Broj: Rev-x 877/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D.₁ iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika V. D.₂ iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima A. Š. i M. Š., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja suvlasništva nekretnina i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-816/13-2 od 11. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-11092/99-59 od 11. listopada 2012., u sjednici održanoj 25. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-816/13-2 od 11. ožujka 2014. u odluci koja se odnosi na novčani zahtjev tužiteljice (kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 448.248,90 kuna, u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda - tako da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 151.751,10 kuna, sve s pripadajućim kamatama) te u odluci o troškovima parničnog postupka - i predmet u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. U preostalom dijelu, u kojemu se odnosi na odluku o nenovčanom zahtjevu tužiteljice, revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da su stranke suvlasnici na jednake dijelove nekretnina koje u naravi predstavljaju:

 

- 22.46/100 dijela nekretnine u naravi kč. br. 1578/1 kuća br. 5 i 4 zgrade … i dvorište upisana u zk. ul. br. 5944, poduložak 9, k.o. Š. povezano sa vlasništvom peterosobnog stana S-6 označen ljubičastom bojom, u potkrovlju, površine 124,67 čm NKP,

 

- 2.59/100 dijela nekretnine u naravi kč. br. 1578/1 kuća br. 5 i 4 zgrade … i dvorište upisana u zk. ul. br. 5944, poduložak 11, k.o. Š. povezano sa vlasništvom garaže 1, označena ljubičastom bojom, površine 14,39 čm NKP,

 

- 2.61/100 dijela nekretnine u naravi kč. br. 1578/1 kuća br. 5 i 4 zgrade … i dvorište upisana u zk. ul. br. 5944, poduložak 10, k.o. Š., povezano sa vlasništvom garaže 2, označena ljubičastom bojom, površine 14,50 čm NKP,

 

- 0.83/100 dijela nekretnine u naravi kč. br. 1578/1 kuća br. 5 i 4 zgrade … i dvorište upisana u zk. ul. br. 5944 poduložak 8, k.o. Š. povezano sa vlasništvom spremišta 6, označeno ljubičastom bojom, u suterenu, površine 4,50 čm NKP, pa se ova suvlasnička zajednica razvrgava civilnom diobom nekretnina, što je tuženik dužan priznati i trpjeti civilnu diobu u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati iznos od 151.751,10 kn sa zateznom zakonskom kamatom tekućom od dana 30.03.2000. godine pa do 31.12.2007.g. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008.g. do isplate po eskontnoj stopi NBH koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope NBH koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

 

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu od kn 448.248,90 do ukupno zatraženih kn 600.000,00 sa pripadajućom kamatom.

 

IV Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od petnaest dana isplati parnični trošak u iznosu od kn 742,25.“

 

Drugostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom I., III. i IV. izreke,

 

- preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom II. izreke i u dijelu u kojem zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka nije prihvaćen tako da je:

 

- odbijen zahtjev tužiteljice na obvezivanje tuženika isplatiti joj 151.751,10 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama,

 

- tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku daljnji parnični trošak od 9.007,75 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju „temeljem članka 382. st. 1. t. 1. i t. 3. ZPP-a, te čl. 382. st. 2. t. 1., 2., 3. i 4. ZPP-a“ navodeći da „vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kn, te budući da je drugostupanjska presuda između ostalog donesena temeljem člana 373.a ZPP-a, te nadalje odluka u sporu ovisi o rješenju materijalno-pravnog ili postupovno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“. Prijedlog tužiteljice je da se pobijana presuda preinači ili da se obje nižestupanjske presude u cijelosti ili djelomično ukinu ili da se ukine samo drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana u dijelu u kojem se odnosi na odluku kojom je odbijen eventualni tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika na isplatu, a nedopuštena je u dijelu u kojemu se odnosi na odluku kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su stranke suvlasnici na jednake dijelove prijepornih nekretnina, da se ova suvlasnička zajednica razvrgne civilnom diobom nekretnina - i da se tuženik obveže priznati i trpjeti civilnu diobu.

