-1-

Poslovni broj: 6 UsI-224/2021-7

Poslovni broj: 6 UsI-224/2021-7

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja Farma muznih krava O. d.o.o. A., O., kojega zastupa zakonski zastupnik D. K., direktor, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Frankopanska 1, Zagreb, radi poreza na dobit, 20. svibnja 2021.,

p r e s u d i o j e

1.                 Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/347, URBROJ: 513-04-20-2 od 9. prosinca 2020.

2. Poništava se porezno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske,

Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek KLASA: UP/I-471-02/17-01/35, URBROJ: 513-07-14-0203/013-20-26 od 10. kolovoza 2020. te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-471-02/20-01/347, URBROJ: 513-04-20-2 od 9. prosinca 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznoga rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnoga ureda Osijek KLASA: UP/I-471-02/17-01/35, URBROJ: 513-07-14-0203/013-20-26 od 10. kolovoza 2020.

Navedenim poreznim rješenjem je tužitelju, za porezno razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015., utvrđena osnovica poreza na dobit u iznosu od 1.250.000,00 kn i obveza poreza na dobit u iznosu od 250.000,00 kn s pripadajućom kamatom te mu je naložena uplata navedenog iznosa od 250.000,00 kn s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama.

Tužitelj u tužbi navodi da osporava navedena rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava i netočno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da su predmetna rješenja donesena u ponovnom postupku, nakon što je ovaj sud presudom poslovni broj: 4 UsI-489/2020-4 od 2. lipnja 2020. poništio rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje u kojima je odlučeno isto kao i u ovom ponovljenom postupku. Tužitelj navodi da je reinvestirao dobit te za 2015. godinu podnio prijavu poreza na dobit, pridržavajući se Upute Središnjeg ureda Porezne uprave od 14. siječnja 2016. prema kojoj se pri utvrđivanju broja radnika na početku poreznog razdoblja, odnosno 1. siječnja 2015. ne uzimaju  u obzir radnici koji na taj dan imaju sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme po osnovi kojih koriste prava na temelju radnog odnosa iz prethodne godine. Dodaje da je iz Zapisnika o ponovljenom nadzoru razvidno da je (1. siječnja 2015.) imao 29 radnika zaposlenih na neodređeno vrijeme, a koji se prema navedenoj Uputi, ima smatrati brojem radnika na dan podnošenja porezne prijave te se ispod tog broja ne može smanjiti broj radnika. Ističe da se niti u Zapisniku o ponovljenom nadzoru niti u poreznim rješenjima ne navodi koji su radnici imali sklopljene ugovore na određeno vrijeme po osnovi kojih su koristili prava na temelju radnog odnosa iz prethodne godine. Navodi da Uputa od 14. siječnja 2016. nije ničim stavljena izvan snage te da i danas stoji na internetskim stranicama tuženika. Kako je navedena Uputa na jasan način regulirala utvrđivanje broja zaposlenih na početku poreznog razdoblja, a da je ista donesena nakon Izmjena i dopuna Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine broj 137/15.), broj radnika treba utvrditi sukladno toj Uputi. Smatra da je ispravno prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je 1. siječnja 2015. kod tužitelja bilo zaposleno 13 radnika na određeno vrijeme, ali da se može smatrati da je od tih 13, četvero radnika imalo zaključene ugovore o radu na neodređeno. Tužitelj navodi da je 7. srpnja 2016. doneseno mišljenje pod nazivom „Primjena porezne olakšice za reinvestiranu dobit od 2015. godine“, u kojem je izneseno nekoliko slučajeva u kojima su uočena iznimna i kratkoročna smanjenja broja radnika na koje porezni obveznik poslodavac nije mogao utjecati i način vrednovanja