču pravnu snagu. Pobijano rješenje da je doneseno temeljem Zakona o sigurnosti prometa na cestama, pa da je isto zakonito, rješenje kao takvo da je u javnom interesu jer se sprječava počinjenje prometnih prekršaja, no, cilj koji je ostvaren da nije razmjeran teretu koji je stavljen na tužitelja i to u prvom redu jer su svi prekršaji počinjeni upravljanjem motorkotačem, a tužitelju da je oduzeto pravo na rad i zaradu i d mu je ograničeno pravo vlasništva kojim može ostvariti pravo na rad i zaradu, a što da su ljudska i ustavna prava i u hijerarhiji propisa da su iznad Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Pri tome se poziva na odluke Europskog suda za ljudska prava i to; Unsped paket servisi SaN. Ve TiC A.S. protiv Bugarske i Konstantin Stefanov protiv Bugarske. Nadalje se ističe da je tužitelj prije donošenja pobijanog rješenja, po opunomoćeniku, zatražio da mu se preda vozačka dozvola pa da je pobijano rješenje nezakonito odnosno ništetno jer da je protivno kogentnoj normi. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se tužba usvoji te osporavano rješenje poništi. Ujedno je zatražio da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora. 

              Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u bitnome se pozivajući na obrazloženje osporavanog rješenja. Vezano za tužbene navode koji se odnose na traženje opunomoćenika tužitelja od 30. rujna 2020. da mu se preda tužiteljeva vozačka dozvola tuženik navodi da je istom odgovoreno dopisom od 02 listopada 2020. Nadalje tuženik, u odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe članka 55. i 48. Ustava Republike Hrvatske i članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava koji se odnose na pravo a rad i slobodu rada, pravo vlasništva i dr. ističe da nije moglo utjecati na drugačije rješenje ove upravne stvari jer da je pobijano rješenje, kako i sam tužitelj navodi u tužbi, zakonito i u javnom interesu. U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na pravo na rad,  zaradu i vlasništvo, ljudska i ustavna prava, tuženik ističe da su također ustavna i zakonska ljudska prava prevencija i zaštita sudionika u prometu od ozljeđivanja, odnosno od invaliditeta i usmrćivanja u prometu zbog nepoštivanja zakonskih odredbi vezanih za sigurnost prometa na cestama, iz čega da proizlazi da se pravedna ravnoteža, koju tužitelj spominje, između cilja koji se rješenjem želi postići, a to da je zaštita ljudskog života i zdravlja, i sredstva kojim je cilj ostvaren, nije dovedena u pitanje. Iz svega navedenog da je vidljivo da je u provedenom postupku koji je prethodio donesenom rješenju koje se tužbom osporava, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, da su primijenjene pravilne odredbe materijalnog prava te da se u postupku vodilo računa o pravilima postupka.

U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprave svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Tužitelj je po svom opunomoćeniku na ročištu za raspravu održanom dana 14. svibnja 2021. ostao kod navoda tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe se da je tužitelj u redovitom tijeku stvari trebao početi raditi kod D. Š.-D. kao vozač pri tome se pozivajući na obrtnicu za istog. Izrečena mjera kod tužitelja, koji je mlada osobe, da je izazvala psihičke probleme te se u prilog navedenih tvrdnji poziva na nalaz dr. Z. K. od 08. veljače 2021. kojim da je upućen na psihoterapiju. Poziva se i na stranicu 4. presude Europskog suda za ljudska prava odnosno sažetak iste navodeći da se radi o tome da je pravnoj osobi u Š. u zakonitom postupku oduzeto pravo na točenje alkohola za restoran te da je sud utvrdio da je ovakva administrativna mjera povreda prava vlasništva jer da je malo nakon toga restoran zatvoren. Jednaka stvar da je i u odnosu na tužitelja koji da je po zanimanju vozač te da drugog zanimanja nema a izrečena mjera da bi možda bila logična u odnosu na limara, bravara i mesara a ne i u odnosu na tužitelja kojemu je to zanimanje i koji da na temelju toga ostvaruje pravo na rad. U niti jednom prekršajnom postupku pa niti u predmetnom tužitelj da nije prouzrokovao ni materijalnu ni nematerijalnu štetu. Ponovno se ukazuje da tužitelj da ima probleme u ponašanju, a što da je vidljivo iz nalaza psihijatra, te da je administrativna mjera kao takova pretjerana. Predlaže se pozvati i saslušati psihijatra dr. Z. K. jer isti liječi tužitelja te da se pored toga izvede i dokaz vještačenjem po vještaku spec. psihijatru, a temeljem uvida u specijalistički nalaz i mišljenje koji je predan u spis.