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju pojedinačni su i samostalni zahtjevi:

 

- nenovčani, na utvrđenje da su stranke suvlasnici na jednake dijelove prijepornih nekretnina u ulici … u Z., upisanih u zk. ul. br. 5944, poduložak 9 iz k.o. Š. (stana i dvorišta, dvije garaže i spremišta), da se ova suvlasnička zajednica razvrgne civilnom diobom nekretnina - i da se tuženik obveže priznati i trpjeti tu civilnu diobu,

 

- te eventualno istaknuti ("podredni", novčani), kojeg tužiteljica predlaže prihvatiti ako se neosnovanim utvrdi navedeni njezin nenovčani zahtjev, na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 600.000,00 kuna s pripadajućim kamatama.

 

Tužiteljica traži da se prihvati jedan od tih zahtjeva. Drži da je suvlasništvo prijepornih nekretnina stekla na temelju doprinosa u njihovom stjecanju tijekom bračne zajednice s tuženikom - tako da čine bračnu stečevinu, ali i da joj kao suvlasnici nekretnina pripada i pravo na civilnu diobu suvlasništva - ili, "podredno", pravo na isplatu onog što je u nekretnine uložila a s čime se tuženik okoristio.

 

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a, ako zahtjevi u tužbi proizlaze (ovdje odlučno) iz raznih osnova, ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva, a ne prema njihovom zbroju.

 

A/ o dijelu revizije koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu (nenovčanom) na utvrđenje da su stranke suvlasnici na jednake dijelove prijepornih nekretnina, da se ova suvlasnička zajednica razvrgne civilnom diobom nekretnina - i da se tuženik obveže priznati i trpjeti tu civilnu diobu.

 

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 11. ožujka 2014., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Obzirom na naznačeni tužbeni zahtjev, dopuštenost podnesene revizije prosuđuje se prema vrijednosnom kriteriju (sukladno odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP-a), pri čemu je u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi - odnosno ona utvrđena u smislu te odredbe.

 

U ovom je slučaju vrijednost predmeta spora određena na prvom ročištu za glavnu raspravu na 100.000,00 kn, pa kako ista nije tijekom postupka promijenjena - ona je mjerodavna za ocjenu dopuštenosti revizije po vrijednosnom kriteriju protiv odluke o nenovčanom zahtjevu tužiteljice.

 

Sukladno tome, podnesena revizija u dijelu u kojemu se odnosi na osporenu presudu o nenovčanom zahtjevu tužiteljice ne udovoljava sada važećim pretpostavkama za njezinu dopuštenost po vrijednosnom kriteriju - obzirom da vrijednost predmeta spora u odnosu na taj dio presude ne prelazi 200.000,00 kn.

 

Ta revizija u tome dijelu nije dopuštena niti prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP-a, na koju se revidentica također pozvala.

 

Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posredno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.

 

Odredbama čl. 373.b ZPP-a uređeno je pitanje donošenja drugostupanjske odluke u situaciji kada drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u raspravi i sjednici vijeća.

 

Ovdje osporena drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a niti čl. 373.b ZPP-a, već na temelju odredbe čl. 368. st. 1. (u "potvrđujućem dijelu") i odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a (u "preinačujućem dijelu"), a što je jasno vidljivo i iz cjelokupnog sadržaja drugostupanjske presude:

 

- osim iz pozivanja u osporenoj presudi samo na potonje zakonske odredbe, kao osnovu za njezino donošenje,

 

- budući da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio samo na temelju činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu - a što revidentica niti ne osporava.

 

Po tome je za zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbama čl. 382. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP-a: samo na činjenici što je osporenom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda revidentica ne može, kako pogrešno drži i na tome temelji reviziju, s uspjehom graditi shvaćanje da je osporena presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP-a.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz toga stavka 2. stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revidentica je u ovome slučaju naznačila da reviziju podnosi i temeljem odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog pitanja:

 

1. „Može li se posebnom imovinom tuženika, u konkretnom slučaju, smatrati imovina stečena na temelju pravnog posla čiju fiktivnost sam tuženik priznaje, vodeći računa o odredbi čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima, koji između ostalog kao preduvjet traži da stjecanje tuženika bude po „drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi“?“,

 

