- 1 -              Poslovni broj: Usž-1057/20-4

 

Poslovni broj: Usž-1057/20-4

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ante Galića, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. T. d.o.o., Z., kojega zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i M. F. S., Z.,  protiv tuženika Agencije za elektroničke medije, Z., radi naknade za rad, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1356/17-16 od 24. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

                           

1. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1356/17-16 od 24. prosinca 2019.
2. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, klasa: 431-02/15-03/0016, urbroj: 567-04/03-17-09 od 12. travnja 2017. te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn.

2.              Rješenjem tuženika od 12. travnja 2017. naloženo je pružatelju medijske usluge televizije Z. T. d.o.o. da Agenciji za elektroničke medije plati naknadu za rad Agencije za 2015. godinu u iznosu od 16.987,08 kn.

3.              Protiv prvostupanjske presude tuženik ponosi žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede pravila sudskog postupka. U žalbi upire na članak 66. stavak 7. Zakona o elektroničkim medijima („Narodne novine“, 153/09., 84/11., 94/13. i 136/13.; u daljnjem tekstu: ZEM) te ističe da uporište za tumačenje i primjenu ZEM-a daje sam Zakon time što određuje stopu od 0,5%, koja se određuje kao ukupan godišnji bruto prihod iz prethodne godine ostvaren u onim djelatnostima koje su taksativno nabrojene u ZEM-u. Smatra da je prvostupanjski sud trebao i mogao utvrditi je li tuženik pravilno utvrdio osnovicu godišnjeg bruto prihoda ostvarenog u djelatnosti kojom se tužitelj bavio u prethodnoj godini (medijska usluga televizije) i je li na tako utvrđenu osnovicu pravilno izračunao stopu od 0,5%. Ističe da je umjesto toga prvostupanjski sud nekritički prihvatio nepravilnu metodu i logiku utvrđivanja osnovice tako što je iz osnovice isključio sredstva ostvarena u Fondu za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija (u daljnjem tekstu: Fond) te uspoređivao neusporedive predmete - ovaj konkretan predmet i predmet Trgovačkog suda u Zagrebu. Nadalje navodi da je u ovom slučaju naglasak na djelatnosti koja može uključivati više vrsta prihoda i širi je pojam od konkretno navedenih prihoda iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2060/08 od 30. rujna 2011. Smatra da je taj prihod od Fonda neodvojivo povezan s tužiteljevom djelatnošću (televizija), jer ta sredstva ne bi mogao ostvarivati poslovni subjekt koji se npr. bavi građevinskom djelatnošću. Dodatno ističe da je postojala namjera zakonodavca da ograniči prihode samo na tržišne, tada bi propisao osnovicu – da se ona odnosi na gospodarsku djelatnost pružatelja prepoznatu u ZEM-u odnosno samo na tržišne prihode djelatnosti, a ne bi stajalo samo djelatnost kao širi pojam i koja definitivno uključuje sve prihode nastale od djelatnosti prepoznate u ZEM-u i za koju pružatelj u konkretnom slučaju ima sklopljen koncesijski ugovor s Agencijom za elektroničke medije. Navodi da je točno da su novčana sredstva koja Agencija i Vijeće za elektroničke medije doznačuju primateljima na žiro račun putem javnih natječaja Fonda, državne potpore – subvencije, no smatra da je, neovisno o tome i činjenici promatraju li se ta novčana sredstva kroz Hrvatske standarde financijskog izvještavanja, tj. kroz Hrvatski standard financijskog izvještavanja broj 15 - Prihodi (HSFI 15) ili kroz Međunarodne računovodstvene standarde tj. Međunarodni računovodstveni standard broj 19 – državne potpore (MRS 20), nedvojbeno da predstavljaju prihod pružatelja u njegovim poslovnim knjigama i godišnjim financijskim izvještajima. Ističe da državne potpore prema MRS-u 20 predstavljaju pomoć države u obliku transfera resursa poduzetnicima u zamjenu za prošlo ili buduće zadovoljavanje određenih uvjeta, koji se odnose na poslovanje poduzetnika, a ujedno i na djelatnosti koje su predmet poslovanja poduzetnika. Odobravanjem potpore država pruža ekonomske koristi subjektima koji zadovoljavaju određene kriterije te na taj način potiče na obavljanje djelatnosti koje i inače obavljaju. Upućuje i na to da HFSI 15 definira prihod kao povećanje ekonomske koristi tijekom obračunskog razdoblja u obliku priljeva ili povećanja imovine ili smanjenja obveza, što ima za posljedicu povećanje kapitala, osim onoga u vezi s uplatom od strane sudionika u kapitalu. Smatra da iz te definicije proizlazi da u prihode ulaze i potpore s obzirom na činjenicu da povećavaju imovinu primatelja potpore. Također, ističe da bi netko postao i bio nakladnik mora dobiti koncesiju te imati sklopljen ugovor o koncesiji, što je propisano člankom 22. stavkom 1. ZEM-a. Predlaže da Sud poništi pobijanu prvostupanjsku presudu i potvrdi rješenje tuženika od 12. travnja 2017.

