Broj: Revr 394/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz O., OIB ..., koga zastupa punomoćnik S. Z. i N. B., odvjetnici u V., protiv tuženika P. V. d.d., V., OIB ..., koga zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u V., radi utvrđenja ništavosti Sporazuma o prenošenju ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja  protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1057/13-3 od 16. prosinca 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-1340/12-11 od 25. ožujka 2013., u sjednici održanoj 4. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-1340/12-11 od 25. ožujka 2013. utvrđeno je da je Sporazum o prenošenju Ugovora o radu od 28. rujna 2011. zaključen između tuženika P. V. d.d. V., OIB ... s jedne strane i trgovačkog društva P.a. j.t.d. Z., s druge strane ništetan, te se utvrđuje da tužiteljev radni odnos kod tuženika nije prestao, te da je tužitelj i nadalje u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 04. travnja 1996., Aneksa od 23. ožujka 2010. i Aneksa od 27. srpnja 2010. na temelju kojih mu pripadaju sva prava iz radnog odnosa, pa se nalaže tuženiku da omogući tužitelju obavljanje poslova radnog mjesta pazitelja sukladno navedenom Ugovoru o radu i Aneksima, kao da mu se naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna.

Presudom Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1057/13-3 od 16. prosinca 2015. prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev u stavku I. izreke, te je u stavku II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike  Hrvatske preinači drugostupanjsku presudu i odbije žalbu tuženika te obveže tuženika na naknadu parničnih troškova, troškova žalbe i troškova revizijskog postupka.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

              Postupajući na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

              Suprotno navodima revizije pobijana presuda je jasna i razumljiva te se može ispitati jer sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u provedenim dokazima i koji nisu međusobno proturječni, pa ne postoje razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              Drugostupanjska presuda obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata i primijenjenog materijalnog prava čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud, odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor (glede zdravstvenog stanja tužitelja), nije donio nejasnu ili neobrazloženu odluku i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 554. st. 2. toč. 11. ZPP time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude.

              Kroz istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident zapravo pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, na način da preocjenjuje navedene dokaze suprotstavljajući svoju ocjenu sudskoj ocjeni (čl. 8. ZPP) i time upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to nije dopušten revizijski razlog u smislu čl. 385. st. 1. ZPP.

              Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu sa stavom tužiteljice nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              Sud drugog stupnja je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su do odlučnog značaj, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

              Nije prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP koju tužitelj prema sadržaju revizije ističe, jer je sud drugog stupnja u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji sud od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

              Istina je da je u svezi drugostupanjske presude navedeno da se odbija tužbeni zahtjev pored ostalog i da se tužitelj i nadalje nalazi u neprekidnom radnom odnosu kod tuženika na temelju Ugovora o radu od 4. travnja 1996. i aneksa od 23. siječnja 2006., umjesto Aneksa od 23. ožujka 2010. i Aneksa 27. srpnja 2010., ali time prema naloženju ovog suda nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP jer se ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Iz presude kao cjeline jasno je o kojoj odluci i aneksu je riječ, a Predsjednik vijeća može u smislu odredbe čl. 342. ZP ispraviti tu, prema naloženju ovog suda očitu grešku u pisanju.

              Predmet spora je pravna valjanost Sporazuma o prenošenju ugovora o radu sklopljenog između tuženika i trgovačkog društva P.a. j.t.d. Z. 28. rujna 2011., a time i postojanje radnopravnog odnosa tužitelja kod tuženika.

              Pobijanom presudom odbijen je zahtjev tužitelja  na utvrđenje ništavosti predmetnog sporazuma o prenošenju ugovora o radu, kao i zahtjev tužitelja za utvrđenje da je i dalje u radnom odnosu kod tuženika na temelju Ugovora o radu sklopljenog s tuženikom 17. travnja 1996. i Aneksa tog ugovora od 9. siječnja 2006. i 27. srpnja 2010. na radnom mjestu zaštitara.

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

              - da je tužitelj sklopio ugovor o radu s tuženikom 4. travnja 1996., za radno mjesto "traktoriste",

- da je zbog zdravstvenih tegoba bio radno nesposoban obavljati te poslove zbog čega je ugovor o radu izmijenjen Aneksom tog ugovora sklopljenim 22. ožujka 2010. te je tužitelj raspoređen na poslovima pazitelja,

              - da je 28. rujna 2011. tuženik sa trgovačkim društvom P.a. j.t.d. Z. sklopio ugovor o prenošenju usluga fizičke i tehničke zaštite na temelju kojeg se trgovačko društvo P.a. j.t.d. Z. kao izvršitelj obvezao tuženiku kao naručitelju obavljati poslove fizičko tehničke zaštite u njegovim objektima, a za koje poslove se tuženik obvezao plaćati trgovačkom društvu P.a. j.t.d. Z. ugovorenu naknadu,

              - da se trgovačko društvo P.a. j.t.d. u cilju izvršavanja ugovornih usluga obvezao preuzeti radnike tuženika navedene u popisu koji čini sastavni dio tog ugovora,

              - da je u skladu s tim između tuženika i trgovačkog društva P.a. j.t.d. Z. 28. rujna 2011. sklopljen sporazum o prenošenju ugovora o radu kojim je tuženik prenio na trgovačko društvo P.a. j.t.d. Z., a ovaj preuzeo ugovore o radu sklopljene s dotadašnjim radnicima tuženika uključujući i onaj koji se odnosi na tužitelja.

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski sud zaključuje da se radi o ustupanju dijela poslova drugoj pravnoj osobi kao novom poslodavcu, a sukladno Ugovoru o pružanju usluga fizičko-tehničke zaštite, zaključenog između ugovornih strana, slijedom čega ocjenjuju je sporni sporazum o prenošenju ugovora o radu utemeljen na odredbi čl. 133. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) i kao takav dopušten zbog čega otklanja postojanje razloga za njegovu ništetnost u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

              Takvo pravno shvaćanje iz pobijane presude prihvaća kao pravilno i ovaj sud.

              Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR, ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prijenosa.

              U konkretnom slučaju tuženik je pravnim poslom – ugovorom o pružanju usluga fizičko-tehničke zaštite sklopljenim sa trgovačkim društvom P.a. j.t.d. Z. prenio na ovoga dio gospodarske djelatnosti koju je do tada obavljao i to one koji se odnose na obavljanje poslova fizičko-tehničke zaštite u njegovim objektima, posljedica čega je i prijenos svih ugovora o radu radnika koji su vezani za obavljane prijenosnog dijela gospodarske djelatnosti pa i tužitelja, koji je do tada upravo radio na tim poslovima. To pak znači da su i ugovor o pružanju usluga fizičko-tehničke zaštite i na njemu utemeljen sporni sporazum o prenošenju ugovora o radu utemeljeni upravo na odredbi čl. 133. st. 1. ZR, pa se ne može govoriti o postojanju razloga za ništetnost takvog pravnog posla propisane odredbom čl. 322. ZOO, pošto niti je takav ugovor protivan zakonu niti moralu društva, a niti protivan Ustavu Republike Hrvatske.

              Okolnost što tuženik a po sklopljenom ugovoru o pružanju usluga fizičko-tehničke zaštite i spornog sporazuma nije uskladio podatke o predmetu njegovog poslovanja u sudskom registru, nije okolnost koja bi mogla biti od utjecaja niti dovodi u pitanje zakonitost spornog ugovora, a time niti njegovu pravnu dopuštenost.

              Slijedom navedenog, odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno, pa je reviziju valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 4. travnja 2017.