2. „Vezano uz pasivnu legitimaciju i bračnu stečevinu - smatra li se bračnom stečevinom imovina bračnih drugova koja je uložena u korist nekretnine treće osobe, te je naknadno, a za vrijeme trajanja bračne zajednice pretvorena u novčanu imovinu kojom se stječu sporne nekretnine i to za vrijeme trajanja bračne zajednice, a koje nekretnine u trenutku prestanka bračne zajednice glase na jednog od supružnika?“,

 

3.“Može li se posebnom imovinom tuženika smatrati imovina koja je bez suglasnosti tužiteljice kao bračnog druga prenesena iz bračne stečevine koja formalno glasila na oca tuženika?“,

 

i pritom je istakla da su shvaćanja drugostupanjskog suda iz osporene presude u svezi tih pitanja suprotna shvaćanju revizijskog suda zauzetom u predmetima posl. br. Rev-1670/89 i posl. br. Rev-1107/06 te Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. 37/08.

 

Međutim, time što je i tako odredila razloge revizije te konstatirala da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, revidentica nije i postupila prema tim odredbama.

 

Podnesenu reviziju valja u tome dijelu razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno: budući da se revidentica poziva na različitu sudsku praksu ili onu koju bi trebalo promijeniti) naznaku različite ili nesigurne sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni - odnosno ako se očekuje nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije.

 

Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud (upravo određeno formuliranim pitanjem te, ovdje odlučno, određenim razlozima važnosti pitanja) u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

 

Od toga polazeći, iako se po revidentici postavljenim pitanjima može dati značaj pravnih pitanja - ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije za prihvatiti da ona u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: da o tim pitanjima zaista i postoji (na čemu revidentica temelji reviziju) neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda - tako da bi ona ipak bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse).

 

Revidentica se (kada obrazlaže važnost postavljenih pitanja) poziva na sudsku praksu, na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske već izraženo u navedenim odlukama, pa bi za dopuštenost izvanredne revizije bilo potrebno da je to shvaćanje u suprotnosti s shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda.

 

To ovdje nije slučaj: shvaćanje iz tih odluka ne može se primjeniti na slučaj iz ovoga postupka pri odlučivanju o nenovčanom zahtjevu tužiteljice - jer je izraženo u drugoj situaciji, za ono što u ovome predmetu nitko ni ne polemizira (spori), pa ne daje niti odgovor na postavljena pitanja, a sve obzirom:

 

- da u predmetnom slučaju nije utvrđeno da prijeporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu bračnih drugova ili da su stečene "na temelju pravnog posla čiju fiktivnost sam tuženik priznaje", već je riječ o situaciji u kojoj je drugostupanjski sud zaključio da te nekretnine predstavljaju „posebnu imovinu tuženika koju je ovaj stekao isključivo novcem svojih roditelja“ od prodaje nekretnine u vlasništvu najprije njegove bake, a potom oca,

 

- da se navedene odluke temelje na zaključku da je „imovina koju su bračni drugovi stekli radom u vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova zajednička imovina“ na koju se primijenjuje odredba članka 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima (''Narodne novine'', br. 11/78, 45/89 i 59/90) - kakva situacija nije u ovome predmetu (u kojemu je utvrđeno da iste nekretnine predstavljaju posebnu imovinu tuženika),

 

- da se te odluke ne odnose na činjenične okolnosti o kojima se spori u ovome predmetu: kada je posebna imovina jednog bračnog druga i zajednička imovina bračnih drugova uložena u nekretninu treće osobe - koja je potom, a za trajanja bračne zajednice "pretvorena u novčanu imovinu" kojom su stečene sporne nekretnine, a koje nekretnine "u trenutku prestanka bračne zajednice glase na jednog od supružnika“.

