Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Gž-777/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Nadi Krnjak, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja K. P., OIB:…, iz L., protiv tuženika D. M., OIB:…, iz O., zastupanom po punomoćniku G. Z., odvjetniku u L., radi isplate te po protutužbi tuženika protiv tužitelja radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj 24 P-1047/12-39 od 13. studenog 2014., dana 25. travnja 2017. g.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj 24 P-1047/12-39 od 13. studenog 2014. u točki I/ izreke.

 

              U nepobijanoj točki II/ navedena prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki I/ izreke naloženo je tužitelju K. P. da tuženiku D. M. isplati iznos od 34.436,01 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.443,60 kn, sve u roku 15 dana.

 

Točkom II/ tuženik je odbijen sa protutužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa od 34.436,01 kn do zatraženih 43.200,00 kn.

 

Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovome sudu da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Imajući u vidu da tužitelj u žalbi nije označio koji dio prvostupanjske presude pobija, to se sukladno odredbi čl. 365. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH - dalje ZPP) ima smatrati da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, dakle u točki I/ izreke.

 

              Uvodno je potrebno istaknuti da je presudom i rješenjem ovog suda broj Gž-1114/12-2 od 9. svibnja 2012. potvrđena ranija prvostupanjska presuda istog suda broj P-2561/09 od 13. rujna 2010. u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti glavnični iznos od 42.240,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. rujna 2010. do isplate. Navedena prvostupanjska presuda ukinuta je u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika radi isplate iznosa od 43.200,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kao i u odnosu na parnični trošak te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U ranijoj odluci ovoga suda istaknuto je da Predugovor kojeg su parnične stranke sklopile 17. siječnja 2006. po svom značaju i pravnim posljedicama ima značaj konačnog ugovora sa karakterom ugovora o prodaji s obročnom otplatom cijene u smislu odredbe čl. 464. do 473. Zakona o obveznim odnosima (NN.35/05; 41/08; 125/11 i 78/15 – nastavno ZOO) pri čemu su stranke ugovorile da će umjesto isplate kupovne cijene kupac ( tužitelj) isplatu vršiti otplatom tuženikova kredita kog M. banke d.d. te da predmet protutužbenog zahtjeva valja razmotriti u smislu odredbe čl. 471. st. 2. ZOO-a koji propisuje obvezu kupca( tužitelja) vratiti prodavatelju stvar u stanju u kojem je bila predana i dati mu naknadu za njezinu uporabu do raskida ugovora.

 

              Protutužbenim zahtjevom tuženik kao prodavatelj od tužitelja kao kupca traži naknadu za korištenje svog vozila za razdoblje od 25. listopada 2005. do 20. kolovoza 2009. godine.

 

              Među strankama nije bilo sporno da je tuženik bio vlasnik osobnog automobila marke Audi A4 kojeg je temeljem Predugovora ovjerenog kod javnog bilježnika K. R. iz L. 17. siječnja 2006. pod brojem Ov-279/06 prodao tužitelju koji je preuzeo posjed automobila 25. listopada 2005. te se obvezao umjesto kupoprodajne cijene od 8.000,00 eura otplaćivati kredit tuženika kod M. banke d.d. Č. U ranijoj fazi postupka utvrđeno je da tužitelj nije pravovremeno uplaćivao radu kredita te je ugovor o prodaji raskinut i tuženik preuzeo posjed vozila 20. kolovoza 2009. godine.

 

              Provedenim vještačenjem po vještaku S. Š. utvrđeno je da je predmetno vozilo na dan 25. listopada 2005. bilo staro 8 godina, 5 mjeseci i 14 dana te da je njegova novonabavna cijena iznosila 233.070,00 kn, a vrijednost tog vozila u vrijeme kupnje 62.602,60 kn (26,86% novonabavne cijene). Tužitelj je vozilo koristio 3 godine, 9 mjeseci i 25 dana. Vrijednost vozila na dan 20. kolovoza 2009.( kada je vozilo vraćeno tuženiku) iznosila je 28.166,50 kn te je prema zaključku vještaka ukupni pad cijene vozila kroz period kada je vozilo bilo u posjedu tužitelja iznosio 34.436,01 kn.

 

              Na temelju rezultata provedenog vještačenja prvostupanjski sud rukovodeći se odredbom čl. 471. st. 2. ZOO-a zaključuje da je obveza tužitelja vratiti tuženiku stvar u stanju u kojem je bila predana ( u tom dijelu obveza je izvršena) te isplatiti mu naknadu za njezinu uporabu do dana raskida u visini vrijednosti pada vozila kroz period kada je isto bilo u posjedu tužitelja.

