Poslovni broj 12 Gž R-128/2018-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 12 Gž R-128/2018-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. C. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika W.-H. d.o.o. za trgovinu, usluge i zastupanje, Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. D., Ž. R., S. M. i D. D., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7972/13-36 od 21. prosinca 2017., dana 24. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i oj e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-7972/13-36 od 21. prosinca 2017. u dijelu točke I.-1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 34.188,64 kune i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kuna.

 

              II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu točke I.-1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 444,63 kune bruto i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju tuženiku naknaditi parnični trošak preko iznosa od 6.875,00 kuna do iznosa od 11.250,00 kuna (za iznos od 4.375,00 kuna) i sudi:

 

              1. Tuženik je dužan tužitelju platiti iznos od 444,63 kune bruto sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2017. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

              2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.375,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"I/              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Nalaže se tuženiku W. H. d.o.o., Z., da tužitelju S. C. iz K., plati novčanu naknadu za stimulativni dio plaće i proviziju za razdoblje od 01.04.2010.g. pa do 31.10.2011.g. u ukupnom iznosu od 34.633,27 kuna bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te da tužitelju plati trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi koja teče od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 8 dana."

 

II/              Nalaže se tužitelju S. C. iz K., OIB …, da isplati tuženiku W.-H. d.o.o. za trgovinu, usluge i zastupanje, Z., OIB …, na ime parničnog troška, iznos od 11.250,00 kuna u roku 8 dana."

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Žalba je djelomično osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom utuženog iznosa od 34.633,27 kuna bruto na ime neisplaćene naknade plaće za stimulativni dio i provizije za razdoblje od 1. travnja 2010. do 31. listopada 2011. godine.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žalitelj ističe u žalbi jer je izreka prvostupanjske presude jasna i ne proturječi razlozima presude, u prvostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

 

7. Tako je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je u spornom razdoblju (od 1. travnja 2010. do 31. listopada 2011.) tužitelj bio zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2008., a koji je sklopljen za poslove „autokomercijalista“ (čl. 1. Ugovora) te je čl. 9. Ugovora ugovoreno da je poslodavac radniku za njegov rad dužan isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće u visini od 5.070,00 kuna bruto, stimulacije do maksimalno 20% na osnovnu plaću odnosno do maksimalno 1.014,00 kuna bruto i provizije na naplaćenu realizaciju u skladu s Pravilnikom o radu i Odlukom o plaći komercijalista od 1. siječnja 2007. kao i da je dužan plaću isplatiti najkasnije do 10.-og dana u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu (čl. 9. Ugovora); da su stranke 31. listopada 2011. zaključile Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme kojim su izmijenile čl. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2008. na način da se ugovor o radu sklapa za poslove „komercijalista“ te čl. 2. Aneksa je izmijenjen čl. 9. Ugovora o radu od 1. siječnja 2008. i ugovoreno je da je poslodavac dužan radniku za njegov rad isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće u visini od 5.200,00 kuna bruto i varijabilnog dijela koji se određuje prema važećoj odluci poslodavca kao i da je dužan isplatiti plaću najkasnije do 10.-og dana u mjesecu za rad izvršen u prethodnom mjesecu te je Aneksom ugovoreno da se isti primjenjuje od 1. studenog 2011. (čl. 4. Aneksa ugovora o radu na neodređeno vrijeme).

 

8. Isto tako je utvrđeno da je tužitelju tuženik kao poslodavac isplatio cjelokupnu proviziju za utuženo razdoblje osim 444,63 kune u kolovozu 2010., a što je tuženik uskratio za potrošnju goriva kojeg je tužitelj potrošio korištenjem službenog vozila u privatne svrhe te gorivo platio službenom karticom tuženika; da od 2009. pa nadalje (u odnosu na sporno razdoblje) poslodavac nije niti jednom radniku isplaćivao stimulaciju, a zbog krize na tržištu; da je tuženik u odnosu na sporno razdoblje donio odluke o stimulaciji za pojedine mjesece u kojima je odlučio da tužitelj kao radnik za svaki pojedini mjesec nije ostvario pravo na stimulaciju zbog nedovoljne učinkovitosti i zalaganja prilikom obavljanja radnih zadataka i da tužitelj nije prigovarao navedenih odlukama tuženika kao poslodavca.