              Tuženik je po službeno osobi ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te se usprotivio izvođenju dokaza predloženih po tužitelju pri tome ističući da se u nalazu specijalističke ordinacije za psihijatriju navodi da se radi o emocionalno nezreloj osobi sklonoj ipulzivnom reagiranju, površnog uvida u svoj stanje. Tuženik smatra da takva osoba u ovom trenutku nije pogodna za obavljanje poslova profesionalnog vozača. Ističe i to da primjeri sudske prakse na koje se poziva tužitelj nisu od utjecaja na rješavanje konkretne upravne stvari.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i isprave priložene istom, spis dostavljen uz odgovor na tužbu i isprave koje su priložene u taj spis.

Ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza dok je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka Z. K. te vještačenjem po sudskom vještaku specijalisti psihijatru temeljem uvida u specijalistički nalaz S. o. z. p. Mr.sc. Z. K. dr. med. spec. psihijatrije kao suvišnih za donošenje odluke u ovom sporu pored prethodno izvedenih dokaza. Odbijen je i prijedlog za pribavom presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj PpP-4709/19 jer ista prileži spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu.

Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika od 24. studenog 2020. kojim je utvrđeno da tužitelj ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole u roku od dvije godine od dana izvršnosti ovog rješenja.

Odredbom članka 286. stavka 1. ZoSCP propisano je da je pravna posljedica osude vozača motornog vozila za određene prekršaje iz ovog Zakona upis negativnih prekršajnih bodova u evidenciju. Stavkom 7. istog članka propisano je da će se vozaču koji je prije stjecanja prava na upravljanje vozilom u razdoblju od dvije godine prikupio devet negativnih prekršajnih bodova rješenjem odrediti da ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole na rok od dvije godine, a zahtjev podnesen u roku od dvije godine će se rješenjem odbaciti.

Odredbom članka 80. stavka 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/2007, 39/2013, 157/2013, 110/2015, 70/2017, 118/2018) propisano je da pravna posljedica, negativni prekršajni bodovi nastupaju danom pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je počinjen prekršaj za koji su zakonom propisani negativni prekršajni bodovi.

Odredbom članka 9. Pravilnika o načinu evidentiranja i praćenja prekršaja u cestovnom prometu („Narodne novine“ broj 156/08) propisano je da se negativni prekršajni bodovi evidentiraju po primljenoj pravomoćnoj odluci ili pravomoćnim prekršajnim nalogom ukoliko nije bilo izjavljenog pravnog lijeka i to u broju propisanom za pojedini prekršaj.

Iz sadržaja spisa ovog upravnog spora te sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je da je tužitelj temeljem pravomoćne presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: 46. Pp P-4709/19 od 15. studenog 2019. (postala pravomoćna dana 27. ožujka 2020.) proglašen krivim, između ostalog,  za prekršaj opisan u članku 216. stavak 1. kažnjiv po članku 216. stavak 3., prekršaj opisan u članku 176. stavak 1. i 2.  kažnjiv po članku 176. stavak 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/2008, 48/210, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 7/2019, 42/2020 – dalje ZoSCP) zbog čega je prikupio 9 negativnih prekršajnih bodova s danom 27. ožujka 2020. Stoga je tuženik na temelju odredbe članka  286. stavak 1. istog Zakona donio osporavano rješenje od 24. studenog 2020. kojim je je utvrdio da tužitelj ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole dvije godine od dana izvršnosti rješenja.  

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja ovaj sud drži da istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja dok prigovori tužitelja  nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.