4.              U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnom ističe da prvostupanjski sud osporavanu presudu temelji na pravnom shvaćanju izraženom u presudi Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2620/15 od 4. travnja 2018. i presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1874/17 od 6. ožujka 2019. koje su donesene u upravnom sporu između istih stranaka kao u predmetnom postupku i to u predmetu iste činjenične i pravne osnove. Ističe da tuženik odbija prihvatiti pravno shvaćanje izraženo u navedenim presudama, tumačeći mjerodavno pravo na način koji mu ide u korist. Smatrajući pobijanu prvostupanjsku presudu zakonitom, tužitelj predlaže odbijanje žalbe. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.   

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS) zbog kojega bi presuda bila nezakonita.

7.              Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj u 2014. godini ostvario ukupni godišnji prihod u iznosu od 6.128.456,37 kn te da je u istoj godini od obavljanja djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije ostvario prihod u iznosu od 3.397.416,89 kn. Među strankama je sporno ulazi li iznos od 516.358,00 kn koji je tužitelj u 2014. ostvario iz Fonda, u osnovicu za izračun naknade za rad Agencije u smislu članka 66. stavka 7. ZEM-a.

8.              Člankom 66. stavkom 7. ZEM-a propisano je da se sredstva za rad Agencije, uključujući sredstva za plaće ravnatelja Agencije i članova Vijeća, osiguravaju u skladu s godišnjim financijskim planom Agencije iz iznosa od 0,5% od ukupnoga godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini ostvarili pružatelji medijskih usluga obavljanjem djelatnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev iz članka 19. ZEM-a, djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije i/ili radija iz članaka 22. i 79. ZEM-a te djelatnosti pružanja usluga elektroničkih publikacija iz članka 80. ZEM-a.

9.              U smislu članka 63. stavka 1. ZEM-a, Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija je Fond Agencije za elektroničke medije. Prema članku 64. stavcima 1. 2. ZEM-a, sredstvima Fonda poticat će se proizvodnja i objavljivanje audiovizualnih radijskih programa i sadržaja nakladnika televizije i/ili radija na lokalnoj regionalnoj razini, neprofitnih nakladnika televizije i/ili radija, neprofitnih pružanja medijskih usluga iz članaka 19. i 79. ZEM-a, neprofitnih pružatelja elektroničkih publikacija, neprofitnih proizvođača vizualnih i/ili radijskih programa, koji su od javnog interesa. Poticat će se i zapošljavanje visokoobrazovanih stručnih radnika u nakladnicima televizije i/ili radija na lokalnoj i regionalnoj razini, neprofitnim nakladnicima televizije i/ili radija, neprofitnim pružateljima medijskih usluga iz članaka 19. i 79. ZEM-a, neprofitnim pružateljima elektroničkih publikacija te neprofitnim proizvođačima audiovizualnih i/ili radijskih programa koje je izravno povezano s proizvodnjom programa i sadržaja iz stavka 1. toga članka. Iz stavaka 6. i 7. istog članka proizlazi da odluku o dodjeli sredstava Fonda donosi Vijeće za elektroničke medije, koje je ovlašteno angažirati stručne vrednovatelje radi pomoći prilikom ocjenjivanja prijava na javni natječaj za raspodjelu sredstava Fonda.

10.              Iz obrazloženja rješenja tuženika od 12. travnja 2017. razvidno je da je iznos koji je tužitelju u 2014. dodijeljen iz sredstava Fonda tuženik pribrojio iznosu ostvarenih prihoda tužitelja u 2014. od obavljanja djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije te na taj način dobio iznos od kojega je (po stopi od 0,5%) izračunao iznos predmetne naknade.

11.              Međutim, polazeći od sadržaja navedenih odredaba ZEM-a, a imajući na umu podatke spisa predmeta, ovaj Sud smatra pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da iznos koji je dodijeljen tužitelju iz sredstava Fonda nije bilo dopušteno uračunati u osnovicu za izračun predmetne naknade, budući da nije riječ o prihodu koji je ostvaren obavljanjem djelatnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga, odnosno djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije, već je riječ o potpori za poticanje proizvodnje i objavljivanja audiovizualnih i radijskih programa i sadržaja u smislu članka 64. stavaka 1. i 2. ZEM-a, koja je dodijeljena iz sredstava Fonda putem javnog natječaja, a što ne osporava niti tuženik u žalbi.

12.              Valja napomenuti da je istovjetno stajalište ovaj Sud izrazio u presudi, poslovni broj: Usž-1874/17-5 od 6. ožujka 2019., donesenoj u upravnom sporu između istih stranaka. 

13.              Slijedom navedenog, prigovori tuženika nisu osnovani.

14.              Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke ove presude. 

15.              Polazeći od činjenice da odgovor tužitelja na žalbu nije utjecao na odlučivanje u ovom žalbenom postupku, trošak sastava tog podneska Sud ne smatra opravdanim troškom. Stoga je na temelju članka 79. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke. 

 

U Zagrebu 20. svibnja 2021.

 

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.