1              Poslovni broj: 2 UsI-300/2021-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5                                                                Poslovni broj: 2 UsI-300/2021-10

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja V. B., iz B., D. 1B, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba Ivana Iskra Jurić, radi starosne mirovine, 21. svibnja 2021.,

p r e s u d i o   j e

              I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03020070751, URBROJ: 341-99-05/3-20-10284 od 12. siječnja 2021. godine.

              II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Gospiću, KLASA: UP/I-140-02/20-01/03020070751, URBROJ: 341-06-05/3-20-3978 od 21. prosinca 2020. godine.

              III. Nalaže se prvostupanjskom tijelu da ovu upravnu stvar riješi polazeći od pravnog stajališta da su odredbe članka 36. i članka 202. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/17 i 98/19) primjenjive i u odnosu na hrvatske branitelje – korisnike prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (odnosno zbog profesionalne nesposobnosti za rad) ostvarene isključivo na temelju općega mirovinskog propisa.

Obrazloženje

1.  Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Gospiću, KLASA: UP/I-140-02/20-01/03020070751, URBROJ: 341-06-05/3-20-3978 od 21. prosinca 2020., odbijen je zahtjev tužitelja (podnesen 19. listopada 2020.) za priznavanje prava na starosnu mirovinu uz primjenu Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 121/17 i 98/19, u nastavku teksta: ZHB). Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Tužitelj je od 31. prosinca 2013. korisnik invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad (u isplati od 4. travnja 2014.), u osiguranju je bio do 30. svibnja 2014., a naknadno nije stupio u radni odnos. Stoga nije ispunjen uvjet iz članka 100. stavka 9. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, u nastavku teksta: ZOMO), pa time nema ni uvjeta za priznavanje prava na starosnu mirovinu primjenom odredbi ZHB-a.

2.  Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-140-02/20-01/03020070751, URBROJ: 341-99-05/3-20-10284 od 12. siječnja 2021., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. U obrazloženju svojeg rješenja tuženik ističe da se članci 36. i 202. ZHB-a, kojima je propisano prevođenje invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad na starosnu mirovinu, podrazumijevaju prevođenje prava prema ranije ostvarenim statusima i stažu iz Domovinskog rata, odnosno prevođenje prava samo onih korisnika invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad koji su mirovinu ostvarili primjenom prijašnjeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 33/13, 148/13 i 92/14, u nastavku teksta: ZPHB) ili ZOMO-a uz primjenu ZPHB-a, dok je invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad tužitelj ostvario isključivo primjenom ZOMO-a. Ukazuje i na vezu između članka 26. stavka 1. ZHB-a te članka 33. i članka 100. stavka 9. ZOMO-a, pri čemu je tužitelj, nakon stjecanja prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvario manje od jedne godine staža osiguranja (ostvario je 4 mjeseca i 29 dana staža osiguranja).

3.  Tužitelj u tužbi i u kasnijem podnesku osporava zakonitost tuženikove odluke, opisuje svoje zdravstveno stanje i socijalne prilike, te komunikaciju s javnopravnim tijelima mirovinskog osiguranja i tvrdi, u bitnome, da tuženik pogrešno tumači odredbe članka 36. i 202. ZHB-a. Tužitelj predlaže poništiti osporavanu odluku tuženika i priznati mu zatraženo pravo.

4.  Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, kod navoda osporenog rješenja, ukazuje da kod tužitelja nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje prava na starosnu mirovinu prema ZOMO-u niti za prevođenje prava na invalidsku mirovinu po ZHB-u, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5.  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

6.  Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 19. svibnja 2021. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7.  Prema članku 36. ZHB-a, hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i hrvatskim ratnim vojnim invalidima iz Domovinskog rata, korisnicima prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvarene temeljem toga Zakona ili Zakona o mirovinskom osiguranju to se pravo po službenoj dužnosti prevodi na starosnu mirovinu u jednakom iznosu, s tim da taj iznos ne može biti niži od najniže mirovine iz članka 49. stavaka 5. i 6. navedenog Zakona ako su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na najnižu mirovinu prema tome Zakonu, i to s prvim danom mjeseca nakon mjeseca u kojem je korisnik navršio starosnu dob iz članka 26. stavka 2. ovoga Zakona.