 

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je u dijelu pravilno, a u dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik plati iznos od 34.633,27 kuna bruto na ime neisplaćenog dijela plaće u odnosu na stimulaciju i na proviziju (za razdoblje od 1. travnja 2010. do 31. listopada 2011.) tj. kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

 

10. Naime, kao što je naprijed navedeno, u prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je u odnosu na sporno razdoblje tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku u cijelosti isplatio proviziju osim iznosa od 444,63 kune za kolovoz 2010. jer je tuženik isti iznos uskratio tužitelju obzirom je tužitelj potrošio gorivo korištenjem službenog vozila u privatne svrhe (a koje gorivo je platio službenom karticom tuženika).

 

11. Tuženik kao poslodavac dužan je tužitelju kao radniku isplatiti plaću za obavljeni rad, a čl. 9. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. siječnja 2008. ugovoreno je da se plaća tužitelja sastoji od osnovne plaće, od stimulacije i od provizije na naplaćenu realizaciju te iz navedenog proizlazi da provizija na naplaćenu realizaciju (u skladu s Pravilnikom o radu tuženika i Odlukom o plaći komercijalista tuženika od 1. siječnja 2007.) predstavlja dio plaće tužitelja te ju je stoga tuženik kao poslodavac dužan i isplatiti tužitelju kao radniku. Pravilnikom o radu tuženika također je u čl. 56. propisano pravo radnika na proviziju te je propisano da komercijalisti imaju pravo na postotak provizije od prodaje robe, a točan postotak i način obračuna se određuje najmanje jednom godišnje odlukom poslodavca, da se provizija obračunava temeljem razlike u cijeni (RUC), isplaćuje po naplaćenim računima te se isplaćuje mjesečno zajedno s osnovnom plaćom.

 

12. Prema odredbi čl. 5. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Sukladno odredbi čl. 88. ZR st. 1. poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezinog dijela odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće.

 

13. Iz navedenog proizlazi da tuženik kao poslodavac nije smio bez suglasnosti tužitelja kao radnika svoje potraživanje prema njemu (u iznosu od 444,63 kune), naplatiti uskratom isplate provizije tužitelju kao radniku, jer je ta zabrana prijeboja propisana odredbom čl. 88. st. 1. ZR.

 

14. Stoga tužitelj ima pravo potraživati od tuženika isplatu iznosa od 444,63 kune bruto na ime te provizije te je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

15. Međutim, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa na ime stimulacije za utuženo razdoblje i to u iznosu od 34.188,64 kune bruto.

 

16. Prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a čl. 219. st. 1. ZPP propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

17. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj u postupku nije dokazao da je u odnosu na sporno razdoblje ostvario pravo na stimulaciju to jest nije dokazao koje bi mjesečne iznose na ime stimulacije ostvarivao niti da mu pripada mjesečna stimulacija od 20% obzirom nije predlagao dokaze kojima bi se utvrdio redovni radni učinak koji je trebao postići kao radnik tuženika i stimulaciju koju bi ostvario prebačajem tog redovnog rada tj. nije dokazao da su njegovi rezultati rada ostvareni prema kriterijima koji bi opravdavali isplatu stimulacije. Naime, stimulacija je tzv. varijabilni dio plaće i prema sudu prvog stupnja vezana je uz radni učinak odnosno rezultate rada prema planu rada kojeg odredi poslodavac. I prema ocjeni ovog suda drugog stupnja stimulacija tj. pravo na stimulativni dio plaće ugovoren je pod suspenzivnim uvjetom te ne predstavlja bezuvjetno pravo tužitelja, a iz odluka poslodavca koje je donosio u odnosu na sporno razdoblje proizlazi da tužitelj nije ostvario pravo na stimulaciju zbog nedovoljne učinkovitosti i zalaganja prilikom obavljanja radnih zadataka.

