Broj: Revr 1933/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. B. iz M., koju zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica iz D., protiv tuženika Turističke i ugostiteljske škole D., D., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik iz D., radi utvrđenja da radni odnos tužiteljice nije prestao, da je tužiteljica sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-531/14 od 25. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda s rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-135/13-24 od 3. ožujka 2014., u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice u odnosu na osporenu presudu o njezinim zahtjevima odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice u odnosu na osporenu odluku o njezinom prijedlogu da se odredi mjera osiguranja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje "da je prestanak radnog odnosa od 14. prosinca 2012. koji je tuženik dao  tužiteljici nedopušten i da radni odnos tužiteljice nije prestao",

 

- na utvrđenje da je ugovor o radu od 22. listopada 2007. sklopljen između tužiteljice i tuženika na neodređeno vrijeme, s time da se tuženik obveže izdati tužiteljici pisanu potvrdu o tome u roku od 8 dana, jer će "u protivnom ova presuda zamijeniti navedenu potvrdu",

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu "na posao koji je obavljala te joj u razdoblju od dana prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao" isplatiti plaću s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužiteljici parnični trošak,

 

kao i zahtjev (postavljen kao "alternativni") da se tužiteljici prizna pravo na dva mjeseca otkaznog roka pa da se tuženiku naloži "izvršiti upis u radnu knjižicu tužiteljice kao dan prestanka radnog odnosa 14. veljače 2013." i "naknaditi tužiteljici novčani iznos u visini dvije plaće na koje je imala pravo za vrijeme otkaznog roka".

 

Istom presudom potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je:

 

- (točka 1. izreke) utvrđeno "da je tužba povučena u dijelu alternativnog zahtjeva kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužiteljici otpremninu, naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2013.g. kao i jubilarnu nagradu za petogodišnji rad",

 

- (točka 2. izreke) odbijen kao neosnovan prijedlog "za osiguranjem privremenom mjerom kojom se nalaže tuženiku vratiti tužiteljicu na posao koji je obavljala pod uvjetima i za plaću koju je primala u roku od 3 dana od donošenja privremene mjere",

 

- naloženo tužiteljici platiti tuženiku trošak parničnog postupka od 2.550,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog (kako navodi) pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se pobijana presuda preinači i njezini zahtjevi prihvate, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužiteljice u odnosu na osporenu presudu o njezinim zahtjevima nije osnovana, dok revizija tužiteljice u odnosu na osporenu odluku o mjeri osiguranja nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužiteljica poziva (iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navodi revidentice:

 

- da je iz u postupku provedenih dokaza valjalo utvrditi da nije u svom razdoblju rada kod tuženika zamjenjivala druge radnice (da je pogrešno utvrđeno da je ugovor sklopila "radi zamjene bilo koje" od ukupno 6 spremačica zaposlenih kod tuženika, sve imajući na umu da je u pojedinom razdoblju radila i sa svih 6 spremačica istovremeno),

 

- da su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili provedene dokaze (pa nije uzeto u obzir da se u ugovoru o radu od 22. listopada 2007. niti ne spominje koju radnicu zamjenjuje),

 

- da je ovdje valjalo zaključiti da je riječ "o manipulaciji ugovora i izigravanju tužiteljice",

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim i relevantnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je već i iz provedenih dokaza i onih čije je izvođenje predložila istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog i sadržaja odnosa (pa i ugovornog) s tuženikom, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidentice,

 

- da je tužiteljici omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njezino shvaćanje odnosa s tuženikom - jer u postupku u kojemu je to mogla nije predložila dovoljno uvjerljive i "snažne" dokaze za to shvaćanje, različito od onog na kojem nižestupanjski sudovi temelje svoje odluke, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju sugerira prihvatiti: o prihvaćanju tužbenih zahtjeva.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora zahtjevi su:

 

- na utvrđenje da je 14. prosinca 2012.  tužiteljici nedopušteno "dan prestanak radnog odnosa" i "da radni odnos tužiteljice nije prestao",

 

- na utvrđenje da su 22. listopada 2007. tužiteljica i tuženik sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme - pa da se tuženik obveže "izdati tužiteljici pisanu potvrdu o tome", s time da u protivnom tu potvrdu ima zamijeniti presuda,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu "na posao koji je obavljala te joj u razdoblju od dana prestanka radnog odnosa do vraćanja na posao" isplatiti plaću s pripadajućim zateznim kamatama,

