1

Poslovni broj: 31 Gž-2782/2020-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-2782/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad D., …, D., OIB: …, kojeg zastupa gradonačelnik M. F., protiv tuženice K. M.-R., …, D., OIB: …, koju zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u D., radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-16/2019 od 21. kolovoza 2020. godine, ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Ps-16/2019-17 od 26. kolovoza 2020. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. svibnja 2021. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužene K. M.-R. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Ps-16/2019 od 21. kolovoza 2020. godine, ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Ps-16/2019-17 od 26. kolovoza 2020. godine

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I. Tuženica K. M.-R., OIB: … dužna je stan u D. na adresi …, katastarske oznake čest.zgr. 1819 k.o. G., površine 21,40 m2, slobodan od osoba i stvari predati u posjed vlasniku-tužitelju, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Tuženica je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 400,00 kn u roku od 15 dana."

 

2. Protiv ove presude žali se tužena iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

5. Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude navodi:

" Među strankama nije sporno da je nekretnina predaju posjeda koje tužitelj zahtjeva od tuženika, stan u D. na adresi …, katastarske oznake čest.zgr. 1819 k.o. G., površine 21,40 m2, vlasništvo tužitelja za cijelo, a uostalom isto proizlazi i iz dostavljenog z.k. izvatka.

Nadalje, u postupku među strankama nije sporno niti to da je nekretnina predaju posjeda koje tužitelj zahtjeva od tuženika, stan u M. na adresi …, katastarske oznake čest. zgr. 228 k.o. O., površine 58,79 m2, u posjedu ovdje tuženice.

U dokaznom postupku utvrđeno je da tuženica nema pravo na posjed predmetnog stana temeljem Ugovora o najmu budući je utvrđeno da je Ugovor o najmu kao osnova prava na posjed predmetnog stana prestao s danom 21. svibnja 2017.

U svezi navedenog, sud nije cijenio relevantnim navode tuženice da je nezakonita odluka tužitelja sadržana u Zaključku Grada D. klasa: 371-01/17-01/125 od 11. siječnja 2018. godine kojim je odbijen zahtjev tuženice za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana kao neosnovan, ovo upravo stoga što je sud kao nedvojbeno utvrdio da je Ugovor o najmu na kojem je tuženica temeljila pravo na posjed predmetnog stana prestao s danom 21. svibnja 2017. godine, poradi čega pitanje da li je naknadna odluka tužitelja kojom se odbija novi zahtjev tuženice za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana zakonita, nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu, zbog čega je i odbijen dokazni prijedlog da se dostavi cjelokupni spis Klasa:371-01/17-01/125.

Nadalje, tuženica je istakla i prigovor zaštite prava na dom, navodeći da u predmetnom stanu živi već duže od dvadeset godina te da je uredno plaćala iznos zaštićene najamnine. Nadalje je navela da se tužitelj prilikom donošenja odluke morao rukovoditi načelom razmjernosti prava na dom i prava na miješanje. Nadalje je navela da tužitelj nije sastavio listu prvenstva i da ne postoji zaključak Gradonačelnika tužitelja kojim bi se utvrdilo koji su stanovi izgrađeni sredstvima za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i slabijeg imovnog stanja dok se zaključkom od 11. siječnja 2018. godine ne postiže legitiman cilj kojim bi se u taj gradski stan smjestila osoba s liste prvenstva. Navodi da miješanje tužitelja nije nužno ako ne postoji neodgodiva društvena potreba pored činjenice da se isti opravdani cilj može postići sklapanjem ugovora o najmu stana.

Zbog navedenog se sud u ovom se postupku radi predaje u posjed nekretnine za koju tuženica ističe da predstavlja njen dom nije ograničio samo na utvrđivanje da li tuženica ima valjanu pravnu osnovu za posjed predmetnog stana već je utvrđivao da li bi davanje naloga za iseljenje tuženici, kao neovlaštenom korisniku predmetnog stana, predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom. Obveza suda je štititi, među ostalim, i međunarodnim ugovorima utvrđeni pravni poredak Republike H. i time prava zajamčena Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija).

Dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. S obzirom da tuženica u predmetnom stanu živi preko dvadeset godina, a koje vremensko razdoblje ovaj sud cijeni razdobljem u kojem je tuženica ostvarila jaku, stvarnu i tajnu (kontinuiranu) povezanost s predmetnim stanom, utvrđenje je ovog suda da predmetni stan predstavlja njezin dom poradi čega je za odgovor na pitanje da li bi davanje naloga za iseljenje tuženiku predstavljao neopravdano miješanje u njezino pravo na dom valjalo provesti test razmjernosti. Cilj testa razmjernosti jest dobiti odgovor na pitanje da li je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava zajamčenog člankom 8. Konvencije, odnosno odgovora na pitanje: Da li bi iseljenje tuženice u konkretnom slučaju predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom? Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

Prvo od navedenih pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?" U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tuženica drži u posjedu, a kako je tijekom postupka utvrđeno da tuženica nema pravo na posjed istog te čl. 161. ZV izrijekom propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, utvrđenje je ovog suda da je prihvaćanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZV.

Drugo eliminacijsko pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog ciljaˮ? Upravo taj legitimni cilj, u smislu gore navedenog pitanja, jedan je od razloga navedenih u članku 8. stavku 2. Konvencije. U konkretnom slučaju bi prisilno iseljenje imalo legitiman cilj s obzirom na to da se kroz iseljenje tuženika štiti institut prava vlasništva, a jedino je ispravno i moralno, kako bi svaka država mogla normalno funkcionirati, da se odredbe zakona poštuju, što bi u protivnom dovelo do pravne nesigurnosti i ugrožavanja javnog reda i mira, a time i ugrožavanja gospodarske dobrobiti zemlje. U tom je smislu miješanje javne vlasti u pravo na dom trećih osoba opravdano jer je usmjereno na zaštitu prava vlasništva druge osobe, konkretno tužitelja. Naime, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada D. („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16) predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj ovaj sud smatra legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije odnosno sud nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su temeljem čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.

U odnosu pak na posljednje treće pitanje: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?", po stavu ovoga suda potrebno je ocijeniti postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario. Obzirom na općepoznatu činjenicu da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja, ovaj sud smatra da se označeni legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od davanja naloga tuženiku da predmetni stan preda u posjed tužitelju budući da je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onoj osobi koja ostvari uvjete u javnom natječaju koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu Grada D. („Službeni glasnik Grada Dubrovnika“ br. 8/16), a sama tuženica nije isključena iz mogućnosti ostvarenja prava na dodjelu predmetnog stana u najam, a što je vidljivo pregledom Zaključka Grada D. klasa: 371-01/17-01/125, urbroj: 2117/01-01-18-2, od 11. siječnja 2018. godine s potvrdom o uručenju na dan 26. veljače 2018. godine (list 16-20 spisa). Pri tome, sama narav cilja ostvarenju kojeg tužitelj teži podnošenjem predmetne tužbe, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba, iskazuje neodgodivu društvenu potrebu za davanjem tuženici naloga za predaju u posjed predmetnog stana. Kada se uz sve navedeno dalje cijene činjenice, a koje su tuženici bile poznate u trenutku useljenja u predmetni stan: da je predmetni stan istom dodijeljen na određeno vrijeme isključivo radi privremenog zbrinjavanja tuženika kao socijalno ugrožene osobe, dakle dok se socijalne prilike tuženice ne poprave što proizlazi iz činjenice da je predmetni stan tuženica dobila u najam na vrijeme od jedne godine te da je u istom boravila dulje isključivo jer se kroz taj period njene socijalne prilike nisu promijenile odnosno jer tužitelj nije radio reviziju najma; da je najam predmetnog stana koji je tuženica dobila s osnova lošeg imovnog stanja na javnom natječaju lokalne samouprave podložan reviziji te da Ugovor o najmu može biti otkazan u bilo kojem trenutku i stan dodijeljen socijalno ugroženijoj osobi jer je namjena predmetnog stana ne ta da isti bude trajno dodijeljen pojedincu i da postane njegov trajni dom već da služi za privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba te da tužitelj nikad nije jamčio tuženici da će u predmetnom stanu biti smješten trajno.

