Broj: Rev 979/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz Z., zastupane po punomoćnici H. Z., odvjetnici u Z., protiv tuženika: 1. M. G. iz Z., zastupane po punomoćniku L. T., odvjetniku u Z., i 2. V. P. d.o.o. iz Z., zastupanog po zakonskom zastupniku Ž. V., a ovaj po punomoćniku I. R., odvjetniku u B. n. M., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-2871/13-2 od 20. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj P-248/13 od 10. rujna 2013., u sjednici održanoj 12. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Ugovor o kupoprodaji č.z. 3331/3 k.o. Z. za 1268/1392 dijela zaključen 16.9.2011. g. između tuženika pod 1 kao prodavatelja i tuženika pod 2 kao kupca temeljem kojeg je izvršena predbilježba prava vlasništva na č.z. 3331/3 k.o. Z. na ime tuženika pod 2) gubi pravni učinak prema tužiteljici u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje njene tražbine u iznosu od 2.853.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi sukladno čl. 29 ZOO-a koja teče od 16.9.2011.g. pa do isplate, pa je tuženik pod 2) dužan dopustiti da tužiteljica navedenu tražbinu namiri prodajom nekretnine označene kao č.z. 3331/3 k.o. Z. za 1268/1392 dijela.

II Dužni su tuženici tužiteljici solidarno naknaditi parnični trošak sve u roku od 15 dana."

II Odbija se prijedlog za određivanje privremene mjere koji glasi:

"I Zabranjuje se zk. odjelu Općinskog suda u Zadru temeljem ugovora o kupoprodaji zaključenog 16.9.2011. g. između M. G. kao prodavateljice i V. p. d.o.o. kao kupca izvršiti uknjižbu prava vlasništva na ime kupca za 1268/1392 dijela u odnosu na č.z. 3331/3 k.o. Z.

II Zabranjuje se tuženiku pod 2 izvođenje građevinskih radova na č.z. 3331/3 k.o. Z. a posebno kopanje temelja, salijevanje temelja građenje stambene zgrade, izvođenje vodoinstalaterskih radova, izvođenje elektroinstalacijskih radova, izvođenje keramičkih i krovopokrivačkih radova."

III Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženici pod 1) trošak ovog postupka u iznosu od 142.079,40 kuna, te tuženiku pod 2) u iznosu od 146.216,25 kuna, sve u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se zahtjevi tuženika pod 1) i 2) za naknadom preostalog troška od određenog."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju te preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje istom sudu u drugom sastavu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja spisa.

K tomu, na navode revizije treba odgovoriti da je sud prvog stupnja odbio prijedlog tužiteljice za određivanjem privremene mjere presudom u st. II izreke (umjesto pravilno rješenjem), a drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi tužiteljice istu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u st. I, II i III izreke. Prema tome, suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud odlučio je o žalbi protiv prvostupanjske odluke i u dijelu kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere. Činjenica da je o tom prijedlogu odlučeno presudama (umjesto pravilno rješenjem) nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti je radi toga pobijana presuda opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kako to neosnovano sugerira tužiteljica sadržajem revizije.

U ostalom dijelu revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužiteljica iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego što to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu s čl. 8. ZPP, a kako je to uostalom u konkretnom slučaju pravilno ocijenio i drugostupanjski sud.

Predmet spora je zahtjev za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev nalazeći da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 66. i 67. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) budući tužiteljica prije svega nije dokazala osnovanost svoje tražbine, a slijedom toga niti dospjelost iste. K tomu, da se nisu ispunile niti pretpostavke iz čl. 67. st. 1. ZOO kojim je propisano da naplatno raspolaganje može se pobijati, ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato. Naime, sudovi su shvaćanja da drugotuženiku kao trećoj osobi nije bilo poznato, a niti je moglo biti poznato, da pravnom radnjom koja je predmet pobijanja u ovom postupku nanosi štetu tužiteljici.

I prema ocjeni ovog suda pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili.

Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, dok se prema stavku 2. navedene zakonske odredbe smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. Stavkom 3. propisano je da se pod pravnom radnjom razumijeva i propuštanje zbog kojeg je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.

Prema odredbi čl. 67. st. 1. ZOO naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganje nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

Opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema tome jesu: 1. dospjelost tražbine vjerovnika prema dužniku, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. postojanje oštećenja vjerovnika, time da pobijanje omogućuju vjerovnikovo namirenje. Ove opće pretpostavke moraju biti ispunjene kumulativno, a zajedno s njima mora biti ispunjena i jedna od posebnih pretpostavki iz čl. 67. ZOO.

Dakle, za odbijanje tužbenog zahtjeva dovoljno je bilo utvrditi da ne postoji makar jedna od navedenih općih pretpostavki. U okolnostima konkretnog slučaja pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da ima dospjelu tražbinu za isplatu, slijedom čega bi, uz ostvarenje ostalih općih pretpostavki iz čl. 66. ZOO te jedne od posebnih pretpostavki iz čl. 67. ZOO, imala pravo pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika, revizijskim navodima nije dovedena u sumnju.

Naime, iz odredbe čl. 66. st. 1. ZOO kojom je propisano da svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kada je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, jasno proizlazi da se pravna radnja dužnika može pobijati samo (ili u vezi) novčanog potraživanja vjerovnika, onog dospjelog za isplatu (a dospjeti za isplatu može samo novčano potraživanje). Dospjelost za isplatu iz st. 1. čl. 66. ZOO znači da je nastupio rok za ispunjenje obveze.

Iz rezultata postupka koji je prethodio reviziji sasvim je jasno da ne postoji tužiteljičina dospjela tražbina za isplatu, a kako su to uostalom pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi. Posljedično, s tim u vezi, kako tužiteljica prema prvotuženici nema dospjelo novčano potraživanje, već, kako i sama tvrdi zahtjev za utvrđenje suvlasništva (parnični postupak pod brojem P-2267/12) to su nižestupanjski sudovi pravilno postupili kada su tužiteljičin zahtjev utemeljen na odredbi čl. 66. ZOO odbili.

Slijedom toga neosnovano tužiteljica u reviziji ponavlja da je sud trebao izvršiti uvid u spis koji se vodi pod brojem P-2267/12 (radi utvrđenja suvlasništva), te da bi tek tada mogao zakonito odlučiti o predmetnom zahtjevu.

Na navode revizije treba još odgovoriti da neosnovano tužiteljica nastoji dovesti u sumnju pravilnost pobijanih presuda pozivom na čl. 3., čl. 14. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10 i 85/10 – dalje: Ustav). Ovo iz razloga što iz rezultata postupka koji je prethodio reviziji ne proizlazi da je došlo do povrede načela vladavine prava (čl. 3. Ustava), načela jednakosti pred zakonom (čl. 14. Ustava), niti načela jednakosti pred sudom (čl. 26. Ustava).

Tužiteljica se u reviziji poziva i na povrede čl. 1. i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 6/99 i 8/99 – dalje: Konvencija). Imajući na umu navedene odredbe Konvencije, valja istaknuti, da je tužiteljica imala omogućen pristup sudu tako što se raspravljalo o njezinom zahtjevu u sudskom kontradiktornom postupku. Pravo na pristup sudu i na pravično suđenje ne isključuje mogućnost da stranka bude odbijena s tužbenim zahtjevom, ukoliko je neosnovan. U okolnostima konkretnog slučaja nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su tužbeni zahtjev odbili, a iz navoda tužiteljice ne proizlazi postojanje okolnosti koje bi ukazivale da bi bila povrijeđena njezina prava zajamčena čl. 1. i 6. Konvencije.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 12. travnja 2017.