 

te zahtjev (kojeg tužiteljica označava "alternativno" postavljenim) da se tužiteljici prizna pravo na dva mjeseca otkaznog roka pa da se tuženiku naloži "izvršiti upis u radnu knjižicu tužiteljice kao dan prestanka radnog odnosa 14. veljače 2013." i "naknaditi tužiteljici novčani iznos u visini dvije plaće na koje je imala pravo za vrijeme otkaznog roka".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 22. listopada 2007. tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o radu na određeno vrijeme, i to "za obavljanje poslova spremačice do povratka radnice s bolovanja", te na temelju toga ugovora radila kod tuženika,

 

- da je 1. studenoga 2012. tužiteljica sklopila novi ugovor o radu za obavljanje poslova spremačice s danom sklapanja ugovora, uz navod "da se ugovor sklapa na određeno vrijeme do povratka djelatnice S. K. s godišnjeg odmora",

 

- da je 14. prosinca 2012. tuženik obavijestio tužiteljicu da "joj prestaje" ugovor o radu od 1. studenoga 2012. "zbog isteka ugovorenog roka na koji je primljena u radni odnos, tj. do povratka radnice S. K. s godišnjeg odmora",

 

- da je 15. prosinca 2012. tužiteljica sklopila novi ugovor o radu za obavljanje poslova s danom sklapanja ugovora, uz navod "da se ugovor sklapa na određeno vrijeme do dobivanja suglasnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za raspisivanje natječaja za popunu upražnjenog radnog mjesta" - i napomenu da će ugovor prestati najkasnije po isteku 15 dana računajući od 15. prosinca 2012.,

 

- da je 29. prosinca 2012. tuženik obavijestio tužiteljicu da "joj prestaje" ugovor o radu od 15. prosinca 2012. zbog isteka roka na koji je primljena u radni odnos - ugovorenog tim ugovorom,

 

- da je 30. prosinca 2012. tužiteljica sklopila ugovor o radu za obavljanje poslova s danom sklapanja ugovora, uz navod da se i taj ugovor sklapa na određeno vrijeme do dobivanja suglasnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za raspisivanje natječaja za popunu upražnjenog radnog mjesta,

 

- da je 10. siječnja 2013. tuženik obavijestio tužiteljicu o prestanku ugovora o radu od 15. prosinca 2012. zbog isteka roka na koji je primljena u radni odnos - ugovorenog tim ugovorom,

 

- da je 11. siječnja 2013. tužiteljica sklopila novi ugovor o radu za obavljanje poslova s danom sklapanja ugovora, uz navod da se ugovor sklapa na određeno vrijeme do povratka djelatnice R. L. s bolovanja,

 

- da je 31. siječnja 2013. tuženik obavijestio tužiteljicu o prestanku ugovora o radu od 11. siječnja 2013. zbog isteka roka na koji je primljena u radni odnos - ugovorenog tim ugovorom,

 

- da "nakon 31. siječnja 2013. tužiteljica s tuženikom nije dalje sklapala ugovor o radu".

 

Tužiteljica drži da je njezin radni odnos s tuženikom, nastao ugovorom o radu od 22. listopada 2007., sklopljenim na određeno vrijeme, prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme - i to jer je ugovor o radu na određeno vrijeme od 22. listopada 2007. sklopljen protivno odredbama Zakona o radu, ali i jer je nastavila raditi kod tuženika i nakon prestanka uvjeta radi kojeg je taj ugovor (iz 2007.) sklopljen - i da ta okolnost daje osnovu svakom njezinom zahtjevu.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem drugostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je prijeporni ugovor o radu od 22. listopada 2007. prestao važiti sklapanjem ugovora od 1. studenoga 2012., a kojim su ugovorne strane regulirale radno pravni status - i priznale da je prethodni ugovor prestao važiti,

 

- da su (time) za razrješenje radnopravnog statusa tužiteljice relevantne samo odredbe ugovora od 1. studenoga 2012., a koji je sklopljen na određeno vrijeme "do povratka djelatnice S. K. s godišnjeg odmora",

 

- da je ostvarenjem uvjeta uz koji je taj ugovor sklopljen (povratkom S. K. s godišnjeg odmora: 14. prosinca 2012.) i taj ugovor prestao (o čemu je tuženik obavijestio tužiteljicu),

 

- da uz takva utvrđenja te činjenicu da je tužiteljica i nakon toga sklopila s tuženikom nove ugovore na određeno vrijeme, koji su ostvarenjem ugovorenih uvjeta i rokova za njihovo trajanje također prestali, tužiteljica više ne može na ugovoru iz 2007. s uspjehom temeljiti shvaćanje da je i dalje u radnom odnosu s tuženikom - jer da je s njime 2007. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno shvaćanje da je nezakonito (nedopušteno) utvrđeno da joj je 14. prosinca 2012. radni odnos prestao - jer da je (ili samo stoga što je) 2007. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da se tužiteljica ne može pozivati niti na zabludu o pravu i činjenicama zbog kojih je potpisala ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. studenoga 2012. (jer da joj je ravnatelj rekao kako će pregovarati sa nadležnim ministarstvom i primiti je u radni odnos na neodređeno vrijeme), a sve (u suštini) obzirom da se na pobojnost ugovora (zbog mane volje kod sklapanja ugovora) tužiteljica ne može s uspjehom pozivati samo prigovorom istaknutim u parnici - jer se ugovor može poništiti samo konstitutivnom odlukom donesenom povodom konstitutivne tužbe na poništenje ugovora, a kakvu tužiteljica nije podnijela.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Predmet spora valja raspraviti primjenom:

 

a) Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a), važećeg obzirom na ugovor sklopljen 2007., i to odredaba čl. 15., prema kojima:

 

- stavak 1., "Ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja.",

 

- stavak 2., "Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme na temelju kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, osim u slučaju zamjene privremeno nenaznačenog radnika ili ako je to zakonom ili kolektivnim ugovorom dopušteno.",

 

- stavak 4., "Ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom vremena utvrđenoga tim ugovorom.",

 

- stavak 5., "Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme.",

 

b) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO-a), obzirom da je radni odnos i ugovorni odnos - pa se na njega primjenjuju i opći propisi obveznog prava (čl. 10. ZR-a), i to:

 

- odredbe čl. 145. stavak 1., prema kojoj: "Obnova nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamijene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu.",

 

- odredbe čl. 147. stavak 1., prema kojoj: "Ugovorom o obnovi prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje.".

 

Obzirom na navedena utvrđenja i činjenicu da ugovorom o radu na određeno vrijeme od 1. studenoga 2012., a koji ugovor nije bio predmetom osporavanja - i (time) vezuje svojim sadržajem, tužiteljica nije zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme (u tom je ugovoru nedvosmisleno naznačeno da se tužiteljica prima u radni odnos kod tuženika na određeno vrijeme - uz jasnu naznaku toga razdoblja: a to se u ovome stupnju postupka mora respektirati - budući da taj ugovor nije utvrđen ništavnim, niti je poništen ili na drugi način izgubio učinke - u svezi onog što mu je prethodilo), i kako nije utvrđeno da pisani sadržaj tog ugovora ne odgovara onome što je tuženik njime htio - ali i onome što je tužiteljica prihvatila, tužiteljica ne može s uspjehom zahtijevati da se utvrdi ono što iz toga ugovora ne proizlazi: da je i nakon sklapanja toga ugovora u radnom odnosu s tuženikom na neodređeno vrijeme, odnosno da joj je radni odnos nastao po ugovoru iz 2007. nezakonito prestao - pa da je već i zbog toga nezakonit (nedopušten, a sve samo u svezi ugovora iz 2007.) i prestanak ugovora od 1. studenoga 2012.

 

Konkretno, tužiteljica učinke ugovora od 1. studenoga 2012. (pa i onih koji su uslijedili nakon njega, a također sklopljenih na određeno vrijeme), odnosno učinke prestanka toga ugovora ispunjenjem uvjeta za njegovo sklapanje na određeno vrijeme (vezivanjem roka njegova trajanja uz nastup ugovorenih uvjeta, a koji su se ostvarili: obzirom da je sklopljen na određeno vrijeme do povratka djelatnice S. K. s godišnjeg odmora, a što je uslijedilo 14. prosinca 2012.), ne može s uspjehom dovoditi u pitanje pozivom na ugovor iz 2007.: nakon što je prestao ugovor od 1. studenoga 2012. (važenje kojeg se u ovome postupku mora respektirati), istekom roka na koji je sklopljen (o čemu je tužiteljica obaviještena), tužiteljica u odnosu na postavljene zahtjeve ne može ostvariti povoljniju poziciju pozivom na ugovor iz 2007.

 

Navedeno je za sagledati u svijetlu shvaćanja da bi i u situaciji (koju tužiteljica sugerira prihvatiti, a na kojoj ustraje i u reviziji) da je utvrđeno da je ugovor iz 2007. sklopljen bez razloga koji bi njegovo sklapanje opravdavali (iz smisla odredaba čl. 15. st. 2. i 5. ZR-a) valjalo zaključiti:

 

- da su sklapanjem ugovora o radu od 1. studenoga 2012. (čak i ne uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica i nakon toga sklopila više ugovora na određeno vrijeme) ugovorne strane jasno izrazile namjeru (iz smisla navedene odredbe čl. 147. stavak 1. ZOO-a, a imajući na umu da je novacija ili obnova način prestanka obveze na osnovi ugovora sklopljenog između već postojećih strana, na osnovi kojeg ugovora obveza koja postoji među njima prestaje - time da umjesto nje među ugovornim stranama nastaje nova obveza koja se razlikuje od stare po osnovi i predmetu) ugasiti postojeći ugovor iz 2007.: novim ugovorom tužiteljica i tuženik ostvarili su sporazumno (glede radnopravnog odnosa kakav je do tada između njih postojao) novaciju, nova prava i obveze u ugovornom (radnom) odnosu, odnosno - postojeća prava i obveze zamijenili su novima, s različitom glavnom činidbom i pravnom osnovom,

 

- da se (u svezi toga) utužena prava tužiteljice u razdoblju nakon sklapanja ugovora o radu od 1. studenoga 2012. ne mogu temeljiti na ugovoru koji je novacijom prestao, na onome iz 2007., pa eventualno i postojeća neopravdanost sklapanja i egzistiranja toga ugovora ne može za posljedicu imati prerastanje ugovora o radu kojeg je tužiteljica sklopila 1. studenoga 2012. na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da je radni odnos tužiteljice kod tuženika po ugovoru o radu od 1. studenoga 2012. prestao nastankom ugovorenog događaja - povratkom druge radnice na rad, tako da obavijest koju je tužiteljica u svezi toga primila nema značaj odluke o otkazu ugovora o radu (njome je samo konstatiran nastup događaja koji je prouzrokovao prestanak ugovora o radu) - i taj ugovor niti u svezi s time nije prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

 

Sukladno tome, budući da je tužiteljici na pravilan i zakoniti način prestao ugovor sklopljen 1. studenoga 2012., neosnovani su tužbeni zahtjevi tužiteljice temeljeni na tome suprotnom shvaćanju - da je i dalje u ugovornom radnom odnosu s tuženikom na temelju ugovora iz 2007., i to na neodređeno vrijeme, odnosno (polazeći od toga shvaćanja) - da se utvrdi da je s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da, slijedom toga, njezin radni odnos kod tuženika nije prestao - a tuženik obveže vratiti je na rad i isplatiti plaću koju bi ostvarila da je bila na radu.

 

Iz istog je razloga neosnovan i zahtjev kojeg tužiteljica označava "alternativnim".

 

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena - to je valjalo reviziju tužiteljice podnesenu protiv presude kojom je odlučeno o tužbenim zahtjevima odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) izrekom ove odluke, u presudi.

 

Tužiteljica je reviziju podnijela i protiv odluke o privremenoj mjeri (o kojoj je drugostupanjski sud pogrešno odlučio presudom umjesto, pravilno - rješenjem).

 

Odredbom čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14 - dalje: OZ-a) propisano je da se u postupku osiguranja revizija može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, na koje upućuje navedena odredba čl. 12. st. 1. OZ-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i odluka se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Reviziju predlagateljice osiguranja valja razmotriti polazeći od toga da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda (u vezi postavljenog pitanja), a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.

 

U konkretnom slučaju u reviziji revidentice nije naznačeno niti jedno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi - pa (time) ne sadrži niti razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a potrebne za dopuštenost izvanredne revizije.

 

S time u svezi, revizijski sud ukazuje:

 

- da bi u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a osporeno rješenje (ovdje osporenu presudu o stvari o kojoj je trebalo odlučiti rješenjem) mogao preispitivati samo u granicama postavljenog pitanja i razloga kojima bi ga revident obrazlagao - koji bi razlozi morali biti u vezi sa postavljenim pitanjem, odnosno (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a) samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni,

 

- da, a jer podnesena revizija ne sadrži niti jedno formulirano pitanje i navedene razloge, nema osnove preispitivati osporenu odluku o privremenoj mjeri,

 

- da nije ovlašten sam kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se pitanja ili razlozi bitni za dopuštenost izvanredne revizije moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki.

 

Stoga je reviziju tužiteljice - predlagateljice osiguranja, podnesenu protiv odluke o privremenoj mjeri, valjalo odbaciti izrekom ove odluke, u rješenju (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

 

Zagreb, 19. travnja 2017.