 

U tim je okolnostima za zaključiti da se osporena presuda ipak ne temelji na shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s shvaćanjem kojim revidentica obrazlaže važnost postavljenih pitanja (bar ne prema onome kako su formulirana) - ali i da podnesena revizija (u odnosu na u njoj postavljena pitanja) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost: ona ne sadrži određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebala sadržavati - i revizijski sud (time) ne nalazi da bi u svezi s pitanjima iz revizije imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

Revizijski sud kod toga ukazuje:

 

- da osporenu presudu može preispitivati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih revidentica obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi u reviziji postavljenih pitanja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (pri odlučivanju o nenovčanom zahtjevu) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revidentica smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidentice - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Stoga je reviziju tužiteljice u tome dijelu valjalo odbaciti odlukom iz izreke, iz stavka II. rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. i odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

 

B/ o dijelu revizije koji se odnosi na odluku o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu na isplatu.

 

Protiv te je odluke revizija dopuštena već i po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, pa se o njoj ima odlučiti kao o redovnoj reviziji.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora valja raspraviti:

 

- u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 51/89 - pročišćeni tekst, i 59/90 - dalje: ZBPO-a), koja se odredba ovdje ima primijeniti obzirom na vrijeme stjecanja prijeporne nekretnine - za trajanja bračne zajednice (do 1998.), te obzirom na vrijeme na koje se odnosi prijeporno ulaganje tužiteljice, a prema kojoj odredbi imovina bračnih drugova je zajednička ako je stečena radom obaju bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice ili ako potječe iz te imovine - dok se udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini određuje (prema odredbi čl. 287. st. 1. ZBPO-a) prema doprinosu svakog bračnog druga u njezinom stjecanju, koji doprinos (prema stavku 2. iste odredbe) sud u slučaju spora određuje vodeći računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine,

 

- polazeći od toga da je tim Zakonom bračni imovinski status bio određen zakonom: imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili je potjecala iz te imovine je već na temelju zakona postala njihova zajednička imovina,

 

a sve budući da je Obiteljski zakon („Narodne novine“, broj 162/98 - dalje: OZ) u primjeni (prema njegovoj odredbi čl. 372.) tek od 1. srpnja 1999. i da je tek danom početka primjene toga Zakona prestao važiti (u smislu njegova čl. 371.) ZBPO-a, ali i da se (prema odredbi čl. 363. st. 2. OZ-a) danom primjene OZ-a nisu promijenila prava već "stečena po prijašnjim propisima".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su stranke nakon zaključenja braka (31. ožujka 1983.) živjele u stanu na Pantovčaku koji je bio u vlasništvu djeda i bake tuženika, a potom (po nasljeđivanju roditelja) oca tuženika,

 

- da je riječ o trošnom stanu za čiju je adaptaciju (za postavljanje nove betonske deke, uvođenje plinskog etažnog grijanja, gradnju novih pregradnih zidova, otvaranje otvora na nosivim zidovima, izradu kompletnih instalacija i dr.) tužiteljica od travnja 1983. do listopada 1984. uložila svojih 30.000,00 DEM,

 

- da je taj (sada) preuređen ili adaptiran stan prodan i iznosom dobivenim tom prodajom kupljeni su prijeporni stan s garažama i spremištem u Š. u ulici …, i to ugovorom sklopljenim 2. ožujka 1998. na ime tuženika kao kupca, koji se kao vlasnik nekretnina upisao i u zemljišnim knjigama.

 

Prvostupanjski sud je na temelju takvog činjeničnog utvrđenja naložio tuženiku "platež utvrđenog iznosa vrijednosti ulaganja" tužiteljice uz shvaćanje da je ulaganjem tužiteljice u nekretninu trećih - povećana vrijednost te nekretnine, a budući da je od naknade za njezino otuđenje kupljen stan koji je predmet stvarnopravnog zahtjeva, to tužiteljica ima pravo na povrat sredstava uloženih u "ono što je tuženik stekao".

 

Drugostupanjski sud je, za razliku od toga, djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude (i) zahtjev tužiteljice na isplatu ocijenio neosnovanim - nalazeći da tužiteljica nije dokazala da su predmetne nekretnine bračna stečevina: drži da one predstavljaju „posebnu imovinu tuženika koju je ovaj stekao isključivo novcem svojih roditelja“ (od prodaje stana u vlasništvu njegovog oca), a da se ulaganje u nekretninu u vlasništvu trećih osoba ne može smatrati ulaganjem u zajedničku imovinu stranaka - tako da tužiteljica osnovom samo svojih ulaganja nije stekla pravo na povrat uloženog. Tvrdi da je vraćanje uloženog mogla zahtijevati samo od osoba u čiju je nekretninu ulagala.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda izraženo glede odluke o novčanom (eventualno kumuliranom) zahtjevu tužiteljice nije pravilno.

