Broj: Rev 1805/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u D., Građansko-upravni odjel, protiv I-tuženice M. P. iz L., i II-tuženice M. P. iz P., koje obje zastupa punomoćnica S. O., odvjetnica u P., radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici poslovni broj Gž-1627/2011-2 od 5. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-747/10-18 od 1. travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici poslovni broj Gž-1627/2011-2 od 5. travnja 2012. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Virovitici presudom poslovni broj Gž-1627/2011-2 od 5. travnja 2012. odbio je žalbu tuženika i potvrdio presudu Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-747/10-18 od 1. travnja 2011. kojom je suđeno:

 

»I Ugovor o darovanju zaključen između M. P. iz L., kao darovatelja i M. P. iz P., kao daroprimatelja, ovjeren kod Javnog bilježnika N. B. iz P. broj Ov-10524/09. od 12. listopada 2009. kojim je M. P. darovala kćerki M. P. svoje nekretnine upisane u zk.ul.br. 1369 k.o. L., dvosoban stan u prizemlju, ulaz desno, koji nosi oznaku 2E-II u površini od 54,77 m2, a koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na kč.br. 125/5 gubi pravni učinak prema tužiteljici Republici Hrvatskoj u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje potraživanja tužiteljice prema I-tuženoj u iznosu od 300.366,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena tekućom od 24. srpnja 2009. do isplate.

 

II Tužena M. P. iz P., dužna je dopustiti da tužiteljica svoje potraživanje prema I-tuženoj M. P. iz L. u iznosu od 300.366,47 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena tekućom od 24. srpnja 2009. do isplate namiri prodajom nekretnina upisanih u zk.ul. broj 1369 k.o. L., dvosoban stan u prizemlju, ulaz desno, koji nosi oznaku 2E-II u površini od 54,77 m2 a koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čk.br. 125/5 sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III Tužene su dužne tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 20.000,00 kn (slovima: dvadesettisuća kn) u roku od 15 dana.«

 

Protiv drugostupanjske presude tuženice su podnijele reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku kojom pobijaju presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i te da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Revizijski sud ispitao drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14  - dalje: ZPP), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP koji postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Suprotno tvrdnji tuženika, obje nižestupanjske presude su jasne, a izreke su razumljive. Prvostupanjski sud  se određeno izjasnio o pravnoj kvalifikaciji spora te o tome koje su činjenice odlučne za rješenje spora, koje su od tih činjenica nesporne a koje su sporne te koje je sporne činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, te koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio. U obrazloženju su navedene odredbe materijalnog prava koje su primijenjene u rješenju spora. Nadalje, drugostupanjski sud je u obrazloženju presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, u skladu s odredbom čl. 375. ZPP.

 

 

Ni same tuženice, koje su se pozvale na ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka nisu određeno navele zbog kojih razloga nije moguće ispitati pobijanu presudu, a revizijski navodi koji se odnose na ovu bitnu povredu svode se u bitnome na osporavanje činjeničnih utvrđenja, a uvezi sa zaključkom suda da je predmet pobijanja besplatna pravna radnja. Tuženice tvrde da je predmet pravnog posla stan koji je opterećen založnim pravom radi otplate kredita koji je I-tužiteljica realizirala upravo radi kupnje darovanog stana, a II-tuženica je navodno uz stan preuzela i obvezu otplate kredita. Stoga drže da je predmetom pobijanja naplatni pravni posao, pa da o odlučnoj činjenici postoje proturječnosti u navodima obrazloženja nižestupanjskih presuda.

 

Time se u bitnome osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, te pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude u odnosu na ispunjenje pretpostavki za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Međutim pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje po čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušten revizijski razlog, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Nadalje, eventualna pogrešna primjena materijalnog prava kada i postoji, sama po sebi ne znači postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ako je unatoč pogrešnom pravnom pristupu pobijanu presudu moguće ispitati.

 

Također nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koji su se pozvali tuženici. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li predmetni Ugovor o darovanju bez učinka prema tužiteljici Republici Hrvatskoj u dijelu u kojemu je potrebno za namirenje tražbine prema I-tuženici. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredbe čl. 66. do 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, dalje u tekstu: ZOO) kojima su uređena pravila za pobijanje pravnih radnji dužnika poduzetih na štetu vjerovnika.

 

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

-da tužiteljica ima dospjelu tražbinu prema I-tuženici M. P. po osnovi poreza i doprinosa u iznosu od 469.733,14 kuna glavnice te tražbinu po osnovi zateznih kamata na taj iznos,

 

-da se tražbina odnosi na poslovanje I-tuženice kao vlasnice obrta „Z.“ L.,

 

-da je dug I-tuženice djelomično podmiren, te da je tužiteljica također bezuspješno pokušala naplatiti tražbinu unovčenjem nekretnina u vlasništvu I-tuženice,  ali je ostao nenaplaćen dio potraživanja u iznosu od 300.366,47 kuna sa zateznim kamatama,

 

-da je I-tuženica bila vlasnica stana u L. površine 54,77 m2, u zgradi upisanoj u z.k. ul. 1369 u k.o. L., povezano sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, te da je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka u korist Z. d.d.,  radi osiguranja za potraživanje banke u iznosu od 65.959,12 CHF iz Ugovora o namjenskom  kreditu sklopljenog između banke i I-tuženice,

 

-da je dana 11. listopada 2009. između tuženica sklopljen Ugovor o darovanju nekretnina kojim M. P. (darovatelj) daruje M. P. (obdarenici) navedene nekretnine.

