Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1715/19-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Alme Beganović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. R. d.d. P., zastupan po opunomoćenicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda T. K. O., A. V. B. i M. V., Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, R., B. H. iz Z., kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. B., J. T. K. i M. T., K., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja i Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj:11 UsI-1720/15-28 od 21. studenog 2018., na sjednici vijeća održanoj 21. svibnja 2021.
I Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj:11 UsI-1720/15-28 od 21. studenog 2018. godine.
II Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA:UP/II 942-01/13-01/66, URBROJ: 514-04/01-15-02 od 28. rujna 2015. godine.
III Poništava se rješenje Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava K., KLASA: UP/I-943-01/97-01/77, URBROJ: 2170-10-01-12-60 od 5. studenog 2012. i predmet vraća na ponovni postupak.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 3.125,00 kn u roku od 60 dana.
V Zahtjev B. H. za naknadu troška se odbija.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II 942-01/13-01/66, URBROJ: 514-04/01-15-02 od 28. rujna 2015., kojim je tuženik odbio žalbu tužitelja izjavljenu na rješenje Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava K., KLASA: UP/I-943-01/97-01/77, URBROJ: 2170-10-01-12-60 od 5. studenog 2012. godine.
2. Ujedno je presudom odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora i odlučeno da je zainteresiranoj osobi dužan naknaditi 3.125,00 kn troška upravnog spora.
3. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela je M. H., vraćeno u vlasništvo zemljište označeno u zemljišnim knjigama kao z.č. 40/2 površine 2400m2, z.k.ul. 4377 k.o. K.1., koja u katastarskom operatu nosi oznaku k.č. 2348 k.o. K.2., površine 3102 m2.
4. Tužitelj osporava presudu iz svih zakonom propisanih razloga, a osporava i odluku o trošku.
5. U žalbi, u bitnom, osporava da je predmetno zemljište neizgrađeno građevinsko zemljište pa da se temeljem članka 17. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) može vratiti ovlaštenicima naknade. Smatra pogrešnim i zaključak suda da za primjenu odredbe članka 17. Zakona o naknadi nije dostatno što je Općina raspolagala predmetnim zemljištem. Ukazuje na to da praksa na koju se sud poziva datira iz vremena prije donošenja Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 92/10, dalje: Zakon o turističkom zemljištu), a sud nije uzeo u obzir činjenicu da čestice u kampu nisu bile procjenjivane u temeljni kapital, iako su bile privedene namjeni. U pobijanoj presudi nema obrazloženja pa niti jasnog stava suda o tome koju ulogu ima Zakon o naknadi a koju Zakon o turističkom zemljištu i koji je njihov odnos te, posljedično tome, koja je njihova primjena na predmetni slučaj s obzirom da nema jasnog argumentiranog stava suda, što predstavlja samostalni razlog za žalbu, jer se presuda zbog toga ne može pravno ispitati. Sud pogrešno smatra da je zemljište trebalo biti privedeno namjeni najkasnije u trenutku donošenja Zakona o naknadi 1996., a što nije točno, jer Zakon o turističkom zemljištu određuje da se zemljište neće vratiti ovlaštenicima samo ako je privedeno namjeni za koju je oduzeto i ako se ne koristi za tu namjenu. Privedenost namjeni treba stoga utvrditi prema danu kada je Zakon o turističkom zemljištu stupio na snagu, a ne u neko drugo vrijeme. Sud je kao odlučni dokaz da predmetna nekretnina nije bila privedena namjeni uzeo podatak o očevidu od 10. studenog 1998., koji je vođen od strane M. S., brata tadašnje predlagateljice povrata predmetne nekretnine u vlasništvo, na koji očevid tužitelj nije bio uredno pozvan, a zapisnik ne prileži spisu. Osporava zaključak suda da iz sadržaja izjava nepristranih svjedoka proizlazi da su radovi na predmetnom zemljištu izvršeni nakon 1. kolovoza 2010., jer se iz iskaza tih saslušanih svjedoka tako nešto ne može zaključiti. Tvrdi da se u kampu radovi vrše kontinuirano da su se vršili prije 1. kolovoza 2010. i nakon tog dana na predmetnom zemljištu kao i na ostalom zemljištu kampa vršit će se ubuduće. Vezano uz pitanje ograde tužitelj ponavlja da predmetni kamp kao niti ostali kampovi u Republici Hrvatskoj nije u svojim počecima bio ograđen bi to morao biti jer propisi nisu određivali drugim riječima kampovi su egzistirali radili dobivali rješenja o kategorizaciji kad nisu bili ograđeni. Tek se kasnije postupno počelo ugrađivati i mijenjati stare ograde novima. Ograđivanje kampa započelo je tek kada je utvrđena zakonska obveza ograđivanja. U upravnom sporu je sud utvrdio da se predmetno zemljište koristilo za animaciju, šetnju i ostale aktivnosti koje se nesporno obavljaju unutar kampa a sve su to dodatni elementi koje ukazuju na to da je kamp specifični turistički objekt sastavljen od više zemljišnoknjižnih čestica pa, kad se uzme u obzir da kamp u smislu ugostiteljskog objekta sadrži svega nekoliko nužnih građevine dok je ostatak zemljišta bez izgrađenih građevina, jasno proizlazi da je većina zemljišnoknjižnih čestica u kampu, u konkretnom slučaju kampu K., a prije naziva P., priveden namjeni iako nema izgrađenih objekata. Ističe da je relevantnim propisima o ugostiteljstvu definirano da su kampovi poslovne funkcionalne cjeline koje se sastoje od prostora na otvorenom namijenjenog pružanju usluga smještaja na otvorenom te različitih građevina namijenjenih za smještaj i druge potrebe gostiju, dok je prema propisima o gradnji propisano da je kamp jedinstvena složena građevina. Dakle, čestica zemljišta u kampu je privedena namjeni već i ako se to zemljište koristilo za animaciju, šetnju i ostale aktivnosti gostiju. Smatra da je sud potpuno pogrešno primijenio odredbu članka 55. točka 3. i 4. Zakona o naknadi, jer se, po prostornom planu, cijela površina kampa danas nalazi u zoni T2 pa bi svakako bila okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa postojećeg kampa kada bi se dijelovi kampa mogli vratiti, stoga osporava argument suda da se predmetne čestice mogu vratiti jer se ne nalaze u sredini kampa već na njegov rubnim dijelovima. Sud se uopće nije očitovao o činjenici da se u popisu čestica koju je napravio ovlašteni geodet, s ciljem utvrđivanja zemljišnih čestica koje su unutar kampa, a za potrebe određivanja koncesijske naknade, nalazi i predmetna čestica. Zaključno tužitelj ističe da je prijašnjem vlasniku isplaćena naknada za oduzeto predmetno zemljište prema Ugovoru o korištenju sklopljenim s općinom K., prema kojem je prednik tužitelja bio obvezan platiti naknadu za dodijeljeno zemljište, što je i učinio, da osim tužitelja od deposedacije do danas nitko drugi nije bio u posjedu predmetne čestice, a posjed koje je tužitelj stekao Ugovorom o korištenju građevinskog zemljišta 1985., da je predmetna nekretnina već tada bila provedena namjeni, da je zapisnik o očevidu iz 1998. nezakonit i ne može predstavljati dokaz, da je očevidom od 13. lipnja 2011. utvrđeno da je predmetno zemljište privedeno namjeni i da se na dan donošenja Zakona o turističkom zemljištu čestice i nadalje koristi kao kamp, za koji tužitelj redovito plaća naknadu za koncesiju Republici Hrvatskoj. Ponovno ističe da je postupak pred upravnim tijelima nezakonito proveden jer je glavninu postupka vodio brat predlagateljice povrata imovine.
6. Predlaže usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev.
7. Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podnosi žalbu u dijelu kojim je odlučeno da je ovlaštenica dužna vratiti Gradu K. protuvrijednost od 5533,95 EUR, što predstavlja revaloriziranu naknadu, koju je primila za oduzeto zemljište u iznosu od tadašnjih 930.600,00 din., jer smatra da se naknada treba platiti Republici Hrvatskoj, pošto je zemljište, kao imovina koja nije procijenjena u pretvorbi, ex lege postalo vlasništvo Republike Hrvatske.
8. Tužitelj u odgovoru na žalbu Županijskog državnog odvjetništva smatra da se, ako se ono što je prednik tužitelja platio, treba vratiti onome tko je platio, dakle tužitelju. Ostaje kod svoje žalbe u cijelosti.
9. U odgovoru na žalbu, zainteresirana osoba B. H. pojašnjava da je zemljište bilo oduzeto za potrebe izgradnje kampa P., da na njemu nije bio izgrađen kamp P. (danas kamp K.) i da nije bio predviđen ni prostorno planskom dokumentacijom. Područje obuhvata kampa bilo je obilježeno u prostornom planu kao izgrađeni dio, a za privođenje ostatka zemljišta bilo je potrebno izmijeniti prostorni plan Grada K.. U zoni T2 je bilo moguće zadržati postojeće turističke objekte, ali ne i graditi nove. Tvrdi da tužitelj izvođenjem radova nakon donošenja Zakona o turističkom zemljištu želi stvoriti privid da je zemljište privedeno, iako zemljište nije bilo privedeno namjeni kampa P. ni u vrijeme donošenja Zakona o naknadi niti u vrijeme Zakona o turističkom zemljištu.
10. Predlaže odbiti žalbu i traži naknadu troška od 3.125,00 kn za sastav odgovora na žalbu.
11. Tuženik se, u odgovoru na žalbe, poziva na navode obrazloženja svojeg rješenja.
12. Žalbe su osnovane.
13. U predmetnoj upravnoj stvari prijeporna je valjana primjena materijalnog prava, u svrhu koje je potrebno pravilno utvrditi relevantno činjenično stanje.