Sve navedeno ukazuje na postojanje svijesti tuženice da istekom jednogodišnjeg razdoblja na koji je Ugovor o najmu sklopljen tuženica možda bude u obvezi iseliti iz predmetnog stana, svijesti da postoji mogućnost otkazivanja najma za potrebe raspolaganja predmetnim stanom od strane tužitelja kao vlasnika na drugačiji način te svijesti da mu je predmetni stan dan u najam isključivo radi privremenog zbrinjavanja tuženice kao socijalno ugrožene osobe, a kakav status svaka osoba ima moralnu i socijalnu dužnost izmijeniti, ocjena je ovog suda da je miješanje davanjem naloga tuženici da tužitelju preda u posjed predmetni stan razmjerno neodgodivoj društvenoj potrebi za zaštitu prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba i ostvarenju legitimnog cilja. Osim toga, prihvaćanje tvrdnje tuženice da bi se davanjem naloga na iseljenje sud neovlašteno miješao u njegovo pravo na dom, značilo bi stvaranje situacije u kojoj se jedinici lokalne samouprave uskraćuje ne samo ostvarenje vlasničkih prava već i nemogućnost urednog obavljanja poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana kroz reviziju postojećih ugovora o najmu stanova dodijeljenih na korištenje socijalno ugroženim osobama. Pojednostavljeno, prihvatiti prigovor zaštite prava na dom u konkretnoj situaciji značilo bi pravno osnažiti situaciju u kojoj jedinica lokalne samouprave više nema mogućnost raspolagati onim stanovima koje je jednom dodijelila u najam socijalno ugroženoj osobi, a osnovna karakteristika koje je dodjele bila samo privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih građana.

Slijedom svega obrazloženog, sud je odbio prigovor zaštite prava na dom tuženice. Nadalje, u ovoj pravnoj stvari je utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tuženica drži u posjedu te je utvrđeno da tuženica nema pravo na posjed istog zbog čega je valjalo temeljem odredbe čl. 161. ZV u svezi čl. 162. ZV odlučiti kao u točki I. izreke presude."

 

6. Ovo obrazloženje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

 

7. Glede žalbenih navoda da je ugovor o najmu sklopljen između stranaka ovog postupka prešutno obnovljen i za daljnje razdoblje valja reći slijedeće.

 

8. Iz stanja spisa jasno proizlazi da je tužitelj obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu od 21. svibnja 2002. godine od 13. travnja 2017. godine (a ne kako tužena pogrešno navodi od 8. svibnja 2017. godine) dostavio tuženoj koja je tu obavijest primila 26. travnja 2017. godine.

 

9. Odgovara da po odredbi čl. VII st. 2. Ugovora o najmu stana proizlazi da u slučaju da ni jedna od stranaka, u roku od 30 dana prije isteka roka od 1 godine, ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu Ugovor, taj Ugovor se produžava za naredno jednogodišnje razdoblje, kao što valja reći da je u biti ta odredba identična odredbi čl. 25. st. 1. Zakona o najmu stanova (Narodne novine broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 – dalje: ZN) koji je propisivao da ugovor o najmu stana sklopljen na određeno vrijeme smatrat će se prešutno obnovljenim za isto vrijeme trajanja ako ni jedna ugovorna strana najmanje 30 dana prije isteka ugovorenog vremena ne obavijesti u pisanom obliku drugu ugovornu stranu da ne namjerava sklopiti ugovor na određeno vrijeme za daljnje razdoblje, dakle, u ovom slučaju, za razdoblje od 21. svibnja 2017. godine pa idućih godinu dana.

 

10. Kao što je naprijed navedeno, sama obavijest je o prestanku važenja Ugovora o najmu donesena dana 13. travnja 2017. godine, a samo činjenica da je tužena tu obavijest primila 26. travnja 2017. godine dakle, 24 dana prije isteka ugovorenog vremena važenja ugovora o najmu, a obzirom da je svrha toga roka priprema najmoprimca za iseljenje kao i mogućnost nalaženja novoga stana, i uz činjenicu da se tužena i dalje nalazi u tom stanu, samo po sebi ne čini da se ima osnovano zaključiti da je Ugovor o najmu prešutno obnovljen i za iduće razdoblje od jedne godine, a slijedom čega bi onda tužbeni zahtjev bio osnovan. Stajalište koje zastupa tužena je stoga previše formalističko i stoga neosnovano.