 

              Imajući na umu navedena utvrđenja prihvaćen je gore navedeni tužbeni zahtjev tužiteljice za pobijanje pravnih radnji dužnika (ovdje I-tuženice) pozivom na odredbu čl. 66. i 67. ZOO. Obrazloženje pobijane presude se temelji na pravnom shvaćanju da I-tuženica odgovara za obveze koje je preuzela za potrebe poslovanja obrta, a koje tužiteljica nije mogla namiriti u ovršnom postupku, te da je I-tuženica pravnom radnjom, i to besplatnim otuđenjem (darovanjem),  poduzela radnju na štetu vjerovnika.

 

              Tuženice su revizijom osporile pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude i to:

 

- glede odgovornosti I-tuženice za obveze koje su nastale iz poslovanja obrta „Z.“ L., a time i glede postojanja potraživanja tužiteljice prema I-tuženici, te

 

-glede pravne kvalifikacije Ugovora o darovanju nekretnine, koji je prema shvaćanju tuženica naplatni pravni posao, a ne besplatni kako je navedeno u presudi, i to stoga što je stan opterećen hipotekom, a II-tuženica je uz stan preuzela obvezu vraćanja duga banci u svezi s kojim je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka.

 

              S tim u vezi revizijom je osporena pravilna primjena odredbe čl. 66. i 67. ZOO.

 

              Prema pravnom shvaćanju ovoga suda u donošenju pobijane presude je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

              Opće pravilo o pobijanju dužnikovih pravnih radnji sadržano u odredbi čl. 66. ZOO glasi:

 

(1) Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

(2) Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

 

              Pretpostavke pobijanja besplatnih raspolaganja dužnika propisane su odredbom čl. 67. ZOO koji glasi:

 

(2) Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

 

(3) Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

 

U odnosu na učinke pobijanja je odredbom čl. 70. ZOO propisano:

 

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

 

              Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužiteljica ima dospjelu tražbinu prema I-tuženici M. P. po osnovi poreza i doprinosa, utvrđenu pravomoćnim rješenjem  Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Požega. Okolnost što se tražbina odnosi na poslovanje I-tuženice kao vlasnice obrta „Z.“ L. ne utječe na ishod ovoga postupka. Radi se o osobnoj obvezi I-tuženice, koja je nastala kao obveza iz poslovanja obrta. Treba naime naglasiti da obrt nije ni pravna ni fizička osoba, nego oblik poslovanja fizičke osobe, nositelja obrta, a obrtnik preuzima obveze osobno, i za njih osobno odgovara.

 

              Podredno se napominje da je neutemeljeno pozivanje tuženica na odredbe Zakona o obrtu o ograničenju odgovornosti obrtnika, jer je Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom broj U-I-2771/2008 od 10. ožujka 2010. ocijenio neustavnom i ukinuo odredbu članka 20. stavak 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj 77/93., 90/96., 64/01., 71/01. - ispravak, 49/03. - pročišćeni tekst, 68/07. i 79/07. - ispravak) koja je glasila: Za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta.

 

              Tužiteljica ima dospjelu novčanu tražbinu prema I-tuženici M. P. koju je ova samo djelomično dragovoljno ispunila, a u ovršnom postupku je tužiteljica je bezuspješno  pokušavala naplatiti ostatak tražbine. Stoga je pravilan zaključak sudova da dužnik (ovdje I-tuženica) nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine, što I-tuženica u ovoj parnici nije niti  osporavala.

 

              U ovom slučaju je pravna radnja (Ugovor o darovanju) poduzeta prema trećoj osobi koja je  kćerka dužnika, dakle dužnikov krvni srodnik u ravnoj liniji, pa se u smislu citirane odredbe čl. 67. st. 2. ZOO već po samom zakonu smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

 

Pravilno je i pravno shvaćanje da je sklapanjem predmetnog Ugovora o darovanju nekretnine I-tuženica poduzela prema II-tuženici pravnu radnju besplatnog raspolaganja nekretninom, a što proizlazi ne samo iz naslova ugovora, nego i iz njegovog sadržaja prema kojemu I-tužiteljica ugovara nenaplatni prijenos prava vlasništva na II-tuženicu. 

 

Okolnost što je nekretnina opterećena hipotekom, i što II-tuženica eventualno dragovoljno povremeno umjesto majke otplaćuje tražbinu iz ugovora o kreditu osiguranu hipotekom, ne mijenja pravnu prirodu ugovora o darovanju.

 

Zbog iznijetih razloga tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava, na način da pravna radnja (ugovor o darovanju nekretnine) gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženica odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 4. travnja 2017.