Naime, kada se pođe od utvrđenog činjeničnog stanja te gore citiranih zakonskih odredbi dokumentacija na koju se poziva tužitelj a koju je priložio uz tužbu (uvjerenje o položenom vozačkom ispitu od14. kolovoza 2020., svjedodžba o završnom radu) iz koje proizlazi da je tužitelj dana 28. srpnja 2020. odnosno 28. kolovoza 2020. položio vozački ispit C kategorije te stekao zanimanje vozač motornog vozila, nije od utjecaja na rješavanje konkretne upravne stvari jer je tužitelj prije stjecanja prava na upravljanje vozilom prikupio devet negativnih prekršajnih bodova  danom pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je počinjen prekršaj za koji su zakonom propisani negativni prekršajni bodovi. U konkretnom slučaju presuda Općinskog prekršajnog suda u Splitu, poslovni broj: 46. Pp P-4709/19 od 15. studenog 2019., temeljem koje je tužitelj prikupio 9 negativnih prekršajnih bodova, postala je pravomoćna dana 27. ožujka 2020., te je tuženik, kako su se s navedenim danom stekli uvjeti za primjenu odredbe članka 286. stavak 7. ZoSCP pravilno postupio kada je tužitelju osporavanim rješenjem utvrđeno da ne može podnijeti zahtjev za izdavanje vozačke dozvole u roku od dvije godine od dana izvršnosti osporavanog rješenja. Osporavano rješenje je zakonito te je u javnom interesu jer se sprječava počinjenje prometnih prekršaja. Stoga pozivanje tužitelja na odredbe članka 55. i 48. Ustava Republike Hrvatske i članka 1. Protokola br.1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava a koje se odnose na pravo na rad i slobodu rada, pravo vlasništva i dr. nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Ovo tim prije što su, kako to tuženik pravilno navodi u odgovoru na tužbu, ustavna prava i prevencija te zaštita sudionika u prometu (zaštita ljudskog života i zdravlja i dr.) te da pravedna ravnoteža između cilja koje se rješenjem želi postići i sredstva kojim je cilj ostvaren, u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje. Tužitelju, po ocjeni ovoga suda, ne ide u prilog pozivanje na na specijalistički nalaz S. o. z. p. mr. sc. Z. K., dr. med. spec. psihijatrije, od 08. veljače 2021.  prema kojem nalazu je tužitelj napet, tjeskoban, emocionalno nezrele osobnosti, sklon impulzivnom reagiranju, površnog uvida u svoje stanje, obzirom da je, po logici stvari, upitno da li bi kao takav bio u mogućnosti adekvatno obavljati poslove profesionalnog vozača. Obrtnica D. Š.-D., suprotno tvrdnjama tužitelja, nije relevantan dokaz da je tužitelj trebao početi raditi kod istog. Sudska praksa Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

              Nadalje, prema navodima tužbe te dopisa od 30. rujna 2020., (priložen uz tužbu a prileži i spisu dostavljenom uz odgovor na tužbu) tužitelj je, prije donošenja osporavanog rješenja, putem svog opunomoćenika zatražio da se istom preda vozačka dozvola. U svezi navedenog dopisa  je za reći da iz navoda tužitelja u tužbi i tijekom ovoga  a ni iz sadržaja spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu ne proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za izdavanje vozačke dozvole  odnosno da je istu ishodio te je u navedenom smislu tuženik pisanim putem odgovorio opunomoćeniku tužitelja 02. listopada 2020.

              Za navesti je i to da je tužitelj, prema sadržaju spisa dostavljenog uz odgovor na tužbu, prije donošenja osporavanog rješenja, sukladno odredbi članka 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09 – dalje ZUP) pozvan radi izjašnjenja o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnima za rješavanje ove upravne stvari dana 23. kolovoza 2020., no pozivu se nije odazvao.

Obzirom na sve izloženo te da tužitelj, po ocjeni ovoga suda, navodima u tužbi i tijekom ovoga spora nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenja tuženika iznesena u obrazloženju osporavanog rješenja, to ovaj sud nije smatrao potrebnim izvoditi dokaz saslušanjem psihijatra dr. Z. K., koji liječi tužitelja, te dokaz vještačenjem po vještaku specijalisti psihijatru na okolnosti zdravstvenog stanja tužitelja temeljem specijalističkog nalaza od 08. veljače 2021. Stoga je  izvođenje navedenih dokaza ovaj su odbio kao suvišne za donošenje odluke u ovom sporu. 

Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika je zakonito, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, pri čemu nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao u točki I. izreke ove presude.

S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev, to je valjalo pozivom na odredbu članka 79. stavka 4. ZUS-a odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora odnosno presuditi kao u točki II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 24. svibnja 2021.

 S U T K I NJ A

Marica Goreta v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, pisano, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

 

  

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

N. B.