 

11. U spis nije dostavljena Odluka o najmu stanova u vlasništvu grada D. (Službeni glasnik grada Dubrovnika broj 8/2016), međutim, putem web stranice tužitelja ovaj sud se je upoznao s istom.

 

12. Prije svega, valja reći da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost općeg akta tužitelja jer se ocjena zakonitosti tog općeg akta može provoditi samo sukladno čl. 83. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10…29/17).

 

13. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužene da se pribavi kompletan spis vezano uz postupak u vezi primjene Odluke o najmu stanova u vlasništvu tužitelja, jer nije uloga ovoga suda da ocjenjuje, i to u odnosu na svakog koji se prijavio, da li su poštovani propisani uvjeti i mjerila, kao i postupak vezano uz davanje u najam stanova, osim u onom dijelu kada sud ocjenjuje da li je osnovan prigovor tužene glede prava na dom.

 

14. Po čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (MU 18/97…2/10 – dalje: Konvencija), a koju Konvenciju je 5. studenog 1997. godine ratificirala Republika Hrvatska i stoga Konvencija sukladno čl. 141. Ustava RH predstavlja dio njezinog unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj snazi je iznad nacionalnih zakona, svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a po st. 2. istog članka Konvencije je određeno da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

 

15. Dakle, navedena odredba nameće određena prava i obveze domaćim tijelima vlasti, pa i u konkretnom slučaju ovdje tužitelju, da se mora poštivati dom pojedinca.

 

16. Iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica u predmetnom stanu stanuje počam od 2001. godine, proizlaze tvrdnje tužiteljice da nema vlastite imovine a s osnovom koje bi osigurala drugi dom kao i da je tužiteljica samac čija prosječna mjesečna primanja iznose 2.992,49 kn, a što svakako predstavlja limitiranu mogućnost iznajmljivanja odgovarajućeg stana na području gdje živi.

 

17. U biti, u ovom postupku osnovna pitanja o kojima treba voditi računa su da li je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja te da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

 

18. I po mišljenju ovog suda miješanje je  usmjereno na postizanje legitimnog cilja. Naime, kako to proizlazi iz stanja spisa, tužba za iseljenje je podnesena radi potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari da bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke tužitelja predmetni stan mogao dati na korištenje socijalno ugroženijim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, i to upravo stana koji je namijenjen za zbrinjavanje takvih kategorija građana.

 

19. U odnosu na pitanje da li je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu, potrebno je ukazati, kao što uostalom i to čini i prvostupanjski sud, da iz sadržaja Ugovora o najmu jasno proizlazi da se je radilo o ugovoru koji se je sklapao na određeno vrijeme od godinu dana s mogućnosti prešutnog obnavljanja, nadalje, iz točke XII Ugovora proizlazi da se Ugovor može otkazati i u situaciji ako se donese odluka o davanju u najam stanova u vlasništvu tužitelja socijalno ugroženim osobama slabijeg imovnog stanja nego što je od tužene, dakle, tužena je već u samom Ugovoru o najmu bila upozorena na mogućnost prestanka Ugovora o najmu sklopljenog na određeno vrijeme od godine dana ukoliko ne dođe do njegovog prešutnog obnavljanja (pri čemu nije potrebno dati nikakav razlog zbog čega se taj ugovor dalje prešutno ne obnavlja) kao i to da tužitelj taj stan može dati osobama koje su socijalno ugroženije od tužiteljice.