 

Naime, gledano u svijetlu navedene odredbe čl. 287. st. 1. ZBPO-a, prema kojoj se udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini određuje prema doprinosu svakog bračnog druga u njezinom stjecanju, koji doprinos (prema stavku 2. iste odredbe) sud u slučaju spora određuje vodeći računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i "svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine", ovdje se ne može ustvrditi, a da bi to bilo pravilno, da ulaganje tužiteljice u prijepornu nekretninu na P., u stan - namijenjen za njezino trajno stanovanje i stanovanje njezine obitelji (dakle i tuženika), nema značaj doprinosa tužiteljice u stjecanju zajedničke imovine nje i tuženika - neovisno čiji to prostor za stanovanje bio i o kojoj je zajedničkoj imovini riječ.

 

Konkretno, prijeporno ulaganje tužiteljice ne valja ograničiti ocjenom je li relevantno samo za stjecanje stvarnog prava na navedenim nekretninama: tužiteljica to stvarno pravo (suvlasništvo u naravi stana, garaža i spremišta s dvorištem) nije stekla - o tome je pravomoćno odlučeno i revizija tužiteljice protiv odluke o tome je odbačena, ali to samo za sebe ne ukazuje da ulaganjem u nekretninu koju su ona i bračni drug (tuženik) odabrali za zajedničko stanovanje, i to ulaganjem u sporazumu s bračnim drugom, nije sudjelovala u kreiranju njihove zajedničke imovine u ukupnosti - prema smislu navedene odredbe ZBPO-a, te da joj ne pripada obveznopravni zahtjev da joj se to što je uložila ne isplati prema protuvrijednosti uloženog u trenutku presuđenja - uzimajući u obzir amortizaciju uloženog u razdoblju dok su stvoreno zajednički koristili ona i tuženik.

 

To napose valja sagledati imajući na umu da je tuženik ovdje sporne nekretnine stekao novčanim iznosom dobivenim prodajom stana čija je vrijednost znatno povećana upravo ulaganjem učinjenim po tužiteljici - sredstvima iz njezine posebne imovine, sve znajući za takav njezin doprinos u stjecanju sredstava za kupnju tih nekretnina i da ove bez tih sredstava ne bi uz iste uvjete mogao steći.

 

Pravo tužiteljice na takav zahtjev za isplatu proizlazi i iz odredaba čl. 210. preuzetog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koje se primjenjuju na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), a kojima je propisano: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“ - sve obzirom da je tužiteljica ulaganje očito vršila za potrebe bračne zajednice i uz dogovor s tuženikom, kako bi trajno osigurala pravo stanovanja - dakle po osnovi (sporazuma s bračnim drugom i trećima) koja se nije ostvarila ili je otpala, odnosno obzirom da bi uz suprotno shvaćanje tuženik stekao korist - zadržavajući vrijednost ipak stvorenu samo po tužiteljici.

 

Slijedom toga, a kako (prema izloženom) shvaćanje drugostupanjskog suda iz osporene presude nije u skladu s takvim shvaćanjem ovoga suda - i kako drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja (pogrešne primjene materijalnog prava) nije razmotrio druge okolnosti i činjenice (iz podnesene žalbe) odlučne za odluku o predmetu postupka i (time) za njegov nastavak, to je valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove odluke, u stavku I. izreke rješenja (na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a).

 

U ponovljenom postupku potrebno je postupiti u naprijed izloženom smislu i nakon toga donijeti novu odluku, a sve uz ocjenu i navoda tužiteljice, na kojemu ustraje i u reviziji, da je novac od prodaje stana na P. dan strankama zajedno radi kupnje stana u Š. i rješavanja njihovog stambenog pitanja, a ne samo tuženiku - te da i po tome ima pravo na povrat sredstava uloženih u nekretninu na P.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 25. travnja 2017.