8.  Prijelaznom odredbom članka 202. ZHB-a propisano je da pravo iz članka 36. toga Zakona ostvaruju i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata koji su pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti odnosno invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvarili prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, br. 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13 – proč. tekst, 33/13, 148/13 i 92/14) i propisima koji su prethodili tom propisu ili prema Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16) i propisima koji su prethodili tom propisu.

9.  Nadalje, tuženik upire na članak 100. stavak 9. ZOMO-a. Po toj odredbi, korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvarene do stupanja na snagu toga Zakona, kao i korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavka 3. navedenog Zakona, koji nastavi raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti ili naknadno stupi u osiguranje i po toj osnovi navrši najmanje jednu godinu staža osiguranja, može se priznati pravo na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, ako su ispunjeni uvjeti za stjecanje toga prava prema člancima 33., 34., 35., 180. ili 182. toga Zakona. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. - 88. navedenog Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima do dana stjecanja prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, a polazni faktor može iznositi najviše 1,0.

10.  U sadržaju odredbi članka 36. i 202. ZHB-a, ni u pripadajućem dijelu obrazloženja Prijedloga ZHB-a upućenog u saborsku proceduru, Sud ne nalazi valjano pravno uporište za stajalište tuženika po kojem su spomenute odredbe ZHB-a, kada je invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznata po općem propisu, mjerodavne samo kada je opći propis primijenjen uz primjenu posebnog propisa. Zbog implementacije ovog stajališta prilikom rješavanja predmetne upravne stvari javnopravna tijela su, dakle, na štetu tužitelja pogrešno primijenila materijalnopravne odredbe članka 36. i 202. ZHB-a.

11.  Sud je, stoga, u skladu s odredbom članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, naloživši ujedno prvostupanjskom tijelu da da ovu upravnu stvar riješi polazeći od pravnog stajališta da su odredbe članka 36. i članka 202. ZHB-a primjenjive i u odnosu na hrvatske branitelje – korisnike prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (odnosno zbog profesionalne nesposobnosti za rad) ostvarene isključivo na temelju općega mirovinskog propisa. U tom pogledu predmet, dakle, nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomice. Netom navedeno u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Usto, ovakve sudske odluke, koje sadržavaju i načelna pravna stajališta, prikladnije je provesti reformacijskom negoli kasacijskom presudom (potonja vrsta presude u pravilu ne podliježe žalbenom preispitivanju od strane drugostupanjskog suda, što potiče tuženike da dođu do druge kasacijske presude u istom predmetu, kako bi načelno pravno stajalište moglo proći provjeru drugostupanjskog suda, uz s time povezano produžavanje trajanja rješavanja upravne stvari). Ovo je potrebno razmatrati i u svjetlu prevladavajuće prakse drugostupanjskog suda po kojoj se u postupku izvršenja ne pruža zaštita od tzv. aktivnog neizvršenja presude, već se tada radi o novome upravnom sporu. Na koncu, čak i kada drugostupanjski sud poništi ovakvu prvostupanjsku presudu zbog toga što je trebala biti kasacijska, a ne reformacijska (pri čemu praksa drugostupanjskog suda pokazuje da to nije dosljedno stajalište primijenjeno u svim predmetima – dio drugostupanjske prakse podupire ovu vrstu presude), pritom iznijeto stajalište drugostupanjskog suda o meritumu spora definitivan je orijentir tuženiku, pa se i u tom slučaju ovakvom vrstom presude skraćuje ukupno trajanje rješavanja upravne stvari.

12.  Ova presuda javnopravnim tijelima ostavlja samo prostor da utvrde ispunjava li tužitelj te od kada pretpostavke za prevođenje invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad na starosnu mirovinu u dijelu koji nije obuhvaćen pravnim stajalištem iz točke III. izreke presude, te da, u slučaju pozitivne odluke, odrede pripadajuću svotu mirovine, vodeći računa, prije svega, o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 10. st. 1. ZUS-a i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19, odnosno čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a). Nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati dio merituma upravne stvari riješen ovom presudom, već je prvostupanjsko tijelo dužno donijeti odgovarajuće rješenje s ostalim propisanim i uobičajenim elementima.

13.  Imajući u vidu da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, te uzevši u obzir propisana oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbama članka 22. stavka 1. i članka 11. stavka 1. točke 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 21. svibnja 2021. 

                                                                                                                    S u d a c

            dr. sc. Alen Rajko, v.r.  

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.