okolnosti u određenim situacijama. Međutim, u mišljenju od 7. srpnja 2016., se ne navodi način određivanja broja radnika na početku poreznog razdoblja, a niti je izražen stav koji bi bio u suprotnosti sa stavovima iz Upute od 14. siječnja 2016. Ističe da je cilj porezne olakšice za reinvestiranu dobit potaknuti investiranje i spriječiti otpuštanje radnika. Smatra da porezno tijelo nije postupilo u skladu s odredbom članka 10. Općeg poreznog zakona  i porezne činjenice utvrdilo prema njihovoj gospodarskoj biti. Slijedom navedenoga, predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i porezno rješenje.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod pobijanoga rješenja iz razloga navedenih u obrazloženju istoga te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Sud je izveo dokaz uvidom u spis predmeta i osporavano rješenje te je 13. svibnja 2021. održao raspravu u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sud je, sukladno članku 55. stavak 3. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Uvidom u spis upravnoga postupka utvrđeno je da je ovaj sud presudom poslovni broj: 4 UsI-489/2020-4 od 2. lipnja 2020. poništio rješenje tuženika KLASA: UP/II-471-02/17-01/459, URBROJ: 513-04-20-2 od 8. siječnja 2020. kojim je odbijena žalba tužitelja kao i prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I-471-02/17-01/35, URBROJ: 513-07-14-0203/013-17-1 od 26. listopada 2017. kojim je je tužitelju, za porezno razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015., utvrđena osnovica poreza na dobit u iznosu od 1.250.000,00 kn i obveza poreza na dobit u iznosu od 250.000,00 kn s pripadajućom kamatom te mu je naložena uplata navedenog iznosa od 250.000,00 kn s pripadajućom kamatom, kao i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama. U obrazloženju presude se, između ostalog, navodi da će, u ponovljenom upravnom postupku, porezno tijelo utvrditi broj radnika koji su 1. siječnja 2015., na početku poreznog razdoblja imali s tužiteljem sklopljene ugovore o radu na neodređeno vrijeme, a neće uzeti u obzir radnike koji od prije 1. siječnja 2015. s tužiteljem imaju sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme po osnovi kojih koriste prava na temelju radnog odnosa iz prethodne godine. Nakon tako utvrđenog broja radnika na početku poreznog razdoblja, porezno tijelo će utvrditi je li tužitelj prije isteka roka iz članka 6. stavka 7. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13. i 143/14.), odnosno do kraja 2017. godine (naknadno) zadržao broj radnika utvrđen na dan 1. siječnja 2015., prilikom kojega utvrđivanja će u obzir uzeti i broj radnika s kojima je tužitelj imao sklopljene ugovore o radu na neodređeno vrijeme, kao i sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme, u skladu s odredbom članka 12.a stavka 9. točke 2. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14., 157/14. i 137/15.). Pri tom je prvostupanjsko porezno tijelo, prema odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a, vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

Sud smatra da pravilno prigovara tužitelj da porezno tijelo nije postupilo po uputi suda izraženoj u navedenoj presudi od 2. lipnja 2020. Tuženik tako i dalje u osporenom rješenju tvrdi da je tužitelj prilikom podnošenja prijave poreza na dobit od 20. travnja 2016. za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015., u kojoj je iskazao poreznu olakšicu na temelju reinvestirane dobiti, koristio Uputu Središnjeg ureda Porezne uprave od 14. siječnja 2016., koja mu ide u korist, a nije koristio obvezujuće mišljenja Središnjeg ureda od 7. srpnja 2016. Dapače, tuženik smatra da je tužitelj trebao izvršiti ispravak prijave poreza na dobit. Međutim, ovaj stav tuženika je neutemeljen.

