Pristupanje sadržaju
- 1 - Revt 215/2017-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o. u stečaju, V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Lj., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lj. p. iz Z., protiv tuženika I. I. n. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik iz Odvjetničkog društva S. p. d.o.o. iz R., radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7544/2013-3 od 18. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru broj P-255/12 od 19. srpnja 2013., u sjednici održanoj 19. svibnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
I. Dopuna revizije tužitelja od 13. siječnja 2020. se odbacuje kao nepravovremena.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je suđeno:
„I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi ugovor o cesiji sklopljen između tužitelja kao cedenta i tuženika kao cesionara dana 22. srpnja 2009. godine.
II. Dužan je tuženik vratiti u stečajnu masu tužitelja sve imovine koristi koje je stekao temeljem ugovora o cesiji od dana 22. srpnja 2009. godine tj. iznos od 116.000,00 kuna koji je naplatio od cesusa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 8 postotnih poena koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 8 (osam) dana.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 28.645,00 kn, u roku od 8 (osam) dana.
IV. U preostalom dijelu zahtjeva tužitelja za naknadom parničnog troška i to u iznosu 37.500,00 kn odbija se kao neosnovan.“
2. Presudom suda drugog stupnja je suđeno:
„I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-255/12 od 19. srpnja 2013., u točkama I., II. i III. izreke, i sudi:
1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi ugovor o cesiji sklopljen između tužitelja kao cedenta i tuženika kao cesionara dana 22. srpnja 2009. godine.
Dužan je tuženik vratiti u stečajnu masu tužitelja sve imovine koristi koje je stekao temeljem ugovora o cesiji od dana 22. srpnja 2009. godine tj. iznos od 116.000,00 kuna koji je naplatio od cesusa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 8 postotnih poena koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 8 (osam) dana.“
2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 28.645,00 kn, u roku od osam dana.
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 27.056,25 kn (dvadesetsedamtisućapedesetšest kuna i dvadesetpet lipa), u roku od osam dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 4.460,00 kn.“
3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je podnio reviziju iz odredbe 382. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), pobijajući je iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava revizije.
4. U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija tužitelja nije osnovana. Dopuna revizije tužitelja (podnesak od 13. siječnja 2020.) nije pravovremena.
6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju revident sadržajno ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
8. Prema odredbi članka 373.a stavak 1. ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prema odredbi stavka 2. tog članka ZPP prigodom donošenja odluke iz stavka 1. drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio. Prema odredbi stavka 3. tog članka ZPP u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. tog članka ZPP, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.
8.1. Sud drugog stupnja je upravo postupajući u skladu s prethodno navedenom odredbom članka 373.a ZPP, a nakon što je našao da je bitne činjenice relevantne za odluku u ovom sporu moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu te dokaza izvedenih tijekom postupka, preinačio presudu suda prvog stupnja. Kako je takva odluka suda drugog stupnja upravo rezultat zakonskog ovlaštenja iz odredbe članka 373.a ZPP, to revizijski navodi tužitelja kojim se pokušava osporiti pravilnost primjene odredbe članka 373.a ZPP nisu osnovani.
9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP).
9.1. Sud drugog stupnja je upravo postupajući u smislu navedene odredbe, ocjenom izvedenih dokaza, utvrdio odlučne sporne činjenice, zbog čega nije osnovan istaknuti revizijski razlog tužitelja, na koji tužitelj sadržajno u reviziji ukazuje, da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP pred sudom drugog stupnja.
10. Iako se tužitelj poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz sadržaja revizije proizlazi da revizijom zapravo dovodi u pitanje ocjenu dokaza i činjenična utvrđenja sudova u odnosu na namjeru stečajnog dužnika da poduzetom pravnom radnjom ošteti vjerovnike. Time se sadržajno ukazuje na revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja što po članku 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog.
11. Predmet spora je pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika ugovora o cesiji od 22. srpnja 2009., te vraćanje u stečajnu masu imovinskih koristi koje su ostvarene od pobijane radnje.
12. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da su prednik tužitelja i tuženik zaključili ugovor o cesiji od 22. srpnja 2009., kojim je prednik tužitelja, kao cedent, ustupio tuženiku, kao cesionaru tražbinu koju je imao prema svom dužniku H. O. d.o.o., kao cesusu u iznosu od 116.000,00 kuna,
- da je 17. lipnja 2010. podnesen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad dužnikom H. d.o.o., V.,
- da je rješenjem broj St-7/10 od 9. kolovoza 2010., otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom H. d.o.o., Vir, te je za stečajnu upraviteljicu imenovana M. N. iz Z.,
- da je rješenjem broj St-7/10 od 13. lipnja 2012. stečajni sudac dao odobrenje stečajnoj upraviteljici za podnošenje tužbe radi pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika - ugovora o cesiji na iznos od 116.000,00 kuna od 22. srpnja 2009.,
- da su prednik tužitelja i tuženik bili u višegodišnjem poslovnom odnosu kupoprodaje na način da je tuženik istome isporučivao cestovno-građevni materijal, te lož ulje, za koju robu mu je prednik tužitelja plaćao žiralno, ali i obračunski i to putem cesija kroz 2004. i 2005. godinu,
- da je prednik tužitelja bio u neprekidnoj blokadi računa od 24. listopada 2008.,
- da se imovina stečajnog dužnika na dan otvaranja stečajnog postupka sastojala od materijalne imovine – knjigovodstvena vrijednost 28.349.828,79 kuna, nematerijalna imovina 10.000,00 kuna, te financijska imovina 685,96 kuna, da su obveze stečajnog dužnika prema stečajnim vjerovnicima (razlučni) iznosile 69.056.652,34 kuna, stečajni vjerovnici – 1. viši isplatni red 1.824.663,17 kuna, stečajni vjerovnici – 2. viši isplatni red 63.066.652,34 kuna, te da su troškovi stečajnog postupka i ostale obveze stečajne mase (predračun) iznosile 1.100.000,00 kuna,
- da su rješenjem od 27. siječnja 2011. utvrđene još kao tražbine – 1. višeg isplatnog reda u iznosu od 102.245.67 kuna, a kao tražbine – 2. višeg isplatnog reda u iznosu od 10.943.967,00 kuna.
13. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sudovi nižeg stupnja su zaključili da bi se neka radnja s uspjehom pobijala, moraju biti ispunjene opće pretpostavke propisane odredbom članka 127. Stečajnog zakona ("Narodne novine", broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06 – dalje: SZ). Pored toga, u vezi s pojedinim razlozima zbog kojih se pobijanje može tražiti, trebaju biti ispunjene i posebne pretpostavke propisane odredbom članka 131. SZ.
14. U konkretnom slučaju pretpostavke za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika su ispunjene, zaključuje sud prvog stupnja, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da je ugovor o cesiji od 22. srpnja 2009. bez ikakvog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika.
14.1. Iz utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja je zaključio, da je pravna radnja poduzeta u posljednjih deset godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka i da je postojala namjera prednika tužitelja da ošteti svoje stečajne vjerovnike zbog toga što je prednik tužitelja namjerno preskakao redoslijed naplate potraživanja svojih vjerovnika, te plaćajući određenim vjerovnicima istima je upravo pogodovao na taj način, dajući njihovim tražbinama prednost pred tražbinom ostalih vjerovnika, pa tako u konkretnom slučaju i tražbini tuženika, iako su njihove tražbine dospjele na naplatu prije nego tražbina samog tuženika.
14.2. Po ocjeni suda prvog stupnja, ugovor o cesiji od 22. srpnja 2009. nije manje pobojan zato što su cestovni-građevni materijal i lož ulje predniku tužitelja bili neophodni za njegovo poslovanje u vrijeme blokade računa, u odnosu na ostale usluge ili robe.
14.3. U odnosu na činjenicu da je tuženik znao za namjeru dužnika da se oštete vjerovnici (članak 131. SZ), sud prvog stupnja je zaključio da tuženiku nikako nije mogla ostati nepoznata činjenica da je predniku tužitelja blokiran račun iz razloga što su isti bili u višegodišnjoj poslovnoj suradnji zbog čega je isti pažnjom dobrog gospodarstvenika kroz vremenski period od blokade računa prednika tužitelja pa sve do sklapanja osporene cesije imao priliku i mogućnost provjeriti te saznati da je isti nesposoban za plaćanje.
15. Sud drugog stupnja je primjenom odredbe članka 373.a ZPP preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio zahtjev tužitelja, jer je zaključio da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene posebne pretpostavke za pobijanje pravnih radnji koje su predmet ovog postupka, odnosno da tužitelj nije dokazao da su pravne radnje koje su predmet pobijanja ovog postupka poduzete s namjerom da se oštete drugi vjerovnici tužitelja (članak 131. SZ).
15.1. Kako ne postoji namjera oštećenja vjerovnika, sud drugog stupnja je zaključio da u konkretnoj situaciji ne može postojati niti znanje druge ugovorne strane za takvu namjeru.
16. Sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio presudu suda prvog stupnja i odbio tužbeni zahtjev, jer se nisu ispunile pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.
17. Stečajnim zakonom propisane su opće i posebne pretpostavke pobijanja, pri čemu, da bi zahtjev za pobijanje bio osnovan, opće pretpostavke moraju uvijek postojati. Stoga, dok se ne utvrdi jesu li ispunjene opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika, nije moguće ocijeniti osnovanost zahtjeva za pobijanje, čak i u slučaju da postoje posebne pretpostavke.
18. Odredbom članka 127. SZ propisano je da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnog postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika i stečajni vjerovnici, mogu pobijati u skladu s odredbama Stečajnog zakona, s time da je s pravnom radnjom izjednačeno i propuštanje.
19. Dakle, odredbom članka 127. SZ utvrđene su opće materijalno pravne pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Riječ je o okolnostima koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi pobijanje bilo uspješno, bez obzira na razlog (osnovu ili posebne pretpostavke) pobijanja.