 

20. Pritom je potrebno ukazati na odredbu čl. 6. Odluke tužitelja iz koje je razvidno da nakon provedenog postupka po raspisanom javnom natječaju gradski stanovi se daju u najam po konačnoj utvrđenoj listi reda prvenstva podnositelja zahtjeva za davanje u najam stana, kao što je i propisano da stanovi izgrađeni sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja mogu se dati u najam samo na temelju liste reda prvenstva iz stavka 1. tog članka, i to isključivo socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, ako uz ostale uvjete iz te odluke primaju zajamčenu minimalnu naknadu pri centru za socijalnu skrb najmanje šest mjeseci do podnošenja zahtjeva za davanje stana u najam (socijalno ugrožene osobe) ili da im mjesečna primanja po članu obiteljskog domaćinstva u prethodnoj godini ne prelazi 30% iznosa prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini (osobe slabijeg imovnog stanja).

 

21. Dakle, iz ove odredbe jasno je razvidno da se radi o osobama koje su socijalno ugrožene i slabijeg imovnog stanja pri čemu, osim uz uvjete iz te odluke, propisano je da moraju primati zajamčenu minimalnu naknadu pri centru za socijalnu skrb najmanje šest mjeseci do podnošenja zahtjeva za davanje stana u najam.

 

22. Potrebno je ukazati na odredbe iz Zakona o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj 157/13…138/20) gdje je u čl. 26. propisano da zajamčena minimalna naknada je pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba samaca ili kućanstva koja nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, pri čemu je čl. 29. propisano kada se nema pravo na zajamčenu minimalnu naknadu, pa se između ostalog i navodi ukoliko samac ili član kućanstva imaju u vlasništvu drugi stan ili kuću ukoliko su vlasnici registriranog vozila i dr.

 

23. Tužena nije ispunjavala drugi kriterij a to je zbog toga što njezina primanja u prethodnoj godini prelaze 30% iznosa prosječne mjesečne neto plaće u RH u prethodnoj godini, a iz kojeg razloga, očito, kao eliminirajućeg, tužena nije niti bila uvrštena na listu reda prvenstva.

 

24. Tužena pogrešno tumači konačnu listu reda prvenstva za davanje stana u najam u odnosu na rubriku gdje se navodi "podnositelju zahtjeva kojemu za vrijeme važenja liste reda prvenstva za davanje u najam gradskih stanova nije riješeno stambeno pitanje, za naredno razdoblje novu listu reda prvenstva pripada 0,5 bodova" jer to ne znači da te osobe imaju riješeno stambeno pitanje, nego znači da su se te osobe već prije nalazile na listi reda prvenstva pa zbog toga, a obzirom na dužinu čekanja, za novu im se priznaje 0,5 bodova.

 

25. Iako je ovaj sud prethodno naveo da njegova uloga nije da procjenjuje ispravnost bodovanja temeljem kriterija iz Odluke tužitelja, potrebno je ipak ukazati da u rubrici koja se odnosi na broj članova obiteljskog domaćinstva u većini situacija se radi o mnogočlanoj obitelji, pa tako, u odnosu na osobu koja je prva na listi navodi se da ima osam članova obiteljskog domaćinstva.

 

26. Kao što je to razvidno iz stanja spisa, a to među strankama nije niti prijeporno, tužena nije bila onemogućena, dapače, dobila je uputu od tužitelja, da se javi na raspisani natječaj za dodjelu stana u najam, a što je učinila, međutim, na konačnoj listi reda prvenstva su se našle osobe koje su socijalno ugroženije od tužene sukladno kriterijima propisanim od strane tužitelja.

 

27. Odgovara da ostvarivanje prava jednih građana ne bi smjelo biti na štetu ostvarivanja prava drugih, međutim, u ovoj situaciji kada se radi o socijalno ugroženijim osobama od tužene onda je miješanje u pravo na dom tužene usmjereno ka postizanju legitimnog cilja i isto je nužno radi zaštite prava drugih koji su socijalno ugroženiji.

 

28. Tužena, ukoliko nema dostatnih sredstava za svoje stambeno zbrinjavanje, onda može postaviti zahtjev sukladno već gore citiranom Zakonu o socijalnoj skrbi koji, između ostalog, predviđa i naknadu za troškove stanovanja.

 

29. Zbog navedenog, a kako ovaj sud nije našao da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 19. svibnja 2021. godine

 

Predsjednica vijeća:

                              Vanda Senta