Broj: Rev 2080/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice J. K. rođ. P. pok. V. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika Grada Z., OIB: …, zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici R. V., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1314/15-3 od 17. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-389/11-41 od 25. veljače 2015., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1314/15-3 od 17. svibnja 2016. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima koji su nastali povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 190.070,95 kn na ime naknade vrijednosti oduzetog zemljišta sa zakonskim zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, te je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 18.875,00 kn, dok je u preostalom dijelu (točka III. izreke) odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu (točke I. i II. izreke) na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju (s dvije pravodobne dopune) iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog pravnih pitanja za koja ističe da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, predlažući ukidanje pobijane presude, podredno njezino preinačenje udovoljavanjem tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu troškova postupka i troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tuženik osporava sve revizijske navode ističući da se, s obzirom na sadržaj revizijskih odluka na koje se poziva revidentica, nisu ostvarile pretpostavke za dopuštanje revizije. Predlaže odbacivanje revizije kao nedopuštene ili pak njezino odbijanje kao neosnovane.

Revizija je osnovana.

U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (članak 392.a stavak 2. ZPP-a).

Podnoseći izvanrednu reviziju tužiteljica je postavila nekoliko pravnih pitanja koja se mogu određeno naznačiti kao pitanja sa slijedećim sadržajem:

Prvo pitanje: Je li je rješenje o eksproprijaciji osnova temeljem koje korisnik eksproprijacije stječe vlasništvo nekretnine koja je predmet rješenja o eksproprijaciji, te da li je korisnik eksproprijacije poništenjem rješenja o eksproprijaciji postao stjecatelj bez osnove, odnosno da li je rješenje o eksproprijaciji pravna osnova stjecanja koja je naknadno prestala?

Drugo pitanje: Je li je korisnik eksproprijacije pasivno legitimiran kao stjecatelj bez osnove u postupku po tužbi vlasnika radi naknade vrijednosti oduzetog zemljišta prema tuženiku kao korisniku eksproprijacije, ukoliko je korisnik eksproprijacije raspolagao nekretninom stečenom eksproprijacijom besplatnim pravnim poslom u tijeku postupka poništenja rješenja o eksproprijaciji, a nakon poništenja rješenja o eksproprijaciji, kao i da li je, shodno tome, stjecatelj bez osnove obveznik vraćanja stečenog bez osnove ili plaćanja naknade vrijednosti stečenog bez osnove u slučaju nemogućnosti vraćanja stečenog bez osnove, sve to s obzirom na njegovo raspolaganje stečenim bez osnove?

U odnosu na razloge važnosti postavljenih pitanja revidentica ističe da je pobijana odluka suprotna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama br. Rev-737/02 od 21. rujna 2005., Rev-392/08 od 4. ožujka 2009., Rev-503/07 od 22. svibnja 2007., kao i odluci Gžn-2027/08 (koju u preslici dostavlja u privitku).

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj se na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 190.070,95 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. veljače 2006. do isplate, na ime naknade za vrijednost oduzetih nekretnina u k.o. Z., kojih je ona bila suvlasnica u 1/6 dijela.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je rješenjem Zadarske županije, Ureda za imovinskopravne poslove od 8. ožujka 2000. u cijelosti poništeno pravomoćno rješenje Općinske uprave za imovinskopravne poslove Općine Z. od 4. studenog 1976., kojim je u korist bivše Općine Z. eksproprirano, između ostalog, predmetno zemljište i to čest. zem. 3022/2, 3022/5  i 3022/6 sve k.o. Z., s tim da je tužiteljica bila ovlaštena na svoje ime ishoditi uknjižbu prava (su)vlasništva tih nekretnina za 1/6 dijela,

- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo od 8. siječnja 2004., odbijena žalba Grada Z. podnesena protiv rješenja županije, Ureda za imovinskopravne poslove od 8. ožujka 2000., kao i da je potom presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj P-1/04 od 16. veljače 2006., odbijena tužba Grada Z. protiv tuženog Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo radi poništenja rješenja od 8. siječnja 2004.,

- da je rješenjem Ureda državne uprave u županiji od 14. prosinca 2010. odbijen zahtjev tužiteljice za uvođenje u posjed ili isplatu tržišne cijene predmetnih nekretnina, kao i da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi kako je ono doneseno zbog stvarne nenadležnosti,

- da je tuženik u međuvremenu nenaplatnim pravnim poslovima (darovanjem) raspolagao predmetnim nekretninama (kojih je tuženica bila suvlasnica za 1/6 dijela) u korist Republike Hrvatske, te da su potom od tih nekretnina parcelacijom nastale nove katastarske čestice na kojima su izgrađeni objekti u vlasništvu trećih (fizičkih) osoba,

- da realna tržišna vrijednost predmetnih nekretnina koja bi pripadala tužiteljici s obzirom na površinu koja odgovara njezinom suvlasničkom dijelu (odnosno površini od 234,16 m2) iznosi 190.070,95 kn.