20. Opće pretpostavke pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika koje moraju biti ispunjene su: a) da je otvoren stečajni postupak nad stečajnim dužnikom, b) da je prije otvaranja stečajnog postupka (uz određene izuzetke) poduzeta pravna radnja koja može biti predmetom pobijanja, c) da je pobijana radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika te d) da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja svih vjerovnika.
21. Između pobijane pravne radnje i umanjenja imovine dužnika iz koje se mogu namiriti vjerovnici mora postojati uzročna veza, koja bi postojala ukoliko bi namirenje ukupnosti stečajnih vjerovnika bilo uspješnije da pobijana pravna radnja nije poduzeta. Oštećenje vjerovnika pretpostavlja da je pravnom radnjom, ekonomski gledano, smanjena mogućnost namirenja stečajnih vjerovnika. Ukoliko se vjerovnici ne bi mogli bolje namiriti i kad pobijana pravna radnja ne bi bila poduzeta, takva pravna radnja kojom se doista smanjuje imovina dužnika ne bi bila pobojna. Teret dokazivanja da su pobijanom pravnom radnjom oštećeni vjerovnici je na tužitelju.
22. Nadalje, prema vremenu sklapanja spornog ugovora za uspješno pobijanje pravne radnje potrebno je ostvarenje i posebnih pretpostavki propisanih odredbom članka 131. SZ, kojim se određuje da pravna radnja koju je dužnik poduzeo u posljednjih 10 godina prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, s namjerom da ošteti svoje vjerovnike, može se pobijati ako je druga strana u vrijeme poduzimanja radnje znala da dužniku prijeti nesposobnost za plaćanje i da se radnjom oštećuju vjerovnici.
23. Pravilna je ocjena suda drugog stupnja da nisu ispunjene posebne pretpostavke iz odredbe članka 131. SZ, odnosno da nije utvrđeno da je dužnik sporni ugovor sklopio u namjeri da ošteti svoje vjerovnike, a da je tuženik znao za tu njegovu namjeru.
24. Po shvaćanju ovoga suda pravilno je sud drugog stupnja zaključio da sklapanje spornog ugovora o cesiji i „financijsko stanje dužnika“ samo po sebi ne sadrži ispunjenje pravnih pretpostavki pobojnosti spornog ugovora kao pravne radnje u smislu odredbe članka 131. SZ. To predstavlja samo opću pretpostavku za pobijanje pravne radnje iz članka 127. SZ. Umanjenje imovine stečajnog dužnika pravnom radnjom samo po sebi ne čini tu pravnu radnju pobojnom. Mora biti dokazana nemogućnost ostvarenja namirenja (djelomično ili u cijelosti) ostalih stečajnih vjerovnika. Namjera oštećenja vjerovnika (članak 131. SZ) bi postojala ako bi dužnik općenito htio oštećenje vjerovnika kao posljedicu svoje radnje ili ako bi znao da bi ono moglo nastupiti pa je na njega pristao. Mora postojati namjera da se vjerovnici onemoguće u svojoj naplati. Čak ni okolnost da se nekim poslom neposredno oštećuju vjerovnici nije dokaz namjere oštećenja. Teret dokazivanja namjere je na tužitelju.
25. Čak ni svijest dužnika da se namiruje jedan dužnik, a da se ostali neće moći namiriti nije dostatna da se zaključi da je radnja poduzeta s namjerom oštećenja vjerovnika. Tužitelj nije dokazao da je dužnik zajedno s tuženikom djelovao u namjeri da drugim vjerovnicima onemogući naplatu njihovih tražbina, niti je dužnik spornom radnjom ugovarao neku svoju obvezu bez protučinidbe ili uz neznatnu naknadu. Naime, sama činjenica da je pravni posao zaključen s jednim od vjerovnika, ne znači automatizmom da je došlo do oštećenja ostalih vjerovnika.
26. Osim toga, utvrđeno činjenično stanje (koje ne može biti predmet preispitivanja u revizijskom postupku arg. članka 385. ZPP) ne daje osnovu za zaključak da je tuženik znao ili morao znati da se pravnom radnjom oštećuju drugi vjerovnici.
27. Stoga, kako ne postoji namjera oštećenja vjerovnika, sud drugog stupnja pravilno ocjenjuje da u konkretnoj situaciji ne može postojati niti znanje druge ugovorne strane za takvu namjeru.
28. Slijedom navedenoga budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno članku 393. ZPP reviziju tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.
29. Dopuna revizije (podnesak tužitelja) od 13. siječnja 2020. nije pravovremena.
30. Prema odredbi članka 382. stavak 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.
31. Navedene odredbe za podnošenje revizije primjenjuju se i na dopunu revizije.
32. U ovom slučaju presuda suda drugog stupnja je dostavljena punomoćniku tužitelja 24. veljače 2017., a dopuna revizije je podnesena 13. siječnja 2020., dakle izvan zakonskog roka za podnošenje revizije.
33. Stoga je valjalo odbaciti dopunu revizije kao nepravovremenu po članku 392. stavak 1. ZPP.
34. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).
Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.