14. Relevantna činjenica koju u ovoj stvari treba utvrditi je obuhvat kampa u granicama u kojima je evidentiran u prostornom planu na dan stupanja na snagu Zakona o turističkom zemljištu pa će u postupku ovo pitanje prvostupanjsko tijelo trebati točno utvrditi, jer o njemu ovisi pravilna primjena odredbi članka 31. Zakona o turističkom zemljištu, u vezi članka 17. i 55. Zakona o naknadi.
15. Naime, svi dijelovi zemljišta koje čine kamp predstavljaju turističko zemljište u smislu članka 2. Zakona o turističkom zemljištu te se mogu vratiti ovlaštenicima iz Zakona o naknadi samo ako nisu privedeni namjeni zbog koje su oduzeti ili ako su privedeni, ali se za tu namjenu ne koriste.
16. Obuhvat kampa, prema odredbama članka 5. Zakona o turističkom zemljištu, čini zemljište iz članka 2. stavka 1. ovoga Zakona koje je dokumentima prostornog uređenja utvrđeno kao kamp namijenjen za obavljanje turističko ugostiteljske djelatnosti. Prema članku 6. tog Zakona, turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe, odnosno privatizacije, vlasništvo je Republike Hrvatske a, shodno članku 4. ovog Zakona, turističko zemljište na kojem je dokumentima prostornog uređenja određena ugostiteljsko turistička namjena i zemljište na kojem su izgrađene građevine turističko ugostiteljske namjene (kampovi, hoteli i turistička naselja) je dobro od interesa Republike Hrvatske i uživa njezinu posebnu zaštitu.
17. U konkretnoj upravnoj stvari nije sporno da je oduzimanje zemljišta iz posjeda prijašnje vlasnice izvršeno radi izgradnje autokampa P. u K. i da je tadašnja Općina K., temeljem Ugovora o korištenju građevinskog zemljišta iz 1985. deposedirano zemljište predala u posjed predniku tužitelja, koji je za to platio i naknadu prijašnjoj vlasnici.
18. Za pravilnu primjenu zakona potrebno je također nedvojbeno utvrditi je li i kada je deposedirano zemljište privedeno namjeni izgradnjom kampa, dakle, kada je i čime definiran obuhvat kampa i utvrđena njegova turističko-ugostiteljska namjena, da li se to zbilo prije stupanja na snagu Zakona o naknadi ili nije, jer ta činjenica u dosadašnjem tijeku postupka nije utvrđena. Pritom treba imati na umu da se kamp, kao složeni zahvat u prostoru, prema svim prostorno planskim propisima, sastoji od manjeg dijela izgrađenog zemljišta i pretežitog dijela zelene neizgrađene površine.
19. Nakon toga će biti potrebno utvrditi ulazi li čestica koja je predmet zahtjeva za povrat u obuhvat kampa jer se kamp promatra kao cjelina te se iz obuhvata ne mogu izdvajati pojedine čestice, ako su njegov sastavni dio.
20. Nakon što prvostupanjsko tijelo utvrdi prethodno navedene bitne činjenice, prosudit će hoće li izdvajanje dijela čestice, pod uvjetom da nije bila u obuhvatu kampa, okrnjiti gospodarsko korištenje odnosno namjenu uporabe prostora, kakva bude utvrđena u vrijeme odlučivanja u ovoj stvari.
21. Pritom treba imati na umu i činjenicu da je člankom 16. stavkom 2. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu, koji je stupio na snagu 2. svibnja 2020., u slučaju da se radi o kampu, kako ga definira članak 2. stavak 1. točka 6. tog Zakona, vraćanje dijelova kampa, u postupcima po Zakonu o naknadi, onemogućeno, jer je tom odredbom propisano da se, neovisno o vlasničkopravnom statusu zemljište u kampu smatra izgrađenim građevinskim zemljištem u smislu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (»Narodne novine«, br. 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19.) koje s građevinama u kampu čini jedinstvenu poslovno-funkcionalnu-tehnološku cjelinu u smislu članka 55. stavka 4. navedenog Zakona i ne vraća se u vlasništvo ovlašteniku naknade.
22. Stoga je odgovor na pitanje koje zemljište čini kamp zatečen u prostoru na dan stupanja na snagu Zakona o turističkom zemljištu, od odlučne važnosti za pravilno rješavanje zahtjeva za povrat zemljišta u vlasništvo zainteresirane osobe B. H., a posljedično tome i njegova obveza da vrati naknadu koju je, njegovoj prednici u postupku deposedacije, platilo društvo prednik tužitelja, a u kojem slučaju revalorizirani iznos primljene naknade treba vratiti onome koji ju je i platio.
23. Tužitelj koji je u ovom sporu uspio ima pravo na naknadu pred prvostupanjskim sudom zatraženog troška spora od 3.125,00 kn, dok zainteresirana osoba na naknadu troška nema pravo, sve u skladu s odredbom članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a.
24. Slijedom svega navedenog, valjalo je, pozivom na odredbu članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 21. svibnja 2021.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić, v.r.