 

              Prvostupanjski sud posebno ističe da na nalaz i mišljenje vještaka tuženik nije imao primjedbi,dok se tužitelj nije odazvao niti na jedno ročište niti očitovao na vještački nalaz kojeg sud prihvaća objektivnim i stručnim.

 

              Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud protutužbeni zahtjev tuženika ocjenjuje djelomično osnovanim te tužitelja obvezuje da tuženiku na ime naknade za korištenje tuženikova vozila, primjenom prethodno citiranih odredbi ZOO-a, isplati iznos od 34.436,01 kn sa zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva za isplatu ( protutužbe), sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

 

              Obzirom da tužitelj žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u žalbi posebno ne obrazlaže niti navodi o kojoj se povredi radi, pobijanu presudu ovaj sud ispitao je temeljem ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP-a prilikom kojeg ispitivanja je utvrđeno da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

              Tužitelj u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda o njegovoj obvezi plaćanja naknade za korištenje vozila za čitavo razdoblje u kojem je automobil bio u njegovom posjedu naglašavajući  da je, ukoliko bi se i prihvatio zaključak prvostupanjskog suda da se zahtjev za isplatu nakade temelji na institutu stjecanja bez osnove, on u većem dijelu ispunio svoju ugovornu obvezu otplate kredita i time kupoprodajne cijene pa kako je ujedno bio i pošteni posjednik automobila smatra da tuženik ostvaruje pravo na naknadu od trenutka podnesenog zahtjeva, a ne od predaje automobila tužitelju u posjed jer bi u protivnom samo tužitelj bio izložen riziku zaključenja ugovora. Ukazuje na odredbu čl. 466. st.1. ZOO-a (ispravno:st.2) prema kojoj isprava o ugovoru obročnom otplatom cijene mora, pod prijetnjom ništetnosti, sadržavati odredbu da kupac može raskinuti ugovor ako to pisano saopći prodavatelju u roku od tri dana od potpisivanja isprave te da se ovoga prava kupac ne može odreći unaprijed pa obzirom da na ništetnost sudovi paze po službenoj dužnosti sud je isto trebao utvrditi i bez posebnog pozivanja zainteresiranih strana.

 

              Točni su žalbeni navodi da isprava ( ugovor ) o prodaji s obročnom otplatom cijene u smislu odredbe čl. 466.st.2.ZOO-a mora, pod prijetnjom ništetnosti sadržavati odredbu da kupac može raskinuti ugovor ako to pismeno saopći prodavatelju u roku tri dana od dana potpisivanja isprave te da se ovoga prava kupac ne može unaprijed odreći koju odredbu predmetni ugovor ne sadrži pa se radi o ništetnom ugovoru u smislu odredbe čl. 322.st.1.ZOO-a koji je u suprotnosti s prisilnim propisom iz čl. 466.st.2.ZOO-a, što međutim obzirom na odredbe o posljedicama ništetnosti reguliranim čl. 323.ZOO-a ne oslobađa tužitelja kao kupca da tuženiku kao prodavatelju isplati naknadu za korištenje vozila. Naime prema toj zakonskoj odredbi u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće,ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu,prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne propisuje. Radi se o pravilu da se u slučaju ništetnosti ugovora uspostavi stanje kakvo je postojalo prije sklapanja ugovora što u konkretnom sporu znači da je tužitelj kao kupac dužan tuženiku isplatiti naknadu za korištenje vozila visinu koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio u iznosu pada vrijednosti vozila u periodu kada je isto bilo u posjedu tužitelja kroz koji period je ekonomska vrijednost vozila smanjena za iznos od 34.436,01 kn. Stoga je i uz primjenu prethodno citiranih odredbi ZOO-a u odnosu na potraživanje naknade za korištenje vozila trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

              Obveza plaćanja zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade procjenjuje se prema odredbama o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da  kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iako se prvostupanjski sud nije posebno bavio pitanjem savjesnosti odnosno nesavjesnosti tužitelja obzirom da je zateznu kamatu dosudio sukladno zahtjevu od dana podnošenja protutužbe, što pretpostavlja savjesnost tužitelja to je i odluka o tijeku zateznih kamata donijeta pravilnom primjenom čl. 1115. ZOO-a.

 

              Iz iznijetih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368.st.2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I/ izreke.

 

              U nepobijanoj točki II/ izreke navedena prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Varaždinu 25. travnja 2017. g.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu