REPUBLIKA HRVATSKA P-987/19 OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja R. G., OIB: …, iz S., koji
je zastupan po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tužene
R. A. d.d. Z.,., OIB: …., koja
je zastupana po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi
isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti
punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika M. B., odvjetnice u
S., te proglašenja presude od 21. svibnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev u dijelu kojim se
traži isplata ukupnog iznosa od 35,64 kn sa zateznim kamatama koje teku kako
slijedi:

– na iznos od 10,29 kn od 30.09.2005., - na iznos od 10,44 kn od 31.10.2005.,

- na iznos od 13,42 kn od 30.11.05.,

- na iznos od 1,49 kn od 31.12.2005. pa do isplate tih iznosa.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-30002376 od 18.08.2005. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno
kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 21.176,50 CHF po srednjem
tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno
kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti
po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF, važećem na dan dospijeća, a
prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba,
članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-30002376 od 18.08.2005. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je

2 P-987/19

kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora.

IV. Nalaže se tuženoj R. A. d.d. Z.,
OIB: ….., u roku 15 dana, isplati tužitelju R. G., OIB:…., iz S., ukupan iznos od 14.559,04 kn sa zakonskim
zateznim kamatama,

i to po stopi od 14% godišnje od 31. listopada 2008. do 30. lipnja 2011., po
stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015.
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena,

a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:

na iznos u kn od do
74,56 31.10.08. isplate
95,30 31.12.08. isplate
110,24 30.01.09. isplate
117,00 28.02.09. isplate
124,91 31.03.09. isplate
128,53 30.04.09. isplate
99,57 31.05.09. isplate
78,25 30.06.09. isplate
83,92 31.07.09. isplate
95,16 31.08.09. isplate
94,18 30.09.09. isplate
82,82 31.10.09. isplate
104,14 30.11.09. isplate
121,23 31.12.09. isplate
145,54 31.01.10. isplate
139,97 28.02.10. isplate
172,96 31.03.10. isplate
166,70 30.04.10. isplate
178,90 31.05.10. isplate
284,50 30.06.10. isplate
262,76 31.07.10. isplate
329,17 31.08.10. isplate
306,22 30.09.10. isplate
269,31 31.10.10. isplate
347,18 30.11.10. isplate
446,24 31.12.10. isplate
376,10 31.01.11. isplate
400,70 28.02.11. isplate
369,41 31.03.11. isplate
375,03 30.04.11. isplate
507,83 31.05.11. isplate
520,77 30.06.11. isplate
628,59 31.07.11. isplate

3 P-987/19

571,69 31.08.11. isplate
509,39 30.09.11. isplate
495,55 31.10.11. isplate
490,77 30.11.11. isplate
520,37 31.12.11. isplate
546,18 31.01.12. isplate
549,64 29.02.12. isplate
531,79 31.03.12. isplate
543,84 30.04.12. isplate
552,09 31.05.12. isplate
538,21 30.06.12. isplate
541,86 31.07.12. isplate
529,97 06.08.12. isplate

r i j e š i o j e

I. Tuženikov prigovor radi prebijanja odbacuje se.

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od

12.251,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate
po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. ožujka 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi
se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 21.176,50 CHF
u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.
Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s
odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF. Tijekom postupka tuženik da je
jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu zbog čega da je tužitelj pretplatio
ugovorene iznose i to po osnovi razlike kamata, ali i valutne kauzule. Navedene
odredbe o kamatnoj stopi da su nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se pozvao na
odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu
preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene kamatne
stope i valutne klauzule u CHF.

Podneskom od 18. siječnja 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev
sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu ukupnog
iznosa od 14.594,68 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog
iznosa do isplate na način kako je to specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da
se u konkretnom slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je
prigovor zastare, te je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao i prigovor
mjesne nenadležnosti ovog suda te prigovor radi prebijanja.

4 P-987/19

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem obračuna utužene tražbine,
Ugovora o kreditu 418-50-30002376 od 18. kolovoza 2005., otplatnog plana,
knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, općih uvjeta i pravilnika banke, čitanjem
pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i financije M. T. od 6.
listopada 2020. i očitovanja vještakinje T. na primjedbe tužitelja od 4. ožujka

2021.

4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

5. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117.
st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu
dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te
prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na
strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi
dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

7. Čitanjem čl. 12. Ugovora o kreditu 418-50-30002376 od 18. kolovoza 2005.,
razvidno je da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište
tuženika je u Z., što proizlazi iz izvatka iz sudskog registra dostupnog na
službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa RH.

Ugovaranje nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora ništetna je ugovorna
odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i
poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača-tužitelja (čl. 81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50.
alineja 19. te čl. 51. i 55. ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu
nije prebivalište potrošača, na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala
pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je
evidentno postojanje neravnoteže u stranačkim pravima i obvezama. Naime,
prebivalište tužitelja je u P., dok je sjedište kreditora u Zagrebu, iako je sam
kredit sklopljen u poslovnici tuženika u S..

Sud Europske unije u predmetu O. (spojeni predmeti C-240/98 do C-
244/98) i P. L. (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj
odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08,
Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4.6.2009. navodi kako sud
ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je
upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta
prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli
su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja

2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016.,
Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018.,
Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019.,
Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u

5 P-987/19

Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u
Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku
proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja
propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano
određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena
Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti
potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne
novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).

S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u
sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o
kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u S., za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a
koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu
jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored
suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna
jedinica nalazi.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku
predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog
suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je
prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o
kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između
prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na
sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili
pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti
koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog

2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

8. Čitanjem obračuna utužene tražbine, Ugovora o kreditu 418-50-30002376
od 16. kolovoza 2005., otplatnog plana, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana,
općih uvjeta i pravilnika banke, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za
knjigovodstvo i financije M. T. od 6. listopada 2020. i očitovanja vještakinje
T. na primjedbe tužitelja od 4. ožujka 2021., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 16. kolovoza 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-
30002376 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika
na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 6. kolovoza 2012., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je

8.rujna 2005. bila 5,50%, 2. studenog 2007. bila je 6,45%, 31. svibnja 2008. bila je
6,75%, 30. ožujka 2009 bila je 7,75%, 9. srpnja 2011. bila je 7,50%, 26. listopada

2011. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da

6 P-987/19

konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 14.594,68 kn,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-
249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tužena koja je
u tom postupku bila tuženik pod 4. mijenjao bez ugovorenih parametara
jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj
promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa
i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost,
odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na
odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženu odbijena odlukom
Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-
2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od

13. prosinca 2016.,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-
2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je povrijedila kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći
u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije
kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 7. ožujka 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je
drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna

14. lipnja 2018.

9. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao
prethodno pitanje, raspraviti jesu li odredbe čl. 1., 3. i 7. predmetnog ugovora o
kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom
odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

10. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za zahtjevu za isplatom stečenog
bez osnove tj. zahtjevu za isplatom pretplate po osnovi ništetnih odredbi.
Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se
takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovu
ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev

7 P-987/19

zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u
svezi s čl. 1111. ZOO-a).

Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH
www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu
kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika
koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku
između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom
odlukom tuženika.

Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja

2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u
Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225.
ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu
potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je
danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

U konkretnom slučaju u zastari su anuiteti 1.-4. koju su dospjeli u periodu od

30. rujna 2005. do 31. prosinca 2005. u ukupnom iznosu od 35,64 kn. Zbog
navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje
počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom
određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu
kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.
Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu
razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5
godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja

2019.

U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 13. veljače

2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati
od 13. lipnja 2014.

U odnosu na pravno shvaćanje građanskog odjel Vrhovnog suda RH br. Su-
IV-47/2020-2Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Za navesti je
slijedeće.

Navedeno shvaćanje je opće shvaćanje u odnosu na restitucijski zahtjev kod
ništetnosti. Međutim, pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. je shvaćanje koje se odnosi na tzv. predmet ''Franak''. Stoga je takvo

8 P-987/19

shvaćanje u odnosu na shvaćanje građanskog odjela specijalno shvaćanje koje se
odnosi na ovaj slučaj. Da je tomu tako proizlazi i iz činjenice da se zastarni rokovi za
podnošenje tužbi u slučajevima ''Franak'' računaju prema pravomoćnom okončaju
tzv. predmeta ''Franak''. Tako je zastarni rok za podnošenje pojedinačnih tužbi za
„valutnu klauzulu“ 14. lipnja 2023. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt-
249/14 od 14. lipnja 2018.), a za „kamatnu stopu“ 13. lipnja 2019. (protek 5 godina od
pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.).

S obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđena
povreda interesa potrošača zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valuti i da se
pojedinačne tužbe podnose na temelju rezultata postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača, onda je i zastaru za restituciju potrebno računati od pravomoćnog
utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ništetnih ugovornih
odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Naime, u ovom postupku samo se
utvrđuje da konkretni slučaj potpada pod tzv. predmet ''Franak''.

11. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do
stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom
osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na
odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. za navesti je slijedeće.
Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu

9 P-987/19

kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne
činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni
htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.

502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.

13. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-
2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke
VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. time je Ustavni sud RH prihvatio pravna
shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

14. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od

4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog
sud RH Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH svojom odlukom broj Revt-249/14-
2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Ustavna
tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o
jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda RH br.
U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015,
U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Presuda Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je i presudom i rješenjem VSRH broj
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom
Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-
4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik ( i to kao tuženik pod 4. u tom predmetu), predstavlja
kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi
pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske

10 P-987/19

sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite
prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom
čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi
u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.

15. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u
odnosu na tuženika pod 4) - ovdje tuženika - utvrđeno je, između ostalog, da je u
razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik pod 4) povrijedio
kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o
kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna
kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima
banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici
kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili
egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika
o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju
kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno
odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između
ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su
sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao
potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu
bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije
bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a
koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom
Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između
ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama
ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije
pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna
tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana. Navedeno stajalište prihvatio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u
odluci br. U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-
2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

11 P-987/19

16. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank
Austrija d.d. Zagreb utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je četvrtotužena
Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca

2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući
ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti
informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81.,

82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o
obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana
glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara
za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora,
a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih
stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u
odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-
4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

17. Sud EU u predmetu C-186/16 R. P. A. i dr./B.
R. S. od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.
travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne
zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka
je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186)

18. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj može podvesti
pod tzv. „slučaj franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u
naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog
suda RH i Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu br. 418-50-30002376 od 18. kolovoza 2005., je potrošački ugovor. Sporne
odredbe čl. 1., 2. i 7. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i
promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne
odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u
pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao
mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2. i 7. tog ugovora, a niti
su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je
imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo
neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

12 P-987/19

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg
u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi
se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i
zatvaranja).

19. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne
odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog
ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope
jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu
nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a
na štetu tužitelja kao potrošača.

13 P-987/19

20. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja
za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.
Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka

2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.

502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.

Stoga nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.

21. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s

14 P-987/19

ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.

22. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni
zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih
ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra
da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da
tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače

2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

23. Slijedom navedenog odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog potrošačkog
ugovora o kreditu, koji je tipski ugovor, su nerazumljive jer iz njih ne proizlazi
određenost i odredivost kamatne stope i valutne klauzule, pa se radi o ništetnim
odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

24. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti
ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi
takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T., sud je utvrdio:

- da su tužitelj i tužena 18. kolovoza 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 418-50-
30002376 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva automobila na
iznos od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika
na dan korištenja kredita, što proizlazi iz priloženog ugovora,

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,50% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je dospijeće anuiteta zadnjeg dana u mjesecu,

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u 5. lipnja 2014., što proizlazi iz priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je

8.rujna 2005. bila 5,50%, 2. studenog 2007. bila je 6,45%, 31. svibnja 2008. bila je
6,75%, 30. ožujka 2009 bila je 7,75%, 9. srpnja 2011. bila je 7,50%, 26. listopada

2011. bila je 6,75%,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope, ali i valutne klauzule, posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 14.594,68 kn,

- međutim, dio anuiteta (anuiteti 1.-4.) je u zastari kako je naprijed objašnjeno,
- stoga se izračun preplaćenih mjesečnih anuiteta od 31. listopada 2008. do
otplate kredita (6. kolovoza 2012.), i to bez anuiteta 1.-4. koji su u zastari, daje u
tablici kako slijedi (razlika iskazana s predznakom minus (-) predstavlja iznos više
plaćenog u odnosu na prvi otplatni plan):