 

18. Pravilnikom o radu tuženika u čl. 49. je propisano da stimulativni dio plaće pripada radniku ako je predviđen radnim nalogom ili posebnom odlukom poslodavca te se odnosi na ostvarenje većeg ili manjeg radnog učinka u odnosu na redoviti, a čini ga isplata u visini iznosa od 0% do 20% osnovne plaće, dok je čl. 50. Pravilnika o radu propisano da rezultat rada radnika ocjenjuje mjesečno poslodavac ili osoba po njemu ovlaštena te utvrđuje postotak stimulacije za radnu ocjenu radnika ovisno o stupnju realizacije preuzetih obveza u pojedinom organizacijskom dijelu, a kriteriji za ocjenu rezultata rada radnika su: obavljanje preuzetog posla prema uputama, količini i kakvoći obavljenog posla, savjesno postupanje s imovinom, postupanje prema strankama sukladno pravilima struke i dobrim poslovnim običajima, doprinos radnika racionalnosti i učinkovitosti poslovanja i kreativnost radnika u skladu s uputama. Tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaze temeljem kojih bi se moglo utvrditi koje je rezultate ostvario u utuženom razdoblju prema naprijed navedenim kriterijima za ocjenu rezultata radnika. Posljedično svemu iznesenom tužitelj nije dokazao niti osnov niti visinu svog tužbenog zahtjeva u odnosu na dio koji se odnosi na isplatu stimulacije za sporno razdoblje jer nije predložio niti dostavio relevantne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je ostvario pravo na stimulaciju koju da mu tuženik nije isplatio, a sve to u odnosu na sporno razdoblje. Naime, tužitelj je bio dužan dokazati istinitost navoda o postojanju i visini svojeg potraživanja, a ako u tome ne uspije njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti kao što je to pravilno i učinio prvostupanjski sud.

 

19. Na žalbene navode kojima žalitelj ističe prigovore provedenom sudskom vještačenju (te predlaže provođenje novog vještačenja) treba reći da je u postupku provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i investicijske fondove S. H., dipl. oec. sukladno pravilima struke te odredbama Zakona o parničnom postupku, da se isti financijski vještak očitovao na prigovore tužitelja (podnesak od 30. prosinca 2016.), a na ročištu 24. svibnja 2017. saslušani je financijski vještak te nakon toga tužitelj više nije imao primjedbe niti prigovore na provedeno financijsko vještačenje. Na ročištu 5. prosinca 2017. tužitelj je odustao od svog saslušanja te su na istom ročištu stranke suglasno izjavile da ne stavljaju daljnje dokazne prijedloge.

 

20. Isto tako treba reći da tužitelj u dijelu paušalno prigovara provedenom vještačenju te da ukoliko je smatrao da je nedostatna dokumentacija u koju je financijski vještak izvršio uvid i temeljem koje je dao svoj nalaz i mišljenje, tužitelj je trebao tražiti od prvostupanjskog suda naložiti tuženiku dostavu neke dodatne dokumentacije. Valja dodati i da je sudski vještak imao uvid u plan prodaje što je i naveo u svom nalazu od 7. kolovoza 2015. godine.

 

21. Iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje dijelom pogrešno, a dijelom pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

 

22. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I.-1. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 34.188,64 kune bruto i preinačiti prvostupanjsku presudu u istom dijelu izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 444,63 kune bruto i naložiti tuženiku tužitelju platiti iznos od 444,63 kune bruto (čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP).

 

23. O zateznim kamatama odlučeno je temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17).

 

24. Sukladno iznesenom valjalo je odlučiti o parničnom trošku primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP, čl. 155. st. 1. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa). Trošak tuženika sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku – odvjetniku: sastav odgovora na tužbu 100 bodova, podneska od 17. rujna 2015. 100 bodova, pristup ročištu 19. ožujka 2014. 100 bodova, ročištu 19. veljače 2015. 25 bodova, ročištu 21. ožujka 2017. 25 bodova, ročištu 24. svibnja 2017. 100 bodova i ročištu 5. prosinca 2017. 100 bodova tj. 550 bodova ili 5.500,00 kuna što uvećano za iznos PDV-a daje iznos od 6.875,00 kuna.

 

25. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.875,00 kuna (čl. 380. toč. 2. ZPP) i preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužitelju tuženiku naknaditi parnični trošak preko iznosa od 6.875,00 kuna do iznosa od 11.250,00 kuna (za iznos od 4.375,00 kuna) i odbiti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.375,00 kuna (čl. 380. toč. 3. ZPP).

 

U Zagrebu 24. svibnja 2021.

 

 

                                                                                                                              Sudac:

Sanja Joka Umićević, v.r.