Na osnovi tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je donošenjem presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj P-1/04 od 16. veljače 2006., pravomoćno poništeno rješenje o eksproprijaciji čime je prestala pravna osnova na temelju koje se tuženik smatrao vlasnikom predmetnih nekretnina pa je on od toga dana nepošteni posjednik. Pritom je sud prvog stupnja istaknuo da tuženik stečenu imovinsku korist više ne može vratiti tužiteljici budući je utvrđeno da su u međuvremenu od oduzetih nekretnina nastale nove čestice na kojima je došlo do izgradnje objekata pa nije moguća uspostava prijašnjeg stanja. Ujedno je sud, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odbio tuženikov prigovor zastare sporne tražbine. Polazeći od toga i primjenom odredbi iz članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05), odnosno instituta stjecanja bez osnove, prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatu utužene tražbine u korist tužiteljice.

Ispitujući presudu suda prvog stupnja, drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom sporu pa tako i neosnovanost tuženikovog prigovora zastare tražbine, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da je tuženik u ovom postupku pasivno legitimiran.

Ovakav zaključak sud drugog stupnja obrazlaže pravnim shvaćanjem prema kojem na strani tužene stranke u ovom slučaju, budući da je tijekom upravnog postupka tuženik raspolagao predmetnim nekretninama nenaplatnim pravnim poslom u korist treće osobe, nije bilo nikakvog stjecanja bez osnove. Pritom ističe da je darovanje besplatni pravni posao pa zbog toga tuženik nije stekao imovinu koja nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili na zakonu, niti je stekao bilo kakvu korist izvršenom radnjom. Stoga je, na temelju odredbe iz članka 373. točka 3. ZPP-a, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.

Međutim, takvo je pravno shvaćanje pogrešno i pravno neprihvatljivo.

Člankom 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok prema stavku 3. toga članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Iz navedene zakonske odredbe, sagledavajući je na bilo koji način, ne proizlazi zaključak prema kojem bi za pravilnu primjenu ovog instituta bilo odlučno postojanje obogaćenja na strani stjecatelja bez osnove (iako do toga redovito dolazi), već je težište na promjeni u imovini, budući da je dio imovine jedne osobe (osiromašene) prešao u imovinu drugog i to je uslijedilo bez pravne osnove ili osnove koja je kasnije otpala.

U konkretnom slučaju, po shvaćanju revizijskog suda, upravo je tuženik u obvezi prema tužiteljici jer je na temelju zakona (izvanugovorno) postao dužnik tužiteljice u trenutku kada je otpala pravna osnova prijelaza nekretnine u njegovo vlasništvo i on se ne može osloboditi ove obveze samo tako da jednostavno raspolaže tom nekretninom nenaplatnim pravnim poslom u korist treće osobe. Dakle, za pasivnu legitimaciju stjecatelja bez osnove nije odlučno da li je stečenom nekretninom naknadno raspolagao naplatnim ili nenaplatnim pravnim poslom budući da on, kao i svaki dužnik, ne može promijeniti svoju dužničku ulogu tek tako da raspolaže stečenim bez osnove i time prebaci svoju obvezu ispunjenja na treću osobu. To je pravno moguće jedino kod ugovora o preuzimanju duga iz članka 96. ZOO/05, dakle, onda kada na promjenu osobe dužnika pristane vjerovnik, međutim, s obzirom na sve utvrđene okolnosti, u ovom slučaju nema mjesta primjeni tog instituta.

Ovakvo pravno shvaćanje glede pasivne legitimacije stjecatelja bez osnove (na posredan ili neposredan način) proizlazi iz sadržaja revizijskih odluka na koje se revidentica poziva u ovom postupku, slijedom čega je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nepodudarno shvaćanju revizijskog suda.

Prema tome, drugostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio ispitati i ocijeniti preostale žalbene navode tuženika, slijedom čega će u nastavku postupka postupiti po odredbama članka 375. stavak 1. ZPP-a i ponovno odlučiti o žalbi tuženika.

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 395. stavak 2. ZPP-a, valjalo ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

O troškovima postupka koji su nastali u povodu revizije, sukladno odredbi iz članka 166. stavak 3. ZPP-a, ostavljeno je da se odluči u konačnoj odluci.

Zagreb, 11. travnja 2017.