Broj: Rev-x 9/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. iz T., zastupanog po punomoćnici S. Đ. M., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu N. Đ. i S. Đ. M. iz I., protiv tuženika J. o. d.d., Podružnica S., zastupanog po punomoćniku N. Č., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z., pisarnica S..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-453/13 od 2. listopada 2014. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. IP-436/03 od 22. ožujka 2013., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- u točki I. izreke, tuženik je obvezan na ime naknade štete na teretnom vozilu marke M. reg.oz. … i na priključnom vozilu marke S. … reg. oznake … isplatiti tužitelju 27.748,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 22. ožujka 2013. do isplate - dok je "za više zatraženo, i to za iznos od 101.616,80 kuna" tužbeni zahtjev odbijen,

 

- u točki II. izreke, tuženik je obvezan na ime naknade troškova izvlačenja uništenih vozila "isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na novčani iznos od 2.291,22 kuna počevši od 29. siječnja 2002. do 2. srpnja 2003. godine (dana plaćanja)" - dok je "u preostalom dijelu (a na ime naknade troškova prijevoza uništenih vozila u iznosu od 976,00 kuna sa pripadajućom zzk od 10.02.2002. sve do konačne isplate, te isplatu zzk na novčani iznos od 8.880,00 kuna počevši od 10. veljače 2002.) tužbeni zahtjev odbijen,

 

- u točki III. izreke, odbijen je "tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu":

 

a) na obvezivanje tuženika "na ime naknade za uništenu robu (tovar) isplatiti tužitelju" 60.231,46 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 25. siječnja 2002. do isplate,

 

b) na obvezivanje tuženika "na ime naknade štete zbog izgubljene zarade isplatiti tužitelju" 186.461, 86 kn (odnosno 10.968,34 kuna za svaki mjesec, počevši od veljače 2002. pa do srpnja 2003.) s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- u točki IV. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak od 116.636,00 kn s zakonskom zateznom kamatom od 22. ožujka 2013. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda "u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. i II. izreke" te "u cijelosti pod točkom III. i IV. izreke" i "u odluci o troškovima postupka",

 

- prvostupanjska presuda preinačena je "u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke" tako da je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju ("na ime naknade štete na teretnom vozilu marke M. reg. oz. … i na ime naknade materijalne štete na priključnom vozilu marke S. … reg. oz. …") 27.748,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 22. ožujka 2013. do isplate,

 

- odlučeno je da se trošak sastava odgovora na žalbu tužitelju "ne obistinjuje".

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti ih i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari je neosnovana, a u odnosu na odluku o parničnom trošku je nedopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navodi revidenta:

 

- da je iz u postupku provedenih dokaza valjalo utvrditi da je trpio svu utuženu štetu, i to u utuženoj visini, i nije trebalo "problematizirati značenje i vrijednost isprava" i drugih dokaza na kojima je takvo shvaćanje temeljio,

 

- da je tako trebalo prihvatiti (jer nije bilo razloga za zaključak da nije dokazao vrijednost robe koju je prevozio) i "da je u predmetnom štetnom događaju oštećena roba koju je prevozio teretnim vozilom baš u iznosu od 60.231,46 kn" - ali i da je trpio izmaklu korist na koju se poziva,

 

- da se osporenom presudom "pogrešno interpretira dokazna snaga izvedenih dokaza" u odnosu na tu izmaklu korist, pogotovo kraj odlučne činjenice da sa vozilima koja su mu po nezgodi preostala i novo nabavljenim (polovnim) nije mogao naknaditi uništeno vozilo (budući da je "u utuženom razdoblju uvijek imao vozilo manje"),

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu na štetu koju je trpio i njezinu visinu), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o prijepornim pitanjima utužene štete i (ovdje odlučno) njezine visine - jer u postupku u kojemu je to mogao nije predložio dovoljno uvjerljive i "snažne" dokaze za to shvaćanje, odnosno na svojoj pasivnosti u predlaganju (takvih) dokaza kojima bi opravdao (dokazao) ono što tvrdi (i obrazlaže u reviziji) - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nije mogao i ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju i pored te pasivnosti sugerira prihvatiti: o povredi počinjenoj po sudu i prihvaćanju tužbenog zahtjeva.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi mu štetu koju trpi u svezi štetnog događaja od ...:

 

- na teretnom vozilu marke M. i priključnom vozilu marke S. od 129.364,80 kn,

 

- na ime troška prijevoza uništenih vozila od 976,80 kn, s zateznim kamatama na isplaćenih mu 2.291,22 kn od 29. siječnja 2001. do 9. srpnja 2003., te na 8.880,00 kn od 10. veljače 2002. do 2. srpnja 2003.,

 

- na ime vrijednosti robe koju je prevozio i koja je u štetnom događaju uništena od 60.231,46 kn,

 

- na ime zarade (izgubljene) koju nije ostvario zbog nemogućnosti da koristi u nezgodi oštećena vozila od 186.461,86 kn (odnosno po 10.968,34 kn mjesečno za razdoblje od veljače 2002. do veljače 2003.).