Dakle, pravilno navodi tužitelj u tužbi da se u mišljenju od 7. srpnja 2016., ne navodi način određivanja broja radnika na početku poreznog razdoblja, a niti je izražen stav koji bi bio u suprotnosti sa stavovima iz Upute od 14. siječnja 2016. Također pravilno ističe da je cilj porezne olakšice za reinvestiranu dobit potaknuti investiranje i spriječiti otpuštanje radnika. Uputa Središnjeg ureda Porezne uprave od 14. siječnja 2016. jasno i nedvojbeno navodi da se pri utvrđivanju broja radnika na početku poreznog razdoblja, odnosno 1. siječnja 2015., ne uzimaju u obzir radnici koji na taj dan imaju sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme po osnovi kojih koriste prava na temelju radnog odnosa iz prethodne godine. Isto je tumačenje prihvatio i ovaj sud u navedenoj presudi od 2. lipnja 2020. U mišljenju od 7. srpnja 2016. se navodi da se u broj radnika poreznog razdoblja uzimaju u obzir radnici s kojima je sklopljen pravovaljani ugovor o radu na neodređeno i na određeno vrijeme. Isto je propisano i člankom 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, broj 137/15.). I navedeno nije u kontradikciji s Uputom od 14. siječnja 2016. Dakle, u ukupan broj radnika u promatranom poreznom razdoblju se uzima i broj radnika s kojima je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, međutim, ne i oni radnici s kojima su sklopljeni ugovori o radu na određeno vrijeme po osnovi kojih koriste prava na temelju radnog odnosa iz prethodne godine.

Uvidom u Zapisnik Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor od 8. srpnja 2020. o ponovljenom poreznom nadzoru obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza kod tužitelja, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015., a koje su činjenice ponovljene i u prvostupanjskom poreznom rješenju od 10. kolovoza 2020., razvidno je da je porezno tijelo utvrdilo broj radnika s kojima su sklopljeni ugovori o radu na neodređeno vrijeme, a kojih je 29, a proizlazi da nije sklopljen niti jedan ugovor o radu na određeno vrijeme s danom 1. siječnja 2015.

Obzirom da je, prema odredbi članka 6. stavka 7. Zakona o porezu na dobit porezni obveznik koji je izvršio reinvestiranje dobiti, dužan zadržati broj radnika utvrđenih na početku poreznog razdoblja najmanje 2 godine nakon proteka tog razdoblja, porezno je tijelo bilo dužno prema istoj metodologiji, odnosno mišljenju izraženom u Uputi od 14. siječnja 2016., utvrditi koji je broj radnika bio tijekom i po završetku promatranog razdoblja odnosno 31. prosinca 2017 Dakle, bilo je dužno utvrditi broj radnika tijekom i na kraju razdoblja u koji ne ulaze radnici koji su imali sklopljene ugovore o radu na određeno vrijeme po osnovi kojih koriste prava na temelju radnog odnosa iz razdoblja prije 1. siječnja 2015.

Zbog navedenog, proizlazi osnovanim prigovor tužitelja da porezno tijelo nije u ponovnom postupku postupilo prema odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a i pravnim shvaćanjem i primjedbama suda izraženima u presudi poslovni broj: 4 UsI-489/2020-4 od 2. lipnja 2020., zbog čega se porezna rješenja ne mogu ocijeniti zakonitima.

Sud na osnovi podataka sadržanih u spisu upravnog postupka, kao niti iz rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela nije mogao utvrditi ovaj broj, zbog čega nije mogao utvrditi pripada li tužitelju pravo na umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit, sukladno odredbi članka 12.a Pravilnika o porezu na dobit i u smislu odredbe članka 6. stavka 7. Zakona o porezu na dobit.

              Zbog navedenog, sud je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a, usvojio tužbeni zahtjev i poništio rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog tijela te je predmet vraćen na ponovni postupak, u kojem će prvostupanjsko tijelo, a pridržavajući se pravnih shvaćanja i primjedaba suda prema odredbi članka 81. stavka 2. ZUS-a, donijeti rješenje koje će pravilno, potpuno i valjano obrazložiti u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09.). Stoga je, sukladno citiranoj odredbi ZUS-a, valjalo odlučiti kao u izreci presude.

U Osijeku 20. svibnja 2021.

Sutkinja

                                                                                                                                         Blanka Sajter v. r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS).