Broj: Rev 956/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz M. K., koga zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik u K., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz Karlovca, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, br. Gž-2194/08-2 od 21. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, br. P-116/07-34 od 29. rujna 2008. u sjednici održanoj 20. travnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži naknadu nematerijalne štete od 300.000,00 kn, zateznu kamatu na taj iznos kao i naknadu parničnog troška. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 27.000,00 kn.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjska presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Budući da je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze izvedene u postupku i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, uzevši pri tom u obzir zaključak sudova da je nastupila zastara potraživanja i da su taj zaključak mogli izvesti na temelju izvedenih dokaza - to tuženik neosnovano prigovara da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 8. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi zbog smrti svog brata M. V., za čiju smrt smatra odgovornom tuženicu Republiku Hrvatsku. U postupku je utvrđeno da je brat tužitelja ubijen od strane nepoznatog počinitelja ..., na području M. K., nakon Vojno redarstvene operacije „O.“.

Utvrdivši da je tužitelj s nastankom štete bio upoznat još ..., a da je tužba podnesena 21. srpnja 2006., prvostupanjski sud je prihvatio prigovor zastare i odbio tužbeni zahtjev za naknadu štete ocijenivši da je nastupila zastara u smislu čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

Drugostupanjski sud je prihvatio zaključak prvostupanjskog suda, ističući da ne dolazi do primjene zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO-a, jer se taj rok primjenjuje samo onda kad je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja jer u ovom slučaju postojanje kaznenog djela nije utvrđeno presudom kaznenog suda a nije ni pokrenut kazneni postupak protiv određene fizičke osobe ili više njih.

Nadalje, utvrđujući da je do ubojstva brata tužitelja došlo na području aktivnih ratnih djelovanja jer je područje M. K. tijekom Domovinskog rata bilo privremeno okupirano koje je tijekom ratne Vojno redarstvene akcije „O.“ bilo oslobođeno, sud drugog stupnja zaključuje da nije osnovan žalbeni prigovor tužitelja kako se radi o terorističkom činu.

Navedeni prigovor tužitelj neosnovano ponavlja i u reviziji. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da se u predmetnom slučaju radi o ratnoj šteti i da u slučaju da postoji odgovornost tuženice za štetu prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 - dalje ZORH), također je nastupila zastara. To stoga što je prema odredbi čl. 184.a Zakona o dopunama ZOO ("Narodne novine", broj 112/99) došlo do prekida zastarijevanja s danom stupanja na snagu tog Zakona i to 6. studenoga 1999., a koja je nastavila teći s danom stupanja na snagu ZORH-a, a to je 31. srpnja 2003.

U konkretnom slučaju zastara je počela teći ... pa je do 6. studenoga 1999. (dan stupanja na snagu Zakona o dopuni ZOO-a) proteklo četiri godine i dva mjeseca. Zastarijevanje je nastavilo teći stupanjem na snagu ZORH tj. 31. srpnja 2003., tako da je do dana podnošenja tužbe (21. srpnja 2006.) proteklo još dvije godine i jedanaest mjeseci, odnosno sveukupno sedam godina i jedan mjesec.

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja naknade štete.

Budući da ne postoji razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Zagreb, 20. travnja 2017.