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je ... "na … u B. došlo do prometne nezgode u kojoj je oštećeno teretno vozilo tužitelja s poluprikolicom" - a oštećena je i roba koju je tužitelj prevozio, s time da je nezgodu uzrokovao vozač osobnog automobila Š. F. - koji je zbog posljedica nezgode smrtno stradao,

 

- da razlozi nezgode nisu sporni, pa nije sporno ni da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju svu štetu koju iz štetnog događaja trpi - u svezi čega je tuženik na ime naknade štete tužitelju već isplatio 315.669,18 kn (16. lipnja 2003. iznos od 152.647,98 kn; 2. srpnja 2003. iznos od 152.647,99 kn; 11. ožujka 2004. iznos od 10.373,21 kn), od čega: na ime totalne štete na teretnom vozilu s poluprikolicom 304.076,85 kn i 23.619,13 kn; na ime troška autodizalice 2.291,22 kn ("bez kamata jer je dostavljen predračun"); na ime troška prijevoza vozila 8.880,00 kn ("bez PDV-a jer tužitelj ima pravo na povrat PDV-a").

 

Sporno je u revizijskom stupnju (prema određenim revizijskim razlozima, u granicama kojih se osporena presuda jedino i može preispitivati) pripada li tužitelju još i daljnja naknada za štetu na teretnom vozilu s poluprikolicom - te naknada za robu koju je prevozio i koja je u štetnom događaju uništena, kao i naknada za štetu koju trpi na ime "izgubljene zarade" - one zarade koju je očekivao ostvariti prije nezgode a koja je zbog štetnog događaja (i nemogućnosti korištenja teretnog vozila s poluprikolicom, oštećenih u nezgodi) izostala.

 

U svezi s time sporno je: koju je to štetu tužitelj trpio (u kojoj visini).

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (djelomičnim preinačenjem i djelomičnim potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz (suštinski) osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da tužitelju zahtjev na naknadu štete pripada u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to: odredbe čl. 154. st. 1., kojom je propisano: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“ i odredbe čl. 155., kojom je propisano: „Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)“,

 

- da se svrha instituta naknade štete (iz odredbe čl. 185. st. 1. ZOO-a) iscrpljuje u intenciji da se ponovno uspostavi stanje najbliže onome koje je bilo prije nego je narušeno štetnom radnjom štetnika: tako da tužitelju za štetu na vozilima pripada samo naknada u visini koje bi tu štetu mogao sanirati na području na kojem je i trpi - prema cijeni po kojoj bi vozila sam mogao nabaviti na tržištu na kojemu djeluje (a ne na području na kojem je štetni događaj nastao: ako nije riječ o području koje se poklapa s područjem na kojem štetu trpi), sve imajući na umu "da je tužitelj inozemna pravna osoba sa sjedištem u Bosni i Hercegovini gdje je ista i registrirana i gdje plaća porez, da su i teretno kao i priključno vozilo imali registarske oznake države BiH" - te da na području te države trpi štetu,

 

- da je tužitelj, u svezi s navedenim odredbama ZOO-a i svrhom instituta naknade štete, a da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati ne samo da trpi štetu zbog uništenja robe koju je prevozio i nemogućnosti korištenja u nezgodi oštećenih vozila, što (uostalom) ovdje nije niti sporno - već i o kojoj je šteti riječ, u kojoj visini, a da upravo to nije dokazao,

 

- da, a budući da tužitelj nije dokazao koju to štetu trpi - u kojoj visini, sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“ - niti je za to ponudio ijedan dovoljno uvjerljiv dokaz (s time da u okolnostima konkretnog slučaja takvog ne može nadomjestiti samo njegovo viđenje nastale situacije i njegova interpretacija isprava na koje se poziva - na kojoj ustraje i u reviziji), nije bilo razloga za udovoljiti njegovom zahtjevu.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda, u tome smislu izraženo, pravilno je.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na osporenu presudu te (time) odluku o ovdje prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-453/13-2 od 2. listopada 2014.

 

Revizijski sud u odnosu na revizijske razloge tek ukazuje da se ovdje odlučna okolnost - o kojoj je šteti riječ (o visini štete koju tužitelj iz štetnog događaja trpi), a odluka o kojoj je predmetom revizijskog osporavanja - i koju je tužitelj trebao dokazati da bi uspio u sporu, ne može utvrditi samo iz neosporne činjenice da je tužitelj trpio štetu i iz onog što je zaista, kako to revident i navodi, "logičnim, životnim i racionalnim" za prihvatiti:

 

- da "zbog jednog vozila manje" nije ostvario ono što bi ostvario "s vozilom više" - ili da činjenica nabave drugih vozila ne dokazuje sama za sebe da je već i tim vozilima naknadio ili u cjelosti nadomjestio ono što bi ostvario s oštećenim,

 

- da se "točno zna" koju je robu prevozio i o kojoj je količini robe bila riječ, ali i da se zna da je dio te robe uništen.

 

Tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tužitelja protiv osporene odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. rješenja.

 

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 4. travnja 2017.