Broj: Revr 1765/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz R. D., OIB: …, zastupanog po punomoćniku P. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika „S.“ d.o.o. sa sjedištem u Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima M. P. i M. S., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „M. P. i M. S.“ u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3798/14-2 od 27. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2537/12 od 31. listopada 2014., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 25.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. listopada 2010. do isplate (točka I. izreke), zatim plaćati tužitelju novčanu rentu u iznosu od 180,00 kn mjesečno počevši od 01. studenog 2013. pa ubuduće, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, a koji iznosi dospijevaju do 5. u mjesecu za tekući mjesec, i to tako da dospjele obroke plati odjednom a ubuduće do svakog 5. u tekućem mjesecu (točka II. izreke). Nadalje, odbijen je kao neosnovan više zatraženi iznos naknade neimovinske štete u iznosu od 434.100,00 kn i više zatraženi iznos novčane rente od 1.920,00 kn mjesečno, sve s pripadajućom zateznom kamatom na te iznose (točka III. izreke), kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u više zatraženom iznosu od 48.250,00 kn te zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u više zatraženom iznosu od 2.198,65 kn (točka V. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 36.270,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2014. do isplate (točka IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja. Drugostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 14.258,75 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP), zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda ili ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac naknadi štetu zbog ozljede na radu od 30. listopada 2009., i to neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 266.000,00 kn, od čega iznos od 10.000,00 kn na ime fizičkih boli, iznos od 13.000,00 kn na ime straha, iznos od 235.000,00 kn zbog duševnih boli radi smanjene životne aktivnosti te iznos od 8.000,00 kn zbog duševnih bolova zbog naruženosti, kao i da mu plaća mjesečnu rentu s osnova tuđe pomoći i njege u iznosu od 600,00 kn za razdoblje od 27. prosinca 2009. pa ubuduće, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kao zaposlenik tuženika 30. listopada 2009. pretrpio ozljedu na radu prilikom obavljanja radnog zadatka,

- da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način (30. listopada 1980.) te je predmetnog dana s kolegom S. P., po nalogu nadređenog radnika Z. E., obavljao radni zadatak kontrole transportne trake prije početka utovara pšenice u brod, s tim što je prethodno radnik S. P. pokrenuo tu transportnu traku pa je zajedno s tužiteljem išao u kontrolu iste, da se tužitelj kod tornja S. transportnog sustava za transport rasutog tereta popeo na metalni nosač donje transportne trake kako bi uz pomoć metalne šiple koju je nosio prekontrolirao prohodnost usipnog koša koji služi za prebacivanje rasutog tereta s gornje na donju transportnu traku te je donji transportni valjak gornje transportne trake koja je bila u pokretu zahvatio ruku tužitelju i uvukao je do ramena između valjka i gumene transportne trake, pri čemu je tužitelj zadobio tešku tjelesnu ozljedu iščašenje desnog ramenog zgloba, razderotinu s nagnječenjem u pazuhu desnog ramena, prijelom desne palčane kosti s pomakom i natučenjem desne strane prsišta,

- da je u prijavi ozljede na radu navedeno da je ozljeda na radu nastala uslijed uklještenja tijela radnika, da je izvor ozljede tehnološko postrojenje, dok je uzrok iste izvođenje radne operacije na način protivan pravilima zaštite na radu,

- da u nalazu i mišljenju vještak zaštite na radu dipl. ing. B. K. navodi da poslodavac mora proces rada pripremiti i provoditi tako da osigura što djelotvorniju zaštitu radnika pa da je u konkretnom slučaju morao osigurati radni prostor, razraditi radnu tehnologiju i osigurati odgovarajuća zaštitna sredstva te mjerama internog nadzora spriječiti obavljanje poslova protivno tehnologiji rada te da je tužitelj bio dobro upoznat da se strojevi - uređaji ne smiju čistiti dok rade,

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda trpio bolove, strah, ima potrebu za tuđom pomoći i njegom svakodnevno sat vremena, smanjena mu je životna aktivnost za 65%, u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu, i to kod obavljanja svih poslova desnom rukom, kao i kod onih gdje je potrebna dobra snaga u obje ruke kao što je dizanje i nošenje tereta,

- da je tuženik tužitelju 12. studenog 2012. na ime naknade neimovinske štete platio na njegov tekući račun ukupni iznos od 119.000,00 kn te na ime naknade imovinske štete iznos od 26.175,00 kn.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da se osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi članka 103. (iako očitom greškom navodi članak 99.) stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR), kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi po općim propisima obveznog prava, kao i članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04 i 75/09, u daljnjem tekstu: ZZR) te članku 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO), članka 1064. ZOO-a te članka 1067. ZOO-a.

Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj svojim postupanjem pridonio nastanku štete budući je, iako obučen za rad na siguran način i kao takav upoznat sa zabranom čišćenja, podešavanja ili popravljanja stroja dok se nalazi u pogonu, svoj radni zadatak konkretne prigode obavljao suprotno pravilima zaštite na radu, odnosno za vrijeme dok je transportna traka bila u pogonu tužitelj ju je pokušao očistiti pa je po ocjeni suda pridonio nastanku štetnog događaja u omjeru od 70%.

Odbijajući žalbe stranaka kao neosnovane sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i ocijenio da, u konkretnoj pravnoj stvari, postoji odgovornost tuženika za štetu koja je nastala tužitelju u obavljanju poslova kontrole transportne trake i usisnih koševa u trenutku štetnog događaja 30. listopada 2009., u omjeru od 30%, jer je tuženik propustio organizirati da se poslovi provjere rada transportnih traka i kontrole i čišćenja presipnog koša osiguraju za rad na siguran način, tj. da se osigura radni prostor, razradi radna tehnologija, osigura odgovarajuća zaštitna sredstva te mjere internog nadzora kojima bi se spriječilo obavljanje poslova protivno tehnologiji rada. Nadalje, sud smatra pravilnom ocjenu prvostupanjskog suda da je tužitelj pridonio nastanku štete u omjeru od 70% jer je pri obavljanju poslova kontrole transportnih traka i čišćenja uspinih koševa postupio protivno pravilima zaštite na radu i uobičajenog načina izvršavanja ispravnosti kontrole postupka traka i usipnih koševa, o čemu je iskazivao referent zaštite na radu a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka zaštite na radu.

Revident ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog zbog kojega se revizija može izjaviti (članak 385. ZPP-a).

Nadalje, revident u reviziji navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su neosnovano utvrdili postojanje njegovog doprinosa nastanku štete budući da iz smisla odredbe članka 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 75/09, u daljnjem tekstu: ZID ZZR) jasno proizlazi isključiva odgovornost poslodavca, koji se po tom propisu više ne može, kao što je to mogao prije, osloboditi objektivne odgovornosti dokazujući da je za štetu (djelomično) kriv oštećenik.

Člankom 9. stavak 1. ZID ZZR (koji je stupio na snagu 8. srpnja 2009.) odnosno člankom 15. stavkom 1. ZZR-a propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu. Stavak 2. propisuje da iznimno od stavka 1., poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

Odredbom članka 103. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.

Prema tome, navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opći obveznopravni propis specijalne prirode, ni u kojem slučaju nije isključena primjena općih propisa obveznog prava. Naprotiv, kada naznačeni propisi nisu potpuno riješili pitanje objektivne odgovornosti poslodavca i kada ne sadrže cjelovita pravila o oslobođenju poslodavca od objektivne odgovornosti, već u tom dijelu izrijekom upućuju na primjenu općih propisa obveznoga prava, tada se u slučaju naknade štete koju pretrpi radnik na radu i u svezi radom, moraju primijeniti opće odredbe o oslobođenju od odgovornosti iz članka 1067. ZOO-a.

Međutim, koje odredbe ZOO-a valja primijeniti, ovisi od činjenice je li šteta nastala kao posljedica skrivljenog ponašanja ili djelovanja opasne stvari odnosno opasne djelatnosti, što znači da se odgovornost može temeljiti na presumiranoj krivnji ili na objektivnom kriteriju uzročnosti.

U konkretnom slučaju radi se o opasnoj stvari (transportna traka na električni pogon) stoga valja primijeniti objektivni kriterij uzročnosti odnosno načelo objektivne odgovornosti.

Tako članak 1063. ZOO-a propisuje da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema članku 1064. ZOO-a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

Prema odredbi članka 1067. stavak 3. ZOO-a vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

Stoga u konkretnom slučaju za štetu od opasne stvari odgovara tuženik, ali se djelomično oslobađa odgovornosti jer je tužitelj pridonio nastanku štete, budući je, iako osposobljen za rad na siguran način, protivno pravilima zaštite na radu, pokušao očistiti transportnu traku dok je bila u pogonu.

Ocjena je ovog revizijskog suda da radnik koji je osposobljen za rad na siguran način, na poslovima koje obavlja dugi niz godina, mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, što je od utjecaja na oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti za štetu.

Stoga su sudovi pravilno, primjenom odredbe članka 1067. stavak 3. ZOO-a, tuženika oslobodili odgovornosti u dijelu u kojem je tužitelj pridonio nastanku štete.

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Zbog izloženog, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, o reviziji tužitelja odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2017.